Šta tera ljude da svoj gnev usmere prema sebi umesto da ga, prirodno, usmere prema drugima? - pita se jedan od likova kratkog romana Ivana Despotovića. "O Nataši i Nevenu".
Poznavali smo možda ljude poput Nataše i Nevena, čuli o njima, ili u novinama čitali osmrtnice mladih ljudi, pitajući se – Zašto su to učinili? Zadovoljavamo se površnim objašnjenjima, a prave odgovore ne nalazimo zato što ih ne tražimo tamo gdje se nalaze, u nama. Ako pravi odgovori uopće postoje. Likovi ovog romana nisu jedini koji govore samo kako bi sebe uvjerili da razumiju svijet u koji su bačeni.
Despotović ispisuje sudbine ljudi koji imaju malo toga zajedničkog. A to malo upravo je
ono najvažnije. Neven je stvorio svoj svijet i uzaludno je očekivao da će ga Nataša ispuniti. Napustio je svijet dok je Nataša bezuspješno pokušavala stvoriti svoj. Na kraju joj ga je stvorio netko drugi, ali taj svijet nije bio onaj koji je željela.
Vanjska akcija u takvom nametnutom svijetu često se svodi na fizičko nasilje – silovanje, ili maltretiranje onih koji su različiti. Onih koji djelovanje vrše unutar svoga psihičkog prostora, čak ni ne smetajući onima koji određuju kakva stvarnosti mora biti. Sila pobjeđuje i za različite nema mjesta. Oni su, kao kod Bernharda, osuđeni na propast: "Zar onoga ko ih siluje ne cene više nego onoga ko će se ubiti zbog njih..." U takvom svijetu neizvjesno je pravo na san.
Neven je možda i otišao na neko bolje mjesto. Mi to ne možemo znati. Od svega je ostala samo izložba slika "O Nataši i Nevenu". Naslikao ih je slikar koji nije bio pravi slikar. Slike su gotovo amaterske, ali ipak zaslužuju pažnju. Kao i naši životi.
Pažnju zaslužuje i Despotovićev glas, glas tiši nego što je to danas uobičajeno. Nije ga lako čuti u buci kojom smo okruženi. Ovaj kratki roman zaslužuje čitateljski napor, zaslužuje pravo na san, jer dobro je sanjati, čak i kad snovi nisu ugodni.
Knjige se čitaju na miru, u samoći. Možda je Nevenova samoća razlog da on uistinu pokušava nešto razmijeniti, nešto dati. I u toj samoći on shvaća da nije sam. "Mnoštvo je jedno kao što je i svako jedno mnoštvo".
Jer životi koje živimo nisu samo naši.
Goran Bogunović
PUTOVANJE POSVEĆENIKA
Ivan Despotović - O Nataši i Nevenu
Ako postoji jedna reč koja na najbolji način odslikava autora ovog romana i njegov odnos prema književnosti, onda je to svakako – posvećenost, osobina koja je veoma važan preduslov za uspešno obavljanje bilo kojeg posla, pa makar to bilo i ljušćenje krompira, popravljanje šporeta ili spravljanje produžnog maltera. Za jednog književnika, ta je osobina naprosto neophodna, a u slučaju Ivana Despotovića i sasvim očigledna.
Sa Ivanom sam se upoznao pre nekoliko godina, preko njegovih priča koje je objavljivao na Internetu. Između ostalog i na "Kišobranu". Priče su bile pisane na nešto drugačiji način u odnosu na većinu ostalih autora. Kada je, ubrzo nakon toga, Ivan dobio nagradu Fonda "Dejan Mančić" za svoju zbirku pesama "Ništa nije tako", nisam bio nimalo iznenađen. Naprotiv, bila je to potvrda moje slutnje da se radi o autoru koji je prvenstveno pesnik, pa tek potom i sve ostalo. A i njegove pesme su, opet, bile drugačije od onoga što savremena srpska scena nudi. U njima se, pored zavidne veštine zanemarenih i već skoro zaboravljenih klasičnih formi, moglo uživati u, takođe gotovo arhaičnom, odnosu prema čežnji, ljubavi i životu uopšte. Bile su to one iste stvari koje su me privukle i njegovim pričama. One iste zbog koji sam ga od početka smatrao pesnikom. Kada je svoje priče, rasute po časopisima, sajtovima i blogovima, sjedinio koricama u zbirku pod naslovom "Bezazlene priče", samo me je učvrstio u takvom uverenju.
Roman "O Nataši i Nevenu", objavljen premijerno u nastavcima na "Kišobranu" (gde je naišao na dobar odziv čitalačke publike), ljubavni je roman. Drugačiji od Ivana nisam ni očekivao. Iste one osobine koje odlikuju njegove priče, odlikuju i ovaj roman, a to su iste one slike i poruke koje nam nudi i njegova poezija, samo nešto drugačije uobličene. Jer, za Ivana ne postoji važnije stvari na svetu od ljubavi, a ona za njega predstavlja prvenstveno čežnju. Pogled, fascinaciju, zaljubljenost i na kraju čežnju. Ispunjenje te čežnje je teška, gotovo nemoguća misija; život je surov, razumevanje između muškarca i žene otežano, pojedinac i okolina ne uspostavljaju kontakt... Ivan, naravno, zna da postavi strukturu romana (iz svakog njegovog dela se jasno vidi da on poseduje ozbiljno i sistematizovano poznavanje materije, jasno se vidi posvećenost), pa ipak, on to, svesno ili nesvesno, opet čini drugačije. On je fokusiran na unutrašnje psihološke tokove, emocije i razmišljanja svojih junaka. Na rađanje i razvoj čežnje i patnje. Spoljašnje manifestacije, događaji i razgovori, kiša i sunce, tu su tek da bi povezali dve čežnje, patnje, dva bola. A kada dođe do krupnih životnih poteza – venčanja, rađanja, odrastanja, umiranja... autor naprosto projuri kroz njih. Oni su za njega nebitni, tek posledica davno prošlih unutrašnjih nemira, neminovno razrešenje onoga što je već prethodno zacrtano jednim pogrešnim pogledom, nepažnjom, neuzvraćenim osmehom...
Ovaj nam roman, u suštini, govori ono što u svojim glavama i mi ponekad osećamo: da je zaljubljenost lepša od ljubavi, da je čežnja slađa od svog ostvarenja. Da je putovati lepše nego stići na cilj. I da je, u stvari, jedina svrha cilja možda baš to – da nam omogući putovanje?
Branislav Bane Dimitrijević
Ostali naslovi iz oblasti: Romani
Izdavač: Alma; 2009; latinica; 21 cm; 75 str.; 978-86-7974-101-1;
