01.01.00
Politika
04.10.2002.
NOVO IZDANJE "NARODNE KNJIGE"
Bunt protiv okova
Predstavljen prvi roman Gordane Popović, novinara našeg lista, "Devojka iz Plave sobe"
Poklonicima zanimljivog, originalnog i nadasve kvalitetnog književnog pripovedanja stiže još jedno iznenađenje iz "Narodne knjige". Ovoga puta reč je o romanu "Devojka iz Plave sobe" novinara lista "Politika" Gordane Popović, objavljenom u biblioteci "Megahit".
Preporučujući knjigu, Vasa Pavković je istakao da ovo delo odlikuje vrstan spisateljski stil i sposobnost autora da ispriča zanimljivu priču, preko kratkih epizoda. Prema njegovim rečima, okosnicu romana čini priča o glavnoj junakinji Esteri, koja u potrazi za sobom, slobodom i plemenitijim svetom odlučuje da izađe iz rešetaka nametnutog i izbori se za sopstveni identitet. Posle odlaska iz Sociološkog instituta, gde je bila zaposlena, želju da utiče na društvena dešavanja pronalazi radeći u nevladinoj organizaciji "Plava soba".
Prateći njen profesionali, ali i privatni život, nesporazume sa muškarcima i sopstveno traganje, autorka, prema Pavkovićevoj oceni, spisateljski vešto spaja vremenske dimenzije prošlosti i sadašnjosti, istovremeno odslikavajući društvena zbivanja prethodne decenije. Upravo zbog originalnog književnog povezivanja društvene i psihološke ravni, koja objedinjava i elemente melodrame, Pavković je istakao da bi veoma lako mogao da se napravi film zasnovan na ovoj knjizi, od koje čitaocima zastaje dah. On je izrazio nadu da će "Devojka iz Plave sobe" biti rado čitana i prepričavana knjiga, koja će sigurno doživeti i drugo izdanje.
Izražavajući zadovoljstvo povodom objavljivanja prvog romana, Gordana Popović naglasila je da knjiga govori o pobuni pojedinca u svetu u kome je mnogo toga nametnuto i u kome se svakodnevno sudaramo sa zahtevima da budemo ono što se od nas očekuje.
? To je direktan obračun sa kalupima, stegama, futrolama u koje nas stavljaju, bilo da je reč o profesionalnom životu, političkom opredeljenju ili ljubavnim odnosima ? istakla je Gordana Popović i dodala da je za takav bunt neophodna mladost duha, zbog čega je "Devojka iz Plave sobe" namenjena onima koji imaju tu vrstu mladosti, ali i onim drugim, u nadi da će ih podstaći na razmišljanje.
Prema rečima autora, sadržaj knjige najbolje odslikava i naslovna ilustracija Milana Cvetkovića, akademskog slikara koji živi u Francuskoj, a koja predstavlja tri zabrađene žene kojima se ne vide lica, što simbolizuje okove ispoljene u tri dimenzije: profesionalnoj, privatnoj i političkoj.
Kako bi se oslobodili ovih stega, baš kao što je i naglašeno, suština knjige "Devojka iz Plave sobe" mogla bi se sažeti u citat: "Biti ono što jesi, a ne ono što se od tebe očekuje, privilegija je za koju se vredi boriti. Samo jaki se bore sa drugima, slabi večno sa sobom".
Z. Karanović
01.01.00
Blic
30.10.2002.
Gordana Popović: Ubeđena sam da svako ljudsko biće želi da bude ono što jeste, a ne ono što se od njega očekuje. Kad se čovek skriva iza parola, to je siguran znak da nema hrabrosti da zaviri u sopstveni emotivni trezor
Žena koja brani pravo na pobunu
Knjiga ?Devojka iz Plave sobe? autorke Gordane Popović, koju je objavila ?Narodna knjiga? iz Beograda, puna je iskonskog bunta i uz put, kroz život, stečene gorčine. Govoreći o svojoj junakinji koja se suprotstavlja brojnim stegama, između ostalog onima u školi, na poslu, u ljubavnoj vezi, u političkom životu autorka, u razgovoru za ?Blic? kaže:
?Znate, važno je reći da je to buntovništvo s razlogom. To nije ono mladalačko ?ne znam šta ću sa sobom pa se bunim protiv svega?. Moja junakinja se ne buni protiv formi koje su deo civilizovanog ponašanja, već protiv pokušaja da joj se nametne određeni način mišljenja, protiv pokušaja da joj se uskrati pravo na izbor. Dakle, reč je o suštinskom buntu. Mislim da ne postoji osoba koja se nije pobunila, bar intimno u sebi ako ne javno, protiv takvih stega, jer ubeđena sam da svako ljudsko biće želi da bude ono što jeste, a ne ono što se od njega očekuje.?
Zar baš svako?
- Istini za volju mnogi nemaju hrabrosti za ono prvo, pa prave kompromise. To, po pravilu, dolazi do izražaja u ovakvim kolebljivim vremenima.
Vaša junakinja se pita da li je lakše podneti kompromis ili podneti kaznu i zaključuje da se kazna izdrži a da kompromis ubija natenane. A šta vi kažete na tu dilemu?
- Ona ne pravi kompromise i zato dobija kazne, kao i oni koje voli - njen otac, njen momak, njeni prijatelji. Na svojoj koži sam osetila da se pravo na sopstveno mišljenje ne prašta. Nekažnjeno prolaze samo poslušni. To nisam ja izmislila u svojoj knjizi. Mnoge knjige su već napisane o tome, a i sami smo, sve to intenzivno proživeli - naši roditelji posle drugog svetskog rata, mi tokom protekle decenije. Ne tako davno gledali smo kako nestručni ljudi dobijaju sve moguće privilegije samo zato što su servilni.
- Istini za volju takvo mišljenje je vrlo rašireno. Ali! Pa, kuda bi nas odvelo kad bismo u to poverovali? Znate, moje je uverenje da sve dok verujemo da možemo promeniti svet makar za nijansu, makar mrvicu - dotle i živimo.
Vaš roman je i priča o ljubavi. Kažete da je ljubav pobeda nad našom kosmičkom sićušnošću?
- Svako ko je osetio ljubav, zna da je ona upravo to. Kao što sam i napisala u knjizi, jedino kad volimo znamo zašto smo tu gde jesmo. Svet u kome živimo idealan je za projektovanje emotivne praznine, te grozne želatinaste mase iz koje se rađaju jevtine parole. Ali kad se čovek skriva iza jevtinih parola, to je siguran znak da nema hrabrosti da zaviri u sopstveni emotivni trezor.
Čini se da gotovo hirurškom preciznošću analizirate muško-ženski odnos?
- Opisala sam samo jedan aspekt u tom odnosu. Zapravo, opisala sam kako izgleda kad mlada devojka, puna poleta i plemenitih ideja, sretne muškarca zapretanog u tradicionalnu mušku taštinu. To nije pravilno, ali je, mora se priznati, česta pojava. Oduvek sam volela da proučavam muško-ženske odnose, ali sada sam, priznajem, zasićena borbom između polova i ta tema me više uopšte ne zanima. Sada mi je, na primer, izazov da opišem kako to izgleda kad žena puna ljubavi sretne muškarca koji je takođe sav pretvoren u ljubav. Time se bavim u svojoj drugoj knjizi.
Urednik vaše knjige Vasa Pavković kaže da bi po vašem romanu veoma lako mogao da se snimi film...
- On jeste filmičan, jer je nabijen događajima i jer ima puno dijaloga. Volim da pišem dijaloge, jer oni odmaraju od pripovedanja. Tamo gde bi čitalac odložio knjigu, ja mu ponudim dijalog za predah i zato se ona uglavnom čita u jednom dahu. Nedavno mi je jedna osoba iz sveta pozorišta rekla da je ?Devojka iz Plave sobe? veoma pogodna i za scenu, ali ja mislim da je još rano govoriti o tome. Pre svega želim da tu knjigu ljudi pročitaju, da ona nađe mesto na njihovim jastucima, a posle neka živi svoj život kako hoće.
Otkud na koricama vaše knjige je krajnje neobična ilustracija. tri zatočene žene slikane s leđa?
- Kad bi na knjigu mogla da se stavi muzika, ja bih verovatno stavila pesmu. Ovako sam stavila sliku, odnosno reprodukciju slike Milana Cvetkovića koja mi se učinila dovoljno provokativnom za ono o čemu knjiga govori. Te tri zabrađene, zamotane žene podsećaju na zatočeništvo, a moja junakinja se bori protiv zatočeništva upravo na tri polja; u profesionalnom životu, u ljubavnim odnosima i u političkom opredeljenju. Drugim rečima, ona ne bi da završi kao jedna od te tri žene mada je život uporno baca u to.
Ona doživljava razočarenje na sva ta tri polja, ali ipak ne odustaje od borbe za bolji svet?
- Ne odustaje. Draž života je upravo u tome što i posle najveće tuge i povređenosti možemo da ustanemo i nastavimo dalje. I sama se svaki put iznenadim s koliko poleta i radosti krenem dalje i posle najdubljih tuga. Po mom uverenju, uz ljubav, koju smatram najvećom vrednošću našeg postojanja, postoji još jedna veoma važna stvar. To je sposobnost da potpuno obnovimo energiju nakon svakovrsnih poraza, pod uslovom da nam ne bude preterano ugroženo zdravlje. E, ta vrsta sposobnosti, to što se može nazvati pravilom feniksa, je nešto najfascinantnije u ovom našem životu.
Tatjana Nježić