15.06.05
Pun život originala
Milivoje Baćović
Ako je prevedena pjesma srećan spoj prevodiočevog umijeća i autorove umjetnosti, gdje čitalac osjeća samo autora, a ne prevodioca, onda je dobijen još jedan original
Podgorica,14.juna-Neko ni malo površan, kazao je da su prevodioci posrednici bez kojih bi bili gluvi i nijemi pred mnogim literanim čarolijama. O pravilima tog umijeća razgovaramo sa Milivojem Baćovićim, prevodiocem kultnog ruskog pjesnika Vladimira Visockog. Baćovićevi prevodi uvršteni u reprezentativnu Antologiju jermenske poezije” i Antologiju ruske poezije od 10. do 21. veka” čiji je sastavljač prof. dr Miodrag Sibinović. Njegova antologija ruske poezije Kad pršte breze” sa podnaslovom Rukovet ruske poezije” u kojoj su prevodi pjesama dvadeset ruskih pjesnika dio je svake iole bogatije kućne biblioteke. U Podgorici je nedavno predstavljeno drugo, dopunjeno izdanje ove knjige. Integralni dio izadanja je CD , na kom poznati dramski umjetnici govore i pjevaju prevode Milivoja Baćovića, uporedo s ruskim originalima.
* O čemu sve prevodilac mora da vodi računa da bi, u mjeri mogućeg, sačuvao autentičnost estetskih značenja književnog djela koje prevodi?
-U Vašem pitanju nalazi se umetnuta sintagma ôu mjeri mogućeg”, dakle, smatrate da je ponešto i nemoguće prenijeti iz originala u prevod. Za sada, svi će se prevodioci složiti sa Vama, ja takođe. Ali, konkretno, kad je u pitanju stihovani književni tekst, kao najsloženiji, kažu, za prevođenje, mora se naglasiti da ga je bilo daleko ônemogućije” prevoditi prije sto ili pedeset godina, nego danas. Ja ne želim vjerovati da ono što je, za sada, nemoguće, neće postati moguće i da nije sa sadašnjim prevodiocima kraj u traganju i nalaženju ideja za rješenja, za sad, nerješivogůUkratko, da bi bilo koja pjesma, bilo kog pjesnika, iz bilo koga vremena, sa bilo koga prostora, bila prevedena na neki drugi jezik, vrlo je važno da aktuelni prevodilac ima u vidu iskustvo onih prevodilaca koji su odavno otišli u istoriju prevođenja poezije. Pjesmu, koja je pred odlukom da bude prevedena, prevodilac mora proučiti, odnosno mora ustanoviti na koji je to način autor izvornika poželio da predstavi svoje misli čitaocu, a očigledno nije želio putem proze. Ako je pjesma ôzaslužila” da živi više života, odnosno na još nekom jeziku osim svog, prevodilac je dužan da sve faktore koje joj je udahnuo autor, pomoću kojih je stvorio jedan harmonični život, jednostavno prenese i utka u tkivo svog jezika. Dakle, istovremeno prenosi sve faktore i na njih ôugrađuje” smisao iz izvornika pomoću riječi svog jezika tako da se dobije ľ istost. Kad je u pitanju ômoja” metrička poezija prenosi se autorov raspored akcenata u stihu, i u zavisnosti kakav je raspored tih akcenata u stihu, kaže se da je pjesma napisana tom i tom vrstom stiha; dalje, stih prevoda mora biti napravljen od istog broja slogova koji ima stih izvornika, pravi rime tamo gdje ih je napravio autor izvornikaů Dakle, zanatski dio se prenosi, a ako se ne prenosi, onda prevodilac ne stvara novi original. Prevodilac mora razviti osjećaj da stil pjesnika, recimo, iz sedamnaestog vijeka, kog prevodi u 21. vijeku, sačuva pomoću takvih signala da čitalac prevoda stekne dojam kao da je to pisao davni pjesnik na njegovom jeziku prije četiri vijeka. Prevodilac mora da zapazi sve sporedne ukrase izvornika, što važi i za svaku vrstu književnog teksta i da ih prenese u tekst prevoda.
* Svojim najuspjelijim prevodom smatrate?
-Možda dvije pjesme bez glagola Afanasija Feta naslovljene početnim riječima prvog stiha Šapat, Ovo jutro, možda neke pjesme Vladimira Visockog, jer je izgledalo da će prevod biti neprirodan ako slijedim sebe. Međutim, ispalo je da se ti prevodi lijepo pjevaju uz pratnju gitare, na primjer Pjesma o drugu, Poledica; možda pjesma Jevgenija Jevtušenka Snezi padaju beli (naslov na osnovu prvog stiha) a ovom pjesmom u znaku uvoda počinje CD gdje se ova postignuta jednostavnost prevoda govori, potom u originalu pjeva. Koristim priliku da kažem da mi je drago što se moj prevod strofe o Crnogorcima nalazi na spomeniku Visockog nedavno podignutom u Podgorici.
* Vaša neostvarena želja je prevod
-Mogu pomenuti neke knjige za koje sam smatrao da bi ih bilo interesantno prevesti, a, koliko znam, ni do danas nijesu prevođene; navešću njihova naslovljenja u prevodu: Teorija snova V. N. Kasatkin, štivo iz oblasti naučne sfere, ali dostupno svima; Protokoli sovjetskih mudraca Grigorij Klimov, u vezi sa tom knjigom slažem se sa nečijim rezonom: ništa ne preostaje nego kad knjigu pročitaš ľ da ćutiš!
V. Simunović
