Psi na jezeru

17.12.13

Ako neko na književnoj sceni bivše Jugoslavije još uvek uspeva da bude čitan “sa obe strane”, onda je to Miljenko Jergović. Kad bi se šalili, možda je to zato što je poreklom iz Bosne, ali sigurno je da ne treba tražiti posebne razloge mimo literature same.
A nje je prošle nedelje u više nego dovoljnim količinama bilo u Puli, na Sajmu knjige u Istri. Tamo se, prirodno, sasvim lepo udomio ovaj pisac koji obitava u Zagrebu.

*Volite pulski sajam knjige i autora i rado ste viđen gost ovde?
- Iznad svega volim biti u Puli zbog toga što je Istra izuzetak u Hrvatskoj. U Istri nije prošao referendum protiv homoseksualaca. U njoj postoji ona vrsta društvenog sklada, harmoniziran odnos prema manjinama i razumijevanje koje nigđe u Hrvatskoj ne postoji, a ni u bivšoj Jugoslaviji. Tu se osjećam dobro i opupšteno.

*Koliko je danas važno, sem što je aktuelno, pitanje manjina?
- Svaki je čovjek pripadnik neke manjine. Ona može bit nacionalna i vjerska, što nam prvo pada na pamet. Može bit seksualna. Ali može biti i manjina u potpuno drugom principu koji se u određenom trenutku života postavi kao važan ili sudbonosan. Danas se u Hrvatskoj provodi verbalni progon homoseksualaca, Srba, ljudi koji nisu protiv ćirilice, ljudi koji ne osjećaju patološku mržnju prema bivšoj Jugoslaviji, ljudi koji su antifašisti, ljudi koji ne vole ustaše... Svi oni u Hrvatskoj su nekakve manjine. U sledećoj epizodi mogu na tapet doći filatelisti i numizmatičari, ili ljudi koji se nedeljom ne dižu dovoljno rano da bi išli u crkvu na misu, ili ljudi koji naprosto ne žele da Hrvatska bude vjerska država poput islamske republike Iran. Svaki čovjek je pripadnik jedne manjine ili pripadnik mnogih manjina i on može doživjeti to da zbog svog manjinstva bude progonjen. Ljudi na to reagiraju na dva različita načina. Prvi je vrijedan prezira: sakrivanje svog manjinstva. Sakrivanje babe Srpkinje, sakrivanje seksualnog opređeljenja, sakrivanje da skupljaš značke. Drugi način je pokušaj da vlastitu manjinsku poziciju branimo tako što branimo principijelno sve druge manjinske pozicije i branimo pravo svakog čovjeka da se od većine razlikuje, umjesto da pripada krdu, čoporu ili stadu. Od toga uveliko zavisi i prosvjećenost nekoga društva, od toga koliko je onih koji ne žele pripadati čoporu nego se žele artikulirati kao pojednici, odnosno kao pripadnici različitih manjina.

*Kada danas govorimo o socijalizmu, nije li to stalno vraćanje nazad, bez prave perspektive?!
- Ha! Nisam baš siguran da je tako. Čovjek ima budućnost samo ako ima riješene račune sa prošlošću. Stvar je vrlo jednostavna. Sjećate se onog filma sa Bilom Marejem u kojem mu se ponavlja isti dan zato što je nešto zajebao u prošlosti. Nama će se isti dan beskrajno ponavljati dok se prema vlastitoj prošlosti ne počnemo odnositi na normalan, kultiviran pa čak i opušten način. Zato je nama bitno da stalno razgovaramo o prošlosti. To je jedini način da do nekakve budućnosti dođemo, da nakon današnjeg dođe sutrašnji, a ne novi današnji dan.

Igor Burić

Jedna od mogućih (kulturnih) reprezentacija Vojvodine

*U tematskom fokusu pulskog sajma bio je delić vojvođanske književne scene, kakvo je vaše mišljenje o tome?
- Selekcija umetnika Vojvodine, ne samo pisaca, koje je izabrala Vladislava Gordić-Petković, je jedna moguća kulturna reprezentacija koju ne doživljavam ni kao grupu, ni kao ekskluzivne predstavnike bilo koga i bilo čega, nego ih doživljavam kao svoje dragocjene kolege s kojim u mnogim slučajevima dijelim jezik, u svim slučajevima dijelim književne senzibilitete. Za mene su to pisci moje kulture i mog svijeta, jer koliko god između nas postojale državne granice, mi smo dio zajedničke scene.