Sila

25.02.11 Polja

Otkako je u osamnaestom vijeku MulaMustafa Bašeskija započeo svoju hroniku „grada podno Trebevića“ ređaju se pisci željni i voljni da taj nikad dovršeni posao oposle. U prošloj godini priključio im se Branko Brđanin Bajović, „bivši Sarajlija“ nikad šeherlija, sa romanom čiji podnaslov najbolje govori o uglu posmatranja grada junaka svog romana Put u zavičaj. Brđanin je kao ozbiljan pisac i prilježan čitalac i tumač književnosti starije od njega i njegovog pisma, duboko svjestan transverzale na koju uvodi svoje djelo. Otuda i ne čudi konstantna igra sa Andrićem, autorom nezavršene hronike grada. Zna Brđanin da ako pišeš o Bosni i o Sarajevu, svjesno ili ne dopisuješ Andrićev nezavršeni roman. Za razliku od inih, Brđanin andrićevski podtekst ne skriva od čitaoca, ne gurajući ga nikako u prvi plan, ali je njegova sveprisutnost višedimenzionalna i polifunkcionalna u ovom romanu.
Nije to jedini palimpsest po kojem Brđanin ispisuje svoju hroniku. Poigrava se autor sa Kamijem u poglavlju u kojem dobija vijest o smrti majke, poigrava se konstantno sa svim najznačajnijim kulturološkim obrascima koji su Sarajevo učinili onim što je u vremenu dešavanja radnje bilo. Roman obiluje žanrovskim mikrostrukturama, stihovima sarajevskih rok grupa, sentencama iz kultnih ? lmova, mikrožanrovima usmenog postanja, kako onim iz tradicije, tako i onim lokalnog karaktera, koji se nerijetko prepliću sa sentencama koje su Brđaninovo autorsko djelo. Ove mikrostrukture opisuju i stanja duha likova, ali još češće jedinstvenu atmosferu na kojoj i u kojoj počiva radnja romana. A ta je tipično andrićevska atmosfera zasnovana na mješavini onoga što je bilo i onoga što će biti, sa onim što i kako nikada neće i ne može biti. Njen je svojevrstan simbol i često pominjani Vladislav Skarić, istoričar Sarajeva, ali prvenstveno hroničar sarajevskih Srba i njihove crkve, čije ime nosi jedna ulica u samoj čaršiji, sada istini za volju i jedna osnovna škola u samom centru grada preoteta od Vladimira Perića Valtera, koji je dugo bio sinonim otpora u ovom gradu i čijim se imenom nimalo slučajno roman završava. „Das ist Walter“, rečenica koju izgovara njemački o? cir u kultnom ? lmu Hajrudina Krvavca, jednog od glavnih junaka jedne veoma popularne knjige o kojoj ovdje nije riječ, a koju je dodatno proslavila jedna rok grupa, o kojoj tako đe nije riječ, bila je sinonim nesalomivog slobodarskog duha šehera u svakom mraku koji bi po njemu pao. Za Brđanina je taj duh prije svega Duh koji hara kad Sila progovori.
Roman koji je objavljen ćirilicom sa umecima štampanim latinicom kada govore junaci čije je to prvo pismo, ili oni koji su se odrekli ćirilice, ili pisac koristi neke riječi koje se nekako prirodno pišu latinicom. Ovaj postupak u početku otežava čitanje, ali kasnije olakšava anticipaciju likova, jer fokusira horizont očekivanja. To ne znači da je ponuđena crnobijela slika likova, nego je izoštrena polarizacija na kojoj počiva sva radnja romana. Grad, ščauren među brda, ujarmljen rječicom koja ga presijeca kao skalpel, mjesto je zbivanja, ali i svojevrsni živi organizam koji jede svoje stanovnike, osnova je za tu polarizaciju. Sve u njemu djeluje naizgled normalno, zgrade, ulice, ljudi, gradski saobraćaj, a iza svega se kriju tajne. Svaki junak ima neku svoju tajnu, svaki dio grada, koji je revnosno prikazan i precizno lokalizovan u svojevrsnom vodiču za neupućene, nosi ne jednu, nego mnoštvo tajni i skrive nih opasnosti. Samo je potrebno da se sretnu, slučajno ili ko zna čime izazvano, dva pogre šna lika na pogrešnom mjestu, da se dva pola sudare pa da proradi ta sila kojoj ne treba ime.A likovi su toliko raznovrsni i šarenoliki da je svaki od njih posebna priča za sebe, ne ispri čana priča slivena u roman čiji je glavni grad ipak jedan prostor ili jedan Duh, ili kako nas autor naslovom namjerava zavesti, neka Sila. Nikada se sa Brđaninom ne može biti sigu ran koji je lik nastao na osnovu znanog mu prototipa, a koji kompilacijom raznih prototipova. Sebe samog i svoje ili tek svoj Duh uveo je u roman u poglavlju koje se dešava izvan Grada na Brdu, u zavičaju, tamo gdje se stiže nakon dugog putovanja vozom, gdje su sahranili Josimovićevu majku. Sam je Brđanin već ranije, ničim izazvan, desetak go dina unazad, postao junak jednog velikohvaljenog i mnogopolularnog romana, ali nije zapao u zamku da im ili mu uzvraća istom ili sličnom mjerom. Njegovi junaci su u funkciji Sile kojoj se niko i ni kad nije mogao oduprijeti i njihova su imena, ma koliko mnogoznačna katkad bila, tek pri bi lje ške u tefteru kao što su nazivi sokaka po kojima hodaju, u kojima žive i u kojima ih ubijaju.Mada, za razliku od junaka i mjesta događaja kojim autor posvećuje mnogo prostora i prikazuje ih u najsitnijim detaljima, vrijeme naizgled nije neka važna determinanta u ovom romanu, što je zapravo samo privid. Radnja se dešava u praskozorje rata, ovog posljednjeg, ko zna kojeg u Sarajevu, ko zna kojeg u kojemu je Sila pobijedila sve, pa čak i strah. Kao u Milijinom Banović Strahinji to vrijeme uoči velike nesreće predstavlja svojevrsni polumrak u kome se može i čini ono što se nikada ne bi činilo na svjetlu i za šta u mraku koji dolazi neće biti mjesta. „Ovdje mraka ne fali“, tako počinje Brđaninov roman, koji se neće baviti mrakom i vremenom mraka, ali će ga pokušati objasniti ovim nevremenom koje mu prethodi. Grad je zamišljen kao jedinstven hronotop, antibajkoviti prostor u kojem i prostor i vrijeme jedu svoju djecu.
Zato i ne čudi da je Brđanin Silu koncipirao i kao detektivski roman, u kojem je čak i ljubavna priča zasnovana na istrazi i potrazi, ali ne kao priču u kojoj dobri momci jure loše, nego priču u kojoj dobri momci ne mogu pobjeći od loših, a svi zajedno ne mogu pobjeći iz karakazana u koji su rođenjem ili sudbinom ubačeni. Posljednji dio romana, Zločin u Sarajevu, sa skoro užaspatetičnim podnaslovom Kratki ljubavni roman, umjesto da radnju privodi kraju potvrđuje prvobitnu autorovu tezu da Sili kojoj ne znamo uzroka, nema ni uroka. Policijski uvid kojim je ustanovljeno da je peto ubistvo greškom ostalo nerazjašnjeno, djeluje kao uvod u neka nova neistražena i nerazjašnjena sarajevska ubistva, ona koja će uslijediti u eri mraka koji će doći i koja iniciraju autorovu glavnu nedoumicu: „Ko je ubio Želimirku“?

Saša Knežević