01.09.21
BATRAHOLOŠKO-HERPETOLOŠKI REČNIK SRPSKOGA JEZIKA: VAŽAN LEKSIKOGRAFSKI PODUHVAT
Zbornik Matice srpske za književnost i jezik
U okviru projekta Terminološki rečnici Matice srpske prošle godine svjetlost dana ugledao je Batrahološkoherpetološki rečnik srpskoga jezika, plod trogodišnjeg timskog rada troje lingvista, stručnih saradnika Odeljenja za književnost i jezik Matice srpske: mr Dejana Miloradova, mr Ivane Ćelić i Katarine Sunajko, i dvojice biologa: mr Rastka Ajtića, herpetologa, i dr Imreta Krizmanića, batrahologa. Rječnik je rezultat težnje da, nakon Ornitološkog rečnika (D. Miloradov, V. Pavković, S. Puzović i J. Rašajski, Odeljenje za književnost i jezik Matice srpske, Novi Sad 2016), naša zoologija dobije još jedan normativni rječnik srpskih naziva životinja. Ovog puta autori su se pozabavili srpskim imenima vodozemaca i gmizavaca, nastojeći da obuhvate sve njihove narodne i naučne nazive iz svih objavljenih i, koliko je to bilo moguće, neobjavljenih izvora. Iako je riječ o dvije klase životinja, u svijetu i kod nas donedavno su zajednički izučavane pa je i ova knjiga rezultat poštovanja te tradicije.
Sastavni dio rječnika, koji je strukturalno veoma sličan svom prethodniku, jesu: Uvod (7–15), Izvori (17–34), Rečnik (35–65), Imenski registar srpskih nazi va vodozemaca i gmizavaca (67–87), Dokumentacioni registar (89–121), Registar latinskih sinonima (123–126), Dodatak (127–136) i Prilozi (137–180).
U uvodnom dijelu navodi se da građu za rječnik čine 284 najrazličitija izvora u vremenskom rasponu od Vuka do savremenog doba (najstariji izvor je iz 1809, a najnoviji iz 2016. godine): udžbenici biologije i zoologije objavljivani u 19. i 20. vijeku, važnije batrahološko-herpetološke monografije i studije, rječnici književnog jezika, opisi lokalnih govora, dijalekatski rječnici, rasprave i prilozi iz narodne zoonimije itd. Terenski leksički materijal prikupljen je sa 46 punktova u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Rumuniji i Sloveniji. Spisak svih punktova i informatora dat je na kraju drugog dijela knjige, poslije popisa izvora. Po odabiru punktova jasno je da su autori svojim istraživanjem nastojali obuhvatiti cijeli srpski etnojezički i istorijski štokav ski prostor (tj. sve štokavske dijalekte i srpski jezički standard), onako kako ga definiše Pavle Ivić i kako je predstavljeno na karti štokavskog narječja datoj na samom kraju knjige.
Najzanimljiviji dio knjige svakako je Rečnik. Njegov korpus čine 73 vrste vodozemaca i gmizavaca, i to tako da uz abecednim redom date latinske nazive rodova i vrsta, usklađene sa savremenom nomenklaturom i klasifikacijom iz ove oblasti, stoji oznaka koja upućuje na to da li je riječ o rodu iz klase vodozemaca (Amphibia) ili iz klase gmizavaca (Reptilia). Iza latinskog naziva svake vrste u zagradi su dati njihovi najčešći sinonimi, a slijede uazbučeni srpski batrahonimi i herpetonimi. Srpskih naziva ima 2.200 i oni koji imaju najviše potvrda za svaku vrstu dati su masnim slovima, nešto manje frekventni nazivi ispisani su kurzivom, a ostala imena navode se običnim slogom. Pri tome je iza svakog batrahonima i herpetonima u zagradi navedena skraćenica najstarijeg izvora u kojem je, prema saznanjima autora, taj naziv prvi put pomenut.
Inventar rječnika čine zoonimi iz raznih leksičkih slojeva: dijalektizmi sa različitim fonetskim i tvorbenim likovima (npr. slepić, slapić, slepak, slepać, slijepac, slipac, sljepak, sljepić, sljepouš, sljepovuž itd.), stručni nazivi (npr. crnopjegava pločura, vatrena kvakuša, velika krastava žaba, žutotrba unjkavica, mediteranski gušter, crvenotrba kreketuša, džinovska kožna kornjača itd.), riječi stranog porijekla (npr. aspid/ aspida/ ašpid/ ašpit, gekač/ geko/ gekon, macaklin, rakanjel, ranjot, rošpo, salamandar/ salamandra, taranta/ tarantela/ tarantola/ tarantula/ tarentola itd.), arhaizmi (npr. dažd, zapuhača, mađaron, močorad, samarnjača, dževerdan itd.).
Veoma je zanimljiva motivacija složenih naziva, datih u obliku pridjev + imenica (npr. zeleni proročić, zidni macaklin, lijepoljutra mišarica, ljuti ljutac, pjegava crvenkapica, popišani martin itd.), pridjev + pridjev + imenica (npr. golemiti zeleniti gušter, jabučka kraska gušterica, karirana vodena zmija itd.), pridjev + pridjev + pridjev + imenica (npr. veliki panonski podunavski mrmoljak, istočni glavati veliki mrmoljak itd.), imenica + imenica (npr. blavor kusac/ blaor kusac, blatarka plosnica, golijat kornjača, guž drvolaz, gušterica zidarica, želva glavuša, zapuhača bakvača, zmija plavuša, mravor šibac, mukač kučić, pržac crnostril, smrdečica bučalica itd.), imenica + prijedlog + imenica (npr. zmija na papće/ zmija na pipće, šaran iz kamena, šarka sa tubom itd.), pridjev + imenica + imenica (npr. barska žaba kreketuša, vodena žaba kornja ča, crna guja ljutica itd.), imenica + pridjev (npr. blatarka obla, kornjača grčka, kraštoša cijepoprsta itd.).
Poslije rječnika dolaze tri registra, koji uveliko olakšavaju snalaženje u rječniku: uazbučen Imenski registar srpskih naziva vodozemaca i gmizavaca, sa upućivanjem na latinske nazive vrsta, Dokumentacioni registar, sa skraćenicama izvora u kojima se pominju navedeni batrahonimi i herpetonimi, te Registar latinskih sinonima, s upućivanjem na savremeni naučni naziv vrste – novina u odnosu na Ornitološki rečnik.
Nakon registara dat je Dodatak, sa opštim nazivima vodozemaca i gmizavaca (opšti nazivi za guštera, žabu, zmiju, kornjaču, žablju larvu s repom, mužjaka žabe, neotrovnu zmiju te nazivi guštera, žaba, zmija i kornjača nepoznatih vrsta). Leksikografi će i ovdje naći dragocjene podatke. Tako, npr., za zmiju koja je ujela čovjeka i koju zemlja ne prima u jesen te se smrzne nalazimo nazive providne motivacije: zatočnica, izgnanica, mrsnica, neprimnica/ nesprijemnica/ nesprimnica, nečista zmija i suluda. Među opštim nazivima za zmiju nalaze se i plazalica (Skok) i plazar[i]ca (LVB). Ovi nazivi, kao i plaza i plazara, inače nezabilježeni u rječniku, najčešće se koriste u vezi sa proljećnim ophodnim običajem lazarice, kada djevojke ujutro na Lazarevu subotu, obilazeći sve kuće u selu, pjevaju prigodne pjesme o Četvorodnevnom Lazaru, u kojima se izražava želja za dobrobit domaćinstva. Pojedinim pjesmama lazarice su rastjerivale zmije, koje, po vjerovanju, u to doba godine izlaze iz zemlje: „Bježi ot kuće, plazarice, ubiće te lazarice”;
„Beži, zmija plazara, eto Svetog Lazara, i on nosi tavinu, obiće ti glavinu”. U Bosni su pastiri uoči Lazareve subote lupali u metalni predmet, pritom govoreći: „Bježite, guje plazarice, eto Svetog Lazarice”; „Kuca, kuca lazarica, bjež od kuće plazarica, bježi plazo od kuće jer je Lazo kod kuće” itd.
Na kraju knjige, a prije karte štokavskog narječja, dolaze Prilozi, u kojima su dati vrlo upečatljivi crteži svih obrađenih vrsta vodozemaca i gmizavaca.
Da zaključimo: iskusni autorski tim leksikologa i biologa pristupio je izradi Batrahološkoherpetološkog rečnika srpskoga jezika sa nesvakidašnjom studioznošću i entuzijazmom, a rezultat takvog njihovog truda jeste knjiga kojom se mogu dičiti i srpska zoologija i srpska leksikografija. Vjerujemo da će ovaj rječnik biti podsticaj za slične korake u našoj leksikografiji i s nestrpljenjem očekujemo naredne terminološke rječnike u izdanju Matice srpske.
Dr Dijana M. Crnjak
