Rođena 1966. u Subotici, dobro raspoložena za život. U odličnom raspoloženju se u sedmoj seli u Novi Sad, gde će, zabavljajući se i s lakoćom, završiti mnoge neupotrebljive škole, kao zamorče u blagopočivšoj laboratoriji ZASRO – Zajedničko srednje obrazovanje i kratkoživećem eksperimentu USRO – Usmereno srednje obrazovanje. Uprkos visokoj umetničkoj školi i do pola dovedenim magistarskim studijama, sva važna znanja ipak stiče sama, u hodu i na svoju ruku. Prirodno se i građanski snažno ka pravdi angažuje, stalno verujući da se sve može čašću postići i vazda strahujući da su samo časni napori zaludni.
Deo života provodi pišući, ali samo pozorišne kritike koje niko nije voleo i novinske tekstove koje niko nije čitao. Napisala je i objavila tek nekoliko priča koje su, nenadano, mnogi pročitali i, začudo, mnogi voleli. »Nada« je njen prvi ali - kako je na vreme obećala mužu - neće ostati i usamljeni roman.
Da ništa u životu nije uradila, dovoljno bi bilo i to što je rodila Ivana koji je drži u stalnom dobrom raspoloženju životnog uspeha, uspravnu i svetlu, kao sveću od vetra štićenu toplim dlanovima.
Tvrdoglavo živi s porodicom u Novom Sadu i s tegobom prelazi razmošćen Dunav.
"To što Milovan nije bio frajer A klase, Veri nije nikad smetalo. Odvikla ga je od slaganja farmerki na prednju štraftu i bila je zadovoljna tim postignućem. Dostigla je i zavidno stanje mira kupeći njegove maramice s maminim monogramom iz svih raspoloživih džepova i uvažila činjenicu da on nikada neće oprati za sobom obrijane dlake iz lavaboa. Bili su različiti, pa šta s tim? Ta razlika nije bila vidljiva samo u činjenici da on svežu papriku seče popreko, a ona uzduž, iako im je to uzrokovalo mnogo problema na početku braka. Zreli ljudi nauče da seku papriku i na kockice, zbog mira u kući. Nije im predstavljalo problem ni što je bila skoro za glavu viša od njega i što je za njih važila često korišćena šala: Trči gore - ljubi, trči dole - jebi, i što su govorili da je zbog te fizičke aktivnosti, a ne zato što je Vera bila loša kuvarica, on bio mršav kao tužna vrba. Ali, tu nije bilo istine, ni trunku. On je bio suv od emocionalne suše, od ničim potkrepljene ambicije, od naglo naraslog nacionalnog romantizma, od potentne impotencije svake vrste i svaka od tih vrsta je za Veru bila mala noćna mora. On nije mogao, gotovo nikad, da postigne osnovne preduslove za bazičnu kopulaciju, eto, ništa specijalno, samo osnovno, Veri je trebalo sve manje. Ništa iz prirode i ništa od neprirodnih pomagala ga nije podsticalo: Verino telo, striptiz na crvenom svetlu u spavaćoj sobi, dobar porno film, loš porno film, vino, orasi u medu, godišnji odmor, ništa. Ništa, osim politike, političkih poraza, pobeda i sve više srbovanja. Ništa što nije kvorum, replika, zasedanje, Evropa, samit, reforme, glavni odbor, naslov u novinama, poslanička grupa, to su bile stvari zbog kojih bi mu srce zalupalo, crvenilo udaralo u glavu, od čega mu se, ukoliko je nadražaj veći, kao na primer njegovo ime u naslovu lokalnih novina, krv slivala niže od stomaka, u onaj deo tela koji je obično mlitavo tavorio u slip gaćicama, bele boje, obavezno. Ali i tada, tamo, najčešće je bio suv kao pregažena žaba na julskom suncu.
»Evo ga, repriza onog skandala od juče!« Znala je da ga pozove pred televizor, spremna da ga primi ako bi diskusija oponenata bila dovoljno snažna da među njegovim nogama proizvede nadražaj koji je čekala mesecima.
»Kurac brigu ne trpi.« Objašanjavao joj je akademski, kao da se njegova odgovornost i brige protežu preko cele zemaljske kugle i baš sada predsedavajući EU čeka neku njegovu važnu odluku iz Novog Sada, a Vera sad našla da širi butine, bez imalo razumevanja za visoku politiku i iskušenja reformi.
Sve dok, jedne noći u kojoj su se očekivale velike promene, nisu sedeli ispred svojih malih ekrana i napregnuto gledali nadolazak ljudi iz svih delova Srbije ka Beogradu. Bilo je stvarno napeto, gledali su BBC, direktan prenos, dovoljno napeto da Milovan ostane kod kuće i ne rizikuje na ulicama, prebacivali su s kanala na kanal, Vera se sve više, tražeći najdramatičniji prenos a trajalo je satima, stiskala uz Milovana, pažljivo prateći sve što se događa na oba fronta: u centru Beograda i centralnoj tački njegovog tela. U jednom trenutku, reporter BBC-a direktno uključen iz Beograda, javio je da građani ulaze u skupštinsku zgradu i podigao je ton u uzbuđenju kao da prenosi fudbalsku utakmicu omiljenog Mančester junajteda, a Vera je krajičkom oka videla da Milovan širi butine i podupire karlicu, diše duboko i čujno, namešta prednji deo svojih slip gaćica, žuljaju ga, sve se napunilo, on drhti, lice mu je bordo i mokro od znoja, kapci poluotvoreni, zenice široke, lupanje srca vidljivo golim okom ispod majice. Ona je bila spremna i rada, podala se bez uvijanja i on je ušao u nju, najkraćim putem, do kraja, netremice gledajući televiziju i stenjući, pogrbljen nad njom, u položaju zgrčenog stomaka kao pas male rase u velikoj nuždi i u trenutku prodora bagera na trg, njegovo dahtanje se pomešalo s usklicima ljudi iz britanskog direktnog TV prenosa i oni su u istom ritmu, s istim žarom, ogromnom potencijom, bageristi i on, prodirali, on je dolazio, oni su dolazili, oni su prodirali, on je prodirao, oni su urlali, on je urlao, Skupština je gorela, njegova bedra su gorela, sve je bilo sinhrono, u ritmu i obećavajuće, oslobodioci na ulicama Beograda i jebač-demokrata u svojoj sobi u Novom Sadu, orgazmički su vrištali konačnu pobedu: Gotov je! Gotov je! Gotov je!
»Gotov sam.« Rekao je, sišao je s nje i obrisao se platnenom maramicom s monogramom, ostavljajući je zgužvanu i mokru pored Vere. »Moram da idem, važno je, Srbija čeka na mene.« Poljubio je kratko, odenuo se i izleteo iz stana.
Verin termin je bio 5. jul 2001."
Cvetne plastične klompice vezu ispred mene. Devojčica brblja i drži čvrsto mamu za ruku. Mama ponavlja da i ne, odsutno. Njena ruka je mlitava. Devojčici su klompe jako male. Pružam korak da ih stignem. Nadahnuto ponudim mami da kupimo devojčici klompe u obližnjoj radnji. Ona zuri u mene, sram vas bilo, dere se. Vidim da sam pogrešila. Izvinjavam se. Udaljavam se a ona se još uvek ljuti. Uvredila sam je i krivo mi je. Ipak, bacim pogled na izlog, ali, ja tu ništa ne mogu. Deca brzo rastu, opet bi izrasla papuče, do kraja leta. A mene već tada neće biti. Uvlačim se u svoj život kao dečje stopalo u omalelu plastičnu klompu. Žulja me. Vi mislite ozbiljno, stižu me mama i lupkanje papučica. Vidim da je tužna i ponižena zato što je požurila. Vraćamo se nekoliko metara i ulazimo u radnju. Tako se ponižava, ali život je ponižavanje a deca rastu, posla nema a deca gladna, niko je ne pita od čega i kako, mogla je mala i sledeće leto u ovim papučama, šta zna dete, a da probamo nešto za zimu, lako je s papučama i lako je leti, a zima je teška, ona govori od neprijatnosti i bira bakandže dva broja veće. Devojčica je poslušna i ćuti. Prestaje da bude mala i odrasta dok podaje malo stopalo s prljavim noktima dubokim zimskim cipelama. Ona odrasta na moje oči, majka stari i suši se. Ja se gušim. Plaćamo jedne jesenje i jedne zimske cipele, od prošle sezone. Niste se jako istrošili, brine se majka i gleda nisko, u moja kolena, od nekakvog slovenskog stida. Dete me gleda pravo u oči, s nekakvom, slovenskom sigurnošću. Mazim devojčicin pogled. Pored nas projuri grmeći zadah užasnih promuklih stihova u zurlama. Osvrćemo se sve tri. Vidimo još samo lakat na prozoru crnog asfaltnog robusnika. Svi smo napredovali, kaže mi majka i zuri u daleki lakat: mi smo siromašniji, oni su bogatiji. Vi ste neka dobra žena, kaže mi. Živa bila, nazdravlja mi. Odlazim u vruću prašinu još brže. Živa bila, viče za mnom.Crvenim nad njenim životom kao crveni nanos ulja na vojvođanskom pejsažu. Crvenim od stida.
19.04.04
Literatura kao mentalna terapija
Tatjana Vehovec, spisateljica
Proteklih meseci na top-listama najprodavanijih knjiga kod nas, dominiraju žene-pisci. To potvrđuje i martovska anketa najveće on-lajn knjižare u SCG, a reč je o domaćim i inostranim autorkama renomiranih izdavačkih kuća. U novosadskim knjižarama, jedan od najtraženijih naslova je roman-prvenac Tatjane Vehovec “Nada”, u izdanju “VEGA medie”, koji se pojavio krajem prošle godine. Bez ikakve reklame, medijski prećutana, ova knjiga je ipak našla put do čitalaca, kao što inače biva sa dobrom literaturom, a u pripremi je drugo izdanje.
Tatjana Vehovec (1966) je pisac već dugo. Kao diplomirana glumica igrala je jednu sezonu u somborskom Narodnom pozorištu, magistrant je teatrologije, a godinama se bavila pozorišnom kritikom u dnevnim novinama i stručnoj periodici. Objavljivala je i novele, a pre tri godine sa suprugom je osnovala malu izdavačku kuću u Novom Sadu (“VEGA media”), u kojoj radi kao urednica. Predsednica je nevladine organizacije PROMA-Centar za promociju žene.
U podnaslovu “Nade” stoji: Roman, angažovani. A u posveti, sem ličnog dela: Generaciji, kojoj je nada oteta. Nadanju. Vehovčeva je napisala žestoku, intimnu, prepoznatljivu priču o devedesetim, slikajući isprepletane živote nekoliko žena svoje generacije, koje su morale da napuste ovu zemlju. I da joj se stalno vraćaju, kao sudbini kojoj se ne može pobeći.
Beg u zadovoljstvo pisanja
l Da li vam se sada čini, nakon što je “Nada” pred čitaocima, da je pisanje romana bilo bežanje u zadovoljstvo, u odnosu na prethodne, svakodnevne novinarske obaveze?
- Pa, ne baš. Novinarski i kritičarski posao proizveo je kod mene naviku da se redovno, gotovo dnevno, izražavam i pismeno. Kako sam se udaljavala od novinarstva, tako su neke praznine u potrebi za pisanjem rasle. Tako sam se prirodno, iz dnevnog posla, prebacila u svet literature, potpomognuta ličnim eskapizmom i nagonom da govorim o stvarima koje me tište.
Pisanje romana za mene je bilo samoizlečujuće, ali ne u odnosu na novinarstvo. Lečila sam se od ratnih, dnevno-političkih, ekonomskih i drugih frustracija, koje sam živela u običnom životu, sa milionima građana ove zemlje tokom devedesetih. To je bio moj način, neka vrsta mentalne terapije.
l Do koje mere je “Nada” autobiografski roman, da li je to priča o vašim prijateljicama - Novosađankama?
- Moj roman je autobiografski u generacijskom segmentu, jer pripadam godinama mojih junakinja. Mogla bi to da bude biografija generacije koja je na početku svojih četrdesetih, uletela u devedesete.
Nisam napuštala ovu zemlju, ali jesam ostala bez mnogih intimnih prijatelja. Ipak, tih pet žena koje vodim kroz priču, nisu stvarni likovi. Ispostavilo se, međutim, da one odlično komuniciraju sa čitaocima oba pola i da su ta neka opšta mesta intrigantna, prepoznatljiva svima. Shvatila sam da je ta knjiga zapravo čitalački autobiografska.
l Nada je lično ime jedne od junakinja vašeg romana, ali i metafora. Da li je nada živa danas, kada mnogi smatraju da mi još živimo devedesete i prošli vek?
- Nada je besprekorna žena-junakinja koja se direktno ne pojavljuje, već se reflektuje kroz živote drugih junakinja, svojih prijateljica. S druge strane, to jeste metafora ljudskog osećanja, odnosno potrebe. Namerno sam ostavila enigmu o nadi/Nadi. U romanu, ona umire prva, suprotno onoj poznatoj izreci, kojom se poštapamo kada nam je teško. Čitaocu sam prepustila tumačenja.
Moje privatne nade su skromne. One nisu umrle do kraja, ali se batrgaju na tankim končićima moje svesti i inteligencije. Odnosno, sama pokušavam da proizvodim nadu u sebi, uprkos stvarnosti koju živimo. Spadam u ljude koji su “lizali” tabane po Novom Sadu i Beogradu, upropaštavali posuđe dok su trajali “Dnevnici” RTS, sakupljala hranu za studente koji su takođe protestovali. Ta energija nikada nije bila politički angažovana, već isključivo građanski. U ovoj zemlji još je jako utemeljena nacionalistička, salonska fašistička i negrađanska opcija. Ja takve ljude lično ne poznajem, ali vidim rezultate poslednjeg glasanja i zaključujem da svaka peta osoba razmišlja na retrogradan način o budućnosti.
O vandalizmu i nečinjenju
l Vidite li izlaz, kakva su rešenja moguća?
- Ne znam šta je rešenje. Mislim da bi za sve nas bilo dobro da nam se otvore granice, jer uporište te nazadne i nakaradne nacionalističke paranoje nalazi se i u mladim ljudima. Kada je sve ovo počelo, oni su polazili u školu; sada sazrevaju, a da nisu videli sveta, nisu se oslobodili tog osećaja zatvorenosti. Mladi treba i fizički da zakorače u Evropu i svet, da bi se oslobodili nacionalne klaustrofobije. Teoretska znanja o evropskom duhu nisu dovoljna da bismo postali Evropljani.
l Rekoste da pišete gotovo svakodnevno. Šta sada imate u kompjuteru?
- Kada je “Nada” izašla iz štampe, plašila sam se da će ostati sasvim neprimećena. Da bih prevazišla tu frustraciju, odmah sam počela da se bavim novim romanom, inspirisana događajem koji me je strašno pogodio. To je letošnje skrnavljenje Katoličkog groblja u Novom Sadu, porazno ne samo zbog eksplicitnosti, već i zbog izostanka prave reakcije. Doživela sam to kao poraz. Već je bila 2003, već smo neke bolesti “preležali”, svi smo gledali ka Evropi, koja podrazumeva građansko, civilno društvo, nadnacionalne i nadverske odnose. Tako sam mislila. Usledio je vandalizam i nečinjenje koje je dalo legitimitet tom postupku. Kao i priča o dvoje maloletnika koji su to, navodno, uradili.
Ovaj događaj će se verovatno zaboraviti, kao i mnogi slični - iz dnevno-političkih, iz komformističkih, iz nacionalističkih pobuda i potreba. Učinilo mi se da bi to mogla da bude zgodna potka za roman, čije aktere ne znamo, ali su žrtve dobro poznate.
Filmska priča o nadi
l Stigla vam je ponuda da se po romanu “Nada” snimi film. Da li ste je prihvatili, ko će pisati scenario, ako projekat postane izvestan?
- Da, ponuđeno mi je da uradim scenario za vojvođanski film, u koprodukciji sa jednom od zemalja u kojima se kreću junakinje mog romana (Mađarska, Hrvatska, Velika Britanija...). Razgovori su u toku, pa ne bih o detaljima. Ako se to ostvari, onda ću zahvalnost dugovati mojim prijateljima-glumcima, koji su knjigu preporučivali relevantnim osobama. Nakon što su pročitali “Nadu”, govorili su mi da žele to da igraju.
Za filmičnost te priče zaslužno je i moje glumačko iskustvo. Često sam se sećala mog profesora Branka Pleše, koji me je terao da svoju glumačku nesigurnost nadomeštam razmišljanjem, da se pitam šta je još potrebno da bi lik na sceni bio stvarno živ. Tada nisam ni slutila koliko će mi studentska i potonja glumačka znanja pomoći na jednom sasvim novom, literarnom planu.
Radmila Lotina