Zovi me Bruklin

14.04.07

"Zovi me Bruklin", roman španskog pisca Edvarda Laga prošle godine je dobio prestižnu nagradu "Nadal", a španski nedjeljnikĘ"El Mundo" je ovaj roman proglasio za knjigu godine 2006. Nagrađeni roman Edvarda Laga objavio je "Dereta" (prevod Sandra Nešović). Edvardo Lago (1954) se prije 20 godina iz Madrida preselio u Njujork. Saradnik je mnogih španskih medija, a 2001. godine je dobio nagradu "Bartolome Marč" za književnu kritiku, za studiju o prevodu na španski jezik djela Džejmsa Džojsa "Uliks". Pored toga što je sa engleskog na španski preveo čitavu biblioteku djela najznačajnijih autora, Edvardo Lago je doktor književnosti na njujorškom Univerzitetu "Sara Lorens" i direktor Instituta "Servantes" u Njujorku.
Roman "Zovi me Bruklin" prati sudbinu novinara "Njujork posta" koji dobija vijest da je njegov prijatelj Gal Akerman, dvadeset pet godina stariji od njega, iznenada preminuo. Ovaj događaj ga primorava da ispuni njihov tajni dogovor: da iz mnoštva svezaka koje je Akerman ostavio za sobom u jednom motelu u Bruklinu izbavi njegov poluzavršeni roman. Neispunjena žudnja njegovog tvorca bila je da dopre do jedne jedine čitateljke, Nađe Orlove, o kojoj već godinama nije ništa čuo. "Zovi me Bruklin" je priča o ljubavi, prijateljstvu, usamljenosti, jednako kao i hronika jednog životnog toka, isprepletanog usponima i padovima. Koni Ajlend, Toskana, uživaoci opijuma u Kineskoj četvrti, bar u madridskom predgrađu Kvatro Kaminos za vrijeme Građanskog rata ili benzinska pumpa na kojoj jedan star i slijep crnac zarađuje za život, tako što napamet recituje odjeljke iz Biblije, samo su neke od pozornica na kojima se odvija radnja romana "Zovi me Bruklin". Periodični prizori neprestano nas vraćaju u jednu mornarsku kafanu; u njoj dvojica pripovjedača oblikuju svoj roman - odu misteriji i moći pisane riječi, koja svakom stranicom iznenađuje i očarava čitaoca. Intervju sa Edvardom Lagom je sa španskog prevela Ana Milutinović.

"Zovi me Bruklin" je Vaš prvi roman, napisan u zrelim godinama. Kako je nastajao?
- Mogao bih da napišem čitav jedan esej kao odgovor na ovo pitanje. Daću vam najkraću moguću verziju. Roman je nastao one godine kada sam stigao u Njujork, 1987, u jednom baru na pristaništu u Bruklinu, gdje sam volio da idem sa svojim prijateljima Špancima, skoro svi su bili umjetnici, muzičari, slikari, pisci, plesači. U tom mornarskom baru bilo je fascinantnih likova, koje sam neumorno posmatrao, i koji su obožavali da pričaju i pripovijedaju svoje priče. Uglavnom su bili Galisijci, Danci ili sa Kariba. Pravi vlasnik je postao u fikciji Frank Otero, jedan od najvažnijih likova u romanu. Ostali su se pretvorili u fiktivne junake. Samo dva lika nikada nijesu postojala u stvarnosti: Gal Akerman i Nes Oliver Čapman, pisac koji je imao 50 godina, a drugi 30, manje-više. Jednog dana sam imao viziju. Ovaj mlađi, novinar, otkriva da je Akerman, propao, autodestruktivan, siroče Španskog građanskog rata, zapravo pisac koji nije sposoban da završi svoj jedini roman. Zbližavaju se, postaju prijatelji i Akerman mu daje do znanja, bez mnogo riječi, da će umrijeti i da će Nestor morati da završi njegov roman. To je slika početka. Tokom petnaest godina pisao sam djelove, scene, grananja te scene ili centralne ideje. Kasnije, vidjevši da su bili veoma nesređeni, uništio sam ih, i riješio da napišem drugi roman. Nakon tih petnaest godina desila se jedna vrlo važna promjena u meni: ja koji nikada nijesam bio zainteresovan da objavljujem ništa, iako nikada nijesam prestajao da pišem, odlučujem da postanem pisac koji objavljuje svoja djela. Onda počinjem da pišem jedan novi roman. Ali ispostavlja se da kada počnem, shvatam da pišem priču o Galu Akermanu. Ja sam htio da je napustim, ali mi on to nije dozvolio. Bilo je kao da mi je rekao: A ne, to ne, prijatelju moj, nećeš moći da istjeraš svoje. Moraš da ispričaš moju priču. I to sam uradio, i trebalo mi je šest godina da je završim. Samo što to nije bila samo priča o Galu, već i o Nestoru i svima ostalima. To je roman koji vremenski obuhvata čitav jedan vijek.

U najjednostavnijim crtama roman "Zovi me Bruklin" se može odrediti kao neobična biografija pisca Gala Akermana. Koje biste ostale nivoe romana vi posebno istakli?
- Najveći problem koji mi je kao piscu predstavljao roman bila je struktura. Ima mnogo nivoa. Prvih devet poglavlja se smjenjuju tri umetnute priče: priča o Nestoru i Galu, odnosno, kako mladi pisac završava roman starijeg pisca. Druga je priča o ljubavi između Gala i Nađe Orlov, koja je jedna od osnovnih elemenata romana. Treća je priča o Galovom porijeklu, kao sinu boraca u Španskom građanskom ratu, koga su po rođenju usvojili dvoje američkih brigadista, koji ga vode u Bruklin, gdje raste i formira se kao osoba. Poglavlja 10 i 12 razbijaju strogu trijadičnu strukturu i u njima se miješaju svi nivoi. Najistaknutije je to što Nestor uz Frankovu pomoć rekonstruiše djelove Galove priče koji ne postoje zapisani ni u jednoj piščevoj svesci. Poglavlje 13, koje je veoma dugo, jeste kraj prvog dijela. To su djelovi romana koje Gal nije uspio da završi, a koje je Nestor sredio. Poglavlja 14 i 15 su skoro kao jedan drugi roman i imaju elemente iznenađenja koji kompletnu priču vode ka budućnosti.

Vaš roman se bavi problemom identiteta. Zašto je, po Vama ovo pitanje i danas tako važno?
- Čini mi se veoma zanimljivim što to primjećujete tako jasno. Za mene je to bilo nesvjesno. To je jedna veoma američka tema. U ovoj zemlji svi su odnekud došli, individualno ili istorijski, i moraju da se povežu sa osobama različitog porijekla. Ta tema je, u mom slučaju, veoma duboka, i još nijesam dospio do samog dna. Vaše pitanje će me navesti na razmišljanje.

U kojoj mjeri je roman "Zovi me Bruklin?" knjiga o vještini pisanja?
- To je jedan od centralnih aspekata knjige. Roman koji se piše iz dvije perspektive, sa dva različita autora koji pišu unutar teksta, Nestor i Gal, a autor spolja je posrednik sa čitaocem, pred čijim se očima stvara čitav narativni univerzum knjige. To je jedno istraživanje o granicama između života i pisanja, o vještini pisanja, kako vi kažete, o tome šta znači pisati romane na početku XXI vijeka.

Neki kritičari su primijetili da Vaš roman zahtijeva aktivnog čitaoca, dosta pažnje, te da ste po tome nalik Kortasaru? Slažete li se sa ovom konstatacijom?
- Svi mi to kažu: obavezujem čitaoca da se umno napreže. Vjerujem da nema umjetnosti bez teškoća, ali ne vjerujem u neosnovane bezrazložne teškoće. Da bih ispričao priču koju sam želio da ispričam, imao sam potrebu da istražujem forme romana. Za mene je bio veliki napor da učinim lakšim nešto što je za mene bilo veoma teško: promjene mjesta, vremena, naratora. Ali mislim da ima zadovoljstva u tome, ima zadovoljstva u intelektualnom naporu. Ne znam da li sam Kortasarev dužnik, ne vjerujem. Daleko od toga da je on loš model, a i on je imao jednu teoriju o naporu koji je trebalo nametnuti čitaocu. Puno sam ga čitao kada sam bio mlađi, ali ja sam čitao sve što sam mogao, i on je bio jedan više.

Vaš roman odiše specifičnom ironijom, kao kod Servantesa? Slučajno ili namjerno?
- To je neizbježno. Svi smo mi Servantesovi sinovi, i unutar i van španske tradicije. Moja veza sa Kihotom je izuzetno jaka, to je jedan misteriozan tekst, kao neki bunar bez dna, u koji stalno ponovo upadam. Ko pažljivo čita moj roman može otkriti brojne veoma konkretne omaže. Ne znam da li je ironija svjesna, ali ako je ima, onda je Servantesova. Ostale teme sam već pomenuo: pronađeni rukopis, mnogobrojni narativni nivoi, priče koje se neprekidno granaju. Kritičari su dobro primijetili ovaj aspekt, ali postoji još jedan: moj roman je duboko uronjen u američku tradiciju, u tragove velikih savremenih autora. Jedan od mojih učitelja je Don de Lilo. Moj roman je namjerno na pola puta između ove dvije tradicije.

Sa engleskog na španski ste prevodili djela Džejmsa Džojsa, Henrija Džejmsa, Džona Barta, Silvije Plat... Da li su ovi pisci ostavili traga i na Vaše pisanje? Koliko su Vam bliske njihove poetike?
- Naučio sam da pišem prevodeći. Promijeniti jedno maestralno djelo sa jednog jezika na drugi predstavlja suočavanje sa kreativnim problemima originalnog autora i reprodukciju njegove borbe na tvom sopstvenom jeziku, samo uz jednu veliku prednost: borba je već unaprijed osvojena. Prevoditi Henrija Džejmsa znači ubaciti se duboko u njegovu dušu i boriti se sa jezikom kao što je on to činio, prateći njegove korake, i stići pobjednički do kraja jer je njegovo djelo podrazumijevalo jedan estetički trijumf. Sam biti pisac je nešto drugo. On se naslijepo suočava sa prazninom. Kada sam ja počeo profesionalno da pišem, već sam bio pripremljen zahvaljujući nebrojenim prevodima koje sam imao sa engleskog. Od svih njih se zaista puno nauči. Od ovih koje ste pomenuli, za mene je najvažniji autor "Uliksa". To je konstantna referentna tačka za mene, isto toliko kao Servantes, a više od Don de Lila.

Pretpostavljam da pišete svoj drugi roman. Koliko je teško pisati poslije izvanrednog uspjeha romana "Zovi me Bruklin" i koliko Vas uspjeh prvog romana obavezuje?
- Ne možete prisiliti na pisanje, jer ako se to uradi, već sam jezik kaže, ispadne prisiljeno, neprirodno. Nemam vremena da pišem, jer su me imenovali na mjesto direktora Instituta "Servantes" u Njujorku i to mi skoro ni za šta ne ostavlja slobodno vrijeme. Imam zapravo jedan roman u srcu, i s vremena na vrijeme mu se vraćam i pišem ga. Trebaće da prođu godine dok se ne objavi. Plaši me da neće biti tako svjež i dubok i zahtjevan kao prvi. Moram da pripazim i da ne podlegnem pritisku. Da, plaši me da neće biti na istom nivou kao "Zovi me Bruklin". Nemoguće je, roman je dobio četiri nagrade, a prije njega sam ja bio potpuni neznanac, jer nijesam ništa ranije objavio. Nagrada Nadal je najstarija nagrada u Španiji i veoma je prestižna. Roman se baš dobro prodao i preveden je na deset jezika. Kasnije, u nekoliko nedjelja, nakon godinu dana, dobio je tri uzastopne nagrade, sve vrlo prestižne, hoću reći, nijesu komercijalne, nagradu Grada Barselone, nagradu kritike Lara Fondacije i prije nedjelju dana još jednu, jednako važnu kao Nadal, nacionalnu nagradu kritike. I razne publikacije su izabrale "Zovi me Bruklin" za najbolji roman godine. Moram sve to da zaboravim, da se vratim samoći stvaraoca i da stvaram. Sam bog zna šta će se dogoditi. Jedino je to što mi se svi obraćaju sa simpatijom. Ni moj agent ni moji izdavači me ne požuruju. Nastaviću da pišem svoj drugi roman, koji će na određeni način nastaviti izdvojenu nit iz prvog, a sljedeće godine ću izdati jednu knjigu priča od kojih je većina njih napisana još prije više godina, a neke su i novije.

BRUKLIN O KOME JA PIŠEM VIŠE NE POSTOJI

Bruklin je u Vašoj romanesknoj viziji opisan nostaligično. Zašto?
- Nostalgija je čežnja za nečim što se zauvijek izgubilo. Jedan pisac iz Bruklina, moj prijatelj, Frank Goldman, predstavljajući roman rekao je da Bruklin o kome ja pišem više ne postoji. Kada sam došao u Njujork, počeo sam da živim u Bruklinu, i živio sam na mnogim različitim mjestima. Istraživao sam istoriju, povratio prošlost. Bruklin je za mene neka vrsta izgubljenog raja, kao urbana geografija i kao mjesto za osjećaje. Zato sam dao to ime liku koji se na kraju pojavljuje kao iznenađenje.

NE MOŽE POSTOJATI ŽIVOT BEZ ISTORIJE

Iako se radnja romana dešava u Americi, ipak se osjeća odjek Španije i dešavanja iz njene istorije. Kako shvatiti tu međusobnu isprepletanost?
- To je nešto što je i mene samog iznenadilo, ali se može lako objasniti. Ne može postojati život bez istorije. Moji likovi niču iz jednog istorijskog konteksta. Roman je moj emocionalni odgovor na činjenicu da sam Španac koji se seli u Sjedinjene Države zauvijek. Kada počnem da pišem, shvatam da moj protagonista simbolizuje tačku spajanja ove dvije zemlje u jednom veoma specifičnom trenutku: kada nastaje fašizam u Španiji i kada mladi ljudi iz cijelog svijeta idu da se bore protiv njega, među njima i Amerikanci. Moj junak nastaje u jednom svijetu, a seli se u drugi, rađa se u Španiji a živi i umire u Sjedinjenim Državama. Tema Španskog građanskog rata zauzima tri poglavlja naizmjenično. Roman ima veoma važnu političku žicu, to je odavanje pošte španskim republikancima i anarhistima Bruklina i Čikaga, mislim na Saka i Vancetija, čiju priču pričam...

Vujica OGNJENOVIC