01.04.19 Institut za noviju istoriju Srbije
Razvoj industrije na Balkanu – Tekstilna industrija u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Bugarskoj 1919–1929.
Industrija na Balkanu u prvoj polovini 20. veka bila je nerazvijena, naročito nakon Prvog svetskog rata, zbog čega su balkanske države spadale u „periferiju“ Evrope. Pretrpele su velike materijalne gubitke u svim sektorima privrede, a obnavljanje je usledilo kasnijih godina uz periode recesije i inflacije. Iako su one bile poljoprivredne države, to nije moglo da utiče na privredni razvoj, ali ipak jeste na industrijski sektor, u kome je u međuratnom periodu došlo do određenog pomaka i razvitka.
Istraživanje razvoja industrije na Balkanu nije bilo dovoljno zastupljeno u istoriografiji, pa je zato otvoreno i izaziva zainteresovanost naučnika. Upravo zbog toga monografija Razvoj industrije na Balkanu – Tekstilna industrija u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Bu garskoj 1919–1929. dr Jelene Rafailović predstavlja značajan doprinos ekonomskoj istoriji. Ova knjiga nastala je na osnovu autorkinih istraživanja za doktorsku disertaciju „Industrijski razvoj na Balkanu 1919– 1929 – komparativna analiza tekstilne industrije Bugarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“, koju je odbranila 2015. godine na Katedri za opštu savremenu istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Tekst koji je priređen za knjigu dopunjen je, a na određenim mestima i skraćen, u skladu sa sugestijama koje je autorka dobila od članova komisije za odbranu disertacije. Ova monografija je deo projekta Tradicija i transformacija – istorijsko nasleđe i nacionalni identiteti u Srbiji u 20. veku Instituta za noviju istoriju Srbije u Beogradu.
Za izradu svog rada Jelena Rafailović je koristila arhivsku građu u Srbiji (Arhiv Jugoslavije, Arhiv Srbije, Arhiv Vojvodne i Arhiv Narodne banke Srbije), a istraživala je i u arhivima u Bugarskoj (Centralni državni arhiv Bugarske i Državni arhiv Sofije). Uočila je da nedostaje centralna arhivska građa o industriji, pa je pokušala da to nadomesti korišćenjem štampe i periodike. Statističke publikacije bile su joj takođe veoma korisne za proučavanje ekonomske istorije. U svom istraživanju se oslanjala i na veliki broj literature na srpskom i na stranim jezicima (353 naslova). Sve navedeno doprinosi značaju i stručnosti monografije koja je pred nama.
Knjiga Razvoj industrije na Balkanu – Tekstilna industrija u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Bugarskoj 1919–1929. sastoji se od Predgovora, Uvoda, šest poglavlja, od kojih je svako podeljeno na potpoglavlja, Zaključka, Spiska izvora i literature, Geografskog i imenskog registra i Registra privrednih preduzeća, koji je dodatno obogaćuju. Veoma značajan je i Spisak tabela i grafikona dat na početku knjige (21 tabela i 13 grafikona). Tabele i grafikoni u monografiji daju pregledniju statistiku, analizu ekonomskih podataka, slikovitost teksta i olakšavaju razumevanje privrednih pitanja.
Predmet rada Jelene Rafailović je razvoj industrije i industrijalizacija na Balkanu od 1919. do 1929. godine na primeru tekstilne industrije u Bugarskoj i Kraljevini SHS. Autorka je jasno naznačila čitaocu u Predgovoru razliku između industrijalizacije, koja je širi pojam transformacije svih grana proizvodnje koji se reflektuje na sve strukture društva, i razvoja industrije, koji predstavlja povećanje obima ukupne proizvodnje na nekom prostoru. Odabrala je komparativnu analizu Kraljevine SHS i Bugarske zato što su obe imale privredno, kulturno, političko i društveno nasleđe Osmanskog carstva i Austrougarske carevine.
Izabran je period 1919–1929. za izučavanje jer je jasno omeđen prestankom stanja ratne ekonomije i velikom ekonomskom krizom. Zašto baš tekstilna industrija? Autorka odgovara u Predgovoru kada kaže da je to zbog uloge tekstilne industrije u početnoj industrijalizaciji, pre svega jer nije zahtevala prisustvo sirovina u zemlji, obimni kapital i stručnu radnu snagu.
Kraljevina SHS i Bugarska bile su agrarne države i imale su mali procenat zaposlenih u industriji i zanatstvu, kao i učešće industrije u bruto domaćoj proizvodnji. Osnovne karakteristike industrije u obe države bile su: nedovoljna i zastarela mehanizacija, nedostatak privrednog zakonodavstva, nedostatak kapitala, nekvalifikovana radna snaga, zaostala poljoprivredna delatnost, zavisnost od investicija inostranih zemalja, mala potražnja i ponuda industrijskih proizvoda i loša infrastruktura.
U prvom poglavlju „Osnovna obeležja tekstilne industrije“ prikazani su kvantitativni obim, karakteristike, trendovi rasta, etape razvoja, industrijske grane i raspored tekstilnih fabrika. Autorka analizira osnovne podatke o strukturi svih grana tekstilne industrije i dolazi do zaključka da su tendencije rasta broja fabrika i broja radnika donekle slične u Kraljevini SHS i Bugarskoj i da je tekstilna industrija prema kvantitativnim pokazateljima zabeležila rast u obe zemlje. Razvoj industrije je bio uslovljen njenim nasleđem iz 19. veka, kao i regionalno, što je uticalo da ekonomski razvoj obe države bude nejednak.
U drugom poglavlju „Država i tekstilna industrija“ predstavljen je odnos države i industrije, kroz pitanje institucionalizacije, zakonodavstva i državnog protekcionizma. Osnivaju se nove institucije koje se odnose na regulisanje ekonomije, zato što nove vlade posle Prvog svetskog rata pokušavaju da državnom intervencijom u privredi uvedu ravnotežu. Ipak, u obe države je zabeležen nizak nivo ekonomsko-pravnih institucija. Zakonodavni okvir je bio sličan u obe zemlje, a protekcionistička politika se ogledala u zakonima kojima se podsticao razvoj industrije kroz povlastice, kroz zakon o potpomognutoj industriji i carinsku politiku.
U trećem poglavlju „Tehnološki nivo tekstilne industrije“ opisan je tehnološki nivo tekstilne industrije preko analize pogonske snage i karakteristika proizvodnog procesa. Autorka je došla do zaključka da je u obe države bio prisutan napredak na tehnološkom nivou, iako kapital uložen u nabavku mašina i sredstava za rad nije mogao da preskoči jaz u znanju i tehnologiji.
U četvrtom poglavlju „Finansijski kapital u tekstilnoj industriji“ predstavljen je finansijski kapital kroz obim i vlasništvo kapitala, pitanje kredita i učešća stranog kapitala. Strani kapital je posle Prvog svetskog rata, u situaciji krize i nestabilnosti, bio od velike pomoći. Rasprostranjenost stranog kapitala, prema tumačenju autorke, svedoči da su privredne veze uspostavljene pre Velikog rata opstale i posle njegovog završetka. Međutim, i tu su postojale razlike. Na prostoru Kraljevine SHS koji je bio deo nekadašnje teritorije Austrougarske bio je zastupljeniji strani kapital, za razliku od Bugarske i teritorije nekadašnje Kraljevine Srbije.
U petom poglavlju „Tekstilno tržište“ prikazane su unutrašnja i spoljna trgovina tekstilnim proizvodima. Zajedničke karakteristike unutrašnje trgovine obe zemlje bile su nerazvijenost i slabe tržišne institucije. Kupovna moć stanovništva je bila slaba a lokalna industrija nije bila povezana sa ostalim delovima privrednog organizma (trgovcima i poljoprivrednicima). Što se tiče spoljne trgovine, autorka je na osnovu kvantitativnih pokazatelja zaključila da je postojalo stalno opadanje uvoza gotovih proizvoda i u odgovarajućoj meri uvećanje uvoza tekstilnih sirovina i polufabrikata. U ovom poglavlju je pokušala da dâ odgovor na pitanje da li je industrijalizacija mogla da zameni uvoz gotovih proizvoda sopstvenom proizvodnjom i zaključila da u periodu 1919–1929. godine Jugoslavija to nije uspela i da je trend u uvozu samo refleksija kvantitativnog (ali ne i kvalitativnog) napretka tekstilne industrije.
U poslednjem poglavlju „Privredna elita i radna snaga u tekstilnoj industriji“, predstavljeni su radna snaga i prozvodi tekstilne industrije. Autorka se bavi industrijalcima koji su predstavnici modernog i koji su pokušali da uvedu moderne novine u svoje sredine. Opisana su dva industrijalca: Ivan Berov i Vlada Ilić. Obojica su poticala iz siromašnih porodica, ali su uspeli da uvećaju porodični kapital i da se istaknu ne samo na privrednom polju već i da utiču na socijalne i na društvene promene. Što se tiče broja zaposlenih u obe zemlje u tekstilnoj industriji, on se uvećavao sa karakteristično visokim udelom ženske populacije, kao i dece do 18 godina. To znači da su počele da se javljaju izvesne promene u društvu, koje je većinom bilo poljoprivredno (do 50.000 tekstilnih radnika nasuprot nekoliko miliona seljaka), iako industrijalizacija nije uspela da mobiliše radnu snagu iz poljoprivrede. Na kraju ovog poglavlja, autorka je zaključila da položaj tekstilnih radnika nije bio na visokom nivou, kao i to da je postojalo radničko zakonodavstvo ali da se nije primenjivalo.
Jelena Rafailović u Zaključku svoje monografije odgovara na pitanja iz Predgovora i zaključuje da je tekstilna industrija bila koncentrisana na kvantitet a ne na kvalitet i da se, uz prisutne kvantitativne, bez naznaka strukturalnih promena, tekstilna industrija razvijala u okviru slabe poljoprivrede, što nije omogućilo stvaranje jake baze sirovina. Na kraju, sumirajući razvoj tekstilne industrije, autorka dolazi do zaključka da je „razvoj postojao ali da je bio ograničen usled balkanske relanosti, potpunog nedostatka razvijenih ekonomskih, socijalnih, društvenih i političkih institucija i normi, ali i zbog nasleđenih tradicija iz 19. veka“.
S obzirom na to da u srpskoj istoriografiji nisu u velikoj meri prisutna istraživanja ekonomske istorije, monografija dr Jelene Rafailović predstavlja znatan doprinos ovom polju istorije. Autorka je koristila komparativni pristup i studiju slučaja, uz kvantitivne metode i klasične istoriografske analize. Uporedna istraživanja su omogućila drugačija razmišljanja i viđenja problema, pokazala su opšte krivulje razvoja i utvrdila sličnosti i razlike. I pored toga što je ova vrsta istraživanja olakšana autorima u savremenom dobu i što je uporedno istraživanje mnogo prisutnije nego ranije, trebalo bi pohvaliti dodatni istraživački napor koji je autorka uložila da bi čitaocima dala bolji uvid u razvoj industrije na Balkanu. Rad je zasnovan i na studiji slučaja, odnosno ograničen je na jednu granu industrije. Na taj način je detaljno istražena jedna ekonomska pojava, čime je pružen model za dalje razmišljanje na temu privredne istorije. Kao što i sama autorka navodi, njen rad ne pretenduje da obradi sve probleme koji se tiču razvoja industrije, već da otvori pitanja za dalja istraživanja. Time je ova knjiga veoma značajna za razumevanje ne samo ekonomske istorije već i šireg konteksta istorijskih procesa. Stoga smatramo da monografija Razvoj industrije na Balkanu – Tekstilna industrija u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Bugarskoj 1919–1929. predstavlja čvrstu osnovu za dalja istraživanja i zaslužuje punu pažnju stručne i šire javnosti.
Božica SLAVKOVIĆ MIRIĆ
TOKOVI ISTORIJE 1/2019