Čovek od pepela

Izdavač: Stubovi kulture

U „Čoveku od pepela“, svojevrsnom umetničkom zaveštanju, Ivanji kao da diže ruke od svoje književne misije, želi da samoga sebe „amnestira od uspomena“ i dozvoljava da mu misli, odmarajući se, blude, u sasvim slobodnoj, asocijativnoj igri sa delima nemačke književnosti; zamišljajući kako se iz pepela žrtava Buhenvalda rađa novi (monstruozni) borac protiv „sveopšteg gubljenja pamćenja“, on pokazuje kako se život (misli, osećanja) i smrt svakog pojedinca odražavaju na sudbinu čovečanstva, kako „zavisimo od onoga što sami stvorismo“ i kako prošlost određuje budućnost.

Ivan Ivanji (1929) autor je dese

tak romana, nekoliko pripovjedačkih i publicističkih zbirki, kao i knjige eseja Nemačke teme. Njegov roman Čovek od pepela bavi se bitno njemačkom temom ? žrtvama poznatog koncentracionog logora Buhenvald. Buhenvald leži pored Vajmara, u Vajmaru je živio najveći njemački pjesnik ? Gete. Zar ima „njemačkije" teme od ove?!U bilješci o piscu stoji da je Ivanji (dječak od 15 ?16 ljeta) 1944. i 1945. godinu proveo „kao Jevrejin u koncentracionim logorima Aušvic i Buhenvald, kao i u radnim komandosima Buhenvalda." Nijemci su poslije rata ostatke Buhenvalda na brdu Etersberg pretvorili u memorijalni centar. Preživjele logoraše pozivali su o godišnjicama osloboćenja logora da na licu mjesta učestvuju u „ritualima sjećanja" na preživljene užase. Tako je i Ivanji mnogo puta posjetio Memorijalni centar Buhenvald. Naravno, i Vajmar. Njegov roman temelji se na doživljajima preživjelog logoraša kao posjetioca Memorijalnog centra (posljednja posjeta 2006. godine). Glavni junak i narator romana je tako sam pisac, ukoliko ne uzmemo da je glavni junak svih konclogora bila zapravo sama Smrt koja se tu samoprodukovala na nečuveno inventivan i plodan, industrijski način. Baš kao pravi „majstor iz Njemačke" (Celan).Najznačajniji dogaćaj u romanu jeste otkriće 701 urne sa pepelom spaljenih leševa logoraša. Te urne su otkrivene tek 1997. meću gredama dotrajalog krova bivšeg krematorijuma. Pošto su bile otvorene, pepeo je najvećim dijelom već bio izvjetrio, a ostaci su uz ekumensku ceremoniju sahranjeni u zajedničku grobnicu.Predstava pepela u koji su spaljivanjem pretvoreni toliki ljudski leševi razbudila je piščevu fantaziju kao rijetko kada, na provokativan i književno plodotvoran način. (Ivanji je tako prevladao iskušenja memoarsko-feljtonističke proze o logoru, mada se pismo tih žanrova osjeća u romanu.) Iz pahuljica pepela javljaju se glasovi buhenvaldskih „mrtvih duša". Nastaje svojevrsno fluidno biće, oblak, avet koja uznemirava savjest živih („Napašćemo njihovu zaboravnost, jačati snagu njihovog sećanja").To biće postaje fantomski „čovek od pepela", tvorevina mašte koju sam pisac uporećuje sa Homunkulom iz Geteova Fausta.Interesantno je da se u romanu pojavljuje i Horhe Semprun, logoraš i potonji slavni pisac, kojeg Ivanji, začudo, predstavlja u vrlo neprijatenom kontekstu, kao „jednog od njih", budući da je Semprun, igrom sudbine, i sam odlučivao o životu i smrti u logoru.

Ostali naslovi iz oblasti: Romani

2006; latinica; 20 cm; 144 str.; 86-7979-177-6;

Doživotno osuđen na Buhenvald

Ivan Ivanji

“Čovek od pepela”, novi roman Ivana Ivanjija, evocira piščeve uspomene na nacistički logor Buhenvald (u kome je tokom 1944. i 1945. godine bio logoraš), grad Vajmar (značajan kao poetski “Olimp” slavnog Getea), brdo Etersberg i na niz događaja i ličnosti vezanih za ova mjesta. Pišući o Vajmaru iz doba kada je bio kulturno stjecište obrazovanih Njemaca, i iz doba Drugog svjetskog rata, kada je bio poznat po holokaustu, Ivanji je prikazao svu surovost istorije koja se prelama na jednom mjestu i predstavlja u dva različita lica. Ovu knjigu objavili su “Stubovi kulture”.
Svake godine na dan oslobođenja logora Buhenvald, njemačka vlada organizuje pomen žrtvama. Među poznatim bivšim logorašima, koji odsjedaju u hotelu “Elefant” su pored našeg sagovornika i Eli Vizel, Imre Kertes, Horhe Semprun.

Vaša knjiga “Čovek od pepela” 1999. godine je objavljena na njemačkom jeziku, godinu dana prije nego što će Vajmar postati prijestonica evropske kulture. Da li je verzija na srpskom, prevod ili iznova napisana knjiga? Dodali ste epilog?
- Knjiga je napisana na njemačkom sa namjerom da bude promovisana u Vajmaru prije nego što će početi program tog grada kao prijestonica kulture. Tako je i bilo. Pokušao sam da je pišem provokativnim jezikom koji se, nadam se, povremeno oslanjao na Geteovo i Šilerovo, a ponekad na esesovsko vrijeme. To je bilo nemoguće doslovno prevesti sa svim aluzijama u skrivenim citatima i zbog toga sam se gotovo šest godina mučio sa srpskom verzijom dok nijesam bar nekako našao i jezički pristup onom što pokušavam da kažem. I - jeste - epilog je naknadno napisan za srpsko izdanje, jer sam i poslije štampanja njemačke verzije nekoliko puta bio tamo, gotovo svake godine me pozivaju tako da u šali govorim da sam očigledno ipak “doživotno osuđen” na Buhenvald.

Na krematorijumu bivšeg logora u Buhenvaldu, 1997. godine vršena je restauracija krova i tom prilikom nađene su 701 urne sa ljudskim pepelom. Dakle, pune 53 godine taj pepeo bio je neotkriven? Imate li Vi neku svoju verziju toga zaista čudnog događaja?
- Nije potrebna moja verzija, tako se dogodilo, krov nije popravljan sve to vrijeme. Direktor memorijalnog centra, profesor Folkard Knige, mi je za događaj javio telefonom, zamolio da govorim pri činu sahrane pepela. Poslije toga u hotelu moja žena mi je rekla: “Šta ste to uradili, pomiješali ste sav taj pepeo?” Cio roman - ako je to roman - moja je verzija događaja.

Od pepela spaljenih ljudi koji je pomiješan i zajedno sahranjen Vi ste napravili fantomski lik - lik nastao iz međusobne reakcije gena iz pepela. Duhovi progovaraju i poput aveti spuštaju se na Vajmar. Kako shvatiti dijaloge tih ubijenih ljudi? Kao opomenu, malo je! Kao sjećanje na sramnu mrlju čovječanstva, još je manje. Kako onda...?
- Razumijem pitanje, odgovor ne znam. Ne mislim čak ni da je ta knjiga pokušaj odgovora.

“Čovek od pepela” sadrži dosta reklo bi se mini eseja na njemačke teme: o Geteu, Šileru, Geteovom hrastu, Vajmaru, ali Vi posebno insistirate na demonskom u Geteovom djelu. Zašto?
- U prvoj varijanti rukopisa bilo je još mnogo više esejističkog, ali su me moj austrijski izdavač, Aleksandar Potika, i moj sin Andrej nagovorili da ne pretjeram u tom pravcu. Bio sam nesiguran da li je to što sam napisao roman, ali i moj austrijski i moj beogradski izdavač, Gojko Božović, uvjeravali su me da se ta priča tako može nazvati. Zašto insistiram na demonskom kod Getea? Pa ja ga tako razumijem!

Vajmar i brdo Etersberg značajni su za njemačku književnost i istoriju kao mjesto gdje se sudaraju zlo i umjetnost. A šta o tome kaže obični Njemac, danas?
- Šta je to “običan” Njemac, običan Srbin ili Crnogorac. Uostalom, u mojoj knjizi postoji odgovor na to pitanje, daju ga likovi krovopokrivača, njegove žene, Korone, djece koja posjećuju memorijalni centar Buhenvald... Ne umijem bolje da odgovorim, nego što sam pokušao njihovim riječima i mislima. Ali kao protivtežu imamo i “neobičnog Njemca”, direktora memorijalnog centra, koji je jedan od glavnih junaka knjige.

Pitate se: “Da li je Homunkul, kako ga Gete opisuje, rođak mog čoveka od pepela, a ne samo Mefista?” A, da li nalazite odgovor na to pitanje?
- Jeste, rođaci su.

U ovoj knjizi izražavate sumnju u opšte znanje, pa i sopstveno. Kažete: “Sve sam manje ubeđen da išta znam. Umreću kao neznalica”. U knjigama Starog zavjeta postoje stihovi koji govore o ništavilu u čovjeku, o tome koliko je čovjek mali i nejak u odnosu na Opšte Znanje, ali i Opšte Zlo. Kakav je bio put vaše spoznaje slabosti čovjeka, pogotovo intelektualne?
- Odgovor neće biti originalan. Bojim se da što je stariji svaki čovjek sve više shvata da je samo uobražavao da nešto zna. Nijesam svjesno aludirao na Stari Zavjet.

U “Čoveku od pepela” pominjete da je i Karl Maj u svoja tri romana pisao o balkanskim klancima. Koga je to “prorok” Maj personifikovao u svom liku Vinetua, a koga u likovima Old Šeterhenda i Old Šurehenda?
- Naslovi dva romana Karla Maja su “U zemlji Skipetara” i “U klancima Balkana”. Kod nas je manje poznato da je Karl Maj objavio preko pedeset romana, a samo jedan dio je vezan za Indijance i likove kao Old Šeterhend. U romanima koji se događaju “na Istoku”, u Arapskim zemljama sa kojima on brka i “Zemlju Skipetara” njegov junak, Njemac, koji potsjeća na Old Šeterhenda i Old Šurhenda zove se Kara ben Nemzi. O tome kako Karl Maj shvata tu zemlju koju geografski opisuje relativno tačno, a radi se pretežno o Makedoniji i Kosovu, ne o Albaniji (na primjer, pominje Vardar, Bregalnicu, Strumicu, Dojransko jezero, Prizren, Skoplje), objavio sam esej u Njemačkoj koji do sada nijesam ni preveo ni ponudio na našoj strani, a o Karlu Maju opširnije sam pisao u svojoj knjizi eseja “Nemačke teme” objavljenoj u izdanju “Nolita” još 1975. godine. Uzgred, Karl Maj je sva svoja znanja crpio iz enciklopedija, ništa nije proučavao, a ni znao seriozno.

Na njemačkom jeziku uskoro se pojavljuje Vaš roman “Staljinova sablja”. O kakvom romanu je riječ?
- Nijesam još siguran kada će i da li prvo na njemačkom ili na srpskom biti objavljen moj roman “Staljinova sablja”, ako rukopis ikada bude završen. Radi se o sablji koju je Staljin poklonio Titu, za koju ne znamo gdje je sada, trebalo bi da bude u muzeju u kome su svi pokloni Titu, tamo je zavedena, ali ni direktorka je nikad nije vidjela. Ja sam je nekad davno vidio u stalnoj postavci, ali nije važna sablja, nego njena simbolična vrijednost. Pokušavam da napišem “krimić” koji se događa u naše vrijeme, koji polazi od tragične pogibije dvojice naših gardista u “tajanstvenom objektu” u Ulici Teodora Drajzera u Beogradu, a radnja se odvija još i u Beču, pred Vukovarom, centrali CIA u Lengliju, SAD, Izraelu, Egiptu, Saudijskoj Arabiji i ni sam još nijesam siguran gdje još.

TRAGEDIJA PRINCEZE MAFALDE SAVOJSKE

Za princezu Mafaldu, kćerku italijanske kraljice Jelene i unuku kralja Nikole i jedinoj ženi koja je stradala u muškom logoru Buhenvald, pišete da se Crna Gora nikada nije interesovala. Italija je to učinila... Pretpostavljam da su ovakvim konstatacijama prethodila i razmišljanja o uzrocima te nebrige Crnogoraca za unuku svoga kralja?
- Za mene je posebna tragedija Mafalde Savojske što je jedina žena spaljena u krematorijumu u Buhenvaldu, a to što je iz kraljevske loze samo je dodatna pikanterija. Ja sam i inače republikanac, pa me ne uzbuđuju ni loza Savoja, ni Petrovića. Žao mi je što ni Crna Gora ni Srbija ne vode brigu o svojim građanima koji su stradali u logorima, o čemu ima dosta riječi baš u epilogu koji ste pomenuli.

Vujica OGNJENOVIĆ

Čudo

Čovek od pepela, Ivan Ivanji

Iskustvo koncentracionog logora, koje je pretrpeo kao petnaestogodišnji dečak, potpuno određuje Ivanjija kao pripovedača; čitavog života nastojeći da, kako i sam kaže, „opisuje činjenice“ bez patetike ili cinizma, on je postao istrajni proučavalac ljudske prirode na drastičnom primeru masovnog zločina i (uzbuđeni) učitelj istorije za koga su svi podaci podjednako važni. Čeznući za jasnom polarizacijom dobra i zla, autor je umoran i razočaran: zbog sluđijuće nestalnosti istorijskih istina, činjenice, kojih se on oduvek pridržavao, toliko su užasne da su nedokučive i jeziku i razumu; dželati su lako postajali žrtve, a žrtve bezumni mučitelji, Geteov „poetski Olimp“ (Vajmar) se pretvorio u poprište nezamislivog varvarstva (Buhenvald), a gasna komora je u praksi bila –revolucionaran naučni pronalazak. U „Čoveku od pepela“, svojevrsnom umetničkom zaveštanju, Ivanji kao da diže ruke od svoje književne misije, želi da samoga sebe „amnestira od uspomena“ i dozvoljava da mu misli, odmarajući se, blude, u sasvim slobodnoj, asocijativnoj igri sa delima nemačke književnosti; zamišljajući kako se iz pepela žrtava Buhenvalda rađa novi (monstruozni) borac protiv „sveopšteg gubljenja pamćenja“, on pokazuje kako se život (misli, osećanja) i smrt svakog pojedinca odražavaju na sudbinu čovečanstva, kako „zavisimo od onoga što sami stvorismo“ i kako prošlost određuje budućnost.
Poigravajući se sa granicama između istorije i legende, memoara i romana, Ivanji je sačuvao dečačku začuđenost užasom, koja je inspiracija, ali i kob (bodljikava žica oko) njegove proze; dajući sebi oduška, on se (pesnički) vodi prema osećanjima, svedočeći da vreme ništa ne leči i da je zaborav (prećutkivanje) vrsta zločina.

Vesna Trijić