1
Bismilahir-rahmanir-rahim!Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku.(Iz Kur-ana)
Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.
Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.
Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.
Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.
Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjećanje, muči me sve više, kao propuštena mogućnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno upoređujem sočne šume iznad očeve kuće, polja i voćnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaćeni ja i tekija, i čini mi se da ima mnogo sličnosti između tog stješnjavanja u meni i oko mene.
Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rječicom što se probija kroz kamen, iz planina, s baščom i ružičnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk, još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje. Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić, da bude stjecište derviša i sklonište siromaha, ?AFjer su oni slomljena srca?AE. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih žena. Ponekad se činilo da prolaze odajama i da se osjeća njihov miris.
Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrču jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.
Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.
Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukročena melje žito.
Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.
30.04.04 NIN
U znaku Selimovića
Meša Selimović: "Derviš i smrt"
Prvog dana šesnaestog tradicionalnog Sajma knjiga u Sarajevu, na središnjem štandu sajma nazvanom Bosanska knjiga, promovisano je jubilarno NIN-ovo izdanje romana Derviš i smrt Meše Selimovića. Derviš i smrt je prva knjiga u novoj biblioteci koja obuhvata deset najboljih romana nagrađenih NIN-ovom nagradom. Za pedesetogodišnjicu najznačajnije književne nagrade koja se dodeljuje kod nas, svi nekadašnji i sadašnji članovi žirija izabrali su deset knjiga koje su obeležile pola veka književnosti na ovim prostorima. Ceo komplet od deset naslova izaći će, uz podršku Jubanke kao sponzora, do oktobarskog Sajma knjiga u Beogradu, ali su već najava edicije i pojava prve knjige privukle veliku pažnju, pa je tako i u Sarajevu organizovana promocija Selimovićevog remek-dela. Zapaženo prisustvo srpskih izdavača time je na Sajmu u Sarajevu dobilo jednu posebnu dimenziju: promocija je najavljena i održana kao centralni događaj sajamskog programa koji se odvijao vrlo dinamično. Promocije, najave i okrugli stolovi smenjivali su se čitavog dana iz sata u sat.
Na promociji su govorili Aleksandar Jerkov koji je priredio Selimovićev roman i za ovo izdanje napisao opsežan pogovor, i Enver Kazaz, jedan od novih, autentičnih tumača savremene književnosti koji predaje na Sarajevskom univerzitetu. Govoreći o osobinama ovog izdanja, Aleksandar Jerkov je posebno naglasio da je ovde reč o detaljno pregledanom i ispravljenom tekstu romana u koji su, pri tome, unete i neke ispravke koje je sam autor vršio na marginama prvog izdanja romana i koje do sada nisu bile poznate. Tako se može reći da je u ovom izdanju dat do sada najpotpuniji tekst Selimovićevog remek-dela i otvoren put kritičkom izdanju teksta. Sa druge strane Jerkov je posebno istakao neophodnost novog razumevanja Derviša i smrti, koliko u savremenoj srpskoj literaturi u kojoj on povezuje nekoliko generacija najznačajnijih pisaca, tako i iz perspektive interkulturalnog proučavanja književnosti. Derviš i smrt je roman u kojem je otvoren put za susret različitih i suprotstavljenih kultura i tradicija, onaj put na kojem je moguće obogatiti sopstveni doživljaj i razumevanje sveta koji nas okružuje. Selimović je autor koji je u ovom svom delu pronašao poseban stil, različit od Krleže i Crnjanskog, blizak andrićevskom pripovedanju ali i bitno drugačiji u odnosu na njega. Selimoviću je takav stil omogućio da sa posebnom ubedljivošću prikaže tragičku poziciju čoveka u istoriji: da bude bez krivice kriv. U tome je, a naročito zato što je omogućio da njegov junak bude na obema stranama one barijere koja razdvaja istinu od laži, pravdu od zločina, Meša Selimović pokazao da mu je mesto među klasicima srpske i svetske literature.
Enver Kazaz je svoje izlaganje započeo potrebom da se legitimiše stanovište sa koga se pristupa ovom romanu. Tako se osvrnuo na nedavnu istoriju i ulogu medija u njoj, te i značaj nedeljnika NIN kao mesta demokratizacije i osvešćivanja novije istorije i politike. To je proces, naglasio je Kazaz, od izuzetnog značaja i njegovo osujećivanje u poslednjoj deceniji prošlog veka, te odnos medija i nedeljnika prema vladajućem diskursu i javnom mnjenju, u tom vremenu, zahtevaju posebnu pažnju. Čitanje ovog dela tako je raspeto između političkih dimenzija Selimovićevog romana i naše sopstvene ulovljenosti u mreže politike, otpora ili pristajanja. Ugledni sarajevski profesor založio se za to da upravo delo Meše Selimivića, kao i nekih drugih pisaca, treba posmatrati iz interkulturalne pozicije, nasuprot etabliranom i nacio-centrističkom mišljenju. On odlučno traži da se ovo delo u kojem se na poseban način afirmiše sufističko tumačenje islama sagledava unutar čitavog komonvelta kultura na našim južnoslovenskim prostorima. Od razmišljanja o položaju jednog pisca u jednoj nacionalnoj literaturi; to nužno vodi do šireg razumevanja pisanja i literature bez tvrdih granica i unapred zadatih ograničenja, ali i još više do toga da se o statusu pisma i njegovim promenama, razvraćivanju i izmicanju reflektira na neortodoksan način. Osvrćući se na čitanje i razumevanje nekih klasika savremene literature, kao što su Andrić i Selimović, i nedavne ankete u Bosni i Hercegovini u kojima su se njihova dela nalazila uvek na prvim mestima svakog izbora, Kazaz je istakao kako sve to vodi neophodnom usvajanju celine južnoslovenske i bosanske baštine. U tom smislu se čitanje Selimovića ne svodi samo na interpretaciju jednog dela, već na izlaganje čitavog jednog kulturnog procesa u Bosni i Hercegovini, odnosno u širem južnoslovenskom području. Diskurs suočenja sa sobom koliko oblikuje roman, toliko razobličava sve ostalo: da bismo se oblikovali i susretali u nečem boljem, i najboljem što imamo, i što nemamo.
Promocija je izazvala pažnju posetilaca i izlagača, a kako je razgovor prenošen preko razglasa sajma, tokom večeri mogle su se pratiti reakcije i odjeci onoga što se na njoj govorilo i čulo. U prijatnom ambijentu Skenderije, okruženi štandovima i knjigama, Selimovićev roman i njegovi tumači imali su lepu priliku za razmenu mišljenja. Promocija je u isti mah skrenula pažnju i na prisustvo izdavača iz Srbije i Crne Gore, kojih je bilo neočekivano mnogo. Moglo bi se reći da je na Sarajevskom sajmu bilo jednako srpskih i hrvatskih i bosanskohercegovačkih izdavača, a za knjige iz Srbije i Hrvatske vladalo je ogromno interesovanje. Taj utisak o dobrodošlosti svih izdavača na ovom području na kojem se govori istim ili sličnim jezikom zaokružio je povoljan utisak o čitavoj manifestaciji i ovoj uspeloj sarajevskoj promociji NIN-ovog izdanja.
Srpski izdavači u Skenderiji
Na upravo završenom Međunarodnom sajmu knjiga i učila u Sarajevu učestvovalo je tridesetak izdavača iz Srbije i Crne Gore. Većina je u Sarajevo došla u organizaciji Udruženja izdavača i knjižara Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Na štandu Udruženja pokazana je i izložba kojom se obeležava 50 godina NIN-ove nagrade za najbolji roman i knjiga Meše Selimovića Derviš i smrt koju je NIN štampao u okviru ove značajne godišnjice.
Udruženje izdavača i knjižara od prošle godine organizuje zajednički nastup naših izdavača uz finansijsku pomoć Skupštine grada. Sarajevska publika pokazala je veliko interesovanje za naše knjige pa su izdavači zadovoljni i finansijskim efektom. Pored stručnih knjiga iz gotovo svih oblasti bila je na ceni i beletristika. Naši savremeni pisci su iz godine u godinu sve traženiji kod tamošnjih čitalaca. O uspešnom nastupu naših izdavača u Sarajevu svedoče i nagrade. U kategoriji “najbolja autorica” nagrađena je Anabela Basalo za knjigu Žena s greškom (IK Draganić), a u kategoriji stručna knjiga Psihologija u menadžmentu (ADIZES-SEE Novi Sad).
Na otvaranju Sajma bila je i zamenik ministra kulture gospođa Ljiljana Šop. Pored kratkog susreta sa potpredsednikom vlade Federacije BiH gospodinom Gavrilom Grahovcem, imala je i druge neformalne susrete sa izdavačima prisutnim u Skenderiji.Značajno je reći da je već narednog dana u Beogradu boravio gospodin Grahovac pa su u Ministarstvu kulture, pored upoznavanja sa novim ministrom gospodinom Draganom Kojadinovićem, nastavljeni razgovori o izdavaštvu i lakšoj cirkulaciji knjiga sa obe strane Drine. Naravno, bilo je reči i o drugim oblicima saradnje, načinu finansiranja i raspodele budžetskih sredstava. Ostaje nam da verujemo da će posle ovih susreta doći i do konkretnih dogovora i da će knjiga stizati u obe države bez carinskih dažbina.
K. R.
23.04.04 NIN
Zlatna knjiga Meše Selimovića
Meša Selimović: "Derviš i smrt"
Srpska književnost po mnogo čemu je najvitalniji i najrazvijeniji deo srpske kulture. Takva je jer su se u svim vremenima u kojima se moglo pisati i stvarati u njoj javljali izuzetni pisci čije bi delo bilo isto toliko vredno i imalo isti značaj i u nekoj drugoj književnosti i kulturi, nekoj od onih o kojima uvek mislimo kao o najrazvijenijim i najvrednijim. Posebno mesto među ovakvim autorima ima Meša Selimović (1910-1982). Njegovi romani Tišine, Derviš i smrt i Tvrđava obeležili su šezdesete i početak sedamdesetih godina dvadesetog veka, doba u kojem su se susrele različite generacije srpskih pisaca.
Dok se srpska književnost, sa jedne strane, bogatila poznim delima Miloša Crnjanskog - tada su objavljeni Druga knjiga Seoba, Kod Hiperborejaca i Roman o Londonu - i Danom šestim Rastka Petrovića, delima čije objavljivanje je iz političkih razloga dugo bilo odlagano ili čak osujećivano, sa druge strane su već dolazili novi prozni pisci, pre svih Danilo Kiš i Borislav Pekić - Kišovi romani Mansarda, Bašta, pepeo i Peščanik, a Pekićevo Vreme čuda i Hodočašće Arsenija Njegovana objavljeni su u tom periodu. Moglo bi se reći da je to zlatno doba srpskog romana i da je u njemu delo Meše Selimovića posebna i izuzetna pojava. Ono je svojevrsna spona među generacijama pisaca koji su, kada se dodaju i stvaraoci koji su bili pojava sami za sebe, poput Vladana Desnice i Milorada Pavića, srpsku književnost dvadesetog veka učinili literaturom značajnom za svetsku književnost.
Derviš i smrt je zlatna knjiga ovog izuzetnog doba srpskog romana jer je uvažavanje i prihvatanje ovog romana u srpskoj književnosti i kulturi od časa kada se pojavio pa sve do danas bezuslovno. To potvrđuju i dve velike ankete, jedna u kojoj je oko osamdeset kritičara, profesora i urednika upravo ovom romanu dalo najviše glasova kao najznačajnijem proznom delu dvadesetog veka, i druga u kojoj su dosadašnji članovi NIN-ovog žirija iz cele Jugoslavije najveći broj glasova dali Selimovićevom remek-delu kao najboljem nagrađenom romanu tokom pedeset godina koliko se ova nagrada dodeljuje, što je i povod za ovo jubilarno izdanje.
Ne bi srpska književnost mogla da bude tako vredna i razvijena da su njome ovladale iste ili slične pojave koje su pogađale društveni život, kočile razvoj civilizacije i unižavale stanje znanja na ovim prostorima. Da je ostala okovana onim istorijskim tokom, koji se prema svom konačnom ishodu nikako ne može oceniti kao povoljan i dobar, ne bi ona danas bila jedno od retkih područja u kojima se za ocenjivanje rezultata i dometa mogu upotrebiti najviši izrazi.
Srpska književnost nadilazila je istorijske prilike u kojima se živelo pod pritiskom ideologije i nedovršenih civilizacijskih procesa, a ponekad u neposrednoj blizini, ili čak usred užasa. Tragičnost istorije i života u njoj je simbolički predočena, ali čovek suočen sa najtežim izazovima nije ostavljen da naprosto stradava i strada, da propadne ili bude satrven. On se u srpskoj prozi preobražava u književni lik koji razume i osmišljava, koji spoznaje i dela, te tako obezbeđuje sudbinu bolju od propasti. U poeziji on govori glasom lirskog subjekta koji ume i može da objavi ono što se u javnom životu i u društvu teško kazuje, a gotovo nikako ne razume i ne prima. Razlog za književnu uspešnost su umetnička širina i kulturološko bogatstvo, ukrštanje tradicija i širenje vidika, pogled na svet koji nadilazi samo jedan interes i samo jednu istorijsku ravan.
Iz ovakvog ugla najbolje se vidi kakav je doprinos srpskoj književnosti dao Meša Selimović, pisac koji je u savremeni srpski roman utkao dve posebno delikatne poetičke niti. Jedna pripovedanje čvrsto vezuje za prevazilaženje onoga što je tu kulturu i književnost decenijama izazivalo - pitanje totalitarizma i ljudske slobode. Druga vezuje pripovedanje za ono sa čime je, upravo iz istorijskih razloga, zbog tereta tragičnog nasleđa prošlosti, bilo najteže suočiti se - stranu, drugačiju kulturu, posebno svet islama.
U vreme kada su se kontroverze o odnosu vere i nacije, iz kojih će se izroditi nove tragedije, pojačavale, Selimović se otvoreno i do kraja jasno izražavao o tome da je Srbin i da njegovo delo pripada srpskoj književnosti, ali je isto tako otvoreno i jasno govorio o islamskoj tradiciji i prihvatao i ovo nasleđe. Iako mu je takva odlučnost donela više neprilika i teškoća no što je mogao da podnese, njegovo delo pruža priliku slobodnim i umnim ljudima da razlike ne prenaglašavaju i sličnosti ne zaboravljaju. Srpska književnost se od srednjeg veka i autora žitija do savremenih stvaralaca, kao što su Ivo Andrić i Vasko Popa, otvarala prema iskustvu drugog, bogatila u susretu sa njim i dosezala najveće umetničke visine. Koliko je mogućnost da se delo nekog autora posmatra u više različitih, bliskih ili udaljenih nacionalnih kultura i opravdana i dragocena, toliko je i doprinos ovih pisaca savremenoj srpskoj književnosti i kulturi izuzetan i nikada se ne može dovesti u pitanje.
Književni svet dva najuspelija Selimovićeva romana, Derviša i smrti i Tvrđave, najznačajniji je umetnički domet u oblikovanju islamskog sveta u srpskoj prozi, iako to nije i najvažnija odlika ovih romana. Oblikovanje islamskog sveta, međutim, ima značaja za istoriju srpske književnosti. Taj svet bio je prisutan u srpskoj književnosti u njenom glavnom toku od narodne pesme do Njegoševog Gorskog vijenca, ali i u jednom manje istaknutom i slabije integrisanom luku od Gundulića do Sime Milutinovića Sarajlije. Od rane proze Jakova Ignjatovića, romantično-avanturističke pripovesti kakva je Mansur i Džamila, preko etnografski i spomenički obojenih Ramazanskih priča Branislava Nušića do istorijskih romana Radovana Samardžića, Sulejman i Rokselana i Mehmed-paša Sokolović, oslobađa se srpska proza istorijskih stega koje iskustvo susreta sa islamom ograničavaju samo na jednu dimenziju. Istorijske terete tog nasleđa nije nimalo lako simbolički prevazići, za to su neophodni napor imaginacije i književnog uma. Emancipacija od oblikovanja otpora islamu u srpskoj prozi može se pratiti od hroničarske ustaničke proze Vuka Stefanovića Karadžića i sentimentalne heroike romana Janka Veselinovića ka celovitijem predočavanju tuđe kulture. Poseban trenutak u tom procesu predstavljaju spis o Muhamedu Dragutina Ilića, koji je pisao i popularne biblijske priče, i disertacija o duhovnom životu u Bosni pod turskom vlašću Ive Andrića, koji se od ekspresionističke lirike okreće pisanju priča o srednjovekovnoj Bosni. Interesovanje za egzotičnost Istoka nastupilo je krajem devetnaestog veka kada je emancipacija od tragičkog iskustva turske vlasti učinila privlačnim ovakve teme. Reč je o prihvatanju bogatstva jedne tradicije bez obzira na sve njene duhovne posledice.
Ovakvi procesi mogli su se pratiti u Evropi DžIDž veka kada su egzotični oblici i običaji istoka posebna vrsta izazova. Između krajnosti, kakve su teret tuđe vlasti i pomodno interesovanje za Istok, otvara se svet islama za novo i drugačije oblikovanje. Ipak, sve do Andrića i Meše Selimovića on nije dobio pravo umetničko uobličenje, niti je posle njih bio jednako plodna kulturna podloga za književno stvaranje. Premda se ovim putem posle Meše Selimovića nije mnogo išlo, ipak se tu pojavilo još jedno delo koje ide u red najboljih književnih ostvarenja. Reč je o Ponornici Skendera Kulenovića koja još uvek nije dobila pravo mesto u savremenoj srpskoj književnosti, jer je nažalost ostala samo prvi deo ciklusa romana čije dovršenje je osujetila autorova smrt.
Promocije “Derviša”u Beogradu i Sarajevu
U Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda u utorak je promovisan roman Meše Selimovića “Derviš i smrt”, kao prva knjiga iz NIN-ove biblioteke “Deset najboljih”. O knjizi i piscu govorili su članovi Uređivačkog odbora ove edicije dr Petar Pijanović, prof. dr Aleksandar Jerkov i urednik kulturne rubrike NIN-a Sava Dautović. I ovom prilikom upućeni su svi veliki komplimenti ovoj Selimovićevoj knjizi i uopšte njegovom romansijerskom majstorstvu a NIN-ovo kolekcioniranje ovih knjiga ocenjeno je kao svojevrstan kulturni i izdavački poduhvat.
Selimovićevom romanu “Derviš i smrt” predstoji inače još jedna izuzetno zanimljiva promocija. Održaće se u četvrtak, 22. aprila u Sarajevu na Međunarodnom sajmu knjiga koji se održava u Skenderiji. Tamo će o njemu, pored prof. Jerkova, govoriti i književni kritičar i zamenik ministra kulture Republike Srbije Ljiljana Šop i dr Enver Kazaz, kritičar i profesor Univerziteta u Sarajevu. U okviru nastupa srpskih izdavača na ovom sajmu, koji organizuje Udruženje izdavača i knjižara Jugoslavije, zahvaljujući finansijskoj pomoći Skupštine grada Beograda, jednom mini-izložbom biće obeležena i 50-godišnjica NIN-ove nagrade kritike za roman godine.
Ovaj proces može se uporediti sa integrisanjem kultura među kojima negativnog nasleđa nije bilo, kao što je slučaj sa prožimanjem sefardske kulture i srpske literature od Hajima Daviča do Isaka Samokovlije, od Stanislava Vinavera do Danila Kiša. Tu se vide sve teškoće i delikatnost simboličkog predočavanja druge i drugačije kulture. Gledano iz ovakve perspektive posebno dobro se vidi šta spaja književno delo Ive Andrića i Meše Selimovića, i koliko je ta veza značajna za srpsku književnost. Oni su srpskoj književnosti podarili umetnički izraz za ono što je najteže: razumevanje nečeg stranog i tuđeg iznutra.
Bliskost sa islamskom kulturom i njeno razumevanje iz jedne imanentne pozicije je važna, ali ne i odlučujuća odlika književnog stvaranja Meše Selimovića jer je ovaj pisac, kao što je to inače svojstveno svakom književnom klasiku, pre svega video metafizičku stranu ljudskog bića. U svojim romanima Meša Selimović je progovorio o čoveku i slobodi sa metafizičkom upečatljivošću koja pripovedanje stavlja u red najviše književne filozofije, zapravo mudrosti i vrline koje književnosti daju značaj, iz kojih ona crpe snagu doživljaja i spoznajnog delovanja na ljudske duše. Za junake Meše Selimovića može se reći da su zatečeni i zatočeni u islamskom svetu kao i Kafkini junaci u svetu koji ima nešto od činovničke, sitne birokratske kulture sa kojom se sam Kafka upoznao, u kojoj je živeo i radio. Ukoliko to Kafkinom Procesu daje boju srednjoevropske administracije i austrougarskog sudstva, to ne potkopava univerzalnost slike sveta u kojem je čovek bez krivice kriv. Biti bez krivice kriv je upravo ona metafizička slika koja obeležava delo Meše Selimovića, a ona ga i spaja sa jedne strane sa Andrićem, sa druge sa Kišom i Pekićem.
Meša Selimović je uz sve nijanse jednog određenog kulturnog i civilizacijskog ambijenta prikazao čitav kafkijanski proces. Specifičnost njegovog dela je slikanje moralnog i političkog preokreta u pitanjima slobode, pravde i totalitarizma, bilo da je to sunovrat u prihvatanju vlasti iz Derviša i smrti, ili povlačenje u pesničku naivnost i stanje izvorne ljubavi u Tvrđavi. Vrednosti njegove proze nadmašuju utisak koji je plod istorijskog i kulturnog ambijenta, ma koliko da je on uspešno oblikovan. Karakteri u Selimovićevim romanima su univerzalni ljudski tipovi, a u isti mah su duboko individualizovani, i otuda su mnogo više od toga da budu kadije i muteselimi, šeici i derviši, efendije, gazije, tj. kulturom određeni likovi. Oni otelovljuju i oličavaju svu složenost ljudskog bića i kao uspeli i “zaokrugljeni” književni likovi predstavljaju najveće i najdublje dileme ljudskog roda. Svaka briga i nada, zanos i strast, osećanje, mišljenje, odluka i sama srž iskustava glavnih junaka Derviša i smrti i Tvrđave odlike su dublje i sadržajnije ljudske duše na koju utiče, kakvu dopušta i gradi prošlost u najvećoj meri zajednička u civilizacijskom krugu određenom antičkim i judeohrišćanskim korenima. Drama saznanja i istine, obrazovanog čoveka koji se pita o smislu i statusu znanja, drama osećanja, povredljivog i ljubavi željnog ljudskog bića koje dvoji nad svojim odnosom sa drugim bićima, i drama postojanja, čoveka kao društvenog bića koje svoju slobodu doživljava, traži i oblikuje tu gde mu se ona najviše oduzima, u državi i društvu kojim upravljaju drugi ljudi - to su pitanja i problemi koji prevazilaze okvire bilo koje vere i načina života koji se uz nju i zbog nje razvio. Meša Selimović je povrh svega ovoga razvio i dramu stvaralačkog čovekovog bića. Glavni likovi njegovih romana zapravo su pisci. Najdublji nivo umetničkog oblikovanja u njegovoj prozi vezan je za čovekovu intimu, usmeren je ka samom jezgru ljudskosti, osećajnosti i simboličke moći čoveka. Zato se u Selimovićevom delu postavljaju temeljna pitanja morala i vrline, spoznajne nemoći i ljudske slabosti.
Okrećući se čovekovoj intimi i najdubljim problemima čovekovog opstanka, dolazeći do svojevrsne književne filozofije egzistencije, Meša Selimović je postao jedan od najznačajnijih srpskih pisaca druge polovine dvadesetog veka. U tom zlatnom dobu srpskog romana, od početka šezdesetih do početka sedamdesetih godina, Meša Selimović je objavio tri izuzetna romana: Tišine (1961), Derviš i smrt (1966) i Tvrđava (1970), koji uprkos očiglednim razlikama čine svojevrsnu romanesknu celinu.
Bez obzira na sve razlike između ovih romana, i činjenicu da oni stoje svaki za sebe, ima puno razloga da se oni posmatraju zajedno. U tom slučaju vidi se skrivena filozofska dimenzija Selimovićevog romanesknog traganja, i svojevrsan odgovor na pitanje čovekove usamljenosti.
U modernoj književnosti veze između dela ne moraju biti neposredne, recimo kada se neki junak “seli” iz jednog romana u drugi, ili se priča nastavlja sa manjim ili većim pauzama, kao što je to slučaj u romanima Balzaka i Zole, ili Dime. U modernoj književnosti delovi jedne celine mogu se razlikovati i po postupku i po junacima, a da je ipak opravdano posmatrati ih zajedno. Takvih primera ima ne samo u svetskoj književnosti, od Džojsa do Beketa, nego i u srpskoj literaturi. Seobe i Druga knjiga Seoba su, recimo, labavo povezane slikanjem dveju emigrantskih generacija Isakoviča i njihove čežnje da se isele u “Rosiju”, a tehnika pripovedanja i poetički vidokrug od jednog do drugog romana se izmenio. Takav je slučaj Sa silama nemerljivim, prvog i drugog dela Dana šestog Rastka Petrovića, a promene su još veće kada je reč o Ranim jadima, Bašti, pepelu i Peščaniku koji čine “porodični ciklus”, odnosno Porodični cirkus, kako je svoj romaneskni prsten nazvao Danilo Kiš. Negde između ova dva primera oblikovanja romaneskne celine nalaze se tri romana Meše Selimovića.
Da nešto povezuje sva tri romana o kojima je reč nazire se već ako se ima na umu, na primer, da se u sve tri knjige glavni junaci vraćaju iz rata i pokušavaju da pronađu svoje mesto u svetu. Svet je, međutim, opustošen i neprijateljski, pa se opozicija između junaka i sveta javlja kao osnovni motiv. U Tišinama junak je predstavljen kao tužni i usamljeni pobednik koji se vraća iz velikog, svetskog rata koji je izmenio tok dvadesetog veka. Njegov skriveni poraz je posledica saznanja o opštem razaranju i, još više, osećanja koja bude bliskost smrti i tragedija zbog gubitka porodice. U Tvrđavi, junak ne može da prihvati društvenu laž, nasilje društva nad pojedincem, pa se vraća svom pesničkom delu i svojoj ljubavi u kojima želi da pronađe jedini mir. Junak Derviša i smrti, zatečen je između ova dva procesa. Pošto je po povratku iz rata postao derviš i život posvetio veri, on je svoju prirodnu porodicu, bliskost zasnovanu na krvnom ili bračnom srodstvu, zamenio duhovnim srodstvom. Junak se kao derviš povukao iz sveta u kome je pre toga ratovao i voleo.
Pitanje ljubavi ima poseban značaj za razumevanje celine romana. U romanu se određuje granica između erotske i porodične ljubavi, na kojoj čovek i stoji koliko kao strasno i intimno, toliko i kao drugima drago društveno biće. Pre polaska u bitke, bio je Ahmed zaljubljen u devojku koja nije dočekala njegov povratak. To je izazvalo njegovo razočaranje isto toliko koliko su ga izazvale i strahote nasilja nad čovekom koje je u ratu upoznao. Pošto se povukao iz sveta, on nije dolazio u neposredan sukob sa vlašću, niti se opirao društvenoj moći u jednom totalitarnom, istočnjačkom sistemu u kojem je dugo živeo posvećen molitvi. Trebalo je da se jednog časa slepa nepravda sruči na njegovog brata, koga nevinog ubijaju u tamnici, da svet od kojeg je pobegao u molitvu i proučavanje svetih spisa ponovo prodre u njegov život. Ljubav u svetu je, dakle, stvarna, a ljubavi izvan svakog sveta života, kao da nema. Brutalno rušenje prividnog i krhkog derviškog mira zapravo je znak njegove najdublje nerazrešenosti.
Od Tišina, preko Derviša i smrti do Tvrđave, u prozi Meše Selimovića oblikuje se odnos čoveka i sudbine, života i istorije, pojedinca i društva, ljubavi i vere. No samo se u Dervišu i smrti Meša Selimović odlučio da istog junaka dovede na obe strane barijere, pravde i nepravde, vlasti i trpljenja, žrtve i zločina. Jedino je šejh Ahmed Nurudin prošao kroz oba životna iskustva, pa je nesumnjivo i to razlog što je ovaj roman shvaćen kao najpotpuniji izraz problema sa kojima se pisac uhvatio u koštac. Ta dvostrukost pozicije i sudbine, volje i odluke, delanja i propadanja, važna je književna odlika Selimovićevog dela, sasvim retka i u svetskoj književnosti.
(Odlomci iz pogovora)
Aleksandar Jerkov
21.04.04 Politika
NIN-ovih deset najboljih romana
Meša Selimović: "Derviš i smrt"
Roman Meše Selimovića Aleksandar Jerkov poredi sa delima Dostojevskog, Kafke, Andrića
U izdanju NIN-a, uz sponzorsku pomoć Jubanke kao ekskluzivnog pokrovitelja NIN-ove nagrade kritike za najbolji roman godine, upravo je objavljeno delo Meše Selimovića "Derviš i smrt", kao prvo u kolu od "NIN-ovih deset najboljih romana". Reč je o novopokrenutoj ediciji poznatog nedeljnika u kojoj će se pojaviti knjige koje su ponele priznanje "Roman godine", a u čijih će prvih deset tomova biti objavljeni zaista najbolji romani prema izboru živih književnih kritičara koji su učestvovali u radu NIN-ovog žirija u proteklih pedeset godina, koliko je "proslavilo" ovo izuzetno ugledno književno priznanje.
Na jučerašnjem predstavljanju Selimovićevog romana "Derviš i smrt", kojem su - u Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda - prisustvovale i Selimovićeve kćerke Jasenka i Maša, o romanu pisca koga su čitale brojne generacije diveći mu se, govorili su Petar Pijanović, inače predsednik sadašnjeg žirija NIN-ove nagrade kritike za roman godine, Aleksandar Jerkov, priređivač dela, i Sava Dautović, urednik i novinar u NIN-u, koji je bio inicijator objavljivanja ovakve jedinstvene edicije u našem izdavaštvu.
Petar Pijanović je podvukao da su u izboru prve serije od 10 najboljih romana učestvovali književni kritičari iz svih kulturnih centara nekadašnje Jugoslavije (ne zaboravimo, NIN-ova nagrada je dodeljivana za roman godine na srpskohrvatskom jezičkom području), a posebno je naglasio vrednost Selimovićevog romana koji je izglasan kao ubedljivo najbolji. "Derviš i smrt", kazao je Pijanović, jeste ispovest, molitva, molitvena drama čoveka koji traga za istinom i licem ovoga sveta, i nalazi ga u sebi samom. Pijanović je posebno istakao propratni tekst "Zlatna knjiga Meše Selimovića" priređivača Aleksandra Jerkova, koji se nalazi u okviru ovog izdanja Selimovićevog romana, ocenjujući ga kao izuzetan i u tom žanru - kao nešto najbolje što je o Selimoviću napisano.
Priređivač Aleksandar Jerkov juče je i te kako nadahnuto govorio o romanu "Derviš i smrt", svrstavajući ga u remek-dela svetske literature u poslednjih pet decenija, a pisca u red književnika kao što su Dostojevski, Kafka i Andrić. Jerkov je govorio i o svom, kako je kazao, "ludačkom poduhvatu koji prevazilazi i vreme i mogućnosti koji su bile na raspolaganju", pojasnivši da je ovo NIN-ovo izdanje "Derviša i smrti" vrlo blizu kritičkom. Naime, Jerkov je sa svojim saradnicima uporedio više od 40 izdanja ovog romana kako bi došao do prave verzije koja bi bila ono što je sam pisac želeo. Prilikom poređenja različitih izdanja nailazio je i na to da nedostaju reči pa i čitavi delovi pasusa ili rečenica, na kolebanja u ijekavici, u turcizmima, i na još sijaset razlika. Od najveće pomoći bio je primerak prvog izdanja "Derviša i smrti" koji je Meša Selimović lično ispravljao, i koji su ljubaznošću piščevih kćerki redakcija NIN-a i priređivač dobili za rad na ovom izdanju.
Urednik i novinar NIN-a Sava Dautović juče je rekao da će preostalih devet knjiga iz prve serije "10 najboljih" izaći do Beogradskog sajma knjiga u oktobru, ali da će NIN nagradu kritike za roman godine na najbolji način obeležiti tako što će, potom, objaviti i sve do sada nagrađene knjige. Posle "Derviša i smrti" Meše Selimovića sledi "Peščanik" Danila Kiša.
Likovnu opremu edicije osmislio je Dušan Šević, redaktor teksta "Derviša i smrti" je Vesna Smiljanić, a uz tekst romana i Jerkovljevu studiju, u knjizi se nalaze odlomak iz autobiografije Meše Selimovića, napomena o ovom izdanju, i rečnik.
A. Cvijić
Danas
21.04.2004.
Deset naj Ninovih nagrada "u koricama"
Meša Selimović otvara "top-ten"
Povodom pedesetogodišnjice dodeljivanja Ninove nagrade, redakcija ovog nedeljnika, na inicijativu Save Dautovića odlučila je da pokrene ediciju u kojoj će se naći deset najboljih knjiga koje su ovu nagradu i dobile. O deset najboljih odlučivao je žiri sačinjen od pedeset živih kritičara (koji su 50 godina unazad birali laureata), a prva knjiga (i najbolja, po mišljenju kritičara), juče predstavljena u Biblioteci grada Beograda je "Derviš i smrt" Meše Selimovića (dobitnik nagrade 1967). O čitavoj ediciji i samom delu Meše Selimovića govorio je uređivački odbor koji čine Petar Pijanović, Aleksandar Jerkov i Sava Dautović. Ovo izdanje "Derviša i smrti", kako je istakao Pijanović, sadrži autobiografski aneks koji pomaže razumevanju teksta romana i poetike pisca, napomene o izdanju - reč autora (kolažni izbor tekstova iz Selimovićeve autobiografske knjige "Sećanja"), tekst Aleksandra Jerkova "Zlatna knjiga Meše Selimovića", kao i pregledan i dopunjen rečnik. "Derviš i smrt je ispovedna molitva, drama čoveka koji traga za istinom i licem ovoga sveta. To lice on nalazi u sebi samom, u svom usudu. Ovo nije kritičko izdanje ali su redakcijski odbor i priređivač Aleksandar Jerkov nastojali da tekst romana bude maksimalno pouzdan", rekao je Pijanović. O romanu "Derviš i smrt" i poetici Meše Selimovića govorio je Aleksandar Jerkov, dok je Sava Dautović rekao da smatra da je ovaj izdavački poduhvat najbolji način da se obeleži jubilej nagrade, da NIN sada ispravlja neke stare nepravde prema dobitnicima kao i da se ovim poduhvatom učvršćuje reputacija nagrade. Ostala dela koja je žiri odabrao i koja će tek biti objavljena su: "Peščanik" Danila Kiša, "Roman o Londonu" Miloša Crnjanskog, "Hazarski rečnik" Milorada Pavića, "Hodočašće Arsenija Njegovana" Borislava Pekića, "Kiklop" Ranka Marinkovića, "Upotreba čoveka" Aleksandra Tišme, "Sudbina i komentari" Radoslava Petkovića, "Koreni" Dobrice Ćosića i "Mirisi, zlato i tamjan" Slobodana Novaka.
J.S. Jovanović
Glas javnosti
21.04.2004.
NIN objavio roman Meše Selimovića "Derviš i smrt"
Prvi među najboljima
Roman Meše Selimovića "Derviš i smrt" prva je objavljena knjiga od "Deset najboljih" NIN-ove kritike za roman godine, saopšteno je na juče održanoj konferencije za novinare. "Deset najboljih" izglasao je veliki, za tu svrhu sastavljen, žiri kritičara sa celog područja bivše SFRJ, a prvo mesto osvojio je upravo Selimovićev roman.
Knjigu je priredio Aleksandar Jerkov, koji je za ovu priliku napisao i pogovor. Prema rečima Petra Pijanovića, trećeg člana Uređivačkog odbora ove NIN-ove edicije (pored Jerkova i Save Dautovića), knjiga je zamišljena kao reprezentativno izdanje. Tako prvi deo čini sam tekst romana, sledi Reč autora sastavljena od delova iz Selimovićevih "Sjećanja", a posle pogovora i Napomene o ovom izdanju, sledi Rečnik.
Planirano je da ostalih devet naslova "Najboljih" izađe do Sajma knjiga. Ovaj NIN-ov izdavački poduhvat Dautović vidi i kao vid ispravljanja nepravdi koje je NIN svojevremeno učinio svojim dobitnicima. On je spomenuo slučaj vraćanja nagrade (Danilo Kiš i Milisav Savić), ali i slučaj kada su u NIN-u "razapinjani neki dobitnici ove nagrade koji su tokom devedesetih usled ratnih zbivanja napustili zemlju". "Deset najboljih" je, prema Dautovićevim rečima, samo uvod u reizdanje svih ikada nagrađenih romana. Za opremu knjiga zaslužan je Dušan Šević, a sponzor izdanja je "Jubanka".
Lj. P.