01.01.00
Politika
20.07.2002. Savremena satira
Luda na ibijevskom dvoru
Ljubomir Živkov: "Groblje slonova"; izdavač "Vreme", Beograd, 2002.
Nekada, u vreme žestoke izgradnje socijalizma na ovim prostorima, kad se vodila bitka između modernista i realista (takozvani, i jedni i drugi), kad su prva imena naše kulture bili Andrić, Krleža, Konstantinović, Davičo i slični, uglavnom zaboravljeni stvaraoci, bilo je i satiričara koji su u raznim žanrovima i vrstama zabavljali narod i upražnjavali staru ezopovsku igru skrivalice. Posle se to izgubilo i poslednjih petnaestak godina, kad je stvarnost postala orvelovskija nego njena književna transpozicija, od svih žanrova ostala je samo divna umetnost ubojitog aforizma, u čemu smo prvi u svetu, pa i šire.
U tom okolišu pravo iznenađenje nudi knjiga beogradskog novinara, tamburaša, licenciranog majstora pekarskih veština Ljubomira Živkova "Groblje slonova" (288. str.). Iznenađenje čeka i one koji su redovno pratili zabavnu kolumnu "Zona sumraka" koju je ovaj autor redovno ispunjavao u nedeljniku "Vreme" od 1991. do 2001. godine, odakle je i potekao izbor tekstova za ovu knjigu. Čitani na preskok, od nedelje do nedelje, Živkovljevi feljtoni (nekadašnji izraz za današnju medijsku zarazu kolumnizma) otkrivali su lukavog tumača naših političkih naravi i kolektivnih mitova, nacionalističkog ludila i mesijanskog zamlaćivanja kojim su mnoga istaknuta imena naše institucionalne kulture sluđivali naš napaćeni narod.
Svrstani danas u korice knjige, probrani i u tematskim poglavljima, Živkoljevi tekstovi otkrivaju ne samo pronicljivog zabavljača i zabadala, već i rasnog satiričara koji, basterkitonovskom ozbiljnošću, gradi paprenu hroniku skandaloznih "godina raspleta" podupirući svoju priču obiljem podataka, citata, persiflaža, ali i izmišljenih događaja koji se apsolutno ubedljivo uklapaju u sliku vremena u kojem najveće ludosti deluju normalno. Toliko smo svi oguglali. Kako je u predgovoru dobro primetila hrvatska spisateljica sa stalnim boravkom u Amsterdamu Dubravka Ugrešić, Živkov se uvek tobož pozitivno i oduševljeno stavlja u službu svih orvelovskih i domanovićevskih preterivanja koja su naselila našu javnu, političku i kulturnu scenu. I lukavo igra ulogu budale, zbunjenog građanina, provincijskog zevzeka. Živkovljevi satirički komentari koriste ugao lude na ibijevskom dvoru, a taj izum su koristili rasni satiričari u rasponu od antičkog Apuleja, do Svifta, Tvena, Zoščenka i našeg Domanovića, koji je posle stotinak godina aktuelniji (nažalost) nego ikad.
Čitalac "Groblja slonova" prepoznaće pod punim imenima ili sa jasnim naznakama sve ključne likove naše nacionalne nesreće, jurodive i mesije, vođe i propovednike ideologije nebeskog naroda, nitkove sa akademskim titulama i čaršijske zvezde koje su svoje nekadašnje časne karijere sami zatrli u prah. Živkov povremeno koristi tehniku lutajućeg naratora pa tako čitamo dramolete iz okoliša Porodice i vodećih teoretičara Svetske zavere, dijaloge i pisma uredništvu (izmišljena, naravno) koja su svojevremeno izazivala kolektivni gnev čitalaca, onih lakovernih i sluđenih.
Živkovljeva knjiga je satirični dokument o mračnom vremenu i prvoklasno štivo u kojem svako pronalazi sebe kao haotičnog junaka. Biće još frke na groblju slonova.
Milan VLAJČIĆ