Sa moga prozora, odličan je moj život

antiepika

Ivančica Ivana Đerić (autor)

Sa moga prozora, odličan je moj život

352 din

Stara cena: 440 din

U korpu

Krajem osamdesetih u Beogradu je objavljena knjigaizabranih pjesama Allana Ginsberga i u njoj poema „Kadiš“,u kojoj autor na brutalan, potresan i očajnički način opisujeočevo umiranje. Bili smo klinci, Ameriku nismo takozamišljali, niti smo zapravo i znali da se i u Americi pišutakve pjesme. Naime, u „Kadišu“, ili u njegovome srpskomprijevodu, osjetilo se nešto od oratorijske izvedbepartizanske tužbaljke „Na Kordunu grob do groba“ i ne-što od Goranove „Jame“, samo ne na slavensko-kršćanskinego na američko-jevrejski način.

Pri tom, mi djecaosamdesetih, još uvijek Titovi pioniri, ali ispunjeni cinizmomi spremnošću da se narugamo ritualima komunističke religije naših roditelja, u to vrijeme nismo imali uhoda čujemo partizanske oratorije, a možda ni dušu i pametda shvatimo i osjetimo o čemu zapravo govori Goranova„Jama“. Ginsbergov „Kadiš“ naricao je nad nečim strašnimi velikim, ali što to zapravo jest shvatit ćemo tek kada sevremena promijene i kada nas osobne sudbine u zajednič-koj krvaviji sasvim promijene, mijenjajući našu pamet inaše duše. Bio je to čas u kojem smo prestali biti cinični.Ivančicu Đerić život je odveo u Vankuver, metaforički,ali i zemljopisno – gledano iz zavičajne perspektive – bašna sam kraj svijeta. Identitet iz njezinoga djetinjstva većse dvadeset godina rastače, briše i zaboravlja, svugdje osimu ponekoj glavi i srcu, tako da Ivančica svoju poeziju nepiše samo s kraja svijeta, ona je piše i s kraja vremena.NJezina je knjiga već samim time izvan svakog poznatognacionalnog i domovinskog konteksta, a njezine su pjesme– pisane na razumljivom nam jeziku ili – da budemo politički korektni i lingvistički neprecizni – na nekoliko Ivan-čicinih jezika – u tom smislu savršeno usamljene i jedinstvene.To jeste tragično kao stvarna životna činjenica, alinije uopće loše i nepoticajno u književnome smislu. Jer,iako su, u najstrožem smislu riječi, pjesme Ivančice Đerićutemeljene na osobnom iskustvu i otvorenoj odbojnostiprema samoj mogućnosti kolektivnog doživljaja svijeta(napokon, zbog toga se Ivančica Đerić, kao u nekoj čarolijizle vile, zatekla na kraju svijeta i vremena), one pritom imaju snažnu moć objedinjavanja, privlačenja, pa čak– ako vam to ne zvuči nepristojno – i glasnogovorništvajedne izgubljene, napuštene i duboko poražene generacije.Tu je Ivančica slična glasu iz Ginsbergovog „Kadiša“,samo što je njezin svijet rasutiji, zemljopisno manji, ali ineusporedivo raznovrsniji. Ona svoj iskaz nije moglasmjestiti u neki znani konfesionalni ili folklorni oblik,kao što je to uspio Ginsberg, nego je bila prisiljena samojsebi biti forma. NJezini stihovi glas su raseljenih, izgnanih,potjeranih i zaboravljenih, svih vjera, nevjera, narodai beznaroda, koji razumiju njezin jezik. Ako ima joškoji palestinski student medicine iz Sarajeva, koji danasživi u nekom od tisuća palestinskih progonstava, ovo sui njegove pjesme.
U pjesmi „Jedan mali čovjek nosi krv na rukama“, čiji jenaslov već sam po sebi gotova pjesma, kojoj ne treba nastavakni objašnjenje, Ivančica priča jednu blisku nam povijesnupriču, o ljudima koji su u životu ostali bez svega, iništa nisu uspjeli steći, „ništa osim krvi na rukama“. Tajčovjek vidi da se u međuvremenu sve promijenilo, „istorijase preobrazila“, a mladi umislili da znaju sve i da sve znajubolje, ali ne zna mladost, kaže on, „šta je kad se čovjek,kad se poznanik kolje pa onda nosiš tu krv na rukama“.Forma pjesama Ivančice Đerić vrlo je raznolika. Nekadaje to forma slobodnog stiha, ona pušta stihove da senižu kao olovno teške i neutješne riječi, a nekad ih veženasumičnim rimama, ali obično su te rime namjerno banalne,često i opća mjesta rimovanja, čime stvara jezovitdojam totalne autentičnosti unutar zemljopisnog prostora,kulture i vremena jedne rasute zemlje. Iako njezin tekstodaje dojam vulkanske erupcije ili – ponekad – riganjavlastite utrobe, svaka joj je riječ na svome mjestu i svakaje, da tako kažem, namjerna.
Katkad, ona se igra dječjim ili naivističkim perspektivama,pa joj pjesma podsjeti na genijalni Davičov ciklus„Detinjstva“, ponekad biva ćopićevski blesava, da bi odmahzatim, u istoj ili sljedećoj pjesmi, propjevala strahotui gubitak poput Stojanke majke Knešpoljke. A opetonda, u jednoj od najbolnijih pjesama ove knjige, u kojojbaš pjeva, ali o očevoj pogibiji, kao da se čuje nešto odonog starinskog estradnog glasa Duška Trifunovića:

I znam da bi rek’o da kažem svima,
umrlima, preživjelima:
svako u svojoj živi raci,
u bijelom svijetu žive Bosanci.

U toj je pjesmi, kao i u nekim drugim, Ivančica Đerićna genijalan, brehtovski način spojila laku i gotovo bezbrižnu formu sa zastrašujućim i razornim sadržajem. Nataj je način napisala niz pjesama uz koje čovjek ne možea da ne zaplače. I onda ih po deseti put čita i opet plače.Ali nema u ovoj knjizi nikakve bolećivosti, ni premasebi ni prema drugome, nema lažnih emocija, nema patetike,nema potrebe da se bilo što objasni nekome tko nerazumije, nema uopće potrebe da se objašnjava. Također,u ovoj knjizi nema spisateljske poze, nema vjere u posve-ćenost onoga što se pisanjem čini, nema vjere u poeziju,ali nema ni mudrovanja nad smislom poezije nakon Auschwitza.Unutra nema ničeg osim velike muke i – čiste, ničimokaljane književnosti.
Miljenko Jergović


Ostali naslovi iz oblasti: Poezija

Izdavač: Rende; 2009; latinica; 20 cm; 189 str.; 978-86-83897-74-2;