Bosanci trče počasni krug

21.04.07

Vjerujem da je korijen te nečitanosti, u svakom slučaju, jedan od njenih nezaobilaznih uzroka, u nedostaku jednostavne, pri čemu ne mislim i površne, komunikacije sa čitaocem. Iskusan pisac teži jednostavnosti, samoljubivoj tehničkoj virtuoznosti koja je sama sebi svrha

Izdavačka kuća „Rende“ pokrenula je projekat „Bosanci trče počasni krug“, u okviru kojeg su, dosad, promovisani romani Miljenka Jergovića „Mama Leone“, „Godišnjica mature“Lamije Begačić i „Bosanci trče počasni krug“ Ivančice Đerić. U okviru edicije „Ledolomac“ biće objavljena i knjiga Aleksandra Hemona „Nowhere man”.

Ivančica Ivana Đerić rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Upisuje Fakultet novinarstva i političkih nauka u Zagrebu 1987. godine. Diplomira i napušta prostore Balkana 1992. godine. Magistrirala je žurnalistiku u Otavi. Živi i radi u Vankuveru. Objavila je zbirku pjesama „Otvorenost“ ( „Matica srpska“, 1991.) i Zemlja na zrnu kafe („Zograf“ 2003.)

Podedicija „Ledolomca“ nosi naslov po Vašem novom romanu „Bosanci trče počasni krug“ . Istovremeno, ona predstavlja i novu reprezentativnu bosanskohercegovačku književnost. Koliko se pisac, koji živi van BiH, usljed prirodnog, emigrantskog ćutanja, suočava sa problemom gubitka jezika, i šta za Vas predstavlja odrednica isto govorno područje?
- Gubite ono što ste spremni da predate ili prodate, i to je za svakoga drugačije, svako povlači sopstvenu liniju, i jezika i ćutanja. Govorim jezikom kojim sam uvijek govorila, ne odričem se ničega što sam bila, nemam na to ni pravo, ne vjerujem u prekonoćno preobraženje niti jezika niti njegove suštine, ne mislim da nova imena nose i nova, ili u svakom slučaju ne nužno drugačija značenja. Nisam izgubila jezik, izgubila sam zemlju, ne svojom voljom, i pišem onako kako sam naučila, iz knjiga starih majstora tog istog, kako ste kazali, govornog područja. Za mene je ono izvor razumijevanja, a ne stratište puno ograda. Poštujem njegove specifičnosti, poštujem i njegove dnevno-političke realnosti, ali to sa spisateljskim poslom, ako ste kao pisac iskreni sa sobom, i sa svojim čitaocima, nema mnogo veze. Zadatak pisca je da bude svoj i da bude svima dostupan, da saopšti vlastiti pogled na svijet, i sve dotle dok je taj pogled moguće razumjeti, čak i kad nije lično prihvatljiv, posao je odrađen kako treba. Pišem za one koji vole da čitaju i koji se ne libe da kupe knjigu pisca iz Crne Gore, ili Srbije, ili Hrvatske, ili Bosne. Pišem za ljubitelje riječi, a ne njene političke klasifikacije, i u tom smislu, nisam izgubila ništa. Iako, znam da ste u određenom smislu primorani da postavite to pitanje. I mogu samo da Vam kažem, postoji jedan divan stih Arsena Dedića, meni omiljenog pjesnika, djevojka iz moga kraja, ona ne da da je slome, otima se i prkosi. I u tom smislu, ne mogu da kažem da sam pisac samo jednog, uskog, određenog, istorijskim špilom karata definisanog područja. Pišem za one koji razumiju, a ti će se već sami prepoznati.

U Vašim knjigama ponavlja se toponim Tromuk. Šta je, zapravo, Tromuk?
- Pišući roman "Zemlju u zrnu kafe", mislila sam, tad možda i najviše, na svoje prijatelje, kao i na na njihove naglo i niotkuda iskrsle neprijatelje, na sve izbjeglice, na sav taj svijet istrgnut iz svojih dnevnih soba i raspršen po bespućima i raspuklinama dnevne politike. To se ponovilo i s romanom "Bosanci trče počasni krug". Tromuk je njihov grad, kako god se zvao na nekoj stvarnoj mapi koju danas možete kupiti u trafici. Tromuk je ona nesrećna djetelina sa tri lista kojoj nedostaje četvrti listić sreće, to je moj grad i grad svih Bosanaca. Bilo koje mjesto u Bosni unesrećeno ratom, razdijeljeno nerazumijevanjem, i primorano da se suoči sa svoja tri muka, tri tišine kroz koje sve to odzvanja, sve to pucanje bez smisla, ubijanje bez razloga, i parole bez smisla za ono što je čovjeku stvarno potrebno, a to je oduvijek bio i uvijek će biti kruh, a ne barut, ljubav, a ne zločin, drug sa kojim se pije kafa, a ne čovjek koji maše puškom na vratima.

Jedan od likova u romanu "Bosanci trče počasni krug", više od luksuznog stana u Kanadi, želi da kupi parče zemlje. Da li je to parče zemlje dovoljno, i da li se, i na taj način, čuva identitet?
- Strast za zemljom je, kako kaže jedan od junaka romana, vječna. I nezlječiva. Ona je datost. Ali identitet, moj ili Vaš, ili bilo kog čovjeka, ne čini komad zemlje nego šta je za to parče zemlje spreman, ili nikada nije spreman, da učini. Jedni pate za zemljom, drugi ubijaju da je steknu. Pišem za ove prve, kako se ovi drugi, mada strahujem da hoće, nikada ne bi ponovili.

Vaše knjige odlikuje visoka čitljivost. Koliko je komunikativnost neophodna za razumijevanje jednog, sada prošlog vremena?
- Neophodna je za razumijevanje bilo kog vremena. Oskar Vajld je jednom napomenuo da su novine nečitljive, a književnost nečitana. Vjerujem da je korijen te nečitanosti, u svakom slučaju, jedan od njenih nezaobilaznih uzroka, u nedostaku jednostavne, pri čemu ne mislim i površne, komunikacije sa čitaocem. Iskusan pisac teži jednostavnosti, samoljubiv tehničkoj virtuoznosti koja je sama sebi svrha. I to pitanje stila, to je moguće i najzanimljivije pitanje koje pisac sebi mora da odgovori. Šta uopšte da čini kada se suoči sa hartijom? Da piše knjige kakve sam ne bi čitao? Nastojim da pišem knjige kakve bih voljela da čitam, a takve uvijek posjeduju diskretni šarm neposrednosti, i prostodušnu mada ne jeftinu zavodljivost svakodnevnog življenja.

Kakvu recepciju može da očekuje nova bosansko-hercegovačka književnost u inostranstvu, od strane onih, kojima je Bosna bila samo samo jedna od mnogobrojnih vijesti u udarnim informativnim emisijama?
- O Bosni danas najviše pišu oni koji su o njoj samo čuli u tim kako kažete udarnim informativnim emisijama, ona je postala egzotično mjesto misteriozno nezaustavljenog, svima na oči sprovedenog, klanja. I samim tim, postala je pogodna za brzinsku eksploataciju metafore o dobru i zlu i čovjekovom zadatku ili nemoći u sukobu tih sila. Ali naših pisaca, pisaca tog istog govornog područja, nema mnogo na policama stranih knjižara. Mnogo se piše kod nas, mnogo toga i nečitljivog, ali ponešto i odličnog, pa ipak se malo naših pisaca prevodi. To je, djelimično, problem nerazumijevanja onoga što se dogodilo na ovim prostorima, ali takođe i profesionalnog plasmana naših knjiga, naših pisaca, naše literature, na svjetskom tržištu. U Kanadi, gdje živim, postoje ljudi čiji je posao da pronađu dobrog pisca i knjigu, da prodaju dobar rukopis, da, u svjetlu određenih tržisnih ili izdavačkih kriterijuma, pa čak i uz pomoć one djeteline s četiri lista, plasiraju knjigu koju vrijedi pročitati. Kod nas, ne postoji ni takva profesija, niti bilo koja institucija koja se isključivo i sistematski bavi plasmanom naših pisaca i naše književnosti, kako domaćem, tako i stranom čitaocu. I to je velika šteta, mada se nadam da neće biti i i trajna činjenica.

Tragati za četvrtim listićem djeteline

Najavili ste Vašu novu knjigu. Koliko će ona predstavljati otklon od ratne tematike?
- "Bosanci trče počasni krug" je drugi dio tromučke trilogije. Sigurna sam da ću napisati i njen treći i konačni dio, ali to nije roman na kojem trenutno radim. Nova knjiga neće biti, kako kaže jedan od likova iz romana "Bosanci trče pocasni krug", o Bosni, i Jugi, o ratu. I to ne samo stoga što, kako kaže taj lik, narodu treba ljubav" već ponajprije stoga što smatram da je svakom piscu potrebno da se okuša u različitim okolnostima svojih izmaštanih svijetova, da ih prohoda bez neke unaprijed pripremljene mape čije se granice već jasno razaznaju prije no što se ona i rastvori. Lako je upasti u šablon iste tematike, žargona, ritma rečenice, kao što je najlakše u svakom restoranu naručiti isto jelo, ali ako se to učini, ako se nikada ništa drugo ne proba, nijedan drugi ukus, nijedno novo jelo na meniju, upada se u jednoličnost i živi i piše šablonski. Šablon je odličan za industriju, ali nije primjeren prekopavanju po intimi, što je, naposljetku, ono što činite dok pišete. Kopate, za onim četvrtim listićem djeteline, i samo ako ste uporni, možda ga i pronađete u livadi svojih trolisnih, šablonskih biljaka.

Nataša Radović

12.07.07 Plastelin.com

Nije se mnogo pisalo o stožernoj knjizi iz Rendeove edicije Bosanci trče počasni krug, koja je noseća stoga što je ime romana Ivančice Đerić darivalo ime ediciji. Vreme je i mesto da se ta nepravda ispravi i da se još jednom pohvale pripovedačka hrabrost i umeće bošnjačkih autora (iako troje od četvoro iz pomenute edicije, živi u iseljenju) u odnosu na većinu generacijski bliskih autora iz susedne Srbije. Nije teško pogoditi da u osnovi romana leži priča o ratu, iako je ona ispričana posredno, kao zbir pripovesti koje je glavna junakinja i naratorka čula od svojih sugrađana iz bosanske palanke. Tromuk je svojevrsna bosanska Joknapatofa u kojoj Trojica muče/ćute, u kojoj se rađaju mitski, veći od života, likovi, koji su nekim čudom (poreklom, zar) onesposobljeni za život. Poput Edipa, iz Levi-Strosovog tumačenja mita, likovi Danijela, Alena, Mirka i Stefana, vezani su za zemlju iz koje beže, ali nikako ne uspevaju da izvrše konačni egzorcizam i da je kao zloduha isteraju iz sebe. To ne polazi za rukom ni Slavki, naratorki, naturalizovanoj Kanađanki koja u sebi i kroz sebe objedinjuje sve likove romana. Neuspešan pokušaj glavne junakinje da kao predstavnica softverske firme Best Med iskupi i popravi neiskupivu grešku nastalu jednim zarezom i njeno nastojanje da razume život svog brata i njegovu ulogu u ratu dva su glavna pripovedna toka koji se putem lirskih asocijacija nebrojeno puta prepliću u romanu. Međutim, njihovo ukrštanje ne vodi nikakvom razrešenju. Na koncu, razrešenje i nije moguće. Svaki pokušaj prebega iz htonskog/tromučkog sveta u vankuverski svet velikih sekvoja i okeanskog svetla završava se suštinskim porazom. Laž i smrt ne mogu se sakriti ma koliko se to pokušavalo. Cena koju moramo platiti za kušanje voća sa pladnja ne nosi sa sobom samo biblijsku simboliku. Ona je stvarna kao i Tromuk u nama.
Autor: Vladimir Arsenić (Rez)

05.06.07 Magazin REZ

Nije se mnogo pisalo o stozernoj knjizi iz Rendeove edicije Bosanci trce pocasni krug, koja je noseca stoga sto je ime romana Ivancice Deric darivalo ime ediciji. Vreme je i mesto da se ta nepravda ispravi i da se jos jednom pohvale pripovedacka hrabrost i umece bosnjackih autora (iako troje od cetvoro iz pomenute edicije, zivi u iseljenju) u odnosu na vecinu generacijski bliskih autora iz susedne Srbije. Nije tesko pogoditi da u osnovi romana lezi prica o ratu, iako je ona ispricana posredno, kao zbir pripovesti koje je glavna junakinja i naratorka cula od svojih sugradana iz bosanske palanke. Tromuk je svojevrsna bosanska Joknapatofa u kojoj Trojica muce/cute, u kojoj se radaju mitski, veci od zivota, likovi, koji su nekim cudom (poreklom, zar) onesposobljeni za zivot. Poput Edipa, iz Levi-Strosovog tumacenja mita, likovi Danijela, Alena, Mirka i Stefana, vezani su za zemlju iz koje beze, ali nikako ne uspevaju da izvrse konacni egzorcizam i da je kao zloduha isteraju iz sebe. To ne polazi za rukom ni Slavki, naratorki, naturalizovanoj Kanadanki koja u sebi i kroz sebe objedinjuje sve likove romana. Neuspesan pokusaj glavne junakinje da kao predstavnica softverske firme Best Med iskupi i popravi neiskupivu gresku nastalu jednim zarezom i njeno nastojanje da razume zivot svog brata i njegovu ulogu u ratu dva su glavna pripovedna toka koji se putem lirskih asocijacija nebrojeno puta preplicu u romanu. Medutim, njihovo ukrstanje ne vodi nikakvom razresenju. Na koncu, razresenje i nije moguce. Svaki pokusaj prebega iz htonskog/tromuckog sveta u vankuverski svet velikih sekvoja i okeanskog svetla zavrsava se sustinskim porazom. Laz i smrt ne mogu se sakriti ma koliko se to pokusavalo. Cena koju moramo platiti za kusanje voca sa pladnja ne nosi sa sobom samo biblijsku simboliku. Ona je stvarna kao i Tromuk u nama.
Vladimir Arsenic