17.05.05 Blic
Automat
Slepa vijuga, Zorica Živković
Junakinja ovog romana, Ema, odbacuje stari život (porodicu) i, u želji za (spisateljskim) samoostvarenjem, dolazi u Beograd, prestonicu države koja se ruši. Nejasnih predstava o ličnom, ali i nacionalnom identitetu, ona je od početka (egzistencijalne) pustolovine samo žrtva: rođaka, koji zbog sopstvene nesreće nemaju strpljenja za njenu različitost, nepažljivih ljudi, predstavnika groteskno izobličenog društva, koji pokušavaju da potvrde lično dostojanstvo omalovažavanjem bespomoćnih, ali i sopstvene prošlosti (noćnih mokrenja, mesečarenja, pokušaja samoubistva) koju želi da „ostavi u nekoj priči“. Kako nije prebolela razvod roditelja (gubitak oca) ni vaspitnu uzdržanost majke, neshvatljivo i neoprostivo hladne za ondašnji Emin uzrast, ona će uvek patiti zbog stvarne ili umišljene napuštenosti i nepripadanja, dok joj „maglovito poimanje života“ ne pomuti razum.
Birajući put pisca, bez obrazovanja i, u propalom društvu neophodnih, veza, novca i beskrupuloznosti, Ema je izabrala stradanje u čiji smisao, kao ni u svoje talente, nije sigurna. „Ljubitelj pisane reči“, nepripremljena za manje uzvišene od Dostojevskog, ona se izbezumljuje (umire) u sudarima sa vulgarnim i bahatim „mladostarcima“ (književnim kritičarima) koji pothranjuju sujetu rečitim obezvređivanjem tuđeg rada; međutim, pošto pokušava da ugodi njihovim zahtevima, Ema otkriva da bi samo štampanje dela moglo da bude potvrda svrhovitosti njenog bića i, već učinjenih, kobnih izbora.
I pored nedovoljno veštog pripovedanja i komponovanja, ovaj roman je uverljiv psihološki portret samoubice i efektan odraz društvenih i kulturnih posledica krvavog raspada države.
Vesna Trijic