Olga Slavnikova (Jekaterinburg na Uralu, 1957), pripovedačica, romansijerka i književna kritičarka.
Godine 1981. diplomirala je na Uralskom univerzitetu. Radila je u Naučno-istraživačkom institutu Tjažmaš do 1988. Potom radi kao urednik književnih listova i časopisa.
Objavila je romane: Vilin konjic uvećan do veličine psa (1999), Sam u ogledalu (2000), Besmrtni (2001), 2017. (2006), Laka glava (2010), kao i knjigu priča: Ljubav u sedmom vagonu (2008).
Za roman 2017. dobila je nagradu „Ruski Buker“ za najbolju knjigu godine. Ostale nagrade: „Ural“, „Bazgov“, „Oktobar“, „Polonski“, „Apolon Grigorjev“.
Romani Olge Slavnikove prevedeni su na engleski, francuski, italijanski, kineski, švedski, mađarski, srpski i druge jezike.
Olga Slavnikova je jedan od najčitanijih i najcenjenijih savremenih ruskih pisaca.
Član je ruskog PEN centra.
U izdanju Arhipelaga objavljen je roman 2017. Olge Slavnikove.
Živi u Moskvi.
28.05.12
Roman je kao živo biće
Olga Slavnikova
Jedan od najpopularnijih i najprevođenijih ruskih pisaca Olga Slavnikova o novoj knjizI „Laka glava“, tranziciji u Rusiji, „književnoj saradnji“ u braku...
SAMO nekoliko meseci posle ruskog izdanja kod nas se, zahvaljujući „Arhipelagu“, pojavio novi roman „Laka glava“ Olge Slavnikove, koju ubrajaju među najčitanije i najprevođenije ruske pisce poslednjih godina. Kroz krimi-zaplet u kome su upleteni političari, tajkuni, tajni agenti, avanturisti, sumnjivi tipovi, ali i ljubavnu priču, autorka je dala snažnu sliku savremene Rusije.
Slavnikova je, inače, našim čitaocima najviše poznata po izvrsnom ljubavnom, avanturističkom i političkom romanu „2017“, za koji je dobila prestižnu nagradu „Ruski Buker“. Pre nekoliko dana postala je vlasnica italijansko-ruske nagrade „Maksim Gorki“ koja joj je pripala za roman „Besmrtnik“ koja joj je dodeljena na Kapriju. Ekskluzivan intervju za naš list dala je odmah po povratku iz Francuske, gde je imala veliku promociju i turneju.
* Književna kritika kaže da je „Laka glava“ prvi ruski roman u kome se glavni junak suprotstavlja službi državne bezbednosti. Šta je bio vaš razlog da otvorite ovu delikatnu temu?
- U novom vremenu izmenilo se iskustvo ruskih građana. Ranije je suprotstavljanje vlastima bilo pasivno, jer je u ljudima postojao strah, o čemu su pisali mnogi, pre svih Solženjicin. Danas je stasala generacija za koju je staljinistička represija samo činjenica daleke istorije. I više od toga - ta generacija je vaspitana na otklonu od sovjetske prošlosti. U protestnim akcijama, kojedanas postoje u celoj Rusiji, najviše učestvuju mladi ljudi. Posle događaja od 6. maja, kada je došlo do sukoba demonstranata s policijom, mladi se okupljaju na ulicama, šetaju u grupama, izazivaju specijalce. Oni su veseli. Htela sam da pokažem u romanu kako službe bezbednosti lome zube o sasvim običnog čoveka koji je jednostavno oslobođen od straha, a nije heroj po prirodi.
* „Laka glava“ opisuje savremeno rusko duštvo u tranziciji. Šta su, po vama, najozbiljnije posledice tog prelaska iz jednog sistema u drugi?
- Tranzicija je u Rusiji počela uništavanjem privrede. Ključna posledica je očigledna: retki su se obogatili, a većina je pala u bedu. Pojavio se novi tip ljudi koji iz nižih klasa dolazi u društvenu elitu. Ideje koje su se u ranijim kulturnim kontekstima smatrale neprihvatljivim i egoističnim - zgrtanje, raskoš, skupe nekretnine - te ideje ovladale su na isti način kao što su ljudima nekada ovladavale velike ideje slobode, jednakosti, bratstva. Ista energija, ista volja, ali sada usmerena isključivo na sebično i materijalno. U romanu „Laka glava“ postoji takva junakinja, Marina. Ona je mogla da u svom gradiću postane omladinski rukovodilac, a u Moskvi je postala sitna avanturistkinja. Pretvaranje materijalne raskoši u rang duhovnog bogatstva dovodi do opadanja kulture. Samo dug i strpljiv prosvetiteljski rad može da ublaži posledice te katastrofe.
UGLAVNOM TROŠIM
* VI ste i uspešna poslovna žena. Koliko je uspešno vaše preduzeće za proizvodnju drvenih ramova za prozore?- Preduzeće je uspešno, ali njime upravlja Vitalij. Ja, naravno, pomažem kontaktima, predlozima. Ali uglavnom samo trošim pare koje zarađuje moj muž.
* Manipulacija ljudima i medijima obeležje je tranzicije u svim zemljama. Kako to objašnjavate?
- Često čujem reči: „Postoji samo ono što je pokazano na televiziji“. U savremenom društvu, ne samo u zemljama u tranziciji, stvarnost i njeno predstavljanje zamenili su mesta: sada je primarna televizijska slika. Doba tranzicije, doba nestabilnosti i borbe za vlast, stvara široki prostor za manipulacije. Kada je život stabilan, čovek je zaštićen zdravim razumom, razumevanjem šta može, a šta ne može biti. U vremenima dramatičnih promena ljudsko iskustvo je otvoreno, poput kuće, drugi mogu da uđu unutra i sve izmene. A s tačke gledišta spin doktora, cilj opravdava sredstva. O tome se i pripoveda u ovom mom romanu.
* U jednom trenutku vaš junak Maksim T. Jermakov pokušava da spas od velikih izazova nađe u ljubavi. Da li je to moguće?
- Do jednog trenutka Maksim T. Jermakov ne shvata da se zaljubio. On iskreno doživljava sebe kao pragmatičnu osobu, nesposobnu za neka visoka osećanja. Ali ljubav ulazi u njegovu dušu na mala vrata - u obliku pragmatične namere. Maksim misli da će iskoristiti Ljusju, pa čak i kada je zaprosi, to izgleda kao pogodba. U stvari, on će istinski shvatiti koliko je mnogo voli tek kada njegova žena pogine zajedno s nerođenim detetom. Ne daj bože nikome ovakvih teškoća u ljubavi.
* Pisali ste dugo za novine. Kako je to uticalo na vas?
- Ostavila sam ovo zanimanje iz dva razloga: suviše mnogo energije oduzima mi projekat „Debi“, kojim rukovodim, ali i svi mediji su počeli da za literaturu daje sve manje mesta, postalo je nemoguće objavljivati ozbiljnije tekstove. Ali umeće pisanja za novine i časopise omogućili su mi da čitam i procenjujem rukopise mladih pisaca koji stižu na konkurs za nagradu „Debi“. Osim toga, nikada nisam napisala ništa što je platio izdavač ili autor. To mi pomaže da odbranim svoju i samo svoju tačku gledišta.
KRITIČAR I PISAC
* USPEŠNI ste i kao književni kritičar. Kako je to uticalo na vašu književnost?
- Proza i književna kritika pišu se pomoću različitih delova mozga. Ja bih poludela kada bi kritičar u meni kontrolisao pisca. Kada pišem prozu, za mene uopšte ne postoje nikakvi kritičari. Zauzvrat, i književnica Slavnikova nikako ne utiče na kritičarku Slavnikovu. Da je drugačije, ne bih mogla da vrednujem druge vrste proze koje se veoma mnogo razlikuju od moje.
* Gde i kako nalazite ideje za svoje knjige?
- Ideja za knjigu uvek dolazi neočekivano. Ona nikada nije samo životna priča. Roman je kao živo biće koje se razvija iz sjedinjenja dveju ćelija. U mašti pisca treba da se spoje dva realna slučaja kako bi se razvila izmišljena priča. Nažalost, ideje dolaze češće nego što se pojavljuju knjige. Za roman su potrebne dve-tri godine, i svesna sam da će barem polovina mojih zamisli ostati izvan okvira mog zemaljskog života.
* Kako nagrada „Debi“, koju ste ustanovili za najbolju knjigu pisca mlađeg od 25 godina pomaže nepoznatim talentovanim autorima?
- Novčani iznos nagrade je milion rubalja, to je oko 33.000 dolara. Mi svake godine raspisujemo konkurs u šest kategorija, ukupan nagradni fond je 6 miliona rubalja. To je najveći nagradni fond među književnim nagradama u Rusiji. Ali stvar nije toliko u novcu. Književna nagrada je, pre svega, povod da se govori o piscu. Laureat odjednom postaje poznat, za njega se interesuju ozbiljni književni časopisi, njemu je mnogo lakše da objavi knjigu. Poslednjih godina „Debi“ prevodi dobitnike i finaliste nagrade na glavne svetske jezike, daje podršku za objavljivanje prevoda, organizuje promotivne turneje autora u Francuskoj, SAD, Nemačkoj. Naš cilj je da zainteresujemo velike strane izdavače. Uvereni smo da nova talentovana ruska književnost zaslužuje da bude svetski poznata.
* Vaš muž je poznati pesnik Vitalij Puhanov. Kako izgleda „književna saradnja“ u braku?
BIZNIS I KNJIGA
* Svet je preplavljen bestselerima koji često nisu plod umetnosti. Da li su oni i u Rusiji potisnuli ozbiljnu književnost?
- Da, kao i svuda drugde. Čitalaca ozbiljne proze ima više nego što misle izdavači i distributeri. Ali biznis je biznis, knjiga koja se bolje prodaje dobija i reklamu, kao i najbolje mesto u knjižari. Zbog toga ozbiljan pisac ne može da se susretne s desetinama hiljada svojih čitalaca. Mnogi čitaoci tako i ne znaju šta stvarno žele. Listaju jeftine krimi romane i nikada ne otvore one knjige koje bi ih istinski uzbudile.
- Za mene je nastanak stihova velika tajna. Vitalij piše stihove tako kao da to čini uzgred. Zapisuje ih na nekakvim papirićima, ponekad ih izgubi i posle ne žali. Jednom je došao kući ruku ispisanih do lakata, jer nije imao dovoljno papira. A prozni pisac mora mnogo da radi za stolom. Ja sam po prirodi vezana za kuću, a Vitalij je lak i pokretljiv čovek. On mi često donosi neke priče i vesti. Često baca ideje za priču. Osim toga, on je moj prvi čitalac i urednik. Nedavno mi je sasekao jednu gotovo završenu priču. Njegov doprinos mojoj prozi je veliki, ali ja u njegove stihove mogu da uložim samo svoju ljubav prema njegovoj poeziji i prema njemu samom.
* Kako izgleda vaš ritam, pišete li svakog dana, koliko menjate rukopise?
- Nažalost, nije moguće raditi svakog dana, ali kada je to moguće, radim ujutru. To su najbolji, najsvežiji časovi. Za novu knjigu se pripremam dok pišem prethodnu: završavam jedan roman, a drugi već hoće na svet. Rukopise prepisujem, skraćujem, sve dok ne budu završeni. Ali kada stavim poslednju tačku, to je onda kraj. Znam da ću, ako budem još nešto menjala, samo pokvariti.
Dragan BOGUTOVIĆ