01.01.00
Blic
11.01.2001.
Kako i zašto je Dejan Tarski Zalipljanin napisao ?Njegušicu?, najcitaniju knjigu u Crnoj Gori
Svaka velika ljubav je i velika tragedija
Da ovu pricu otrgnem iz zagrljaja zaborava, naterao me je natpis na jednom nadgrobnom spomeniku, na Novom groblju u Beogradu, koji glasi - Ovde pociva vecita verenica Milutina Bojica - piše u uvodu ?Njegušice?, najprodavanije knjige u Crnoj Gori, autora Dejana Tarskog Zalipljanina.
?Njegušica je, nažalost, istinita prica. Život, a samo on to može, napisao je pricu o velikoj i tragicnoj ljubavi. Moja baka Ika i ostale žene sa Cetinja, u dugim zimskim nocima, kraj ognjišta, pripovedale su o cistoj i neprolaznoj ljubavi dvoje mladih, koje je jedino smrt mogla spojiti. Ja sam to samo zapisao?, kaže autor.
Godinama je Njegušica živela i tinjala u Tarskom. A onda je, nakon jedne kockarske noci u kazinu na Svetom Stefanu, gde je, kako kaže, ?silne pare izgubio?, u stanju potpune katarze, u dahu, za samo sedam dana, napisao roman ?Njegušica?. Godina je bila 77. a Tarski je imao samo 22.
Sudbina rukopisa nije bila mnogo bolja od sudbine istoimene ?devojke sa Njeguša?. Nakon što ga je pokojni Zoran Sekulic procitao, opremio i predao na štampanje, rukopis je na volšeban nacin nestao. Nalazak rukopisa je tek misteriozan! Posle 21. godine, sasvim slucajno, na tavanu iznajmljene kuce, Tarski je u, necijem zaboravljenom, starom koferu pronašao originalni rukopis Njegušice!
Zašto je Tarski ljubavnu tragediju, koja se, inace, odigrala na Cetinju, smestio baš u selo Njeguši?
?Njeguši su specificni. Kao i cela crna Gora. Ako nemate crnogorske krvi - nikada je necete razumeti. Kao melog, baba me je tamo vodila. To je zelena oaza u kamenu. Ima šuma i pašnjaka, pod nogama more, a nad glavom Lovcen. Imate osecaj da se sa Njeguša mesec može dohvatiti rukom. Predeo je fascinantan, kao i ljudi - topli, dragi, casni i ponosni. Veoma drže do tradicije i morala. Ponosni su na kucu Petrovica gde je roden genijalni Njegoš?.
Njegušica je Šekspirovska sprega ljubavi i smrti, erosa i tanatosa. Da li svaki žestoki eros završava u tanatosu?
- Svaka velika ljubav je istovremeno i velika tragedija. Što nije tragedija, nije ni ljubav. Fasciniraju me velike ljubavi.
Patrijahalni, porodicni moral bio je nepremostiva prepreka ljubavi dvoje mladih. Kako objašnjavate tu surovost morala?
- Jeste, bio je surov. Kuca je bila institucija, a kucni prag nešto najviše ili najniže, u zavisnosti od toga da li je kuca u koju ulazite na dobrom ili lošem glasu. Materijalne vrednosti tu nisu igrale nikakvu ulogu. Vrednovalo se po casti, poštenju i cojstvu. Najvažnija figura je otac. Domacin sa puškom u ruci. U Crnoj Gori bilo je više ratova nego dana u godini, a otac je simbol snage i odbrane. Na kršu je ostavljo svoje kosti, ali nije dozvoljavao Turcima da mu kucu pale i celjad siluju. To objašnjava zašto je otac bio kao Bog i o svemu odlucivao.
Da li je ?moral u ljubavi? oksimoron ?
- Cesto jeste. Ali moralnost u ljubavi bila je u nekim trenucima socijalne evolucije apsolutno neophodna, inace bismo imali haos. Taj atavizam - da muškarci diktiraju moral, a žena je samo proizvod muške moralnosti - postoji i danas. U Crnoj Gori, kada se rodi žensko dete, kažu - rodila se tuda vecera. A kad se rodi muško - rodio se još jedan nosilac puške, branilac slobode. Zašto je Beogradanka predstavljena kao veoma nemoralna osoba.
Da li je Tarskom bio potreban tako transparentni kontrast da bi Crnogorka naspram nje bila još cestitija?
- Ne. Beograd je ipak veliki grad i te su i ponude za glupost vece, dok Njegušica medu tim pašnjacima nije ni imala mnogo prilike za glupost. Imala je dve mogucnosti: da se uda za bogatog Francuza i izneveri sebe, ili da prizna ocu da je sa Radovanom, covekom svog života, izgubila nevinost i time osramotila kucu. U tom slucaju, verovatno bi je otac ubio. Ništa joj se dobro nije pisalo.
Na pitanje - da li je Njegušica, a svim onim što sobom nosi, moguca danas? - sagovornik ?Blica?, ne bez sete, odgovara:
?Nemoguca je. Naše duše su toliko zatrovane da nam je uzvišeno i vredno žtrvovanja postalo strano. Pitaju me danas zašto ne napišem nastavak Njegušice. To može samo iskreno, mladalacki neopozivo, zaljubljen covek kakav sam bio ja sa 22 godine, kada sam bio zaljubljen u svoju prvu ženu?, kaže Dejan Tarski Zalipljanin, koji je sebi po reci Tari dao ime, a izdavacku kucu Euroton osnovao samo zbog jednog pisca i jedne knjige - sebe i Njegušice.
U svakoj kuci ?Njegušica?
Na Cetinju i u Njegušima, kako nam Tarski kaže, svaka kuca ima Njegušicu. ?U rukama sam držao primerak koji je 28 ljudi citalo. Doživljavam sebe kao literarnog vojnika jednog naroda. Srpsko-crnogorskog naroda. Imali smo tu istorijsku nesrecu da živimo u dve republike, ali mi smo jedno, i ostacemo jedno. Nikakvim zakonima ni dekretima ljudi ne mogu da razdvoje ono što je Bog stvorio.?
Zimi citaju Rusoa
- Pitam ih, tako, šta rade zimi. A oni, mudri sedi starci, sa Njeguša, kažu: ?Naložimo bukova drva, sušimo te pršute i prodajemo. Citamo Robespjera, Voltera, Rusoa..? Zašto to citate, pitam ih, a oni mi odgovore: ?Da vidimo da nije, kojim slucajem, pametniji ko od našeg Njegoša?.
Simonida Milojkovic