23.06.05
Nekome je bio potreban taj mali slovenački rat
Konrad Kolšek
Jednoj strani je bilo potrebno da se međunarodnoj javnosti dokaže da smo se "borili za slobodu", a drugoj strani da saopšti kako "nećete lako da izađete iz Jugoslavije" l Vojni vrh je procenio da je najprikladnija politika Slobodana Miloševića i da će se na taj način očuvati
Procesi demokratizacije ne mogu se rešavati silom: Konrard Kolšek
- Ključno je vreme u kojoj se nalazila Peta vojna oblast kojoj sam ja bio komandant, koja se nalazila u Zagrebu; mi smo se 1990. i 1991. godine nalazili u "asimetričnoj federaciji". Dve najrazvijenije severozapadne republike, Hrvatska i Slovenija, opredelile su se za proces demokratizacije, veće samostalnosti, bez obzira na način kako je to sprovođeno. Stizali su novi zakoni i propisi, a za nas su i dalje važili stari, savezni Ustav i propisi koji podrazumevaju jugoslovensku subordinaciju. Našli smo se između čekića i nakovnja. Nova rukovodstva to nisu priznavala, a federacija je od nas tražila da to poštujemo - kaže za Danas Konrad Kolšek, autor knjige Prvi pucnji u SFRJ koja je od juče u prodaji u izdanju naše kuće.
Kolšek ističe da su drugi problemi sa kojima se suočava Peta armijska oblast bili propaganda i porast šovinizma u celoj Jugoslaviji.
- A mi smo se nalazili na trećini toga prostora. To je opterećivalo naše jedinice, starešine, komandovanje i, uopšte, život i rad. Važno je i to da su te republike počele i organizaciju odbrane, što je bilo suprotno Koncepciji opštenarodne odbrane. Mi smo intervenisali po nekim pitanjima, nešto je prihvaćeno, mnogo toga nije. Na nas, Komandu Pete vojne oblasti, gledali su Hrvatska, Slovenija, posebno srpski narod u Krajini, a posmatrale su nas Srbija i Bosna i Hercegovina. A bili smo po subordinaciji vezani za Beograd, Štab Vrhovne komande i Predsedništvo Jugoslavije, tako da ni slučajno nismo mogli da zadovoljimo svačije interese.
Oficir koji se ne slaže
Konrad Kolšek rođen je 1933. u Šibeniku, završio je najviše vojne škole, bio je na visokim funkcijama u Generalštabu JNA. Zbog neslaganja sa stavovima političkog vrha SFRJ razrešen je dužnosti komandanta Pete vojne oblasti juna 1991, a nedugo zatim je penzionisan.
- Vratio sam se 1993. godine u svoj kraj, Šavinsku dolinu, problema oko imovine nije bilo, ali bilo je ekstremista koji su nasrtali na mene, da se vratim, kako su govorili, "tamo odakle sam došao", ili da se podredim nekim interesima. Ali, to je s vremenom prestalo.
Šta je bio Vaš najvažniji motiv za objavljivanje knjige "Prvi pucnji u SFRJ" i u kojoj meri ste vodili računa da ne budete "general posle bitke"?
- Od svih tih nesrećnih događaja propaganda je aktivno delovala, govorilo se i pogrešno o nekim detaljima, a ja sam bio svedok događaja u delu naše zemlje gde je prvo počela demokratizacija. Slušao sam i gledao različite komentare, poluistine, to me podstaklo da govorim o istini koju sam doživeo. Te materijale koje sam dobijao sve vreme službe sam uvrstio u svoje beleške; vodio sam dnevnik po službenoj dužnosti, ali sam bio svestan da će to imati istorijski značaj. Kasnije sam dodao samo onaj deo svedočanstava koja su bila važna za moj rukopis.
Šta je trebalo da učini politički vrh tada još zajedničke države da spreči oružani sukob u Sloveniji i da li je za to uopšte bilo nekih mogućnosti?
- Trebalo je godinama drugačije da deluje i da bude efikasniji. Ne bih da pametujem posle toliko vremena, jer sad su svi pametni, ne samo generali, ali je činjenica da smo tada imali samo dve opcije. Jedna je bila unitaristička, druga separatistička. I ranije i sada, a to sam i napisao, zastupam tezu da se procesi demokratizacije ne mogu rešavati silom. Posebno ne vojnom silom i oružjem. Time se mogu samo naneti šteta, veliki gubici, ali procesi demokratije idu svojim tokom, to nam istorija ponavlja.Obe strane u ovom slučaju, politička vođstva Zagreba i Ljubljane i vođstvo države Jugoslavije morali su da nađu više kompromisa, tolerancije, razumevanja i volje da se nađu zajednička rešenja. Moralo se ići u decentralizaciju, trebalo je da države nastupaju samostalno, sve je trebalo da se reši bez prolivanja krvi. Danas bismo svi bili u Evropi, živeli bismo bolje, sa većim standardom. Ne bi bilo rušenja i ubijanja, ne bi se dogodila ni NATO intervencija, da je bilo više pameti.
Vaša pozicija je bila teška jer je bilo izvesno da je Slobodan Milošević preuzeo većinu u vojnom i političkom vrhu SFRJ
- Radi istorije i, što kaže Vuk Karadžić, budućih pokoljenja, treba reći da je vojni vrh napravio više strategijskih grešaka. Jedna od najvećih bila je to što se priklonio politici Slobodana Miloševića. Političari je trebalo da rade svoj posao, a Vojska svoj. I trebalo je da razmišlja o tome kako da se ponaša u jednoj federativnoj državi, sa toliko različitih naroda, sa toliko republika i pokrajna. Ne, dogodilo se da se vojni vrh nametnuo politici i silom oružja krenuo da rešava probleme. Procenio je da je najprikladnija politika Slobodana Miloševića i da će se na taj način očuvati Jugoslavija.
Ali, Jugoslovenska narodna armija je bila srasla sa političkim sistemom države, nije to bilo ništa novo.
- Jeste, moramo priznati, JNA je bila partijsko-politička vojska, to je istina. Ali, ona je je izrasla u Koncepciji opštenarodne odbrane, politike mira i neangažovanja Jugoslavije u svetskim agresivnim procesima - i to je bilo normalno. Jer, mi smo se opredelili da vaspitavamo mlade ljude da se zalažu za zajedničku državu, demokratsku socijalističku zemlju. I ona je imala budućnost. Normalno je da je vojni vrh obaveštavao Predsedništvo, kao vrhovnu komandu, o svom viđenju problema, o moralu, stanju u jedinicama, ali to ne znači da vojska treba da diktira stvari.
Profesionalni ste vojnik, kako gledate na činjenicu da se Jugoslavija raspala u krvi i da su i pripadnici Vojske kojoj ste pripadali činili ratne zločine?
- U Jugoslaviji je bio građanski rat. Jedna od specifičnosti tog rata je to što su zvanično državno rukovodstvo, Predsedništvo, Savezna skupština, Savezno izvršno veće, vojni vrh - vodili taj rat. Druga je specifičnost što se taj građanski rat vodi parcijalno. Uvod je bio u Sloveniji, ali tamo nije bilo građanskog rata. Bila je to jedna, vojnički rečeno, akcija za granicu, vojnička operacija. Nije bilo ni građanskog rata, ni bilo kakvog rata, iako mi to nazivamo "desetodnevnim ratom". U Hrvatskoj, već, dolazi do klasičnog građanskog rata, sukoba Hrvata i Srba, ratnih zločina. I to nam nije dovoljno da stanemo, već prenosimo u Bosnu i Hercegovinu. I dolazimo do najkrvavijeg građanskog rata. A mi smo godinama vaspitavali oficire u duhu bratstva i jedinstva, na tradicijma Narodnooslobodilačkog rata i koncepciji odbrane i miroljubive politike, a deo njih je okrvavio ruke. Prevladali su propaganda i nacionalšovinizam i događali su se zločini na koje niko nije imao pravo. Borili su se Srbin protiv Hrvata, Musliman protiv Srbina, Musliman protiv Hrvata i obratno. I događali su se zločini, a niko nije bio u pravu, niti je bilo razloga za te zločine.
Da li ste, u vreme kada ste komandovali Petom vojnom oblašću, razmišljali o tome da je Slovenija već puštena niz vodu, da nije deo teritorijalnih interesa koje podrazumeva politika velike Srbije, da je Milošević već otpisao Sloveniju iz svojih planova?
- Tada nisam znao za brojne susrete Tuđmana i Miloševića, za susrete slovenačkog rukovodstva i Miloševića. Ispostavilo se, posle nekog vremena, da je Milošević bio saglasan - a to je i Borisav Jović napisao u svojim memoarima - da Slovenija može da ide i da se granice postave tamo gde su narodi koji žele da žive u zajedničkoj državi. A to je ono poznato, da svi Srbi žive u jednoj državi. Tim gore, verujem da je vojni vrh to znao. A meni, kao komandantu, iz određenih razloga,to nije rekao. Uticajni političariiz Beograda su dali prećutnu saglasnost da Slovenija ide, a nama naređuju, posle dva ili tri meseca, da se sukobljavamo sa tim narodom.
Iz kojih razloga Vam nisu rekli, da li su želeli da naprave kakav - takav mali rat?
- Nekome je taj mali slovenački sukob bio potreban. Preciznije, obema stranama. Jednoj strani da se dokaže međunarodnoj javnosti da smo se "borili za slobodu", a drugoj strani da saopšti "nećete lako da izađete iz Jugoslavije".
Posledice su žrtve?
- Naša je sreća da su bile minimalne. A sve vreme sukoba insistirali smo na razgovorima i dogovoru. Bili smo u neposrednom kontaktu.
Bili ste veoma kritični prema slovenačkom rukovodstvu.
- I tada sam govorio da se ne može dozvoliti da se ljudi ubijaju u samovoljnim akcijama, a da se ne nađu neka zadovoljavajuća rešenja
Bojan Tončić