14.12.15 e-novine.com
Patrijarhalni galimatijas
Patrijarhalni galimatijas
Stereotipan i stoga površan, ovaj je roman mogao da bude neuporedivo bolji i zanimljiviji da mu je ambicija bila skromnija. Poželevši da napiše paradigmatski tekst, Radosavović je stigao do galimatijasa koji nema gotovo nikakvu vrednost kao celina. Ostaje nam da se nadamo da će njegov sledeći tekst biti bolji.
Ponavljanje je majka učenja, govorili su stari Latini, te ću, uz mogućnost da budem dosadan, iznova parafrazirati Džejmsona i reći da je u malim književnostima sve političko. Nažalost ili na sreću, ova tvrdnja američkog teoretičara, izgovorena u vezi sa literaturom trećeg sveta, pokazuje se tačnom suviše često. Ona naravno nije iznesena sa bilo kakvim vrednosnim implikacijama, naprosto u malom jeziku (misli se na broj govornika), u nerazvijenom polju koje najpre podrazumeva jasno nepostojanje tržišta koje posluje po pravilima i bez monopola, vi ne možete da očekujete ništa drugo. Borba za deo kolača je nemilosrdna i računa na angažman moći, na njenu uronjenost u političko, pa se na taj način kupuje i stiče naklonost koja se postepeno pretvara u privilegiju. U njima nema važnih i velikih knjiga koje ne prati kontroverza i rasprava, takozvana polemika (jer je baš sve političko, tačnije pretpolitičko i dijaloga nema). Naprosto, sistem vrednosti je u stvaranju i sve dok se on ne uspostavi, situacija će nastaviti da bude takva. Siguran sam da neću dočekati promenu ove paradigme, ako se ikada i odigra.
Političko pojednostavljivanje i loša dramaturgija
Dobar primer ove inherentne politizovanosti je i knjiga nazvana Crnogorski roman, autora Đura Radosavovića. Već sam naslov podrazumeva vrlo jasnu igru koja želi da utiče na distribuciju moći unutar zajednice (ovo je definicija politike koja me zanima, da neko ne pomisli da se radi o dnevnoj politici koja u sebe uključuje konkretne aktere čija su imena odista gnusna, da opet citiram stare Latine). Radosavović kao da želi da kaže da pre njega nijedan roman nije bio crnogorski, odnosno da samo ovaj tekst ima pravo da se tako nazove. Ovaj maksimalistički zahtev implicitan u naslovnoj sintagmi, morao bi da bude svojski ironizovan i ironizujući da bi ga tekst „zaslužio“. Zasluge su relativna stvar, nikog ne boli što se neka knjiga zove ovako ili onako, ali ako kao paradigma važi, na primer, American beauty, a za to ima više od jednog opravdanja, mada je ključan argument sam kraj romana, onda bi dekonstrukcija identitetskog materijala trebalo da bude inherentna narativu. Prosto rečeno, tekst ne opravdava ovaj naslov (odnosno možda ga i previše opravdava) jer su njegove identitetske politike ponavljanje istog, a ne rušenje ili destabilizacija dominantnog. Narativ u tom smislu ponavlja stereotipne matrice crnogorskog patrijarhata koje bi trebalo čitaocu da se svide, odnosno u sistemu vrednosti koji je tekstom postavljen, a koji jasno prepoznaje samo muškarca, po mogućstvu naoružanog, one su norma.
Iako postoje ženski likovi poput Ivane, majke, Nine, Stanke, one su tu samo dekoracija, gotovo nužno zlo, premda makar jedna od njih služi kao motivacijski okidač. Međutim, od veličanja oca Peka, njegovog prijatelja Boba, preko Gojka i đeda, Krsta, Dače i Jakše svi muški likovi imaju svoju priču. Ona se podrazumeva, ona je bitna, istorijska, konačno crnogorska, paradigmatična. Od nje su satkane legende, kako se to popularno kaže, a budući da su pretpolitička društva često i usmena, onda se podrazumeva da je mitologizacija njihov identitetski čin, u smislu Ostinovih govornih činova. Ona postaje/nastaje kazivanjem. One traju zahvaljujući delovanju rečima. S druge strane, ubeđen sam da je savremeno crnogorsko društvo kudikamo složenije i dinamičnije od slike o njemu koju nudi Đuro Radosavović.
Stereotipne matrice crnogorskog patrijarhata
Drugi problem romana koji je čini mi se još očigledniji od političkih pojednostavljivanja jeste loša dramaturgija. Naravno da je i ona uzročno-posledično vezana upravo sa ideologizacijom narativa, odnosno, ona jeste loša zato što je narativ politički problematičan, i to ne nužno u smislu da mi se njegova ideologija ne sviđa, iako ruku na srce nisam fan, nego upravo stoga što dramaturgija služi kao pokriće politici. Književnost ne čine ideje koje se kriju iza likova, već njihovo delanje. Ako roman počne slikom sudara između pripovedača i kamiona punog cigareta, kako on završava? Ko ga i odakle pripoveda? Zbog čega je pripovedač obeležen virusom HIV-a? Zbog čega na kraju nismo sigurni ni da je zaražen? Da li se osoba koja se plaši za svoj život ponaša tako i koliko je ponašanje protagoniste i pripovedača verovatno i moguće?
Ovo su samo neka od pitanja koja bi trebalo da postavi svaki čitalac romana, ali se bojim da su odgovori koje dobijamo na osnovu tekstualnog uzorka prlično nekoherentni i kontradiktorni, a to nije dobro. Epizodna struktura sa čestim reminescencijama i umetnutim pričama koje se tiču sudbine sporednih likova kao da guši ono što je osnovna potka priče koja na kraju ostaje nezavršena, ali ne stoga što je kraj otvoren, nego zato što ga je ideologija progutala. Želja da odgovori epitetu „crnogorski“ potpuno je zatomila roman i od njega nije ostalo ama baš ništa.
Da ne bude da je sve tako crno i loše, nađe se u romanu i po koja dobra epizoda, angedota vredna pamćenja i beleženja, ali ne i mnogo više od toga. Stereotipan i stoga površan, ovaj je roman mogao da bude neuporedivo bolji i zanimljiviji da mu je ambicija bila skromnija. Poželevši da napiše paradigmatski tekst, Radosavović je stigao do galimatijasa koji nema gotovo nikakvu vrednost kao celina. Ostaje nam da se nadamo da će njegov sledeći tekst biti bolji.