MAGLA
Malo prije bile su tu livade, divljake i žbunje oko puteljaka. S one strane doline, ako se dobro sjećam, širila se visoravan s jarugama. Sad je sve drukčije: magla legla preko ruševina, rastače ih polagano i uporno u tišini. Od zelenila i čvrstine ostale su samo nejasne uspomene - one se gube kao u snu, ili plivaju na talasima i pojavljuju se na drugim mjestima da me iznenade. Čini mi se da to i jeste san, samo produžen nešto drukčije nego obično. Ponekad se ukaže neka stijena - maglom napadnut i preobličen ostatak već potopljene obale. Ne znam ni je li to stijena, ili je pramen magle između dvije puketine koje same zarastaju čim se dodirnu. Zatim zadugo nema ničeg, samo mi, bez sjenki, nečujni, ronimo u to rasplinuto, u to što liči na tijesto a u stvari je bljutava blagost bez dna i bez neba.
Ne znam pravo gdje smo i neću da mislim o tome. Neka misli Vasilj - on je to navaljivao da pođemo preko DJavolje česme. Ili neka misli Ivan Vidrić ako hoće - njegova je dužnost da o svemu misli, a meni je dobro i ovako. Lutam, i jedva ih nazirem kako jedan za drugim teturaju kroz pećine od pramenja vijugavim hodnikom koji se stalno penje; uzalud se penje, a zato ponekad počinje da se spušta. To je kao da se otvaraju vrata podzemnih dvorana i tajanstveni svjetovi iz maštanja koja su se obnovila i obistinila. Kad bi moglo da se sasvim vratim tim stvarima i onom stvaranju iz ničega i bez cilja, ja bih mu se vrlo rado prepustio. Ima u tome neke čudne slasti čiji neprekidan nagovještaj povremeno osjećam, kao žamor tamnih doziva, negdje sasvim blizu. Htio bih da ga nađem, a ne znam kako - izmiče mi kroz neke pore, izmakao je već.
Umjesto toga, kao u snu kad se iznenada izmijeni prizor - kad potrčiš za leptirom a suočiš se s đavolom - prepoznajem sebe kakav jesam, skoro pravog: brada, vašljiv, kost i koža, omraženo nešto, gonjeno, uspomene na neke mrtve i uz to samo gomila dronjaka ... Ispod pazuha me muči šuga - ona se lagano širi s rebra na rebro i dube. Jedna zakrpa me vazdan zavitlava: lapara mi niz stegno i ponekad se čuje, sasvim se nejasno čuje kao nešto što se kreće u daljini. Nekad je daleko, a nekad se približi i izgleda kao koraci - kao da se zadihan neko privlači da opali iznenada i bez promašaja. Dvaput me tako prevarila, treći put neće. Nožem sam je otkinuo i gledam je - mrtva stvar, nijema sasvim, a svejedno čudna: kao da sam je s nepoznatog, ili s mrtvaca otkinuo, zatim kao da mi je sama došla i neku nejasnu poruku mi kroz tu maglu donijela.
Gledam je i sjećam se Kuštrimove pećine i gomile gdje su Fatu Kuštrimovu kamenovali. Veliki je vjetar urlao oko pećine kao da ala ali dovikuje "A-a-a kuje - kušetrim" bez prestanka. Niko Sajkov je izlazio da osmotri, donosio drva za vatru i opet odlazio da stražarči. Bio sam se pokrio ćebetom do pasa, skinuo sam čakšire da ih Anja okrpi, gledao sam kako Anja para šavove nečije stare kabanice da baš ovu ovdje zakrpu iz nje izvuče. Usne su joj bile stisnute zbog onih gnjida i vašaka, ali ona ništa nije kazala. Nije usta otvarala, bila je već navikla, a ja sam se svejedno stidio i kroz stid mislio: ima li nečeg između Nika i Anje, kad su tako često sami, i je li to ljubav? ... Jeste ljubav, mislio sam, i sasvim je zagrcnuta - jer to je ono gluvonijemo čudovište što se zove prva ljubav i što ne zna šta će sa sobom.
"Šta si stao, Lado", pita me Vasilj i ruga se: "Čitaš li to?"
"Oslobađam se prošlosti", i bacih zakrpu u maglu.
"Nemoj, ne budi lud! Neće ti ništa ostati kad se sasvim oslobodiš, a ne valja da ideš go."
"Ostaće mi šuga i brada, a to nije go."
"Imaš se čime pohvaliti."
"Imaš li ti nešto bolje?"
On je uobražavao da ima, bi mu krivo kad vidje da baš nema. Reče da bi bolje bilo da zavežem, ja ga podsjetih da je on prvi počeo i da obično prvi počinje. Lice mu se iskrivi i poče da liči na blijedi mjehur u magli. Teži sam mu, reče, nego Talijani. Teži je on meni, rekoh mu, nego Talijani i četnici zajedno - od njih mogu da pobjegnem bar donekle, a od njega ne. Pa što onda idemo zajedno, upita on, zar ne bismo mogli da se rastanemo... U stvari njega zabrinjava nešto drugo, ili je dremovan pa vikom, na silu, hoće da se probudi. I kod mene je nešto slično - htio bih bar da se čujem, kad sam već nevidljiv postao. Potreban nam je, izgleda, neki dokaz, nešto kao ogledalo, da sami sebe uvjerimo da smo još živi. Jeste, živi smo i sposobni smo - ako ne za drugo, bar za svađu. I tek što smo osjetili slast te svađe u magli, a Ivan Vidrić poče da je gasi:
"Neka toga, de! Šta se stalno rogljate?"
"Mi se ne rogljamo", reče Vasilj. "Razgovaramo, ljudi smo živi - ne može se sve ćutke."
"Jeste", okrenuh se i ja protiv Ivana, "samo ti možeš ćutke."
"Što ne nađete nešto drugo za razgovor", reče Ivan.
"Ti nam odredi temu", podsmjehnu se Vasilj.
"I propiši teze", dodadoh ja, "zajedno sa stručnim mišljenjima."
"Bolje je da se svađamo nego o gladi da pričamo, i o zapadnom frontu."
"A baš je danas zgodno za putovanje", mirno reče Ivan.
"Zar je ovo dan", začudi se Vasilj. "Nije, nema danas, ovo je maglas!"
Ivan ćuti i odmiče da prikrije smijeh koji mu je iskrivio lice. Suzbili smo ga, ali on to ne osjeća. Sav je srećan, čini mi se, što nas je složio protiv sebe. To je: prirodno, jer on se iznenada našao u svojoj sredini i materiji - potopljen u nju preko glave. Uvijek sam naslućivao da on nije kao Vasilj i ja - nije površinsko biće huke i sujete. Njemu ne treba ogledalo, ne ni odjek, ni vika - zna on i bez toga da postoji, i šta hoće i kako će to postići. Dubok je, pa čak i kad ne zna - zna da će znati, i ne predomišlja se nego polako radi. To je jedan od onih što u tami i dubini dugo mijese neku trajnost koja će iznenaditi otkud i kako se stvori. Nekad zaista ispadne trajna; drugi put, kad ne uspije - oni strpljivo mijese opet, od istog ili od drugog tijesta, kao da ništa nije bilo: drugi ustanak, pa treći, pa četvrti - nikad kraja ...
Jedna jela, oborena nekad davno, izgrižena vremenom, bjelasa se u raspadanju kao oglodan kostur morske nemani. Naokolo su borovnjaci, u njihove se žilave spletove propada do koljena. Ne mirišu, nikakav se miris ne osjeća, samo blatnjav potmuli zadah magle. Ima grana, između njih se naziru male smrče pretvorene u aveti. Dugo, neodlučno svitanje bez jutra i bez dana, zakržljalo, počelo je najzad da se pokajnički povlači i smrkava. Jedna nepredviđena šuma, ne znam ni otkud šuma, iznenada nas opkoljava krivim sabljurinama grana. U tami se staza izgubi, a druga se namjesto nje ne pojavi - to je kao da nam se posljednji fenjer ugasio. Sjeli smo na smrčeve žile, uz stablo čiju nevidljivu krunu u visini osjećamo samo po tome što iz magle iscjeđuje kišne kapi. Miris smole, razmekšan i izmijenjen, dođe odnekud kao priča o nečem nejasnom, nepovratnom, što je nekad lijepo bilo.
Vasilj je dovukao suve grane da naloži vatru. Za njega je veliko uživanje kad može uz vatru da pripeče tabane i pripali cigaretu žaronm s ognjišta. Meni je dovoljno samo da gledam vatru, ona je kao nešto živo - jedina živa snaga koja nam je još uvijek ostala vjerna i samo dimom može da nas izda. Danas nek gori, dim se neće vidjeti. Već puckara - sluti opet na bitku - i plamenovi iskaču jedan za drugim: male crvene vjeverice propinju se i premeću jedna preko druge. Šire se novi mirisi - jedni iz kora a drugi iz srčanica. Jedan drugi svijet stvara se u isto vrijeme: gore je čađav krov, meso se pod krovom suši, sa strane su brvna s mahovinom između balvana. Sve se tako popravlja čudesnim bojama vatre, čak i pokojna prošlost. Možda i nijesmo sve šanse izgubili, nego je to samo privremeni izgled - prikupićemo ostatke, oživjećemo ih; gdje je sad jedan ili dvojica - biće čitava desetina.
01.01.00
Politika
11.01.2003.
Podsećanje
Književno delo Mihaila Lalića
O poraženim pobednicima
Krajem decembra (2002. godine) navršilo se deset godina od smrti znamenitog romansijera Mihaila Lalića. Dvadesetak tomova čini opus Lalićevih značajnih dela. Mada je gdekad pisao pesme, kritiku, reportaže, putopise, dnevničku prozu, filmske scenarije i dramatizacije, veliko književno ime stekao je pripovetkama i romanima. Osobito su značajni njegovih 12 romana, od kojih su četiri antologijska ("Zlo proljeće", "Lelejska gora", "Hajka" i "Ratna sreća").
Lalić se rodio na početku Prvog svetskog rata, a započeo je književnu karijeru (za vreme studija u Beogradu) iščekujući Drugi svetski rat. U antifašističkoj borbi učestvuje na početku i na kraju rata. Središno ratno vreme otpatio je kao zarobljenik u fašističkim logorima u Kolašinu i Solunu. Kako je i svaka generacija Lalićevih predaka otrpela nekoliko ratova, razumljivo je što je i njihovom "naivnom" poezijom dominirala ratna tematika. Nije neobično što i u Lalićevoj prozi preovlađuju ratne priče, pa bi se ceo njegov pripovedni opus mogao nazvati imenom njegovog romana - ratna sreća. Pri tome reč sreća dobija širok raspon dopunskih značenja: neostvarena sreća, privremena sreća pobednika, a najčešće gorko-ironični antipod sreće - ratna nesreća.
Gledan iz ove tematske perspektive, Lalić je verovatno najbolji ratni pisac srpskoga jezika... Njegovi preživeli ratnici počesto su - poraženi pobednici. Većim delom svog stvaralaštva Lalić slika građansku komponentu (bratoubilačkog) rata u Crnoj Gori. Pri tome njegov - primetno autobiografski koncipiran - narator ne skriva svoju naklonjenost partizanima, kojima je i sam pisac aktivno pripadao. Lalić će tek u završnoj stvaralačkoj fazi - osobito u trima svojim poslednjim knjigama - kritičku oštricu okrenuti protiv "devijantnih" komunista, tj. protiv monstruma sa crvenom knjižicom (kako ih je sam jednom nazvao), koji su izneverili piščev mladalački ideal - moralno uzornih boraca za egalističku Utopiju.
Estetski zaokret
Lalićev roman prvenac (Svadba, 1950), dobio je nepodeljene pohvale kritike. Uspešno osvojivši (prestižni) žanr "velike priče", Lalić će se kasnije samo uzgredno baviti manjim pripovednim formama, ali ih neće napustiti do kraja svog stvaralaštva.
Drugi Lalićev roman - "Zlo proljeće" - predstavlja važan estetski zaokret. Od ovog romana počinje, da je tako nazovemo, "visoka škola" umetnosti Lalićevog romana. "Svadba" je potvrdila Lalićevu darovitost, a "Zlo proljeće" je ubedljiva potvrda školovanja te darovitosti. Posle epskog, deseteračkog viteštva "Svadbe", bučnog optimizma i u teškim zatočeničkim okolnostima, "Zlo proljeće" donosi stišani nemir i lirsku setu, sećanje na izgubljenu ljubav i izgubljenu slobodu.
U dekadi između 1950. i 1960. Lalić je objavio pet romana. Uz "Svadbu" i "Zlo proljeće" još i "Raskid", "Lelejsku goru" i "Hajku".
"Hajka" pripada najsloženijim Lalićevim romanima. U njoj se gotovo na istom stupnju važnosti prati dvadesetak junaka iz četiri zasebna ratnička tabora. Obuzdati tako disparatnu i razuđenu pripovednu građu i potčiniti je redu jedinstvenog umetničkog htenja, a pri tome izbeći plićake detektivske priče, to je mogao dosegnuti samo vrhunski umetnik. Kad sve vuče krupnom i spoljašnjem, a sve je umetničkim preoblikovanjem podešeno da zrači kroz tananosti najsićušnijih duševnih odziva, da bude, dakle, govor i izraz samih suština bića - to znači da je umetnik ovladao najsloženijim izražajnim prefinjenostima.
"Hajka" je prvi Lalićev roman pisan u dve verzije. Kasnije je ne samo preradio "Lelejsku goru" i "Raskid" nego je - radi estetskog i stilskog ujednačavanja - redigovao ili prepravio gotovo sva svoja značajnija dela. Malo je umetnika i u evropskoj literaturi koji su sa toliko upornosti, u tolikom obimu i sa tolikim uspehom, popravili i usavršili svoja dela prerađivanjem. Lalić je govorio da su objavljena dela "samo podnošljiv oblik nesavršenosti".
Motiv usamljenog junaka
Lalićeva "Lelejska gora" (prva verzija 1957. druga 1962. i konačna verzija 1990) najbolje je njegovo delo i jedno od najboljih napisanih na srpskom jeziku. Tu se ponavlja klasični motiv o usamljenom junaku, savremena varijanta Odiseja ili Robinzona. Lorens Darel je primetio: "Robinzon Kruso je poslednji roman o ljudskoj izolovanosti bez gubitka identiteta".
Glavni junak "Lelejske gore", osamljeni Lado Tajović, vratiće se društvu ozleđenog identiteta. Lelejsku priču valja čitati bar na dva krupna plana: kao romansiranu "istoriju" osamljenog ustanika u crnogorskom prostoru za vreme Drugog svetskog rata i kao svevremenu priču o egzistencijalnim i moralnim tegobama osamljenog čoveka u bilo kojem prostoru. Problem je: kako samovati a biti? Da bi izbegao monološku monotoniju Tajovića i dramatizovao njegove strepnje, sumnje i nedoumice, Lalić je Tajoviću pridružio đavola. Na đavolu je prohodao junakov dvojnik, kroz đavola progovaraju polusvesne zebnje, javkaju se upozoravajući odblesci nesvesnog.
Lalić je i u "Lelejskoj gori" pokazao da ni u prozi nije prestajao biti pesnik. On je rusoovski zaljubljen u prirodu. Retko je naći pisca koji je dao tako upečatljive i raskošne slike prirode. Lalićev govor se zasniva na sintaksi usmene reči, pa mu je izraz spontan, pokretljiv, efektan a prirodan. Tako se u srećnom spoju nalaze - jednostavnost kazivanja i floberovska artificijelnost u kompozicionom oblikovanju krupnijih struktura romana.
Ako skrajnemo i svoja i piščeva ideološka određenja, pa se priklonimo samo estetskim merilima vrednosti, moraćemo, objektivnosti radi, uvrstiti Lalićeve najbolje romane (a osobito njegovu mnogoznačnu "Lelejsku goru") u antologijska umetnička ostvarenja.
Branko POPOVIĆ