Klonirana

Približavao se prvi lipnja i šesti rođendan Norme Jean. Točnije, proslava šestog rođendana jer rođendani se na koncu svode samo na proslave. Steven Peterson se premišljao oko organizacije cijele stvari i duboko se dvoumio između...

03.03.04

Izdavačka kuća “Rende” iz Beograda objavila je uspehom već ovenčan roman “Klonirana” mlade hrvatske spisateljice Jelene Čarije. Čarija je rođena 1980. godine u Splitu. U romanu pripoveda o poremećenom holivudskom producentu Stivenu Petersonu, pedofilu, koji je, opsednut likom Merilin Monro, klonirao Normu DŽin. No, dve mlade spisateljice Helena i Jelena napisale su scenario koji je igrom slučaja počeo da rasvetljava ovaj težak slučaj pedofilije...
Moram odmah da pitam: da li je istina da ti se tokom pisanja romana ukazao duh Merilin Monro?
- Čudna je stvar to sa ukazivanjem duha: nekoliko puta sam je sanjala tijekom pisanja romana, a u zadnje vrijeme i tijekom pisanja scenarija. To je zato, jer sam “u tome”. Međutim, zanimljivo je da sam prošle godine na sajmu knjiga Interliber u Zagrebu tražila izdavača. To je bila prilično glupa situacija - ja mladi neafirmirani pisac idem od štanda do štanda, i dok drugi ljudi kupuju knjige, ja pitam hostese je li urednik njihove izdavačke kuće prisutan na štandu i onda mu uvaljujem svoj CD na kojem je roman. A stvarno mrzim situacije kad ljudima moram nešto nuditi... A išla sam sa svojim najboljim prijateljem, i u jednom trenutku, nakon samo dva podijeljena cd-a, maknula sam se od štandova i rekla: Dosta! Dok sam se svađala sa frendom i vikala na njega da mi je dosta i da samo želim doma, stajali smo pored zvučnika. U tom dijelu hale zagrebačkog velesajma nije ništa sviralo i onda smo odjednom začuli početak pjesme “Diamonds are girls best friends” od Merilin Monro. Bili smo šokirani da baš u tom trenutku zasvira ta pjesma. Došlo mi je da padnem u nesvijest, čak sam se i rasplakala. Otišla sam vani sjesti na klupu, frend je dijelio cd-ove izdavačima dok velesajam nije zatvorio. Sutradan su me nazvali iz Studentskog centra u Zagrebu da mi kažu da sam pobijedila na njihovom natjecaju, na koji sam rukopis poslala već mjesec ili dva ranije, i to ne posve završen. Ali već sam u onom trenutku kad je Merilin zasvirala, bila sto posto sigurna da ću izdavača naći bez problema. Ja vjerujem u onu iz „Alkemičara” da je život popločan znakovima i da se nećemo izgubiti ako ih slijedimo i ako im vjerujemo. U to strašno vjerujem i još mi se nije dogodilo da pogriješim.

Pisanje ipak pročišćuje

Kako se pisac tokom pisanja izbori sa jezivim scenama koje mora da opiše? Pisac mora da do kraja ide u jezive opise, ukoliko želi da bude uverljiv! U “Kloniranoj” ima teških scena...
- Da, jezivo je, mogu reći da me je pogotovo scenarij koji sam nedavno završila naročito emotivno iscrpio. Na neki način, proživiš sve napisane scene, a to nije uvijek lako. Ne znam kako je sa drugim autorima, ali na mene pisanje utječe. Moja mama nekad poludi kad me vidi kako izgledam nakon noći provedene u pisanju. Ali istovremeno, proces pisanja pročišćuje. Napišeš nešto što je tužno, proživiš tu scenu, vidiš je, suočiš se s njom. Ali life is a bitch, kako kažu Amerikanci i ne valja bježati od toga.
Kako pisac uopšte dođe do toga da piše o tako osetljivoj i teškoj temi kakva jeste pedofilija?
- Nedavno sam shvatila da me je pedofilija možda najviše zaintrigirala jednom prilikom kad sam na faksu gledala studentsku filmsku vježbu koja se temeljila na istinitoj priči i intervjuu djevojke koja je pobjegla od kuće i završila u svijetu prostitucije u Italiji, a nitko nije shvaćao zašto. U biti, djevojčica je imala 13 ili 14 godina i dok smo gledali tu vježbu shvatili smo zašto je pobjegla - jer je otac seksualno iskorištava. Jednostavno smo to SHVATILI, priča je to rekla, svaki njezin pogled na filmskom platnu, svaki pogled njezinog oca dok je djevojčica davala intervju. Bilo je tu straha i sramote u ogromnoj mjeri. U isto vrijeme njezina majka gleda svog muža i ne kuži što on radi. Ili shvaća i ne želi vjerovati. Kolektivno smo se rasplakali na taj prilog. Zanimljivo mi je da sam se toga tek nedavno sjetila... Ali danima nakon što sam to vidjela sam razmišljala o tome i bila sam tužna. To je jednostavno bila jedna od onih užasnih priča na koje ne možete ostati hladnokrvni. Ali prije toga užasne priče o lancu pedofilije u Belgiji, katoličkim svećenicima koji su silovali bezbrojne dječake u Americi, pa čak i takve priče u nekim hrvatskim sredinama - tko na to može ostati hladnokrvan i reći da to nije njegov problem? To jednog dana može biti i moje dijete.

Globalizacija je super

Tvoj roman se bavi globalnim problemima...
- Ja jesam Hrvatica, volim svoju zemlju i sve to skupa, ali što sam starija to više shvaćam da je cijeli svijet u biti neka vrsta moje domovine. Sinoć sam gledala dokumentarac BBC-ja na televiziji o kruženju vode na zemlji. Kad vidite nešto tako, kad shvatite da kiša koja je pala u Hondurasu utječe na područje u kojem vi živite, to čini granice glupima. Meni je globalizacija super - to je najdivniji proces na zemlji, i naravno da moje pisanje ima veze sa mojim stavovima. Urednik „Rendea” Vladimir Arsenijević je rekao da je moj roman mogao biti napisan u bilo kojem dijelu svijeta. To je jedan od najvećih komplimenata - ako je univerzalan, onda ima neku istinu u sebi.

Hoće li biti nastavka “Klonirane”?
- Nastavak “Klonirane” ću napisati tek za nekoliko godina, ali će se definitivno nastaviti, sada još nije vrijeme za nastavak. Uskoro će se dogoditi mnoga druga otkrića i objave otkrića vezane uz “Kloniranje”, a to je nužno bitno za moj roman.... Ali znam što će se zbivati u radnji. Doduše, moram reći da mislim da ću izmijeniti radnju romana i da bi se neko novo izdanje “Klonirane” moglo dosta razlikovati od ovog sad. Sad sam radila na scenariju, pa nisam imala vremena za pisanje nečeg novog, ali jedva čekam da počnem, iako želim jedan mali period odmora od pisanja. Doduše, lažem. Nema odmora, jer sam prije par dana pristala pisati kolumnu za hrvatski “Cospomolitan”. O tome sam sanjarila prije dvije, tri godine i super mi je sad da se to nekako iznebuha ostvarilo.

Mića Vujičić

22.12.03

Ona je najpriželjkivaniji ženski klon SAD-a. Pronašla sam rečenice ljudi koji pišu "klonirajte Merilin i dajte mi je za moju osobnu seks-igračku", a to je upravo ono što se događa u mojoj knjizi
Novo ime u hrvatskoj književnosti je Jelena Čarija, 23-godišnja Splićanka koja je napisala roman "Klonirana" o bogatom holivudskom producentu koji slavnu glumicu Merilin Monro oživljava putem kloniranja. Čarija se bavi problemom pedofilije u ovom romanu u kome Merilin ima ponovo šest godina. "Klonirana" je prošle godine u Hrvatskoj proglašena za najbolji prvi roman, a kod nas ga je objavila beogradska kuća Rende.

* Zašto baš Merilin Monro? Da li je i za Vas ona posebno fascinantna?
- Nemam pojma zašto baš ona, sad kad je sve napisano ľ čini mi se jako logično da je to takva tema. Jednog dana mi je cijela ta ideja doslovno ušetala u glavu i glasila je otprilike Merilin Monro ponovno ima šest godina i u rukama je pedofila, to je došlo kao da mi je netko doviknuo tu rečenicu s drugog kraja ulice. Nedavno sam nešto tražila po netu i pronašla sam kako je Merilin Monro najpriželjkivaniji ženski klon SAD-a. Pronašla sam rečenice ljudi koji pišu "klonirajte Merilin i dajte mi je za moju osobnu seks-igračku", a to je upravo ono što se događa u mojoj knjizi. Postoje ljudi koji to stvarno žele i koji bi vjerovatno bili spremni na sve ono što glavni lik moje knjige radi. Nevjerovatno je koliko je svjetska fascinacija s Merilin jaka ľ prije nekoliko dana sam na sajmu knjiga u Puli imala prezentaciju "Klonirane" i dok smo moja hrvatska izvršna urednica, vlasnik Rendea Vladimir Arsenijević i ja sjedili na nekakvim foteljama, iza nas su na filmskom platnu projicirali fotografije Merilin Monro. Bilo je nekoliko stotina tih fotografija, išle su užasno brzo i ljudi koji su prisustvovali promociji su zadivljeno piljili u te slike. I muškarci i žene. Nevjerovatno je koliko je ta žena bila fotogenična i koliko se mogla transformirati iz slike u sliku ľ nije nikakvo čudo da je ona jedna od muza pop umjetnosti i da je inspirirala legende poput Vorhola, Versaćea, Madone, Eltona DZona i drugih brojnih umjetnika. Meni su se događale čudne stvari dok sam pisala roman ľ kad sam prvi put nakon dugo ležanja u krevetu otišla u dućan vidjela sam nekakve žvake koje su imale njezinu sličicu iz mladih dana na reklamnom displeju, sam roman sam završila točno na 40 godina njezine smrti, više puta sam je sanjala dok sam pisala, a kad sam prošle godine na sajmu knjiga Interliber u Zagrebu tražila izdavača, baš u trenutku kad sam se svađala s prijateljem s kojim sam tamo otišla i govorila mu kako nikad neću naći izdavača, zasvirala je njezina pjesma Diamondĺs are girls best friendĺs sa zvučnika pored kojeg smo se svađali. Nakon svega što sam prošla pišući taj roman, moram reći da me Merilin Monro fascinira, ali ne na nekakav površan način, jer čini mi se da je u riječi fascinacija zapravo sadržana nekakva površnost, nego na način da joj se divim kao jednoj djevojčici koja je odrasla u sirotištu i bila prisiljena raditi svašta u životu i proći taj jedan supertrnovit i usamljenički put od anonimne starlete do najveće filmske zvijezde svih vremena. I s druge strane mi ju je strahovito žao jer je ona ipak željela samo biti sretna, voljena i imati vlastitu djecu, a to joj se nikada nije ostvarilo, iako se ostvari mnogim, uvjetno rečeno, običnim ženama.

* Studirate filmsku produkciju, Merilin Monro je glumica. Da li je ovaj roman nastao pod uticajem filmske umjetnosti?
- Svakako da je činjenica da ponešto poznajem filmski svijet i način na koji on funkcionira doprinijela tome da ovaj roman napišem adekvatno. Kad kažem adekvatno, onda mislim da nisam griješila kad sam opisivala nekakve procese snimanja filma i slične sitnice koje se pojavljuju u tekstu, mislim da bi da sam studentica medicine mogla napisati dobar roman u kom bi glavni lik bio npr. kirurg. Činjenica da sam znala neke stvari koje sam opisivala u romanu uštedjela mi je vrijeme koje bi sigurno morala ulupetati u nekakva istraživanja. Ali mislim da je "Klonirana" najviše nastala pod utjecajem globalizacije, i da je kao takva mogla biti napisana ľ kako je Arsenijević rekao u Puli prije nekoliko dana ľ i u Kini i u Kolumbiji... Globalna filmska industrija je u svakom slučaju samo jedan komadić cjelokupnog mozaika globalizacije ľ evo, sad je Hrvatska preplavljena reklamama za novi Tarantinov film Kill Bill i vi ga isto već vjerovatno imate u Crnog Gori, ili ćete ga imati za mjesec dana. Mislim da će globalizacija i dalje biti nešto u čemu ću pronalaziti inspiraciju, jer uostalom uopće ni ne želim pisati nekakva djela koja će svojom tematikom biti vezana uz jedan uzak krug čitatelja, što se često dogada sa djelima suvremene hrvatske proze koja je fantastično pisana, ali su joj teme takve da, na žalost, nije atraktivno štivo za nekakve krugove izvan Hrvatske.

* Da li ste napravili neka istraživanja prije početka pisanja romana?
- Istraživala sam dosta, ali to je više bilo retroaktivno ľ na pola veb sajtova na kojima sam bila pisalo je da je Merilin Monro imala plave, a na drugoj da je imala smeđe oči, na polovici da se njezino pravo ime piše Norma Jeane, a na drugoj polovici da se piše Norma Jean. To je jedna od vrsta istraživanja koje sam imala za potrebe pisanja romana, čisto traženje nekakvih činjenica kako bi bila što vjerodostojnija s informacijama koje "Klonirana" daje. Jednom sam pola sata čitala tekstove na veb-sajtu jedne gospođe koja je bila žrtva svog vlastitog oca pedofila. Kad je roman već bio gotov, čitala sam neke biografije Merilin Monro u potrazi za nekakvim novim detaljima koje bi možda mogla ubaciti, ali tada pri čitanju tih biografija nisam pronašla ništa novo. U biti, sve informacije koje su mi bile potrebne za pisanje mogla sam u bilo kojem trenutku skinuti s interneta, i posve mi je nevjerovatno da neki pisci i dan danas pišu na pisaćoj mašini ili ručno. Da sam živjela u vremenu u kom se pisalo tintom i guščjim perom, vjerovatno nikad ništa ne bi napisala.

* Ispričajte nam nešto o sudbini "Klonirane". Napisali ste roman... i postao je bestseler! Šta se između ova dva trenutka dešavalo?
- Pa ne bi baš rekla da je postao bestseler, tek sad bi trebalo ići drugo izdanje u Hrvatskoj, ali za mene koja sam bila totalni anonimus "Klonirana" je bila sasvim fina odskočna daska. Točnije, ne samo za mene nego i za izdavačku djelatnost Studentskog centra u Zagrebu i ljude koji vode tu djelatnost, i za njihovu novopokrenutu biblioteku u kojoj je "Klonirana" prvo izdanje. Svima nama je izdavanje mog romana puno značilo. I činjenica da je roman dobio nekakve javne simpatije i odlične kritike nije kompliment samo meni, nego i mojim urednicima jer su prepoznali moj rukopis između šezdeset pristiglih rukopisa kao onaj koji treba objaviti. Već ove godine na natječaj Studentskog centra se prijavilo dvostruko više radova što znači da su moji izdavači uspjeli u stvaranju jednog vrlo respektabilnog natječaja koji će, nadam se, dugo trajati i otkrivati nova imena. Hrvatska ima veoma izražen opći problem da se mladim ljudima koji nemaju veze i poznanstva unutar nekakvog establišmenta. Dosta teško je probiti se, jer kad nemate izgrađeno ime nitko ne želi niti pročitati vaš rad i možete biti ne znam koliko dobri, ali probiti se može biti posve nemoguće. I meni se moglo dogoditi da mi rukopis trune u ladici, ali zahvaljujući tom natječaju dogodile su mi se divne stvari poput FAK-a u Osijeku, odlazak na sajam u Pulu, brojne promocije romana u Hrvatskoj, odlične recenzije, poznanstva s brojnim hrvatskim književnicima koje sam prije znala samo iz medija, potom je sad na sajmu knjiga u Beogradu izašla "Klonirana" za prostor SiCG, trenutno sam angažirana na nekim književnim projektima u Hrvatskojů u biti, dogodilo se mnogo lijepih stvari u kratkom vremenu.

* Ovo je knjiga o globalnoj temi: kloniranju i pedofiliji. Prisutna je kritika glamuroznog holivudskog života, kakav vodi Stiven Peterson, a za kojim mnogi žude?
- Ne bi rekla da sam ja kritična prema glamuroznom životu ľ ja sama volim uživati u finim stvarima ľ rekla bi da sam kritična prema pedofiliji i njezinom neadekvatnom tretmanu u društvu. Ljudi se i dan danas ne znaju pravilno postaviti prema pedofilima i djeci koja su žrtva pedofilije, zakon ne sankcionira to dovoljno i ne štiti djecu u dovoljnoj mjeri. Mislim da pedofilija postoji jednako među najbogatijima i među najsiromašnijima, samo što sam je ja stavila u jedan ultra bogati kontekst jer mi je on kao piscu bio veoma izazovan. Ali da sam kritična prema pedofiliji, da, stvarno jesam. Čak sam dobila i jednu književnu kritiku da mi u romanu fali sofisticiranost kojom je pisana Lolita, da pedofiliji prilazim prekritično... Ja bi, bez problema, kastrirala i ubila sve pedofile svijeta i apsolutno ne vidim da u nečemu griješim kad tako razmišljam.

* Izabrali ste srećan kraj. Zašto?
- Činilo mi se nekako da moji likovi zaslužuju sretan kraj, iako roman uopće nije gotov u vidu završetka radnje. Za nekoliko ću godina napisati drugi dio, i mislim da on neće završiti ovako sretno... Uostalom, mislim da je roman dosta mračan i da, nakon svega onoga što se u njemu zapravo događa, ne postoji sretan kraj, pogotovo ako zamislite da se, ono što se događa u romanu, može stvarno uskoro negdje dogoditi. Ili se već dogadja, ako se samo sjetimo realijanaca i svih onih sekti koje najavljuju ili objavljuju kloniranje Adama, Eve, Hitlera, ili onog ludog doktora koji se ponudio da će klonirati Srbe po povoljnoj cijeni prije nekoliko mjeseci...

* Rođeni ste u Splitu, sada studirate u Zagrebu. Kako objašnjavate naglu pojavu tako puno kvalitetnih pisaca u Splitu: Ante Tomić, Jurica Pavičić, Robert Perišić, Arijana Čulina...
- Split ima veliku literalnu povijest, da se sjetimo samo Marulića i Smoje, i dosta velik broj stanovnika ľ nekako je logično da iz njega isplivaju brojna književna imena. Ali ne bi čak ni rekla da se to dogodilo naglo niti da je Split specifičan ľ u cijeloj Hrvatskoj se naglo dogodio razvoj nakladničke scene pa je to, naravno, omogućilo brojnim autorima da budu izdani. Iz toga je isplivala određena kvaliteta i čitanost. Književnost, pisci i izdavaštvo su u Hrvatskoj postali jako in, od novina i časopisa preko internetskih foruma na kojima se hvali i blati, ali sve u svemu književna scena u Hrvatskoj ne samo da postoji nego je i jako živa, te dobiva sve veću pažnju medija i čitatelja.

Sindrom drugog romana

* Šta trenutno pišete?
- Od završetka "Klonirane" sam pokušavala desetak puta pisati nekakav novi roman i deset puta sam sve bacala u smeće, nekad nakon prve, a nekad nakon trideset stranica. Suočavala sam se sa sindromom drugog romana ľ drugi roman je stvarno bauk, pogotovo kad je prvi dobro primljen i kad nastanu neka određena očekivanja ľ i na trenutak mi se učinilo da sam izgubila osjećaj za pisanje, ali izgleda da je bila lažna uzbuna jer sad opet imam i inspiraciju i volju za pisanjem, i jedva čekam da započnem. Međutim, trenutno mi je najbitnije završiti neke preinake u scenariju koji radim po "Kloniranoj", tek kad to bude gotovo moći ću se baciti na pisanje novog romana, ali u svakom slučaju to jedva čekam.

Najbolji savjet
* Ponoviću pitanje jedne Vaše junakinje: "Koji vrag ikad ikoga natira da bude pisac?"
- Napisala sam roman jer sam na jednom američkom veb-sajtu za scenariste pronašla najbolji savjet koji sam dobila u životu ľ umjesto da pišete scenarije koje nitko nikad neće pročitati jer niste etablirani scenarist, pođite obrnutim putem i napišite roman o onome o čemu ste htjeli napraviti scenarij. Mene je konkretno to ponukalo da napišem roman ľ prije toga mi nije padalo napamet da se okušam u pisanju romana, pisala sam samo scenarije, a to je posve drugačiji vid pisanja ľ ali sad kad sam napisala prvi roman, čini mi se kao da je to za mene najprirodnija stvar na svijetu.

Vujica Ognjenović

28.01.04 Dnevnik - Novine i časopisi

Čitajte najmlađe svetske pisce. Iako se njihove knjige, uglavnom, teško pronalaze po budžacima gradskih knjižara, mladi pisci uvek nude nešto novo, provokativno, zanimljivo, živo. Oni umivaju književnost.
Mladi pisci nude nove teme zaogrnute u novu formu. Mina Miljković tako piše roman o Čurugu, a Maja Nešovanović “Lov na Đurđu” (Centar za stvaralaštvo mladih), roman u kom jednu od glavnih uloga igra Dragan Velikić. Kada se dogodi da te nove knjige veće izdavačke kuće gurnu u prvi plan, izdanja zasijaju u pravom svetlu. Tako se zanimljivi roman mlade Beograđanke Ane Vučković “Epoha lipsa juče” (izdavač: Narodna knjiga) nađe u najužem izboru za “Ninovu nagradu”, gde se prošle godine našao i roman “Logika reke, pruge i otpada” Daniela Kovača, štampan kod “Beopolisa”. Osim na listama za nagrade, knjige najmlađih pisaca tada se nađu i na bestseler listima.
Knjiga hrvatske spisateljice Jelene Čarije (Split, 1980) koju je objavio beogradski izdavač “Rende” tražena je knjiga u knjižarama. Čarija u romanu “Klonirana” pripoveda o poremećenom holivudskom producentu koji je klonirao Merilin Monro.
Stiven Piterson, najmoćniji “filmaš“ na svetu, opsednut je lepotom čarobne Merilin Monro. Osim što je opsednut, on je lud! Liči mi na lude i opasne profesore-pronalazače koje na kraju (i na sreću celog sveta) sredi Supermen. Stiven Piterson koristi naučna dostignuća: on daje silan novac i dobija svoj klon. Malena Norma DŽin nalazi se u rukama matorog pedofila koji nad klonom sprovodi jeziv teror. Sanjajući o filmskom uspehu svoje klonirane kćeri, Piterson seksualno zlostavlja šestogodišnju devojčicu. Koristeći sistem kamera u svom dvorcu, ovaj sedamdeset sedmogodišnji bogataš trudi se da njegov zločin ne bude primećen. Ali, tu je Normina dadilja Nen Geler koja će razotkriti bolesni um matorog producenta. S tim nevoljama, otkriće se i drugi detalji ovog teškog slučaja.
Ha! Sigurno vas je sve ovo podsetilo na filmski scenario. Dobro je, ukoliko jeste tako. Baš u tom i jeste stvar. Svoj roman Jelena Čarija deli na dva velika dela. Prvi deo jeste žanr roman koji kao da je odblesak filmskog scenarija. A onda dolazi drugi deo priče, u umaku od pseudožanra, u kom čitaocu bude jasno da prvi deo i jeste neka vrsta muviskripta. U drugom delu “Klonirane” Čarija spušta priču na zemlju uvodeći nove likove: bliznakinje Helenu i Jelenu Čariju, koje su, sanjajući holivudski san, napisale filmsku priču, ne sluteći da tako guraju vrat pod nož opasnog producenta Stivena Pitersona. Zanimljivo je što je roman Jelene Čarije užasno uverljiv i u prvom i u drugom delu. I kada se (u prvom delu) Čarija čvrsto drži za pravila žanra i kada se duhovito (u drugom delu) žanrom igra, ne dozvoljavajući da se nit priče o kloniranoj Merilin Monro prekine. Roman Jelene Čarije zanimljiv je i zbog toga što se bavi aktuelnim problemima: problemom pedofilije i problemom kloniranja.
Hvatala me je jeza dok sam tokom dve noći “gutao” stranice “Klonirane”. Kako ćemo u budućnosti znati ko je kloniran, a ko nije? Kako ćemo zaštititi klonove, a kako ćemo zaštititi nas? U stvari, otkud znam da li uopšte spadam u “nas”. Da li je izvod iz knjige rođenih dovoljan dokaz da nisam kloniran?Jesam li ja ovca Doli?

Mića Vujičić