21.10.15
Na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu susreli smo poznatog ruskog pisca mlađe generacije, Sergeja Beljakova. Na ruskom štandu je promovisao svoju knjigu ,,Gumiljov - sin Gumiljova”. Riječ je o trećoj po redu knjizi ovog pisca i istoričara. Prva predstavlja naučni rad koji za temu ima ustaštvo u Hrvatskoj. Da krene da proučava ustaštvo podstakla ga je, kako kaže, ideja da piše o nacionalizmu. Kasnije je pisao o Gumiljovu, takođe iz sličnih pobuda. Smatrao je, naime da upravo teorija Gumiljova može da odgovori na pitanja o razvoju nacionalističkih pokreta.
? Kako je nastala Vaša knjiga o ustaštvu? Gdje ste prikupljali građu?
– Boravio sam nekoliko mjeseci u Beogradu, uglavnom tokom svojih istraživanja. Posjećivao sam arhive, muzeje. Bio sam i u Zagrebu. Inače, još tokom studentskih dana i neposredno po završetku studija bavio sam se genocidom nad srpskim narodom. Tokom istraživanja nisam se bavio užasima rata, već više ideologijom. Trudio sam se da ustanovim u kojoj mjeri je to zapravo fašizam.
? A knjiga o Gumiljovu? Šta Vas je potaklo da osvijetlite njegov lik?
– Riječ je o knjizi o čovjeku koji nije interesantan samo po tome što je sin Ane Ahmatove i Mihaila Gumiljova. U ruskoj istoriji je važan koliko su to bili i njegovi roditelji u pjesništvu. On je neka vrsta pjesnika u nauci. Prvi je u postrevolucionarnoj Rusiji ustrojio koncepciju koja nije bila poznata na Zapadu, premda je to samo po sebi grandiozno ostvarenje, nego je interesantno i to što je njegova istorijska koncepcija pomogla da se shvati mnogo toga što se dogodilo u istorijskoj prošlosti ali i sadašnjosti. Može čak i da nam pomogne da prognoziramo budućnost. Osim toga, Gumiljov je imao veoma zanimljiv život. Mnogo iskušenja, mnogo avantura, ratovao je, dugo je bio u zatvoru. Imao je veoma teške i veoma složene odnose sa svojom majkom, pjesnikinjom Anom Ahmatovom. Takođe, imao je posebne odnose sa kolegama. Jedni su ga smatrali genijem, drugi šarlatanom. U njegovom naučnom životu je mnogo sižea koji zaslužuju da o njima bude napisan roman. On sam nije pisao romane, već samo pjesme i to u ranoj mladosti, a proslavio se naučnim knjigama koje je interesantnije čitati, nego romane.
? Imate li uzore kada je pisanje u pitanju?
– Zavisi od knjige koju pišem. Za svaku knjigu imam različite uzore. Dok sam pisao ovu imao sam dvije knjige. Prvu ,,Samodržac u pustinji” iz pera Leonida Josifoviča, savremenog pisca i istoričara, koja je posvećena baronu Ungeru. Josifoviču je uspjelo da nepristrasno ispriča priču o ovoj ličnosti. Upravo tako sam se trudio da, iako volim Lava Gumiljova, budem strog i nepristrasan. Još jedne knjige sam se prisjećao dok sam pisao. To je knjiga ,,Tarasov” o Čadajevu. Objavljena je još u sovjetsko vrijeme u ediciji ,,Izuzetni ljudi”. To je temeljna i savjesno urađena biografija. Trudio sam se da budem detaljan i savjestan.
? Molila bih Vas da nam za kraj kažete šta mislite o jednoj od anketa koje je pokrenuo jedan dnevni list, a koja se odnosi na pitanje da li je Rusija u sajamskom nastupu ,,pretjerala” sa pravoslavnim izdanjima?
– Rusko insistiranje na pravoslavlju, kada je u pitanju nastup na Međunarodnom sajmu knjiga, uopšte nije greška jer pravoslavlje je neraskidivo isprepletano sa razvojem ruske duhovnosti. Iako danas ruski čovjek može da bude i neke druge vjere osim pravoslavne, recimo budista, ateista, ipak je pravoslavlje izvor ruske kulture. I junak moje knjige je pravoslavac, veoma religiozan čovjek. Kada ga je isljednik ispitivao, rekao mu je da on nije pravi sovjetski naučnik, već ,,mračnjak”. On mu je odgovorio: ,,U izvjesnom smislu - da.”. Takođe, pravoslavljem je zadojio mnogo svojih prijatelja. Ostao je dosljedan vjeri uprkos činjenici da je biti pravoslavac u vrijeme sovjeta, a tada je to bilo veoma opasno.
Mila MILOSAVLjEVIĆ
Kritikuju ga istoričari
– Kada sam pisao knjigu ,,Gumiljov - sin Gumiljova”, trudio sam se da je napišem onako kako bi je napisao sam Gumiljov. No, to je potpuno nemoguće, jer smo različiti ljudi. To je možda i dobro, jer on nije mnogo volio da provjerava istorijske izvore. Upravo zbog toga je napravio mnogo grešaka u svom radu, zbog čega ga moje kolege istoričari kritikuju. Ali, te kritike nisu baš u svemu opravdane, zato što njegove greške ne diskredituju njegovu koncepciju koja je sama po sebi dobra. U svojoj knjizi sam se trudio da ispričam sve o njegovim postignućima, ali i o greškama, o njegovim jakim i slabim stranama, ne samo o naučnom, nego i o privatnom životu, o njegovoj porodici, ženama, prijateljima. Moj cilj je bio da u ovoj knjizi ispričam kakav je on bio i kakav je bio svijet sovjetske Rusije u kojoj je on proživio čitav svoj život – kaže Beljakov.
