Iza neprobojnog zida ćutanja, za sve ove oko mene: za poznate i nepoznate, za djecu koja me po navici svakog jutra šibaju, psuju, gađjaju me svim i svačim i pred drugarima pokazuju svoju hrabrost, imam dobar savjet. Savjet skupo plaćen. Plaćen mojim živitom, mojim zdravljem i mojom velikom patnjom svih ovih teških godina. Ja idem ispred vas, ne daleko, ali dovoljno daleko da možete na vrijeme osjetiti opasnost nepažnje, opasnost bezbožnosti, opasnost nadolazećeg vremena. Vremena u kojem će zli rješavati vaše sudbine, a vaša nepažnja će podržavati i ohrabrivati njihove zle namjere. Ja prvi osjetih hladnoću, stid, strah. Ja probih tu pledicu od koje se ježi, od koje se vilice tresu i cijelo tijelo drhti.
Nije to pravi led, to je samo jedna tanka površina, koja se razvlači kao paučina i ostaje ljepljiva po licu, po rukama, po cijelom tijelu. Ne možeš je sprati. Paučina te obilježi. U početku bude ti teško, stidiš se, a kako dani odmiču, kako vrijeme protiče postaje ti navika, potreba. Postaje ti život, postane ti kao jutarnja kafa uz novine i kiflu posutu šećerom. Samo jednom treba da prođeš sa ove druge strane pa da osjetiš ljepljivu paučinu po licu, prezrive poglede onih koje ta ista paučina očekuje, vreba, koja se širi kao magla po vlažnim dolinama i zaklanja ti jutarnju svjetlost. Navikneš se. Postane ti svakodnevnica. Obaveza! Stariji govore da sve što radiš, da probaš raditi sa voljom; lakše se podnosi i izdržava.
Ovo sivilo pločnika u početku te ubija, navodi na teške misli, pa i na one najteže, ali moranje i vrijeme pobijede, sve to učine podnošljivijim i ljepšim.
Kad bih mogao, kad bi mi dozvolili ja bih tih nekoliko kvadrata ogradio, prisvojio samo za sebe, a i tako je moje.
Ovaj gospodinn u sivom mantilu! On me prati. Dangubi i ništa ne radi. Svaki dan je po nekoliko puta na trgu. Mislim da se i njegov nos približava paučini. Žao mi ga je, ali za dvojicu ovdje nema mjesta i neka se snalazi na drugi način.
Ja sam se morao snalaziti, ponirati pa opet izranjati. Bio sam kao rijeka ponornica. Pobjeđivao sam velike stijene, izbjegavao brda, razbijao se o sitno kamenje, gubio se pod obalom pa se opet izvlačio. Nisam ni svjestan bio kako mi se snovi razbijaju kao te sitne kapljice, raspršavaju i nestaju.
Hvatao me mlinski točak, kidao i bacao. Ispod leda sam plivao. Uvijek je bila prisutna nada u bolje sutra, u ljepša jutra. Jednom se desi nešto strašno. Ponor! Tama! Razbiše me velike stijene, nestade svjetlosti i proguta me tama. To nije bila obična tama. Tama kao noć bez Mjeseca ili tama u sobi sa navučenim zastorima i bez upaljene svjetiljke ili tama pod jorganom zatvorenih očiju. To je bila tama mnogo tamnija, tama koju nisam mogao zamisliti da ću iskusiti.
Kao miš iz klozetske šolje izlazim, kližem se pa padam nazad i taman kad sam blizu da izađem pustiše vodu, a ja opet tonem, propadam, gubim dah. Prepušten nemilosti vremena i na milost nekih dobrih ljudi pojavih se. Prepoznah sebe. Nisam više bik što međe kida, brine obrušava, nisam ptica, smjela i laka koja se u nebo vine, u beskrajne visine pjevajući pjesmu sreće i ljubavi. To nisam više. Sad sam uplovio u mirne vode, upao u kolotečinu pa se lagano valjam i plovim kao balvan po površini mirne rijeke.
Gospodin je opet tu. Posmatra me začuđeno. Pa šta? Takav sam, čovječe. Ostavi me na miru i idi svojim putem. Ne treba mi ništa od tebe, ništa tvoje, samo odlazi.On kao da me razumije. Odlazi.
Nedugo zatim eto ga opet. Ubaci u šešir sitniš pa me opet promatra, zagleda, a to me lagano počinje ubijati. Postajem nervozan.
Dani su postali hladniji, ubrzo će zima. Znam da moram još malo raditi, još malo izdržati.
Nije mi zbog zarade, pa da se zato prisiljavam i trpim ovdje. Ovaj sivi pločnik i moje mjesto na njemu. Ostao bih ovdje sve dok se bude mogla hladnoća izdržati, ali on će me otjerati prije nego što bih trebao otići. Zašto me on proganja? Suze mi na oči natjeruje.
Da ustanem pa da se obračunam sa njim? Stežem pesnice, srce mi počinje ubrzano lupati.
Moram da se umirim. Pogled ukočim. Gledam u prazno. Pokušavam da ne mislin ni o čemu, a kako mi se misli ne mogu umiriti branim se slikama iz mladosti, listam stranice u mom unutrašnjem albumu, u mojoj glavi.
Sjetim se majke, njenih ruku prepunih tvrdih žuljeva, njenih molitvi. Počnem se moliti. Lagano izgovaram riječi: Vjerovanja, Oče naš ....
Ne primijetim kada ode. Postao mi je noćna mora.. Ujutro se opet molim Bogu da onaj nestane, da me više ne uznemirava. Neka se zabavi sobom, neka me oslobodi svoga prisustva. Njegova milostinja mi ne treba.
Navikao sam da me sažaljevaju, da me krišom posmatraju, da odhukuju i da se Bogu tu nad mojom sudbinom mole. To ne volim i neću mu dozvoliti da mi se približi i ispituje, a ja mu pričam o svojoj sudbini, a on se ražalosti nad mojom sudbinom i nudi mi pomoć i savjete.
Četvrta je zima otkako sam pronašao svoj mir. Pobijedio onog ružnog stvora u meni, onu nesreću što me vreba, hoće da mi oduzme mir, uvlači se u sve pore moga tijela, tjera mi krv kroz vene u oči. Hoće da mi oči zakrvave, pa da postanem čudovište i da se borim sam protiv svih. Da prihvatim tu tešku borbu, da se odreknem svoga mir
Jednom i zasvagda u mene je ušla riječ Bog. Ta uzvišena, ta svemoćna riječ. Hoću da živim po božijem zakonu. Ja nisam varalica, ne otimam, ne kradem, ja.....
