Akademik Isidora Sekulić, najprosvećenija žena svog doba, književnim perom zadužila je svoje savremenike. U toku života pratila je samoća, a jedan od retkih prijatelja koji je iskreno poštovao njene rukopise bio je Ivo Andrić. Isidora Sekulić rođena je 16. februara 1877. godine u Mosorinu, u Bačkoj. U Zemun je došla 1883. kada joj je otac Danilo tu postavljen za gradskog kapetana. Ovde se školovala, a 1897. godine otišla je u Pančevo gde je počela da radi u Srpskoj višoj devojačkoj školi.
Međutim, sve praznike i raspuste, kao i česta i duga bolovanja provodila je u Zemunu sa svojom porodicom. Tako je bilo do 1900. godine. Te godine doživljava tešku nesreću. U aprilu joj umire otac, a u julu i brat Dimitrije. Nad grobovima svojih voljenih Isidora je provodila sate i sate. Tu je upoznala i sprijateljila se sa starim grobarom Nikolom Ribarićem koji joj je pričao istorije i sudbine mnogih zemunskih porodica i ličnosti koje su počivale na Gardošu. Isidora je ove priče beležila u crnu svesku i koju je spalila 5. aprila 1958. godine pred smrt. Najzanimljivije priče starog grobara je ipak uobličila u romansirane celine i objavila ih u svom delu "Hronika palanačkog groblja" .
Napisala je više od 6.000 stranica, njena književna delatnost još uvek nije preštampana u celosti. Pored poznatih knjiga, njena dela razasuta su u osamdesetak časopisa, listova, zbornika, kalendara. Pisala je romane, pripovetke, eseje, a radila je i književne kritike.
Pored "Hronike palanačkog groblja" , poznatija dela su joj: "Pisma iz Norveške", "Zapisi o mome narodu", "Mir i nemir", "Pripovetke", "Đakon bogorodičine crkve"( Ka istom cilju), "Jedna noć na slovenskom jugu" i mnoga druga.
01.01.00
Politika
28.10.2001.
Prvo kolo Sabranih dela Isidore Sekulić
Tumač svoga vremena
U svom srcu i umu Isidora Sekulić je umela da sačuva tu svoju dvojnu pripadnost i da celim svojim kasnijim delom pokaže da čovek može biti rodoljub i istovremeno pripadnik ljudskog roda, celog čovečanstva, kaže Zoran Gluščević, jedan od priređivača ovog izdavačkog poduhvata u izdanju "Stilosa" iz Novog Sada
Izdavačka kuća "Stilos" iz Novog Sada za ovogodišnji Sajam knjiga, baš kako je najavila, završila je prvo kolo Sabranih dela Isidore Sekulić, u kojem se nalazi pet knjiga. U naredne dve godine, sa još dva kola, "Stilos" će zaokružiti ovaj izdavački poduhvat u kojem će prvi put biti obuhvaćena sva dela ove naše velike književnice čiji značaj i veličinu tek možda sada uviđamo.
Priređivači Sabranih dela Isidore Sekulić su Zoran Gluščević i Marica Josimčević, a u prvom kolu su se našla sledeća dela: "Saputnici" i "Pripovetke I", "Kronika palanačkog groblja", "Đakon Bogorodičine crkve", "Ka istom cilju", "Jedna noć na slovenskom jugu", "Pisma iz Norveške i drugi putopisi", i "Zapisi o mome narodu".
"Ko je jednom pročitao ono što je ona napisala, nikada neće prestati da u odsudnim trenucima sebe proverava pitanjem: šta bi na to rekla Isidora Sekulić? Misao Isidore Sekulić ostaje kao redak i skupocen instrument za razmišljanje o čoveku i umetnosti", zapisao je Jovan Hristić, nadnet nad delom ove naše velike spisateljice, koja je mogla biti naša Virdžinija Vulf. Delo Isidorino i po raznovrsnosti tema, i po idejnoj snazi i izražajnosti spada u sam vrh srpske literture, a objavljivanjem Sabranih dela "Stilos" ga čini, kako kažu u ovoj izdavačkoj kući, živim i nezaobilaznim u našoj književnosti i kulturi.
Skerlićeva nemoć
Sabrana dela biće obogaćena biografijom Isidore Sekulić, celokupnom bibliografijom u zemlji i inostranstvu, definitivnim tekstom njenih originalnih, sa rukopisa preuzetih, spisa, celokupnom prepiskom, Isidorinim beleškama na pročitanim knjigama, dosad neobjavljenim kraćim tekstovima, kao i tekstovima iz časopisa i listova. Posebno značajni su i prateći tekstovi Zorana Gluščevića, iz kojih se vidi metod priređivača, a koji je sasvim specifičan - i hronološki i tematski. Od izuzetne važnosti je i polemička Gluščevićeva studija pod naslovom "Skerlić o Isidori", u kojoj autor razmatra manifestne i skrivene zamerke koje je Jovan Skerlić uputio Isidori Sekulić povodom objavljivanja njenih "Saputnika".
Zoran Gluščević strastveno brani Isidoru; njenu intelektualnost, njenu potpunu predanost duhovnom i fascinantnu superiornost duha. U zamerkama od kojih je jedna glavna, a oštra poput mača, kojim se prosuđuje i presuđuje - da se Isidora Sekulić "drznula" da u vreme kada gine naša mladost piše o unutrašnjim problemima najapstraktnije metafizičko-psihološke tematike, Zoran Gluščević otkriva Skerlićevu nemoć pred pojavom nove umetničke poetike do koje ovaj kritičar oštrog pera nije bio u stanju da dosegne.
A, ipak, dokazuje Gluščević, taj "apstraktni intelektualac i filosofsko- metafizički mislilac, pisac za Skerlića problematičnih "Saputnika", pokazao se u drugim svojim delima kao moćni posmatrač i tumač svoga vremena, tvorac likova od krvi i mesa u svojoj prozi, čime je dokazao i te kakvo učešće u tragičnim zbivanjima svoje zemlje i svog vremena. Zoran Gluščević je mišljenja da je Jovan Skerlić nemilosrdnom kritikom "Saputnika" Isidore Sekulić zapravo priznao nemoć pred pojavom moderne srpske proze. On, pored sitnih zamerki, hvali stil i jezik književnice, ali jednostavno nije u stanju da prati modernu epohu u srpskoj književnosti koja, pored Isidore, struji kroz delo Disa, Vinavera, Rastka Petrovića, Svetislava Stefanovića i Crnjanskog.
Autentični modernista
Ono što zapaža Zoran Gluščević jeste izuzetno značajno: Jovan Skerlić je prosto prevideo (namerno ili ne, ali je indikativno) tekst pod naslovom "Pitanje" kojim Isidora Sekulić završava svoje "Saputnike". U njemu, autorka na jedan apsolutno moderan način promišlja ratne užase, pitajući se i kao umetnik i kao svedok humanista: čemu rat, koliko su njegovi ciljevi opravdani ako za sobom ostavljaju nesavladivu ljudsku nesreću? Ova, kaže Gluščević, univerzalna metafora važeća za sva vremena, ta izvanredno moderno i jezičko-dramaturški besprekorno sačinjena i izvedena sumnja i nedoumica jednog srpskog intelektualca, kao da je bila preteška za Jovana Skerlića. Prosto ju je zaobišao, zanemario, prevideo, mimoišao... A ta rasprava Isidore Sekulić upravo "otkriva jednu žrtvenu dimenziju koja je lišena bilo kakve malograđanske, čaršijske kalkulacije s tako moćnim pojmom kao što je otadžbina".
Svoju studiju o odnosu Skerlića prema delu Isidore Sekulić, Zoran Gluščević završava rečima: "U svom srcu i umu Isidora Sekulić je umela da sačuva tu svoju dvojnu pripadnost i da celim svojim kasnijim delom pokaže da čovek može biti rodoljub i istovremeno pripadnik ljudskog roda, celog čovečanstva". Upravo na fenomenu rata, na žalost, sukobili su se konzervativni i moderni senzibilitet; Skerlić će ostati zapamćen po nedostatku sluha za duhovnu snagu kojom se čovek izdiže iznad specifičnog i promišlja univerzalno; Isidora, koja je propatila zbog tih nemilosrdnih Skerlićevih ocena i možda kasnije, iz subjektivnog straha, manje dala nego što je imala u sebi, ipak je opstala, i kao autentični modernista i kao simbol intelektualnog otpora svakom pokušaju da se sa pijedestala grmi, tuži i presuđuje.
Anđelka CVIJIĆ