18.04.08 Politika
Nove kuće razvejanih reči
Miomir Udovički: „Diplomatski krug”
Već sama činjenica da je jedan od najvećih naših pisaca Miloš Crnjanski u svojim „Embahadama” vrtoglavo visoko postavio prečku tematskog, saznajnog, istorijskog, književnog kvaliteta kada je o diplomatiji kao temi reč, bila je dovoljna da se u srpskoj književnosti ove teme kao svog središnjeg motiva gotovo niko više nije latio do naših dana.
Za razliku od svojih kolega savremenika, ljudi od pera koji su inaugurisani u diplomate (među kojima Velikić, Basara i Vida Ognjenović, a sada i Miomir Udovički, opovrgavaju našu sumnju da se ovakva dva posla mogu raditi istovremeno), Miomir Udovički je diplomata ceo svoj radni vek, a ne pisac sa jednokratnim ambasadorskim mandatom. U srpsku književnost zakoračio je 1982. godine zbirkom pripovedaka „Višeglasje” (Matica srpska), knjigom provokativnog naslova u ono vreme. Istovremeno, kao znalac kineskog jezika i kulture, mogao se otisnuti u drugu profesiju što je i učinio, tako da je „Diplomatski krug” u ponečem i autobiografski roman, što ni u čemu nije presudno za njegovu umetničku vrednost.
„Krunski dokaz” da je Miomir Udovički prevashodno relevantan pisac, a potom i profesionalac u diplomatiji, za mene je njegova knjiga objavljena 1996. godine u prestižnoj biblioteci „Albatros” izdavača „Filipa Višnjića”. Naslov joj je „Istoku na Zapad”, a žanrovska odrednica „priče u romanu”. Roman „Istoku na Zapad” događa se u Kini, gde je autor proveo sada već deceniju života, i bitno se razlikuje od svih, mahom putopisnih proza kojima su naši pisci dočaravali svoje „kinesko iskustvo” i svoj „istočni san”.
Na istom ili sličnom duhovnom putu je i roman „Diplomatski krug”, prvi roman o diplomatskom životu i priključenijima ikada kod nas napisan. Miomir Udovički opredelio se za pitak i čitak, naglašeno filmičan i dinamičan prozni skaz, raspoređen u stotinu kratkih poglavlja. U priči žustro delaju ili o svom učinku u diplomatskom poslu razmišljaju glavni junaci ( Irac Kilijan, Englez Sajmon, Srbin Branimir Mihailović, indijski ministri i diplomate i jedan indijski slikar koji zapada u nevolje nevičan svetskim zavrzlamama). Prostor zbivanja je uglavnom Indija (mada i Kina, Engleska, Srbija), a u njemu se dramatično vrte sudbine različitih ljudi, od moćnika do marginalaca u svojim zemljama, kao i sudbine država koje junaci predstavljaju. Jedna od osnovnih ideja ove knjige jeste demistifikovanje „diplomatske vrteške”, stav da „diplomatski krug”, koji se neupućenima nameće uglavnom glamurom, formom lagodnog i uzbudljivog života po svetskim prestonicama, tajanstvenošću verbalnih „ratova u rukavicama”, ipak čine samo ljudi, sa svim svojim dobrim i rđavim osobinama, mahom odani svojim državama i kada ne cene njihove aktuelne vlade i političare, ljudi izloženi svakojakim uticajima teorije i prakse u burnim promenama svekolikog sveta.
Miomir Udovički, kroz pripovedanje o hijerarhiji, licemerju, karijerizmu, mehanizmima obavljanja jednog vrlo delikatnog posla, pokazuje da diplomatija nije ono što većina laika, zavedena spoljašnjim efektima, misli, ali da često diplomatija nije ni ono što sama o sebi misli da jeste ili bi trebalo da bude. Za potrebe romana u bitan plan je izvučena teza o slučajnosti koja spaja i razdvaja iste ljude diljem planete, u čemu ima i radosti i tuge, i neprijatnosti i neke čudne logike, i otvorenih mogućnosti i zatvorenih puteva za kontinuirane odnose. Udovički zapravo promišlja suštinu i formu diplomatije kao tradicionalne institucije međunarodnih odnosa u politici, ekonomiji, kulturi, njene dobre i rđave strane, njenu korisnost i uzaludnost, ustrojstvo i (be)smisao. Ova dimenzija romana Miomira Udovičkog čini mi se najbitnijom, a u valjanom je saglasju sa živopisnom i temperamentnom osnovnom pričom i njenim epizodnim rukavcima.
Miomiru Udovičkom, a roman „Diplomatski krug” to nedvosmisleno pokazuje, intimno je stalo do pojedinca, njegove individualnosti i nezavisnosti, do moralnih vrednosti i principa istine, dobrote, pravde, poštovanja drugoga, prijateljstva i ljubavi. Koliko se u diplomatiji, po prirodi stvari i specifičnosti posla, a koliko po ljudskoj prirodi i nesavršenosti, odstupa od svih ovih uzvišenih načela, jeste pitanje koje se lajtmotivski provlači kroz roman. Iako i ipak diplomata, pisac Udovički je dao gotovo sve od sebe da bude nepristrastan, kritičan i samokritičan, da preispita vlastite mladalačke ideale i iluzije, kao i opšte ideale i iluzije društva iz doba njegove mladosti i zrelosti. Usledilo je suptilno „diplomatsko priznanje”: slika savremenog sveta, pa i diplomatije u njemu, veoma je daleko od slike kojom bi se čovečanstvo moglo ponositi!
Pre mnogo godina, pišući tekst o „Embahadama” Miloša Crnjanskog, dala sam mu naslov „Kuće razvejanih reči”. Ambasade su to i danas, s tim što je jaz između reči i dela, ne samo u diplomatiji kao političkoj sferi života već i u svim ljudskim poslovima, večan, neizbežan i neuništiv. Ali umetnost ponajviše, a književnost posebno, taj jaz uviđa, opisuje, objašnjava, dokumentuje, osuđuje... Istini za volju, ničim ga do svojom autonomnom umetničkom vrednošću ne uspeva premostiti.
Ljiljana Šop