GLAVA PRVA
Stvarno mrzim prvi petak u mesecu. Selo tad vrvi od ljudi, što je po ovakvoj letnjoj sparini poslednje što bi iko poželeo. Tu gde ja stojim u hladu i nije tako loše, ali je smrad ljudskih tela, oznojanih od jutarnjeg rada, dovoljno jak da i mleko od njega uskisne. Vazduh treperi od vrućine i vlage, a čak su i barice zaostale od jučerašnje oluje uzavrele presijavajući se u duginim bojama od ulja i masnoće.
Svi polako počinju da zatvaraju tezge nakon što su ljudi počeli da se razilaze s pijace. Pošto su trgovci rasejani i nepažljivi, s lakoćom mogu da pokupim šta god poželim od njihove robe. Nisam loše prošla za nekoliko minuta truda. Kako se masa kreće oko mene, dopuštam da ta reka ljudi i mene ponese. Ruke mi lete levo-desno, uvek hitro i neprimetno. Pokoja novčanica iz džepa nekog čoveka, narukvica s ruke neke žene ? ništa preterano. Seljani su previše zauzeti probijanjem kroz gužvu da bi zapazili džeparoša pokraj sebe.
Visoke kuće sojenice, po kojima je selo i dobilo ime (Sojenica, nimalo domišljato), uzdižu se oko nas tri metra iznad blatnjavog tla. Niži deo obale uvek je potopljen u proleće, ali trenutno je avgust, kad suša i žega haraju selom. Gotovo da se svi raduju prvom petku u mesecu jer tada se završava ranije i sa poslom i sa školom. Što ne važi za mene. Ne, ne, ja bih radije bila u školi, okružena gomilom dece, ne učeći ama baš ništa.
Doduše, nije mi još mnogo ostalo od škole. Uskoro ću napuniti osamnaestu, a s njom stiže i radna obaveza. Nisam ničiji šegrt, nemam posao, pa će me verovatno poslati u rat, kao i sve ostale zgubidane. Nije ni čudo što posao ne možete nigde naći kad svaki čovek, žena i dete gledaju da spasu sebe odlaska u vojsku.
Braću su mi poslali u rat s osamnaest leta, da se sva trojica bore protiv Jezerozemaca. Samo Šejd koliko-toliko zna da piše, pa mi pošalje pokoje pismo kad može. S ostalom braćom, Brijem i Tramijem, nisam se čula više od godinu dana. No, odsustvo vesti obično je dobar znak. Ima porodica koje se godinama ne čuju sa svojima, da bi onda zatekle sinove i kćeri kako ih čekaju na kućnom pragu, ili puštene kući na odsustvo ili otpuštene iz vojske, ako su imali dovoljne sreće. Međutim, češće se desi da primite pismo na debelom papiru s kraljevim krunskim štambiljem ispod kratke zahvalnice što ste mu dali život sopstvenog deteta. Katkad dobijete i par dugmadi s njihovih pocepanih, iskidanih uniformi.
Bri je otišao kad sam imala trinaest. Poljubio me je u obraz i dao mi par minđuša da ih delim s mojom sestricom Gizom. Perlice u mutnoružičastoj boji sutona. Isto smo veče same sebi probušile uši. Trami i Šejd su nastavili s istim običajem kad su i sami odlazili, pa sad Giza i ja u po jednom uvetu imamo po tri kamenčića da nas sećaju na braću, koja se ko zna gde bore. Ja zapravo nisam ni verovala da će stvarno otići sve dok se nisu pojavili legionari u blistavim oklopima da ih odvedu jednog za drugim. A ove će jeseni doći i po mene. Već sam počela da štedim, a i da kradem, kako bih i sama kupila Gizi minđuše pre nego što i ja pođem.
Ne vredi ti da razmišljaš o tome. Tako mama uvek veli, o vojsci, o braći, o svemu. Dobar ti je taj savet, mama.
Malo niže niz ulicu gde se ukrštaju putevi Mil i Marčer, masa se zbija pošto se novi seljani pridružuju vrevi. Banda balavaca, malih lopuža na obuci, struji kroz gomilu sa svojim kradljivim, prepredenim prstićima. Odveć su mali, nisu se izveštili, pa ih čuvari brzo uhvate. Male mangupe obično stave u klade ili pošalju u tamnicu u kasarni, ali i čuvari hoće da uživaju u prvom petku, pa samo par puta grubo čuknu po glavi predvodnike pre nego što će ih pustiti. Sitno dobročinstvo.
Gotovo neprimetni dodir oko pojasa tera me da se naglo nagonski obrnem. Grabim ruku koja je bila dovoljno nepromišljena da me odžepari, čvrsto je stežući kako mali vragolan ne bi mogao da mi utekne. Međutim, umesto nekog žgoljavog derančića, dižem pogled ka nečijem podrugljivom licu.
Kilorn Voren. Ribarev šegrt, vojno siroče, i verovatno moj jedini pravi prijatelj. Kao deca smo se tukli, ali sad kad smo stariji, a on za lakat viši od mene, gledam da izbegavam čarke. Na kraju krajeva, uvek mogu da ga upotrebim za nešto. Na primer za dohvatanje s najviših polica.
„Sve si brža i brža“, smeška mi se stresajući ruku sa sebe.
„Ili si ti sve sporiji i sporiji.“
Kolutajući očima otima mi jabuku iz ruke.
„Čekamo Gizu?“, pita me dok grize voćku.
„Moraće da propusti današnji dan. Radi.“
„Hajdemo onda. Da ne zakasnimo na predstavu.“
„Jeste, kakav bi to samo užas bio.“
„C, c, c, Mer“, zadirkuje me mašući mi prstom pred nosom, „pa ovo je sve osmišljeno kao vid zabave.“
„Ne, već je osmišljeno kao upozorenje, glupanderu jedan.“
Ali već se dao napred krupnim koracima, terajući me da maltene trčim za njim kako bih ga sustigla. Hod mu je krivudav, neuravnotežen. Morski hod, tako ga on naziva, mada nikada nije bio do udaljenog nam mora. Pretpostavljam da su silni sati provedeni na gazdinom ribarskom čamcu, makar i na reci, ostavili traga na njemu.
Poput moga oca i Kilornov je otac bio poslat u rat, ali dok se moj vratio bez noge i jednog plućnog krila, gospodin Voren se vratio u kutiji za cipele. Kilornova majka je nakon toga pobegla od kuće, ostavljajući malenog sinčića da se sam snalazi. Iako je gotovo skapavao od gladi, ipak je uspevao da se redovno kači sa mnom. Hranila sam ga kako ne bih baš morala da šutiram samu kost i kožu, i eto, deset godina kasnije, još je tu. Bar je postao šegrt, pa neće morati da se ide da ratuje.
Stižemo do podnožja brda gde je gužva mnogo veća, svi se gurkaju i laktaju sa svih strana. Prisustvovanje Prvom petku obavezno je sem ukoliko, poput moje sestre, niste „preko potreban radnik“. Ako se vezenje svile može nazvati preko potrebnim. A Srebrni vala vole svilu, jelte? Čak i čuvare, ili bar neke od njih, možete podmititi svilenim vezom moje sestre. O čemu ja, dakako, ništa ne znam.
Senke su oko nas sve duže i duže dok se uspinjemo kamenim stepenicima ka vrhu brda. Kilorn ih prelazi dva po dva, ostavljajući me daleko za sobom, mada se povremeno zaustavi kako bi me sačekao. A onda se podrugljivo isceri sklanjajući pramen zlataste kose sa zelenih očiju.
„Ponekada zaboravim da su ti noge kao u detenceta.“
„Bolje noge nego mozak“, brecam se, usput ga blago ćušnuvši po obrazu. Njegov smeh dopire za mnom stepeništem.
„Nešto si mi mrzovoljnija nego inače.“
„Ma znaš da mrzim ova dešavanja.“
„Znam“, mrmlja, konačno uozbiljen.
Potom stižemo u gledalište nad kojim peče užareno sunce. Podignuto još pre deset godina, gledalište je bez sumnje najveća građevina u Sojenici. Ne može se porediti s golemim zgradama po gradovima, ali i zbog ovih vrtoglavih čeličnih lukova i hiljada metara betona, jedan seoski devojčurak poput mene lako ostane bez daha.
Čuvari se vrzmaju posvuda ističući se u gomili svojim crno-srebrnim uniformama. Ipak je danas Prvi petak, pa i oni jedva čekaju da vide šta će se desiti. Nose ili dugačke puške ili pištolje, iako im nisu potrebni. Po običaju, čuvari su uvek Srebrni, a zna se da Srebrni nemaju šta da se boje nas Crvenih. Nismo jednaki, mada se to naizgled i ne vidi. Jedino po čemu se razlikujemo, bar spolja, jeste to što su Srebrni visoki i pravi. Nama su leđa pogrbljena od rintanja, neispunjenih nadanja i neizbežnog razočaranja u život.
Unutar gledališta na otvorenom vruće je koliko i napolju, pa me Kilorn, uvek za korak ispred drugih, vodi u hladovinu. Nama ne sleduju sedišta, već samo dugačke betonske klupe, dok Srebrni velikaši, koji su u manjini, uživaju u svežini udobnih loža. Čak im i pića služe uz hranu, i led usred leta, a imaju i tapacirane stolice, električno osvetljenje i ostale ugodnosti u kakvima ja nikada neću uživati. A oni na sve to ni da trepnu, već se žale na „jezivo stanje“ gledališta. Ma, pokazaću ja njima jezivo stanje, samo da mi se ukaže prilika. Nama daju samo tvrde klupe i par krčećih ekrana previše jarkih i previše bučnih za gledanje.
„Da se kladimo u dnevnicu da ćemo opet gledati siloruke!“, kaže Kilorn bacajući ogrizak jabuke u središte arene.
„Sa mnom se nećeš kladiti“, uzvraćam mu. Mnogi Crveni znaju da prokockaju nadnice na ovakve borbe u nadi da će zaraditi neku crkavicu, pa da se s njom provuku bar još nedelju dana. Ali ja nisam takva, čak ni s Kilornom. Lakše je secnuti kesu nekom kladioničaru, nego pokušati da mu uzmeš novac iz nje klađenjem. „A ni ti ne bi trebalo da bacaš novac na takve gluposti.“
„Pa, neću ga baciti ako ispadne da sam u pravu. Znaš da uvek gledamo kako neki od silorukih sređuje nekog drugog.“
Siloruki obično učestvuju bar u polovini borbi, pošto su sa svojim veštinama i okretnošću pogodniji za arenu od gotovo bilo kojeg drugog Srebrnog. A čini se i da uživaju u njima, koristeći se nadljudskom snagom kako bi bacali ostale borce unaokolo krpene lutke.
„A ko će mu biti protivnik?“, pitam ga, misleći na sve vrste Srebrnih koje bi mogle da se pojave pred nama. Telekinetičari, hitronogi, nimfe, zeleni, kamenokošci ? svi redom zastrašujući za gledanje.
„Nisam siguran. Neko strava, nadam se. Dobro bi mi došlo malo razonode.“
Kilorn i ja se baš i ne slažemo u pogledu okršaja Prvog petka. Ja nikako ne uživam da gledam dva junaka koji se međusobno makljaju, ali Kilorn u tome naprosto uživa. Ma, nek se međusobno pobiju, uvek mi kaže. Nisu naši, šta te briga?
Uopšte ne shvata šta se krije iza tih okršaja. Nije vam to nemilosrdna zabava kako bi Crvenima priuštili malo predaha od mukotrpnog rada. Ovo vam je proračunata, ledena poruka. Jedino Srebrni mogu da se bore u areni jer jedino Srebrni i mogu da prežive u njima. Bore se ne bi li nam pokazali svoju snagu i moć. Niste nam dorasli. Bolji smo od vas. Bogovi! To vam je zapisano u svakom nadljudskom udarcu koji ti junaci zadaju jedni drugima.
I pri tom su potpuno u pravu. Prošlog meseca pratila sam borbu između jednog hitronogog i jednog telekinetičara, i mada je hitronogi mogao da se kreće brže od pogleda, telekinetičar ga je zaustavio bez pô muke. Koristeći se snagom uma, podigao je drugog borca od tla. Hitronogi je počeo da se guši, čini mi se da mu je telekinetičar postavio nevidljivi stisak oko vrata. Okončali su nadmetanje čim je hitronogom poplavelo lice. Kilorn je sve vreme radosno navijao pošto se bio kladio na telekinetičara.
„Dame i gospodo, Srebrni i Crveni, dobro došli na Prvi petak, okršaj meseca avgusta“, glas najavljivača odzvanja po gledalištu odbijajući se o zidove. Po običaju zvuči kao da mu je dosadno, mada ga uopšte ne krivim.
Ovi okršaji ranije uopšte nisu bili nadmetanja već pogubljenja. Zatvorenici i državni neprijatelji prebacivani su u Arheon, našu prestonicu, gde bi ih ubijali pred okupljenim Srebrnima. Pretpostavljam da se Srebrnima mnogo dopalo, pa su tako i otpočeli s nadmetanjima. Ne da bi ubijali, već da bi se zabavili. Tako su i nastali ovi okršaji, koji su se proširili i na druge gradove, druge arene, drugu publiku. Naposletku je i Crvenima dozvoljen pristup, ali samo na najjeftinijim sedištima. Nedugo zatim Srebrni su svuda podigli arene, čak i po selima poput Sojenice, a prisustvo okršajima, nekada smatrano počašću, sada je postalo obavezna muka. Moj brat Šejd kaže da je to zato što je u gradovima sa arenama primećeno smanjenje prestupa među Crvenima, smanjenje nemira, čak i pobuna. I eto, sada Srebrni ne moraju da se koriste pogubljenjima, legijama, pa čak ni čuvarima, kako bi održali mir i red, jer nas i dva borca sasvim lako zastraše.
Ova dva današnja dorasla su svom poslu. Prvog koji izlazi na beli pesak najavljuju kao Kanta Karija, Srebrnog iz Zaton Luke na istoku. Na ekranu šljašti jasna slika ratnika, pa niko ne mora da mi naglašava da se radi o silorukom. Ruke su mu kao debla, napete, napregnute pod kožom i obavijene žilama i venama. Osmehuje se, pa vidim da su mu svi zubi ili izbijeni ili polomljeni. Moguće je da se pokačio i sa sopstvenom četkicom za zube kad je bio mali.
Kilorn navija pokraj mene, a ostali seljani kliču li kliču. Jedan od čuvara dobacuje veknu hleba onim glasnijima kao nagradu za trud. S leve strane, neki drugi dodaje drečavožuti list papira nekom ushićenom detetu. Elek’ papir ? dodatno sledovanje električne struje. I sve to samo da bismo navijali, da bismo dizali graju, da bi nas primorali da sve ovo gledamo iako ne želimo.
„Tako je, tako je, samo neka vas čuje!“, razvlači najavljivač poletno koliko već može. „A tu je i njegov protivnik, pravo iz prestonice, Samson Merandus.“
Drugi ratnik deluje bledunjavo i žgoljavo pokraj one ljudske gromade od mesa i mišića, ali nosi prefinjen oklop od plavog čelika, uglačan do visokog sjaja. Verovatno drugi sin nekog drugog sina koji pokušava da osvoji ugled u areni. Mada bi trebalo da bude prestravljen, izgleda neobično smireno.
Njegovo prezime mi zvuči poznato, što i nije tako neobično. Mnogi Srebrni pripadaju slavnim porodicama, koje nazivaju domovima, sa desetinama i desetinama članova. Vladajuća porodica naše oblasti, Velike Doline, predstavlja Dom Vel, mada ja nikada u životu nisam videla upravnika Vela. Taj nas nikada ne posećuje više od jedanput ili dvaput godišnje, a čak se i tada nikada ne bi pomučio da poseti tamo neku selendru Crvenih poput moje. Ali jednom mu jesam videla rečnu barku, tananu i dugačku sa zeleno-zlatnim barjacima. On vam je od zelenih, pa je, kada je prošao, sve drveće na obali procvetalo dok je po tlu izniklo cveće. Sve mi je to delovalo prelepo dok mu jedan od starijih momaka nije bacio neko kamenje na barku. Kamenčići su bez ikakve štete pali u reku. No, momka su ipak stavili u klade.
„Siloruki sigurno pobeđuje.“
Kilorn začuđeno gleda u sitnijeg junaka: „Otkud znaš? U čemu je Samsonova snaga?“
„Ma, koga briga, opet će izgubiti“, kažem namrgođeno, spuštajući se na klupu kako bih ih gledala.
Uobičajeni znak za početak odjekuje arenom. Mnogi ustaju jedva čekajući da borba otpočne, ali ja ostajem da sedim u nemom protivljenju. Ma koliko smireno delovala, pod kožom kiptim od besa. Od besa i ljubomore. Bogovi smo, odzvanja mi u glavi.
„Borci, spremite se!“
Što oni i čine, zarivajući pete na suprotnim stranama arene. U ovakvim borbama nisu dopušteni pištolji, pa Kant izvlači kratak širok mač. Sumnjam da će mu biti potreban. Samson ne vadi nikakvo oružje, već samo trza prstima pokraj bokova.
Potmuli, zujeći električni zvuk najednom struji arenom. Što mrzim ovaj deo. Treperi mi u zubima i kostima, dobujući toliko da na kraju već mislim da će mi nešto i slomiti. A onda se naglo završava piskavom zvonjavom. Počinje. Mogu da odahnem.
Pokolj počinje istoga trena. Kant nasrće napred poput bika dižući pesak za sobom. Samson pokušava da izmakne Kantu koristeći se ramenom kako bi skliznuo oko Srebrnog, ali siloruki je brz. Hvata Samsona za nogu ne bi li ga zafrljačio na drugi kraj arene kao da se radi o percetu. Usklici koji slede potpuno zaglušuju Samsonov bolni krik u trenu kada udara o zid od cementa, ali sve mu se vidi na licu. Dok ovaj još nije ni pomislio na ustajanje, Kant se već nadvija nad njim i baca ga uvis. Stropoštava se na pesak u gomili nečega što moraju biti slomljene kosti, ali nekako ipak uspeva da se digne.
„Ovaj mu dođe kao džak za boksanje“, smeje se Kilorn. „Samo mu pokaži, Kante!“
Kilorna nije briga za veknu hleba ili nekoliko minuta struje. Taj vam ne navija zbog toga. On zaista hoće da vidi krv, krv Srebrnih, srebrnu krv, kako natapa pesak arene. Nema veze što ona predstavlja sve što mi nismo, sve što ne možemo biti, sve što želimo. Samo hoće da je vidi, pa da ubedi sebe da su i oni ljudi, da mogu biti povređeni i poraženi. Ja znam da nije tako. Njihova krv predstavlja pretnju, upozorenje, obećanje. Nismo isti i nikada nećemo ni biti.
I ne ostaje razočaran. Čak se i iz loža može videti kako metalna, svetlucava tečnost kaplje iz Samsonovih usta. Sunce se odbija o nju kao o vodenasto ogledalo, ostavljajući mu za sobom potočić po vratu i po oklopu.
To je ta izistinska podela između Srebrnih i Crvenih: boja krvi. Ta prosta različitost nekako ih čini jačim, pametnijim i boljim od nas.
Pljujući, Samson izbacuje snop blistave srebrne krvi po areni. Desetak metara od njega, Kant steže mač u ruci spreman da onesposobi Samsona i sve završi.
„Budala jadna“, mrmljam. Izgleda da je Kilorn u pravu. Ovaj nije ništa više do džak za lupanje.
Kant juriša po pesku visoko podignutog mača, i plamtećeg pogleda. A onda se usred trka sledi. Čitav oklop mu se zatresao u tom naglom zaustavljanju. Sa sredine arene okrvavljeni ratnik upire rukom u Kanta zureći u njega pogledom koji slama kosti.
Samson mrdne prstom i Kant ponovo nastavlja napred onako kako odgovara Samsonovim potezima. Usta su mu razjapljena kao da mu se mozak usporio ili kao da je oglupavio. Kao da ne upravlja sopstvenim umom.
Prosto čovek da ne poveruje.
Samrtni muk širi se gledalištem dok pratimo prizor pred sobom ne shvatajući ga. Čak ni Kilorn ne zna šta da kaže.
„Šaptač“, kažem tiho.
Nikada ranije nisam videla nekog od njih u areni, a sumnjam da je i bilo ko drugi. Šaptači su veoma retki, opasni, moćni, čak i među Srebrnima, čak i u prestonici. Glasine koje ih prate se razlikuju, ali se sve svode na nešto prosto i zastrašujuće: mogu da vam uđu u glavu, da vam pročitaju misli i da vam upravljaju umom. A Samson upravo to i čini, došapnuvši svoj put kroz Kantov oklop i mišiće, sve do mozga, koji stoji nebranjen.
Kant diže mač drhtavom rukom. Pokušava da se usprotivi Samsonovim moćima. Ali ma koliko jak bio, ne može se boriti protiv neprijatelja u glavi.
Još jedan okret Samsonove ruke i po pesku počinje da šiklja srebrna krv oko Kanta koji sam sebi zariva mač kroz oklop, pa potom i kroz stomak. Čak i gore na našim klupama, mogu da čujem mučan mljackav zvuk metala kako para meso.
Dok iz Kanta šprica krv, gledalištem se razležu uzdasi. Nikada ranije nismo videli toliko krvi.
Pale se plava svetla obasjavajući središte arene sablasnim odsjajem kao znak za kraj okršaja. Srebrni iscelitelji istrčavaju na pesak hitajući ka obrušenom Kantu. Srebrni obično ne ginu na ovakvim mestima. Od Srebrnih se očekuje da se odvažno bore, da pokažu svoje umeće radi dobre predstave ? ali ne i da umru. Na kraju krajeva, nisu oni Crveni.
Nikada nisam videla čuvare toliko užurbane. Ima i hitronogih među ovima što munjevito trče na sve strane pokušavajući da nas sve isteraju napolje. Ne žele da budemo prisutni ako se desi da Kant umre na pesku. A Samson s druge strane napušta arenu poput pravog titana. Pogled mu se spušta na Kantovo telo, te očekujem da će mu izraz na licu biti žalostan. Međutim, lice mu je bezizrazno, bezosećajno, potpuno ledeno. Ovaj mu okršaj ništa ne znači. Ni mi mu ništa ne značimo.
U školi su nas učili o svetu pre našeg, o anđelima i bogovima koji su živeli na nebu vladajući zemljom uz milosrđe i s ljubavlju. Neki vele da su to samo priče, ali im ne verujem.
Bogovi i dalje vladaju nama. Samo što su se spustili sa zvezda. I više nisu milosrdni.