01.01.00
Politika
04.11.2001.
ODABRANA DELA VLADETE JEROTIĆA
Za ljude otvorenog srca
"Ars libri" i Srpska patrijaršija, povodom dva milenijuma hrišćanstva, objavili religiozno-filozofski opus ovog akademika, psihijatra i psihoterapeuta, koji već 17 godina predaje na Bogoslovskom fakultetu SPC
Vladeta Jerotić
Niti je akademik Vladeta Jerotić šablonski psihijatar, niti je uspešna izdavačka kuća "Ars libri" komercijalni izdavač. Rezultat njihove skladne višegodišnje saradnje jeste i objavljivanje 12 odabranih dela, svrstanih u 10 tomova, ovog psihijatra i psihoterapeuta koji je već 17 godina i profesor na Bogoslovskom fakultetu SPC u Beogradu. Prepoznatljivi predznak pravoslavnog i nacionalnog samo je još više naznačen suizdavačem, u čijoj se ulozi kod objavljivanja prvog kola odabranih dela Vladete Jerotića pojavljuje Izdavački fond Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke.
Slovo patrijarha Pavla
Osim što je Srpska patrijaršija potpisana kao jedan od izdavača religiozno-filozofskog opusa prof. dr Vladete Jerotića, Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle dao je blagoslov da ovaj izdavački poduhvat bude deo obeležavanja dva milenijuma hrišćanstva. Svojom rukom - a onima koji mu znaju navike i dobro poznatom grafitnom olovkom - patrijarh Pavle je napisao i uvodno slovo u kome napominje da knjige Vladete Jerotića "imaju nezamenljiv značaj za ljude otvorenog srca". Rekavši za akademika Jerotića i da je "eminentan lekar-psihijatar, naučnik, profesor", patrijarh Pavle ga je nazvao "dubokim poznavaocem hrišćanstva, nauke svetih Otaca i učitelja Crkve", zbog čega "njegova dela, po sadržini i dubini misli, po načinu izlaganja, stilu i jeziku imaju nezamenljiv značaj za ljude otvorenog srca i duše za istinu, da je nađu onda i onako kako ju je on našao".
Ne skrivajući zadovoljstvo što je ova zbirka knjiga izašla iz štampe, dr Vladeta Jerotić, u maniru istinskog hrišćanina, o svom doprinosu njenom nastanku govori kao o običnoj marljivosti. Pravi podvig je, kaže, život dečanskih monaha pod neprestanom stražom italijanskih vojnika, tenkova, u bodljikavoj žici... Osim toga, oni svake druge nedelje odlaze u Đakovicu do šest žena koje su jedine od Srba ostale da žive u okruženju Albanaca. Iako u oazi od bodljikave žice, okružene vojnicima koji ih oružjem danonoćno štite, ove hrišćanke, podseća akademik Jerotić, uopšte ne osuđuju Albance. Koliko će još izdržati, kad će početi da ih nestaje, šta će se desiti kad fizički nestane prve od njih šest, pita se, uzimajući život ovih starica u Đakovici kao primer uzrastanja i usavršavanja u pravoslavnoj veri.
O pomoći bližnjem
Na pitanje kako se osećao kad je nedavno dobio Orden svetog Save prvog stepena, on ushićeno govori o "svom" Bogoslovskom fakultetu, na kojem je profesor po pozivu, jer nije teolog po obrazovanju. Fakultet ga je, ističe, i predložio za najviše crkveno odlikovanje. Uz pohvale vladarima danas, dr Jerotić priča i o izvesnom zazoru teologa, naročito monaha, prema psihologiji "iako su metafizika i psihologija vrlo povezane i bliske", o teologiji kao nauci različitoj od eksperimentalnih nauka kao što su fizika i hemija, ali sličnoj sa sociologijom i psihologijom u kojima se, takođe, sve ne može proveriti eksperimentalno. Objašnjava dr Jerotić i potrebu mladih da tragaju za Bogom i da otkriju suštinu duše, preporučujući onima koji bi da duhovno uzrastaju da čitaju uvek i iznova Sveto pismo, vladiku Nikolaja, Justina Popovića i ruske religiozne filozofe s kraja 19. i s početka 20. veka, "jer će oni biti duhovni putokaz i za ceo 21. vek".
Na pitanje ima li leka ljudskoj otuđenosti, profesor Jerotić veli da svako mora sam da nosi svoj krst, ali se i pored toga na tuđe nevolje ne može ravnodušno gledati. Simon iz Kirene Hristu je na jednom delu puta pomogao da nosi krst na Golgotu, pa svako od nas u jednom delu života treba bližnjem da bude Simon iz Kirene: muž ženi, žena mužu, jedni drugima.
"Veličina poduhvata dr Jerotića jeste u tome što je shvatio gde se nalaze autentični odgovori, ali, još više, što se latio teškog zadatka da te odgovore usaglasi vremenu u kome živimo", napisao je u predgovoru knjige "Povratak Ocima", prve u Odabranim delima Vladete Jerotića, episkop jagarski Porfirije, iguman manastira u Kovilju.
M. Kuburović
01.01.00
Politika
02.03.2002.
Dela Vladete Jerotića: o celovitoj ličnosti
Ka jedinstvu "trojice"
U svom obimnom delu Jerotić pokušava da spoji rasparčane delove veštački podeljenog čoveka i da kao psihijatar i duhovnik zaceli ranu i pokaže moguće puteve formiranja zdrave i zrele ličnosti
Deset knjiga Vladete Jerotića, koje su objavili Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka i "Ars libri", sadrže mnoga pitanja i odgovore na njih, a ona su samo naoko raštrkana po različitim oblastima saznanja o nama i svetu. Postoji jedna niska na koju se ona nižu i o njoj će biti reči u ovom kratkom prikazu obimnog dela za koje se može reći da je jedan od međaša našeg kulturnog trenutka.
Akademik Jerotić je imao na umu prvo "grešku rasparčavanja" celovitog po prirodi Homo integera ili Zontanon holona. Saglasno sa uznemirujućim znacima, autor se suprotstavlja veštački izazvanom razlazu "trojice ljudi" - Homo moralis, Homo religiosus i Homo epistemicus. Pomenuta niska je vidljiva u Jerotićevom nastojanju da rasparčane delove sastavi, da obnovi jedinstvo. I on to iskreno čini i kao vernik i kao terapeut i kao teoretičar, iz svoje celovitosti, odnosno saobrazno stepenu svoje individuacije ili oboženja. Teško je na ovom mestu raspravljati da li je njegov metod komplementarnost, paralelizam ili nešto treće, ali mnogo je lakše konstatovati da autor svakako nije za redukcionizam i puko mehaničko zbrajanje delova.
Zatim, jasno je da u deset knjiga ne možemo naći traga zamislima da je rastojanost trojice ljudi posledica prirodnog odvajanja, radije se može pretpostaviti da je uzročnik oholost - naučnika, filosofa i svakodnevnih povodljivaca. O političkim interesima da ne govorimo, ali ni da ih previdimo.
Lekar i vernik
Evo najuočljivijeg primera: L. Fajzer, tvorac napalm bombe, na jednu umesnu primedbu da njegova naprava pali sve živo, uzvraća da neće da se mori moralnim i sličnim problemima! On, dakle, želi da bude "čist naučnik" - Homo epistemicus. Na stranicama Jerotićevih "50 pitanja i 50 odgovora" vidi se upravo nastojanje da se zaceli rana uz pomoć psihijatra i duhovnika (zavisno od slučaja) i, naglasimo to, bez ijedne navijačke reči. Gradivna misao je da u ljudi postoji prirodna težnja ka ucelovljavanju, oboženju, ili, Jungovim rečima kazano, ka individuaciji. I to valjan psihoterapeut, duhovnik i vaspitač treba da podrže.
Teško je odgovoriti na pitanje kako je protumačeno načelo ustrojstva ličnosti (organizacija), jer pomenuta trojica svakako ne delaju svako na svoju ruku, bar ako govorimo o zdravoj, zreloj osobi. Odmah možemo isključiti pomisao da pisac ima na umu nekakvo načelo "obezdušene biologije" - redukcionizam, homeostazu, vraćanje u prethodno stanje, nivo adaptacije (AL) i sl. Naravno, kao lekar on ne raskida sa tvarnim delom jedinke, ali kao vernik saopštava da pored "biološke ipostasi" postoji i "eklisijalna". Identitet obuhvata obe ipostasi. Razlikovni znak u Jerotićevom delu je, čini se, "mentalistički makrodeterminizam" sperijevskog tipa - "od gore nadole" (R. W. Sperry, Nobelova nagrada 1983), radije no "biološki" - "od dole naviše". I, korak bliže: saglasno je s prethodnim jungovsko tumačenje pomoću arhetipa Jastva (izrazi sopstvo, ili sebstvo, koji su se kod nas pojavili predstavljaju slab prevod Jungovog izraza Selbst), koje autor dobrim delom usvaja u psihološkom delu tumačenja. Ali, ni sada čitalac nije načisto s tim da li je ovakvo oličeno (personalizovano) načelo ustrojstva ličnosti karakteristično po strahopoštovanju prema "numinoznom Drugom", po agape, nadi u spasenje, ili nečem inom. Dok smo još tu, uočićemo da se Jerotić nije pozivao na "treći instinkt", religiozni instinkt po kojem se Jung izdvaja od Frojda i Adlera (libido, odnosno savršenstvo/moć).
Izvor moralnog zakona
Druga tema jasno je formulisana u filosofskim i teološkim rasprama pre mnogo decenija. Tiče se odnosa religije sa moralnošću - Homo religiosusa sa Homo moralisom. Filosofi su našli da se može raspravljati o šest tumačenja pomenutog odnosa. V. Jerotić se nedvosmisleno izjašnjava: "Pod etikom ne podrazumevam samo moralni stav... već i religiju iz koje etika prirodno proizilazi" (Vera i nacija). Nastanak "tenzije" između vere i moralnosti (i nauke) vezuje se za Platonov dijalog (Eutifronova dilema), koja u savremenoj verziji glasi: Da li je Božja volja izvor i merilo standarda moralne obaveze i dobrote, ili je to spoljašnji moralni zakon ljudskom voljom sačinjen u posebnim istorijskim okolnostima? Posle su psiholozi svojim sredstvima proučavali logičku i doživljajnu/iskustvenu stranu "teze o nezavisnosti", odnosno o zavisnosti.
Neki nalazi (kognitivno-razvojna psihologija moralnosti) govore o nezavisnosti dveju pojava, ali postoje i nalazi "u prilog zavisnosti" pogotovo kad je reč o "graničnim pitanjima" (Zašto uopšte biti moralan? Zašto ja treba da sam moralan?). Naravno, tu je i pitanje naddužnosnih radnji koje je "granična tačka" između etike i religije. Videli smo da se Vladeta Jerotić opredelio za neizdvojivost, nešto tačnije on je za neku vrstu "delimičnog preklapanja".
Naposletku, dragocena su Jerotićeva razmišljanja o razvoju i njegovom cilju, kraju, "beskraju"; kako ljudi tokom naraštaja izrastaju od pagana do starozavetnog i najzad do novozavetnog čoveka? Slično biva i s jedinkom koja, da dometnem, može u posebnim prilikama nazadovati (regresija, primitivizacija ponašanja). Je li moguće da se to dešava i s celim narodima? Ovde se jedino može preporučiti čitaocu da obrati pažnju na odgovarajuće odeljke u knjigama naročito stoga što autor pravomisleno traži oslonac u istoriji. Da bismo ostali pri reči, obratimo pažnju na pitanje da li razvoj ima nekakav jasno određen cilj, kraj, završetak makar kao ideal. Neki sasvim sveži radovi iz razvojne psihologije nude neočekivan odgovor, koji je pažljiv čitalac i slušalac mogao nazreti u ranijim Jerotićevim člancima i predavanjima. To je spasenje!
U jednom ogledu (1996) napisano je da "kulturalna genealogija" pokazuje činjenicu da je "biblijska istorija prevedena u sekularni oblik... "Frojd i Jung su podrazumevali imanentni telos razvoja - hod ka genitalnosti, odnosno ka ucelovljenju (individuacija), a zamereno im je što su ,kraj svih stvari" videli kao imanentan u biografsko-istorijskim procesima. Jerotić ne izbacuje iz igre takve procese, ali, po svoj prilici, za njega je spasenje stvar verovanja novozavetnog čoveka, s tim što primećujemo i staru zamisao da razum treba da kritikuje veru, ali i vera razum".
Vera ne može bez uma
Jerotić na jednom mestu govori na ovaj način: um može biti bez vere, no vera ne može biti bez uma. Ko veruje, mora verovati umom. Kako Homo religiosus i Homo moralis, tako i Homo epistemicus treba da kažu svoju reč o opasnom nadgornjavanju stvaralaca "autoapokaliptičkih sredstava". Za pomoć se ne možemo obratiti samom stvaraocu (Homo epistemicus), on je pokazao šta je imao, radije se obratimo nerasparčanom čoveku. O tome je u delu koje prikazujem pisano na nekoliko mesta, a prevlast jednog čoveka je ocrtana naročito u odeljku o fanaticima.
Još nešto o razvoju, s tim što se podrazumeva i progres. "Prospektivizam" je Jerotić prihvatio i to kako onaj iz "biblijske istorije", tako i "naučni prospektivizam", iako, neka to bude ponovljeno, sam način povezivanja nije lasno odgonetnuti. Nada je da će se Jerotić i tog posla latiti izdraga i nenavijački, kao što je to dosad radio. Metateorijskoj analizi treba dodati da je u sabranim delima uočljiva i eshatološka orijentacija, koju je razvojna psihologija sekularisala na razne načine. Na umu su nam teze o cilju kao sredstvu za olakšavanje razvoja ka slobodi, autonomiji, individuaciji, ka oslobađanju od unutrašnjih i spoljašnjih stega i sl. Međutim, Jerotiću prisnu tezu o "ljubavi koja sve prevashodi", koju nalazimo kod despota Stefana, teško ćemo razgrnuti iz savremenih objašnjenja razvoja.
Celovit Homo integer, ili zontanon holon, ovde nije prikazan do kraja. Sam Jerotić neka posluži kao primer. Dodajem zasad popunjavanja i bez ikakve šege da je negde pred Drugi svetski rat Vladeta Jerotić bio levi half reprezentacije Druge muške realne gimnazije iz Beograda. Potpisani je kao učenik nižih razreda "Treće", samo skupljao lopte iza gola kada su se dve gimnazije takmičile na poljančetu.
Boško V. POPOVIĆ