01.01.00
Pobjeda 17.08.1999.
Razgovor s dobitnicima nagrade "Risto Ratković"Todor Živaljević - Velički
Moć sna i poezije
Ko, kao ja, vjeruje u snagu poezije, neizbjezno ce se naci pred ponorom stvarnosti, koja ga mami kako u visine, tako i u nizine. Vjerujte, takodje, da sam mnogo sta iz svog zivota ali i zivota svojih junaka najprije snio, a onda se to potvrdilo na javi-kaze Todor Zivaljevic-Velicki, kome je nagrada "Risto Ratkovic" dodijeljena za knjigu poezije "Duso moja sanjiva"
Cinjenica da je vec za prvu knjigu pjesama "Duso moja sanjiva" dobio (ravnopravno sa Milovanom Vitezovicem) uglednu knjizevnu nagradu "Risto Ratkovic" dovoljno govori da je Todor Zivaljevic u svijetu poezije zrelo usao ne samo po dobu zivota, nego i po poetskoj izgradjenosti. Tako ozbiljno se, po ocjeni kritike, prije cetiri godine najavio i kao prozni pisac "Knjigom o bojama" i "Drugom knjigom o bojama". Ovaj pisac ce, dakle tek imati sta da kaze.
* Knjiga "Duso moja sanjiva" je, po ocjeni akademika dr Nova Vukovica, zaokrugljena, koherentna cjelina, a njen Uvod predstavlja Vase shvatanje poezije i duhovni odnos prema realnosti. Kakav je, gospodine Zivaljevicu, taj odnos?
- Pravo je kriticara da donose sud o cjelini i tu nista nije sporno, sporan je moj gotovo mistican odnos prema poeziji. Uvjeren sam da je pjesniku data nevjerovatna, i volsbena mogucnost da je neuporedivo blizi ideji Boga od obicnih ljudi. To je najbolji dio covjekov, sama energija Duha. Ko, kao ja, vjeruje u snagu poezije, neizbjezno se nadje pred ponorom stvarnosti, koja ga mami, kako u visine, tako i u nizine. Naci ce se, osjecam, na strani volsebnog i iracionalnog bica poezije, nasuprot ruznom i racionalnom odrazu stvarnosti.
* I u prozi citaocima darujete misticno osjecanje svijeta...
- Zar nije misticno sve sto nas okruzuje. Ima li sta misticnije od cina rodjenja i smrti. Dugo sam, inace, tragao, pripremao se za stvaralastvo i kada sam, u jednom trenu osjetio da se u meni ostvaruju misticni, a raskosni prostori sna znao sam da sam na pravom putu. Zar nije San apsolut naseg Ja. Necete vjerovati, ja sam mnogo sta iz svog zivota, ali i iz zivota svojih junaka najprije snio, a onda se to potvrdilo na javi. Zato je tu, upravo iz visih razloga, alhemija umjetnosti, dodajuci samo jednu dimenziju vise prostoru realne percepcije, predstavivsi ga kao realno novi predio, drugaciji odraz istog Univerzuma.
* Prve dvije knjige, proze, posvetili ste bojama. Zasto?
- Vjecna je covjekova zelja da nadje zamjenu za Edenske vrtove, a ja sam u tim prethodnim knjigama tragao za karakteristicnim bojama (u alegorijskom smislu) pojedinaca, drustava, njihove prekretnicke trenove, koji im iz osnova promijene zivot. Svi, ili gotovo svi junaci mojih prica imaju antisudbinsku orijentaciju, kao svoj neizbjezan Usud.
* Bavite se i slikarstvom. Kada biste se odlucivali izmedju Todora talentovanog slikara i Todora jos darovitijeg pisca, kome biste se priklonili?
- Izvinite, ali jezim se od rijeci talentovan, darovit, jer sve je ipak - rad. No, da se vratim pitanju: dileme nema - opet bih izabrao literaturu. Ipak, kad god mi je dosta antisudbinskih orijentacija, sila mraka, osjetim potrebu da negdje pobjegnem, pa to cinim u drugu formu umjetnosti, kao novo poimanje svijeta. Slikam u trenucima licnih i zajednickih kriza, bjezeci u zacarani svijet boja, predan cudestvu prirodnog sklada koji se moze uociti i u najpustosnijem pejzazu.
* Mozda je, zbog toga, u vasoj literaturi uocljiva drama stvaraoca?
- Svi traze i vise, i bolje, ali kako to ostvariti? Kako uskladiti zelje i mogucnosti, osnovno je pitanje. Drama tvorca sastoji se u nemoci da ostvari vrh svojih zelja, ali nesposoban je da se ponasa po Sopenhauerovoj preporuci: "Zivot i snovi su listovi jedne te iste knjige. Povezivanje citanjem njenih stranica jeste ono sto se naziva stvarnim zivljenjem..." Srecom, ni moji junaci, ni ja kao autor ne uspijeva da listove izmirim i citam kao jednu knjigu. Zato se nastavlja gotovo mazohisticka potreba za radom, znojem, suzama, precrtanim, izguzvanim i odbacenim stihovima i pricama. I, ako nekad zasvijetli neki stih ili prica, onda cu, makar na tren, biti srecan. Sve ostalo je privid, jedina konstanta ovoga svijeta.
G.K.
