Izgubljeno u prevodu

18.04.04 Pobjeda

Kada su je njeni roditelji 1959. godine doveli iz ratom razorene Poljske u odnjegovani Vankuver, Eva Hofman je imala 13 godina. Na pragu mladosti borila se sa bolnom nostalgijom i pokušajima da sebe izrazi u stranom, nepopustljivo novom jeziku. Njena duhovna i intelektualna odiseja nastavila se u koledžu i na kraju je uvela u njujorški književni svijet u kojem se još uvijek osjećala kao zarobljenik između dva jezika i dvije kulture. Ali položaj u kojem je bila učinio je od nje oštroumnog posmatrača Amerike i njenih mjena.
Knjiga o pokretljivosti i asimilaciji, „Izgubljeno u prevodu” je i reska meditacija o jedinstvenosti pojedinca, nauk o dubokom uticaju kulture na um i tijelo i konačno -objašnjenje predvođena tj. prenošenja sebe samog u nešto drugo.
Ovo je duboka i čarobna knjiga u kojoj Hofman uspijeva da pronikne u samu suštinu egzila, na predivan ljudski način obogaćen pronicljivim i tragalačkim intelektom. Ovako se osjećalo na desetine, možda i na stotine hiljada ljudi u ovom stoljeću. Eva Hofman dirljivo progovara u ime svih njih.
Autorka je inače rođena u poljskom gradu Krakovu, a emigrirala je u Kanadu, a potom u SAD. Bila je urednik u Nenj York Times Book Revienj i pisala je o brojnim temama iz oblasti kulture. Dobitnica je Gugenhamove stipendije, nagrade „Vajting” i nagrade „Američke akademije” i „Instituta za umjetnost i književnost”. Autor je knjige „Edžit into History”. Živi u Njujorku i Londonu.

21.02.04 Pobjeda

Autobiografska priča Eve Hofman, nekadašnjeg urednika New York Times Rewiew, već će samim naslovom prvog poglavlja u knjizi razuvjeriti sve one koji očekuju još jednu predvidljivu imigrantsku storiju o toliko željenom bijegu iz Istočne Evrope. Autorka je, bez tračka ironije, prvi dio svog pripovijedanja koji opisuje njeno djetinstvo u post-ratnoj Poljskoj, u kojoj je, i u mirnodopskim vremenima i bez pomoći Njemačke, jako izražen antisemitizam, jednostavno i upečatljivo, nazvala "Raj". U njemu se Hofmanova, namjerno idealizujući, prisjeća odrastanja u jevrejskoj porodici u poslijeratnom, razrušenom Krakovu, u, na neki način, tada šizofrenom poljskom društvu, pod okriljem nove komunističke vlasti.
Osnovna emocija koja će nakon 1959. godine progoniti Hofmanovu je nostalgija. Poljaci, kao naglašeno emotivni slovenski narod imaju i posebnu riječ-tesknote, koja svom osnovnom značenju pridaje i tugu i čežnju. Tada trinaestogodišnja djevojčica, ne svojom voljom, kreće u izbjeglištvo u udaljenu Kanadu (ovo poglavlje je naslovljeno "Izgon"), čije ime joj u tom trenutku zvuči kao Sahara, i ovo osjećanje, čije će nijanse kasnije upoznati, je od tada neodvojivo od njenog bića. U tom svojevrsnom sudaru slovenskih naglašenih emocija sa raciom mladog društva, sukobu usađenih normi ponašanja i konvencija, shvatanja npr. lijepog ili ružnog sa novim okruženjem, emigranti bivaju osuđeni na borbu ili bolje reći potragu za identitetom. Priroda jezika je da od pojedinca nekada zahtijeva i mnogo veći stepen asimilacije od onog na koji je on sam spreman. Hofmanova, naravno, zna da cijeni priliku koja joj je pružena, ali ne pristaje da prihvati zapadnu civilizaciju kao nesporno mjerilo. Ona opisuje nekog čija želja za jasnim verbalnim izražavanjem, u ovom slučaju i životnim ostvarenjem, može biti jača od svih prirodnih jezičkih barijera koje se postavljaju pred jednog emigranta.
Iako, Hofmanova treće poglavlje u knjizi naziva, sasvim prigodno i višeznačenjski, "Novi svet", u svjesnom i racionalnom svijetu jasno je da Njujork nju ispunjava u potpunosti, a ne idealizovani i romantizovani Krakov.

Vuk Perović