Zoran Penevski (1967) je pisac, scenarista i prevodilac. Autor je romana „Lektor“ (SKC Novi Sad, 2015), „Tragovi odsustva“ (Okean, 2008), „Manje važni zločini“ (stipendija Fonda „Borislav Pekić“, Okean, 2005) i dr. Napisao je scenarija za strip-albume „Korporativni pandemonijum“ (crtež A. Zolotić, Besna kobila, 2015; nagrada ULUPUDS-a za strip godine), „Des Rivieres sur les Ponts“ (crtež G. Josić, Delcourt, 2004), „Filip i Olga - knjiški moljci“ (crtež D. Pavlić; System Comics, 2012). Sa Ivicom Stevanovićem koautor je prvog srpskog grafičkog romana „Ljubazni leševi“ (SKC Novi Sad, 2004; Komiko, 2011) i strip-albuma „L’Anatomie du Ciel“ (Les Humanoides Associes, 2006).
17.09.06 Danas
Osvetljavanje mračnih vremena istorije
Manje važni zločini, Zoran Penevski
Pretvaranje događaja u činjenice filtriranjem i tumačenjem arhivskih dokumenata jeste neka vrsta pretvaranja tragova prošlosti u istorijsko-književno predstavljanje, čime se bavila vaskolika književna postmoderna.
Ostajući na temeljima tog pravca (iako se njegov roman ne može nazvati postmodernističkim u klasičnom značenju tog pojma), Zoran Penevski (1967) podvlači shvatanje da prošlost nije samo vrsta objektiviziranog entiteta koji se može predstaviti neutralno po sebi ili za sebe, već projektivno i vrlo namenski književno obraditi. To se, pre svega, odnosi na fenomen činjenja zločina koji je, s jedne strane, oduvek na ovim prostorima više od usuda, ali uprkos tome, usled ideološko-partijskih i "versko-patriotskih" razloga, biva ili nasilno potisnut iz kolektivnog pamćenja, ili minimiziran, a neretko i otvoreno negiran, s druge strane. Preuveličavaju se zločini učinjeni "nama", a zločini koje smo "mi" činili drugima su "manje važni zločini."
Svesno prećutkivanje i mistifikovanje problema zločina, otpori ka osvetljavanju mračnih delova prošlosti i otkrivanju skrivenih delova istorije, činjenice su koje, pored ostalog, problematizuje ovaj roman. Autor je, pak, krećući se u trouglu Pančevo (mesto piščevog rođenja), Novi Beograd (gde pisac radi kao novinar) i Staro sajmište (gde su Nemci uz pomoć Nedićeve kvislinške vlade masovno poubijali Jevreje, Srbe-komuniste i Rome) kroz čak 156 kratkih, "fleš" poglavlja na beletristički način pokušao - rekli bismo vrlo uspešno - da integriše tragove prošlosti, tragična zbivanja devedesetih godina XX veka i priču o mladoj generaciji tog nesrećnog vremena kojoj i sam pripada. Kroz priču o Milošu Miliću, mladom novinaru koji istražujući povest Starog sajmišta, udružen s grupom svojih vršnjaka iz RDB (ali srećom ne Resora državne bezbednosti, već iz "Resora digitalnog Beograda" ambicioznog sajta koji treba da locira nevidljive beogradske istorijske ožiljke), dakle neke vrste sajber momaka (Dušan, Vlada, Filip i Ivan), neočekivano dolazi do dotad nepoznatih istina o logorima, "dušegupki" i masovnim ubistvima i bacanju leševa u Savu. Priča se stalno temporalno izmešta: u jednom trenutku smo u vremenu nemačke okupacije, u sledećem posmatramo vrevu predratnih sajmova, potom nas pisac vraća u vreme NATO bombardovanja i vodi kroz najdublju intimu svojih junaka, radoznalih digitalnih istraživača.
Tako se objektivni istorijski događaji iz prošlosti ne samo sudaraju sa subjektivnim osećanjima ovih mladih ljudi, već neposredno utiču i na njihove živote baš kao što su - spoznaće to u toku istraživanja - uticali na sudbine i međusobnu isprepletanost životnih i ljubavnih priča roditelja njihovih roditelja. Zbog toga usud nesreća i zločina ostaje centralna tema romana i osa oko koje se vremenski i prostorno okreće fragmentizovana fabula.
Vrednost ovog romana ogleda se pre svega u neobičnom, ali ozbiljnom književnom pristupu temi kao i u vrlo modernom jeziku koji se odlikuje jezgrovitim i koncentrovanim iskazom što stil dovodi na zavidno visoku razinu. Penevski je svojim trećim romanom pokazao zrelost i najavio ozbiljan prodor u plejadu vrsnih domaćih pisaca.
Zlatoje Martinov
21.10.05 Danas
Manje važni zločini, Zoran Penevski
Knjiga Zorana Penevskog "Manje važni zlocini", izdavacke kuce Okean, predstavljena je juce u Muzeju jugoslovenske kinoteke. Zoran Penevski autor je romana "Flamanski mesecar" i zbirke prica "Istorija stomaka", napisao je scenario za graficki roman "Rivieres sur les Ponts", u saradnji sa Ivicom Stevanovicem objavio je prvi srpski graficki roman "Ljubazni leševi" i bestijarij "Leksikon likovnih legija", a za nacrt romana "Manje važni zlocini" dobio je stipendiju Fonda "Borislav Pekic" 2003. godine.
Roman Zorana Penevskog, kao i mnogi drugi, autora stasalih u devedesetim, bavi se upravo tim godinama i onim mladima koji su odlucili da ostanu, tražeci izlaz u eskapizmu i aktivizmu (u ovom slucaju pokretanju Internet sajta), pokušavajuci da otkriju zbog cega se sve to dogodilo što ih vodi unazad do Drugog svetkog rata i jednog od najvecih beogradskih stratišta, kljucnog toposa romana - Beogradskog sajmišta, rekao je izmedu ostalog kriticar Ivan Radosavljevic. Roman je organizovan u kratka poglavlja i stoga citljiv i brz, dodao je on, a sam autor primetio je da je, iako je kratak, njegov tekst izuzetno gust. Zamišljen je, kako je rekao Penevski, kao klupko koje ce ici u više pravaca i odvija se izmedu Beograda, Novog Beograda i Panceva od ‘97. do 2003. godine, a paralelno, pisana drugacijim stilom, tece prica o Starom sajmištu, najpre simbolu, a potom stratištu Beograda, cija se transformacija preslikva preko transformacije junaka. RDB u ovom romanu nije ili bar ne samo Resor državne bezbednosti, vec sajt, Resor digitalnog Beograda, koji kreiraju njegovi junaci. Nema slucajnih stvari u tekstu, istakao je Penevski. Miloš Milic zaista je novinar B 92 koji u stvarnom životu istražuje neke druge zlocine, a medu likovim su još neki od stvarnih ljudi. Ono na šta je želeo da skrene našu pažnju je da nedovoljno pamtimo, cuvamo i arhiviramo ono što nam to pamcenje može održati svežim. Tako nije bilo nimalo slucajno što je promocija održana baš u Kinoteci. A mesta pored kojih svakodnevo prolazimo, data kroz zbivanja koja su se u njima odigrala, posebno zlocine, za nas pocinju da bivaju drugacija ili, kako glasi jedna od ponavljanih recenica u romanu - "Bice prostora menja prostor bica".
Nakon price o knjizi Penevski je prisutnima pokazao ono što je sam otkrio tragajuci po arhivima za materijalom za svoj roman, što je zaista, kako je i nejavljeno, bio film iznenadenja. Videli su se tu nacrti i fotografije Starog sajmišta kao simbola tadašnjeg Beograda i dokaza njegovog kosmopolitizma i, kako bi se to današnjim politickim jezikom reklo, evropske orijentisanosti. A zatim, stravicne slike kamiona-gasne komore u kome su ubijani zarobljenici tog, tada vec jednog od najpoznatijih koncentracionih logora. Ovakvi kamioni u Rusiji i Poljskoj korišceni su za Konacno rešenje (pogrom Jevreja) i ovaj u Beogradu bio je jedini van tog prostora. Mogle su se zatim videti slike, a onda i film, streljanja i vešanja civila u Pancevu za odmazdu, što je bio prvi ratni zlocin nemackog Vermahta, ali i dokumenta - plakati sa antimasonske (jednako, antijevrejske) izložbe u Beogradu ‘41,’42. godine koju je videlo 50.000 ljudi što je jedan od neslavnih podataka iz naše istorije. A još jedan slican, bile su fotografije sinagoga u Pancevu i Beloj Crkvi koje su srušene nakon Drugog svetskog rata, pedesetih godina, ne samo kao odraz nemara, vec i mržnje. Najzad, prikazan je film o bombardovanju ‘99 i to u Pancevu u kome je ono, iz poznatih razloga, bilo posebno dramaticno. Dovoljno da se u pola sata ne samo užasnete, vec i suocite sa svojim i tudim zlocinima što je prvi korak ka mogucnosti da se oni ne ponove i smisao pamcenja i arhiviranja. I. Matijevic