25.03.10 SEEcult.org
“Metastaze” Ive Balenovića
Balenović (41) je po zanimanju lekar, specijalista ginekologije i porodiljstva, a pod pseudonimom Alen Bović objavio je u zagrebačkoj izdavačkoj kući “Konzor” roman prvenac “Metastaze”, štampan u tri izdanja i adaptiran za pozorište i film.
Predstava prema tom romanu, u izvođenju teatra “Kerempuh”, proglašena je pred dve godine najboljom hrvatskom pozorišnom predstavom na Marulićevim danima, a igrani film je dobio Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli 2009.
U Zagrebu mu je upravo izašao drugi roman “Ljudožder vegetarijanac”, u izdanju kuće “Jesenski i Turk”, koji se bavi korupcijom i kriminalom u zdravstvu.
Beogradski izdavač Red Box će taj naslov objaviti u aprilu ove godine.
Uspešni Balenovićev roman prvenac govori o metastazama u društvu (metastasis; promene, premeštanja), pojmu koji je u medicini vezan za
premeštanje žarišta zloćudne bolesti.
“Metastaze” su snažna kritika društva. Radi se o stvarnosnoj prozi koja plastično opisuje bolesti sistema koje većina nas ne želi da vidi.
U društvu nastaju metastaze kad se neke zloćudne pojave i događaji poput rata, korupcije i kriminala ne tretiraju na istinit i pravedan način, nego služe za lažne ideološke i političke borbe i medijskom manipulacijom metastaziraju do granica apsurda i društvenog ludila.
Ljudi sa margina društva, poniženi, obespravljeni i zaboravljeni, ne snalaze se u tom metežu koji se stručno zove tranzicija, a koji se cinično prikazuje kao istorijski napredak.
U takvom okruženju, obrazovanje, kultura i umetnost postaju prepreka ukoliko nisu uključeni u korupcijsku logiku. Knjiga prati sudbinu likova slučajno zatečenih 2005. u jednom zagrebačkom kvartu između Save i pruge koji se nimalo ne razlikuje od bilo kojeg perifernog evropskog gradskog kvarta. Likovi su lokalni bedblubojsi i alkoholičari, zavisnici od droge i učesnici rata s viškom adrenalina i nezadovoljstva u krvi, stalni gosti sportskih kladionica, životom izmučene žene svih generacija, očevi porodica bez autoriteta...
Pojedini kritičari proglasili su “Metastaze” hrvatskim “Trainspottingom”.
Reditelj Branko Schmidt, koji je dobio “Politikinu” nagradu “Eritrocit” na 38. FEST-u za “Metastaze”, rekao je da bi takva priča bila realistična zapravo u bilo kojoj nedovršenoj demokratiji, odnosno zemlji u tranziciji, samo sa drugim likovima.
Prema rečima Šmita, i drugi reditelji su se otimali za autorska prava za ekranizaciju tog dela, a on je uspeo da ih dobije, jer je producent Stanko Babić obezbedio potrebna sredstva. Scenario je napisao Ognjen Sviličić, jedan od najboljih hrvatskih scenarista koji je poznat i kao reditelj filmova "Oprosti za kung fu" i “Armin”.
Prema rečima Šmita, kada se saznalo da će on režirati “Metastaze”, pojavile su se kritike u medijima, a optuživali su ga, između ostalog, i da je režimski reditelj i da je prestar za takvu priču.
Navodeći da je bio iznenađen tolikom količinom negativne energije, Šmit
je rekao da misli da je delom na to uticala i ljubomora kolega koji nisu uspeli da dobiju prava za scenario.
Znak da će “Metastaze” dobro proći u bioskopima bilo je to što se pozvani političari nisu pojavili na premijeri, rekao je Šmit, dodajući da se njegov film upravo i bavi lošim rezultatima njihovog rada, odnosno rezultatima njihovog nerada.
S obzirom da je prilikom snimanja “Metastaza” sarađivao i sa članovima Bad Blue Boysa, Šmit je za njih rekao da su zapravo veoma zahvalni saradnici, jer su organizovani gotovo kao vojska, slušaju naređenja, a i radili su za sendvič i pivo.
Gost FEST-a bio je i glumac Rene Bitorajac, poznat ovdašnjoj publici i po ulogama u TV serijama, a za ulogu ratnog veterana u “Metastazama”, odnosno “intenzivnu i dinamičnu kreaciju kojom je u nepopustljivom tempu dočarao nemir i brutalnost lika”, dobio je Zlatnu arenu u Puli.
Žiri Pulskog festivala istakao je za "Metastaze" da je reč o “osobitoj psihološkoj studiji grupe urbanih marginalaca obeleženih brojnim ožiljcima“ hrvatske zbilje, koju odlikuje besprekorni osećaj za organizaciju kadra i scene kojima je ostvario uverljivo prožimanje dokumentarističkih i igranih komponenti.
Šmitov film, snimljen u koprodukciji sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, bio je jedini u konkurenciji 56. Pule koji je prethodno već prikazan u bioskopima, privukavši do tada oko 30.000 gledalaca.
07.02.09 Danas
Heroji bez muda
Metastaze, Alen Bović
Metastaze, roman hrvatskog književnika Alena Bovića, odnosno zagrebačkog ginekologa Iva Balenovića, bavi se marginalcima koji su pretrpeli direktne posledice nacionalnih (hrvatskih i srpskih) projekata s kraja dvadesetog stoleća. Kada su se početkom devedesetih udružili kriminalci, tajne službe i državna politika, izbio je krvavi rat.
Međutim, kada se točak sreće okrenuo, odnosno kada je država ostvarila svoje ciljeve, u slučaju Hrvatske, ili kada je država doživela potpuni poraz - u slučaju Srbije - navijači, secikese, siledžije i banditi svih boja i dezena, kao islužena vojska, vratili su se „doma“ i suočili se sa realnošću tranzicione bede, u kojoj su se njihova mlađa braća i sestre navukla na teške droge, a njihovi roditelji ostali bez posla. Ovi ljudi, koji su u javnosti u jednom trenutku predstavljani kao superheroji i ugledni članovi društva, samo nekoliko godina kasnije doživeli su da ih se to isto društvo gnuša, a zatim im je nametnuta predratna marginalizacija.
Ova veoma pojednostavljena sociološka slika, mogla bi biti jedna od linija čitanja kojom se kreće Bovićev roman. Druga bi se mogla ticati, doduše neravnomerne, kvadrofonijske podele romana, u kojoj svaki od četiri lika priča priču, ispreplitanu sa drugim, da zajedno tvore sliku ruiniranih života u ruiniranom društvu, a koja opet ima za cilj da svojim eksplicitnim nasiljem u svakom obliku, u čitaocu probudi svest o problemima koji su svuda oko nas. Moguće čitanje bi se moglo ticati i načina na koji je autor izabrao da prikaže nasilje, odnosno ono bi moralo da postavi pitanje identifikacije čitaoca sa likom/naratorom, kada se stvari perspektivno postave na način na koje su postavljene u romanu. Da stvari spustimo na sasvim konkretan nivo: koliko je dobro da se čitalac identifikuje sa narkomanima Filipom, Dejanom i Mrtvim, alkoholičarem Kizom, odnosno sa lopovom, siledžijom i ubicom Krpom?
Poslednje postavljeno pitanje ima svoju težinu, iako će se nekome učiniti naivno i irelevantno. Naime, roman je pisan slengom, aludira na razne motive iz popularne kulture i savremene mitologije, gde kao žrtvenik služi registar-kasa za uplatu kladioničarskog tiketa, tiče se mlađih ljudi čiji je nizak horizont očekivanja i interesovanja poznat današnjim generacijama na Balkanu; njegovo grafičko rešenje ostavlja utisak da se radi o stranicama sveske/dnevnika, ilustrovanim fotografijama koje olakšavaju vizuelnu orijentaciju u svetu književnog dela – roman, dakle, poseduje izvesnu autentičnost što, kad se sve uzme u obzir, za mladog čitaoca mora da deluje kao odličan materijal za identifikaciju. Pri tome, ni kod jednog od likova, osim Filipa u određenoj meri, ne postoji svest o problemu. To znači da su svi junaci romana, osim pomenutog lečenog narkomana, jednodimenzionalni, a njihovo asocijalno ponašanje tokom romana se samo gradira. Koji su, dakle, načini da se mlad čitalac odvrati od identifikacije, odnosno da knjiga proizvede onaj kritički efekat koji bi trebalo da ima? Postoje tri razloga zbog kojih je identifikacija sa likovima u romanu zaista svedena na najmanji mogući nivo: neki od likova završavaju fatalno, te svojim primerom jasno pokazuju kuda ovakvo ponašanje može odvesti, nijedan čovek u stvarnosti nije tako jednostavan i jednosmeran kao likovi iz Metastaza i, konačno, verovatnoća da neko sa psihofizičkim predispozicijama Krpe uzme knjigu u šake, toliko je mala da se bez problema može isključiti iz jednačine.
Vladimir Arsenić