Abel i Liza

12.01.06

Književnik Vidosav Stevanović, koji odnedavno živi i stvara u glavnom gradu BIH, Sarajevu, izjavio je da je povratkom na prostor bivše Jugoslavije okončan njegov politički egzil, ali da još uvek ne razmišlja o povratku u Srbiju. Stevanović je, inače, pre dolaska u Sarajevo, godinama unazad živeo u Parizu.- U predgovoru za moj rukopis pod nazivom "Iz egzila", kažem da je moj egzil počeo sa političkim motivima i da se pretvorio u egzil savesti, jer nisam hteo da svojim boravkom u zemlji dajem podršku tadašnjem režimu. Dolaskom u Sarajevo i pisanjem tog predgovora (za rukopis "Iz egzila", prim. Z. R), moj egzil je završen. Nalazim se u nekoj vrsti duhovnog egzila, ali on više nije ni fizički, ni politički - rekao je Stevanović u izjavi koju su preneli pojedini kragujevački lokalni mediji.
On je potom istakao da još uvek ne razmišlja o konačnom povratku u Srbiju, pošto je, smatra, "samo povratak iz egzila, gori od egzila".
- Predgovor za rukopis "Iz egzila" završavam citatom Cezara Pavezea, "da ima samo jedna gora stvar od egzila, a to je povratak iz egzila". Paveze je to preživeo, a preživeli su i mnogi drugi. U tom kontekstu moram da navedem i reči jedne Jevrejke, koja je posle mnogo godina u Beču dočekana kao velika i poštovana žena. Kad su je pitali zašto se ne vrati u Beč, ona je odgovorila da "onaj koga je mržnja oterala s kućnog praga, taj je bez svog doma ostao zauvek", kaže Stevanović.

Z. R.

17.12.05

Poslije dugog lutanja, nakon dugog egzila, privremeno sam se smirio i skrasio u Sarajevu .Sarajevo je imalo nesreću da je zbog tragedije koja mu se dogodila preraste u simbol. Sarajevo je grad simbol, grad metafora.

Za proteklih osamnaest godina , u egzilu, Vidosav Stevanović je napisao više stranica nego za cijeli svoj, prethodni, književni vijek. Te stranice su, na žalost, uglavnom nedostupne većini njegovih nekadašnjih čitalaca. Poslije dugog lutanja, nakon dugog egzila, privremeno se smirio i skrasio u Sarajevu . Dopadaju mi se Sarajlije i njihov smisao za humor. Nema za čim da žali.
- Mi razgovaramo o piscu kakav je nekada postojao. Mojih šesnaest knjiga pisanih u egzilu ovdje ne postoje . U Podgorici koja je u to vrijeme bila Titograd i na Cetinju ja sam poslednji put bio prije ravno 18 godina. Ovo je moj prvi, književni, dolazak nakon toga. Ako nastavimo tim tempom, vjerovatno ćemo se vidjeti još jednom za moga života - kaže za Pobjedin dodatak Kultura i Društvo .

*Ima li mogućnosti da nam i taj,za sada nepostojeći, Vidosav Stevanović postane dostupan ?
- To je sve pisano na srpskom jeziku i prevedeno je na šesnaest jezika. Kada će se ovdje pojaviti ? Ne žurim. Malo je tržište i ovdje nema , kao nekada, velikih tiraža, izdavači su siromašni i ja ne želim nikoga da opterećujem svojim debelim tomovima . Imao sam ponudu nekih mojih prijatelja koji su danas uspješni poslovni ljudi da ono što sam pisao u egzilu počne da se sukcesivno obrađuje .Velika je vjerovatnoća da će se to dogoditi u skorije vrijeme. Da li će se to prvo dogoditi u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu , ja to u ovom trenutku još ne znam .

*Postoji informacija da ste se distancirali od proze i da su Vaša interesovanja dominantno u zoni političkog eseja. Tačno ili ne ?
- Napisao sam više stotina političkih eseja. Dao sam stotine intervjua na političke teme. Istovremeno napisao sam samo jednu političku knjigu . Riječ je o političkoj biografiji Slobodana Miloševića koja je u Francuskoj štampana 2000. godine prije petog oktobra. Tu su i tri toma dnevnika koje sam vodio od 1988 . godine do 1999. zaključno sa poslednjim danom prošlog vijeka. Tu sam se zaustavio nadajući se da će ovaj biti bolji. Koliko vidim on je samo dosadniji . Sve drugo su romani . Nijesam se udaljio od svog osnovnog posla.

*Nakon osamnaest godina egzila kako definišete taj pojam?
- Egzil je činjenica politička, možda i moralna. Egzil bez umjetnosti, bez literature , bez moralnosti je samo jedna činjenica kao prijava poreza ili račun na banci. U svojim knjigama ja sam pokušao da da razumem egzil. Dva poslednja romana koji se upravo prevode na francuski, grčki, poljski i slovenački događaju se u Parizu. Ne pominje se tamo Balkan niti bilo koja druga stvar u vezi s nama. To je roman o dvojici azilanata koji u Pariz dolaze da bi našli slobodu. Kao Don Kihot i Sančo traže Dulčineu koje nema. To je roman pun humora, lijepih trenutaka ali i groznih situacija. Dugo sam ga radio. To su dvije debele knjige. Ne kažem velike. Kazao sam debele...

*Da li je Vaša odluka da se ne vratite u Srbiju , moguće , posledica fascinacije egzilom ili fascinacije slobodom za koju ne možete sa sigurnošću znati ima li je tamo?
- Dvije stvari morate znati. Sarajevo je imalo nesreću da je zbog tragedije koja mu se dogodila preraste u simbol. Sarajevo je grad simbol, grad metafora.Bertoluči kaže da Sarajevo u sebi sažima sve velike teme sa kraja dvadesetog vijeka. Ja se slažem s njim. Naravno, nijesam uspio da napišem knjigu o Sarajevu, izuzev jedne male knjižice o Bosni. S druge strane mene su u Sarajevo zvali. U njemu imam puno prijatelja. U Beograd me niko nije zvao.

*Kada su Vas u Srbiju posljednji put zvali 1996. godine, to se nije slavno završilo ...
- Te 1996. godine, zbog izborne prevare, počele su demonstracije koje su se , sasvim slučajno, pretvorile u nešto znatno više od politike.Masovno nezadovoljstvo izlilo se na ulice . Smatrajuću da to dugujem dvojici starijih sinova ja sam iz Pariza stigao u Kragujevac i pridružio sam se demonstrantima. Tražili su od mene da postanem direktor tamošnje televizije koja je bila pod kontrolom RTS- a i policijskom zaštitom. Uspjeli smo da osvojimo Televiziju i te večeri bili smo udarna vijest na svim globalnim TV mrežama. Htio sam da napravim sasvim slobodnu televiziju. Praktično bez tehnike, sa vrlo malo dobrih novinara,uz potpuno beznačajnu evropsku pomoć, uspio sam da emitujem program 144 dana . Onda sam, na žalost, shvatio da je tadašnja opozicija u Srbiji loša koliko i Miloševićeva vlast . Smatrajući da sam svoj zadatak ispunio, naravno više moralno nego politički , na kraju, radio sam volonterski i izgubio veliki novac jer sam zbog angažmana u Kragujevcu otkazao jedan ozbiljan filmski projekat u Americi, ja sam se vratio u Pariz, u egzil...Tako se egzil, koji je počeo kao politički pretvorio u egzil savjesti.

* Viktor Igo je, svojevremeno, u sličnom egzilu , mislim da egzil savjesti , s druge strane La Manša presjedio devetnaest godina ..
- Rekao je, ako me pamćenje dobro služi : Kad se sloboda vrati vratiću se i ja. Naravno , ja nijesam Viktor Igo i ne mogu biti tako patetičan ali ja sam se vratio tamo gdje imam najviše slobode. U Sarajevu ja mogu govoriti za sve televizije, mogu gostovati u svim radio stanicama, kazati sve što mislim u , manje više, svim novinama, bez straha da će me neko cenzurisati.

* Čime tumačite činjenicu da se Srpska pravoslavna crkva, s pozicije sudije i duhovnog autoriteta , na poziv aktuelne politike silazi u "arenu" i postaje akter od kog se traži saglasnost za početak procesa pregovaranja , danas o Kosovu, sjutra, moguće , o definisanju stava prema crnogorskom referendumu, preksjutra o ko zna čemu ...
- Crkva je dočekala jedan momenat za koji veruje da je njen istorijski trenutak u kom se nametnula kao , ne kao partner državi , nego kao država.To se u pravosljavlju zove simfonija. Čuli smo mišljenje crkvenih velikodostojnika koji tvrde da su političke partije Srbiji nepotrebne , da je bitna sabornost naroda, da je bitno sakupiti ga na jednu gomilu, oko jedne ideje, na jednom djelu. To je štetna politika koja će najviše štete nanijeti samoj Crkvi i vjeri. Pravi vjernici to prihvatiti ne mogu, a lažnih je previše.

* Vaš roman "Testament" Francuzi su preveli pod naslovom "Predviđanje rata". Kako to da Vam se, pet godina prije no što su zafijukali kuršumu i povađeni noževi, dogodi takvo predviđanje ?
- Treba sići u bunar prošlosti. Tamo otkrivate jedne te iste detalje i saznete da naši ljudi nijesu ukleti zato jer ih ne neko prokleo , već zato što stalno gaje iste fantazme vjekovima. S vremena na vrijeme mit nadvlada i iracionalno pobijedi. Tako izbije rat i počnu klanje. Od ljudi koju znaju biti plemeniti, od pristojnog naroda učini se čudo.Htio sam da taj roman bude opomena. Ja sam čovjek iz dubine Srbije , iz stare ustaničke porodice, sve što muči Srbiju, mene muči. Htio sam da se oprostim s predačkim fantazmama i upozorim ljude na stvari koje više ne bi trebali da čine, da to više ne bi trebali da čine, da živimo u svijetu koji ima sasvim druge zakone . Ispalo je da sam pišući knjigu koja kaže zaboravite to , nemojte to više raditi, napisao knjigu predviđanja.
Na samom kraju te knjige Kaljani, žitelji mitskog srpskog sela na konjima u nebo odlaze. Htio sam reći : Zbogom mojim precima. Nekoliko godina kasnije oni su se vratili .

* I Srbija Vam je rekla : Zbogom ..
- Da. Oni su meni rekli : Zbogom ! I , to je tako...Ne želim žaliti.

* Žaloste li Vas uvrede izrečene nakon tog Zbogom ?
- Uvrede nijesu prijatne. Ne volim ih . Ne vrijeđam druge. Bilo je u Srbiji makar stotinu pravih Srba koji su bili spremni da se suprostave jednom pogrešnom programu, jednom suludom ratu i oni su se suprostavili. Obavili smo svoju funkciju bez obzira na cijenu koju smo imali platiti. Odlazak je bio moj izbor. Mislim da će tek nova generacija političara u Srbiju donijeti evropski duh i evropsku retoriku.

* Kad kažete "pravi Srbin" ljudi na koje pomislite su ?
- Moji drugovi Bogdan Bogdanović i Ivan Đurić .

Vlatko Simunović

24.04.04

Bili smo svjesni napada i poniženja koja nas čekaju ali smo se nadali da će se naši ljudi osvijestiti, da će nas evropske demokratije podržati. Danas je ta nada nestala. Evropske demokratije su nam okrenule leđa

Trenutno najprevođeniji pisac u Francuskoj, Vidosav Stevanović, koji je osvojio gotovo sve nagrade za književno stvaralaštvo, od 90-tih godina nalazi se u egzilu. Kroz svoje romane, ali i kroz medije nastavio je borbu protiv nacionalizma, rata, mržnje i njihovih posljedica. U egzil je otišao jer nije imao drugog izbora.
* Vaša borba protiv rigidnog nacionalizma i mržnje traje već petnaest godina. Zbog toga ste postali politički azilant. Mislite li da se od početka devedesetih do danas nešto suštinski promijenilo?
- Protiv srpskog nacionalizma - koji je prije proizvod beogradske čaršije nego naroda - pobunio sam se kao Srbin, kao Evropejac, kao građanin svijeta, ako hoćete. Program koji se nudio bio je nehuman, konfuzan, anahroničan, sastavljen od propagandnih ludosti i probudjenih fantazama i mogao je donijeti nesreće Srbima koliko i drugim narodima u bivšoj Jugoslaviji. Morao sam se suprotstaviti, a to je u klimi jednoumlja, što je u Beogradu zavladala jedne jeseni i pretvorila se u dugu zimu, značilo žrtvovati sve što imaš, biti na stubu srama, nestati. Nešto kasnije unutrašnji sam egzil preveo u spoljašnji, a taj se politički azil vremenom preobrazio u igoovski egzil savjesti.
Nešto se u međuvremenu promijenilo, bar za moje istomišljenike i mene lično. Bili smo svjesni napada i poniženja koja nas čekaju ali smo se nadali da će se naši ljudi osvijestiti, da će nas evropske demokratije podržati. Danas je ta nada nestala. Žrtve nacionalizma se nisu osvijestile, naprotiv. Evropske demokratije su nam okrenule leđa. Treba svesti račune. Mi smo poraženi. Braneći evropske vrijednosti i osnovne principe naše civilizacije poraženi smo bezmalo kao fašisti 1945. godine. Pobjednici su oni koji su započeli i dobili ratove, tajkuni, lopovi i ubice. Jedina utjeha: možda se u konačnosti našeg poraza nalazi zrno moralne veličine i klica neke buduće duhovne vrijednosti.

* Napisali ste knjigu "Milošević, jedan epitaf" koja je izazvala medijsku pozornost. I mislili smo da je to gotova priča. Ovom prilikom ne bismo govorili o njemu, već o stanju na političkoj sceni Srbije, gdje ovih dana skupština izglasava zakon o pomoći haškim optuženicima i njihovim porodicama. Dakle, paradigma Milošević opstajeáali u varijetetima?
- Taj bestidni zakon je izglasan glasovima poslanika današnje stvarne vlasti u Srbijiá: DSS, SRS i SPS, ako ne uzmemo zdravo za gotovo demokratski blok koju mu tu dođe kao izgovor za čaršijske stratege i zapadne birokrate. Knjigu o Miloševiću završio sam njegovim ulaskom u ševeningenski zatvor. Napisao sam da je tog dana - bilo je tačno petnaest minuta prije ponoći - izašao iz srpske istorije i ušao u neku drugu, širu i čudniju. U srpsku se istoriju, vjerujem, neće vratiti. Ali će nastaviti da se oglašava poput vampira koji noću posjećuje predjele naseljene njegovim žrtvama. Nije više Sloba-Sloboda ali ni Satana sa Dedinja, drugi su preuzeli obje njegove mitske uloge. Vojvoda Voja u Hagu, Voja Konstitucija u Beogradu. Na onog trećeg - koji dolazi kao auto pogrebnog društva "Konkordija" na sablasnu svadbu - ne vrijedi trošiti riječi: taj je šešeljomilošević iz prve ruke.

* Mislite da je Koštunicaái njegova DSS nastavljač jedne politike za koju smo mislili da je istorijski poražena, ili je patriotski reformator za kojeg se predstavlja?
- Koštunica je za sebe rekao da je "veliki Srbin i veliki demokrata". Kao običan Srbin i prost demokrata bio sam zapanjen tom besmislicom. Znači, toliko je drven da je sasvim gvozden. U stvari se radi o političaru koji je, kao i većina njegovih jučerašnjih i današnjih kolega, ispao iz rukava Miloševićevog šinjela. Znači, šešeljomilošević iz druge ruke. Kao glavni kvalitet navodi mu se da je pošten. Ta vrlina je za pohvalu ali ne pokazuje njegovo znanje, još manje sposobnosti. Patriota, to da, neka mu bude. Ali reformator nije, sušta je suprotnost tome. Njegova izborna parola bješe: Mijenjajmo sve da ne bismo promijenili ništa. Rečeno jezikom njegove funkcije: Reformišimo ono što nećemo reformisati.
Milošević je nekada opoziciju projektovao prema svom liku i podobiju. To je jedina stvar koja mu je pošla za rukom. Našavši se na vlasti, ta opozicija mu služi kao i ranije. Izuzetak čine nekolike male partije i Demokratska stranka koja nikako da se odluči da pređe u opoziciju.

* Već duže vremena, pisci ne samo da su aktivno društveno angažovani, već predstavljaju i jedan od uporišnihástubova definisanja i širenja ideja i ideologija koje inače forsiraju političke partije.áNedavno se u javnosti pojavila informacija o kandidaturiáVašeg kolege pisca, Matije Bećkovića, monarhiste i simpatizera republikanske partije, na predsjedničkim izborima. Od te kandidature nije bilo ništa, ali ostaje pitanje kolikoáje dobro da seápisciáaktivno bave politikom, jer neke ne baš pohvalne primjere smo već imali?
- Niko ne može zabraniti piscima da se bave politikom. Kao ni kragujevačkim grobarima, uostalom. Pogrešnih ljudi na pogrešnim mjestima ima posvuda. Ali mene je strah od toga, poznajem zanat i poznajem ljude. Postoji jedan specimen koji je neobično štetan i opasan, naročito kad politika sklizne u političku histeriju. To je promašeni pisac, to jest neuspjeli umjetnik. Nema loše stvari koje to neće učiniti, nema moralnog zakona koji neće prekršiti da postane slavan i veliki. Sjetite se Karadžića, ostalih toholja i gomile đoga i noga što se poput ružnih patuljaka šunjaju za Snežanom-nacijom.
Šteta je kad jedan nekada darovit čovjek pođe za njima, i još ubijedi sebe da je troglava ličnost: vjernik crkve čiji se jedan vladika od milja zove Sotona, podanik kralja koji je princ i crnogorski kandidat za srpsku funkciju u republicu koju ne priznaje.

* Za kulturu, za ukupan život, neprocjenljiva je šteta što su neki od najboljih pisaca otišli da se, možda, više ne vrate. Pa i neka veća i značajnija kultura od naše teško bi odbolovala odlazak Mirka Kovača, Vas, Bore Ćosića, Bogdana Bogdanovića...
- Kultura ne propada zbog odlaska nekoliko pisaca, u najgorem slučaju živi na drugom mjestu i u drukčijim oblicima. Mi pišemo i objavljujemo, dopisujemo se, ponekad se i viđamo, ali naše su pojedinačne sudbine nevažne. Kultura propada ako više niko ne vjeruje u njene vrijednosti i ako nema potrebe za njima. Bojim se da se upravo to dogodilo kod nas, jedan kopernikanski duhovni preokret, lud u osnovi, strasan po svojim posljedicama. Vladaju nacionalni kič, lažna religioznost, suštinsko političko jednoumlje, prezir prema estetskom, nekakav zastarjeli postmodernizam, neskrivena mržnja prema nama koji smo otišli, palanačko samozadovoljstvo. Sa tim se elementima ne gradi kultura. Niti se naše smješne veličine - dobitnici tridesetak ili četrdesetak nagrada - mogu pokazati svijetu: nevidljivi su. Našu kulturu uništavaju upravo oni koji tvrde da je stvaraju i čuvaju.

* U Francuskoj ste započeli svoj treći književni život. Kako Vam se čini drugačiji kulturni kontekst u kojem ste bili priniđeni da se nađete?
- U Francusku sam došao za mojim knjigama 1993. godine, prije svega zbog poštovanja prema francuskoj kulturi i slobodi javne riječi. Nadao sam se ostati nekoliko mjeseci, ostao sam nekoliko godina. Ne žalim se, ne hvalim se. Piscu u egzilu ostaju samo dvije stvari: umrijeti ili se ponovo roditi. Nisam umro, pišem i objavljujem. Napor je to koji me često dovodi na granicu snage, na ivicu ponora. Onda kažem sebi: egzil bez literature je samo nesreća ili gola ništavnost poput prijave poreza. I nastavljam pisati iz noći u noć. Ponekad zabavljam francuske prijateljeá: kao taj novi pisac - koga oni jedino poznaju - imam svega jedanest godina, a prikrivam se iza pojave šezdesetogodišnjaka. Služim se imenom onog pisca što je nekada napisao "Refuza mrtvaka" i "Nišče". To djeluje ubjedljivije nego bilo koji pseudonim.

Ko ti je taj?

* Roman "Abel i Liza" izazvao je pažnju francuske javnosti. Po ocjeni kritike, ovo je jedno od Vaših najuspješnijih djela.
- Ako je suditi po kritikama, tako je ovdje u Francuskoj. Roman "Abel i Liza" - elegija o nemogućnosti ljubavi između Srpkinje i Albanca - izašao je i u Beogradu kod Foruma pisaca. Nedavno sam u Srpskom Sarajevu upitao trgovačkog putnika što je izložio knjige na autobuskoj stanici: "Imaš li neku knjigu Vidosava Stevanovića?" Pogledao me je razroko. "Koj ti je taj, jebiga?" Nekoliko dana kasnije prijatelj iz Pariza potražio je moje knjige u knjižari "Prosvete" u Beogradu koja se zove "Danilo Kiš". Tvrdo su mu saopštili da nemaju. Javio mi se telefonom. Bio je zapanjen. Utješio samága: "To je pravednije nego da se knjižara zove po meni i da u njoj nema knjiga Danila Kiša." I to je možda jedini stvarni uspjeh mojih knjiga na srpskom jeziku na kome i dalje mislim i pišem.

Iza mutnog jezika i slavske patetike
* Danilo Kiš je sredinom sedamdesetih godina u jednom intevjuu govorio o nacionalizmu kao ideologiji kiča, banalnosti, totalitarizma. On je već tada oštro i jasno opominjao koliko je u našim uslovima nacionalizam opasan.
- Nacionalizam je svuda opasan, kod nas je razoran. U nekoliko se država bivše Jugoslavije može videti kakva je priroda naših nacionalizama: rušilačka i zločinačka. I ne samo zato što se radi o ideologiji kiča, banalnosti i totalitarnoj ideologiji - u tome se slažem sa Danilom - nego zato što je potpuno pesimističan i antiduhovan: isključuje pojedinca, njegovu misao i njegovu snagu. Pravi nacionalista mrzi svoj narod zato što se ta njegova apstrakcija sastoji od pojedinaca i neki među njima će svakako odbiti da se žrtvuju za njegove ciljeve.

Početkom devedestih godina kulturne su i političke elite postavljale famozna nacionalna pitanja. Zato što su htjeli izbjeći promjenu sistema, zahtjeve i napore savremne civilizacije. Jer: Nacionalno pitanje je nerješivo. Eto njima posla i zarade za čitav život, ostaviće ponešto i nasljednicima. Beogradski nacionalisti recimo nikada nisu objavili nacionalni program. Ako bi napisali ono što misle to bi ih sjutra obavezivalo, na stranu moralna i pravna odgovornost. Zato se skrivaju iza mutnog jezika i slavske patetike, srećni što ih niko ne podsjeća na ono što su juče govorili. I prekosjutra će samo ponavljati recitativ od prekjuče: Srbi gube u miru ono što su dobili u ratu.

Vera Gavrilović