Zojino zlato

04.08.07

Zoja Korvin-Krukovski, zagonetna ruska umjetnica koja je slikala na zlatu, bila je posljednja preživjela sa dvora Romanovih. Umrla je u Stokholmu, decembra 1999. godine. Za sobom je ostavila kucu punu slika, privatnih dokumenata i tajni. Ova izuzetna žena, ciji se život gotovo preklopio sa citavim 20. vijekom i najznacajnijim dogadajima u njemu, poslužila je britanskom piscu Filipu Singtonu za književni lik u romanu "Zojino zlato" ("Laguna", prevod Aleksandra Cabraja).
Misteriju Zojinog života u ovom romanu rješava Markus Eliot, nekadašnji trgovac umjetninama. Okupiran nevoljama, putuje u Švedsku da osmisli katalog koji ce pratiti prodaju djela Zoje Korvin-Krukovske. Umjetnica je slike testamentom ostavila svom ljekaru, koji namjerava da ih proda zainteresovanim ruskim kupcima. Ali Markus osjeca da nešto nije u redu. Zlatni spokoj Zojinih djela ne odaje ništa o njenom strastvenom licnom životu: o dramaticnom bijegu od revolucionarske torture u Lubjanki, umjetnickom putovanju kroz raskoš boemskog Pariza i natprirodnoj sposobnosti osvajanja lijepih muškaraca. Cini se da je Zoja bila cuvar mnogih tajni, ali Markus možda drži u rukama njihov kljuc: sliku na zlatu, skrivanu još od prerane smrti njegove majke, dugih trideset godina.
Markus ce biti posljednji muškarac kojeg je Zoja zavela, ali, buduci da vrijeme istice, on ce biti primoran da sve svoje duhove - propali brak, skandal koji ga je uništio i tragediju koja mu je razorila djetinjstvo - preda zaboravu, da bi se domogao neprocjenjive istine koja mu je nadohvat ruke.
Iako se roman "Zojino zlato" temelji na istinskim cinjenicama i dogadajima, on je za citaoce pravo uživanje, obiluje stvarnim detaljima iz života fascinantne umjetnice. Slikanje na zlatu Zoja je naucila od cuvenog japanskog slikara Cuguharu Fudžite, koji je bio dio slikarske elite Monparnasa dvadesetih godina prošlog vijeka.
Filip Sington je studirao istoriju na Triniti koledžu u Kembridžu i devet godina radio kao novinar i urednik. Koautor je šest trilera, prevedenih na dvanaest jezika i prodatih u preko milion primjeraka širom svijeta. Takode piše i za pozorište, film i televiziju.
O razlozima koji su ga podstakli da napiše roman o nedovoljno poznatoj umjetnici, Filip Sington je rekao:
- Zoja je bila stvarna osoba, koja je umrla relativno skoro. Ja nijesam želio da istinski Zojin život zamijenim nekakvom fikcionalnom tvorevinom. Želio sam da ucinim da se ljudi zainteresuju za Zoju i njen život, ali da ne pomisle kako je moja fikcionalna Zoja bila takva i u stvarnosti. Tu se krije i razlog što sam želio da otkrijem Zojin život kroz prizmu covjeka, koji je baš kao i ja zamišljao njen život. Nadam se da ce citaoci uociti kakav je bio pogled Markusa Eliota, junaka mog romana, na Zoju i njen rad koji je veoma uticao na njegov sopstveni pogled na svijet. Drugim rijecima, to govori kako je njegovo razumijevanje Zoje bilo subjektivno i pristrasno. On se nadao da ce naci kljuc za razumijevanje njenog života ako se udubi u njenu umjetnost; ali ono što je on otkrio u vezi sa njenom umjetnošcu bili su samo aspekti o njemu samom. Zojine slike su bile ogledala (i literarno i metaforicno) u kojima je on sam bio otkriven.
Po mom mišljenju, to je nacin kako umjetnost funkcioniše. To nije veoma pouzdan vodic u misli drugih. To je metod da istražite sopstvene misli i otkrijete samog sebe.
Kako ste vi otkrili neobicnu životnu pricu Zoje Korvin-Krukovski?
- Pred kraj života, Zoja je pristala da njen život bude tema televizijskog dokumentarnog filma. Producentkinja tog filma, Andelika Brozler, postala joj je prijateljica i povjerila joj je na cuvanje sopstvenu kolekciju privatne prepiske. Nažalost, Zoja je umrla prije nego što je film završen. Godinu kasnije ja sam upoznao Andeliku u Londonu. Ona mi je ispricala Zojinu životnu pricu i ja sam se zainteresovao da o tome što više saznam. Uslijedilo je prevodenje i katalogizacija njene prepiske i dokumentacije.
Kakva je bila uloga Zoje Korvin Krukovski na ruskom dvoru i kako je ona postala jedini preživjeli sa dvora Romanovih?
- Poput vecine djevojaka koje su pohadale ekskluzivni Smoljni institut, pa i Zoja je ocekivala da ce provesti izvjesni vremenski period na dvoru poslije završetka školovanja. Na carskom dvoru ona je ocekivala da ce upoznati svog buduceg supruga. Kao dijete ona je bila najbolja prijateljica sina ljubavnice cara Nikolaja II, Matilde Kšešinske, poznate balerine. Uopšte, trebalo je da bude otmjena, da bi mogla postati dvorkinja, veoma zgodna dama koja ceka da postane carica. Kada je bila mala, Zoji su govorili da treba to da ocekuje. Naravno, revolucija je stavila tacku na sve to.
Sredinom 1990-ih, Zoja je smatrana za posljednju živu osobu koja je vidjela cara (što je ona imala priliku najmanje dvaput).
Kako je ona otkrila umjetnicku crtu u sebi?
- Poslije revolucije, 1917. godine, dvije ogromne privatne umjetnicke kolekcije iz Moskve koje su pripadale Ivanu Morozovu i Sergeju Šiškinu su nacionalizovane. One su sadržale mnoga umjetnicka djela slikara sa Zapada: Pikasa, Matisa, Sezana, Bonara+ Ta umjetnicka djela nikada ranije nijesu bila javno izložena u Rusiji. Zoja je posjecivala te kolekcije skoro svaki dan i zaljubila se u smjele, nove stilove koji su bili prikazani na tim slikama. U to doba ona je odlucila da postane slikarka i iako su u njenom životu potom uslijedile brojne teškoce, ona nikada nije napustila tu ambiciju.
U godinama koje slijede ona ce biti zatvorena u zloglasnom zatvoru Lubjanka. Iz kojih razloga?
- To ne znamo. Od 1921. godine ona je imala puno neprijatelja u Moskvi, dijelom zbog toga što je njen prvi muž Jurij slao lažne informacije za Ceku (ruska tajna policija, preteca KGB-a, prim. V.Og.) - što je imalo fatalne posljedice po mnoge od njihovih prijatelja. Vrlo je moguce da je ona bila optužena zbog toga. Isto tako postoji mogucnost da je ona jednostavno uhapšena jer je bila "klasni neprijatelj" ili prosto da bi ispunila Cekinu kvotu uhapšenih.
Zoja je bila slikarka poznata po svom stilu, radu sa zlatnim listicima. Kako Vi ocjenjujete njen slikarski stil?
- Stil je varljivo naivan. Na prvi pogled, slike izgledaju jednostavno, kao da su djecje. Ali, ako se primaknete bliže onda možete ocijeniti kako se svjetlost mijenja i krece. Cijela slika postaje krhka i neizvjesna - svjetlucava i promjenjiva. To ukazuje da se više toga nalazi na slici nego što se na prvi pogled pojavljuje i cini. Ikonografski stil takode ukazuje na vanvremensko i on može biti nestalan.
Zašto je njen stil postao moderan u visokim krugovima?
- Smatram da su mocni i bogati ljudi bili privuceni zlatom, kao što su cesto i bivali. Ikonografskim stil privlaci njihovu taštinu!
Njena pisma su Vam bila bogat izvor informacija?
- Ona su bila od suštinskog znacaja. Pisma i njihov sadržaj otkrivaju odnose i unutrašnja osjecanja koja ona nije otkrivala za vrijeme svog života. Dugo i pažljivo proucavanje te prepiske otkriva koliko je Zoja cuvala tajni; kroz šta je sve ona prolazila od pocetka svog umjetnickog razvoja. Sve to baca novo svjetlo na njen rad.
Život Zoje Korvin-Krukovski je svjedocanstvo jednog neobicnog vremena. Ona je bila prijateljica mnogih poznatih umjetnika: Isidore Dankan, Sergeja Jesenjina, Amedea Modiljanija, Marka Šagala, Pabla Pikasa, Džejmsa Džojsa, Henrija Milera, F. Skota Ficdžeralda, Ernesta Hemingveja...
- Zoja je poznavala Ajnštajna i studirala je kod Vasilija Kandinskog, predstavnika apstraktnog impresionizma. Ove druge osobe koje ste pomenuli bile su dio pariske umjetnicke scene toga doba. Ne znamo tacno da li je baš svakog od njih ona poznavala.
Zašto Vi smatrate Zoju Korvin-Krukovski jedinstvenom osobom?
- Vrlo upadljiva stvar u vezi sa Zojom je izuzetna kombinacija istrajnog i teškog života i potpuna predanost umjetnosti. Zojina unutrašnja energija je takode bila izuzetna. Ona je iskusila više bola i gubitaka do svoje 19. godine nego što neki ljudi to osjete za citav svoj život. Ali gubici je nikada nijesu slomili. Ona je umjetnost nazivala "opijumom moje egzistencije", i ja smatram da joj je zaista umjetnost spasila život. Bez nje njen duh bi bio slomljen.
Koja je, po Vašem mišljenju najveca tajna u vezi sa Zojom Korvin -Krukovski?
- Podatak da je ona izgubila dijete bila je tajna koju je ona cuvala od svakoga. To je rana koja je bila veoma duboka.
A zašto je njen život ostao do te mjere nepoznat?
- Iz razloga što je ona željela da tako bude. Takode, mislim da je ona osjecala da njene slike odaju dosta toga o njoj, što je ona željela da iskaže. Ona nije osjecala potrebu ili želju da kaže bilo šta više iako su mnogi to željeli. Postoji mogucnost da je njen aristokratski odgoj odvracao od vece otvorenosti.
Može li se "Zojino zlato" citati kao prica o prošlim tugama i buducim nadama?
- Možda može. Ali, roman se može citati na dosta razlicitih nacina; baš kao što se Zojin život i umjetnost mogu protumaciti na dosta razlicitih nacina. Markus Eliot ih je posmatrao na jedan nacin, ali neko drugi ih može vidjeti sasvim drugacije. To je, donekle, i tema ovog romana: šta mi možemo znati jedni o drugima kao ljudska bica i šta mi necemo nikada saznati.



KLIJENTELA IZ VISOKIH KRUGOVA

- Njen umjetnicki stil bio je mješavina religioznih tehnika sa svjetovnim temama. Bilo da je slikala prirodu, portrete ili scene iz Rusije iz njenog djetinjstva, Zojine slike su bile svecanost, ali uvijek su u sebi imale osjecaj za misteriju - eho pravoslavne ikonografije koji je velikim dijelom bio posljedica njenog odgoja. Kao takvo, Zojino djelo je ostalo izvan prepoznatljivih umjetnickih pokreta i škola 20. vjekovnog evropskog slikarstva, iako je uživala kratke intervale popularnosti - poslije njene debitantske izložbe u galeriji Bernheim Jeune u Parizu 1929. godine - tu su bili uglavnom njeni portreti, koji su joj stvorili ime. Kako su godine prolazile, njen stil je postao prepoznatljiv u visokim krugovima. Njena klijentela ukljucuje kraljevske porodice i šefove država, medu njima su bili i: kraljica Švedske, iranska carica, pa cak i sovjetski lider Leonid Brežnjev. Poslije pada komunizma, novi ruski predsjednik Boris Jeljcin organizovao je u Kremlju specijalnu izložbu Zojinih slika. Ona je umrla u decembru 1999. godine, nekoliko nedjelja prije svog 97. rodendana.



PRIVATNI ŽIVOT PREPUN TAJNI

- Iako su orijentiri njene karijere dobro poznati, Zojin privatni život je prepun tajni. Umjetnica je odbijala da saraduje sa potencijalnim biografima. Njeni privatni dokumenti ostali su pod kljucem. Ali brojna pitanja su ostala. Zašto, iako je bila triput u braku, nije imala djece? Kako je ona uskladila svoje aristokratsko vaspitanje u braku sa vodecim komunistom? Koja je prava istina o njenom prvom mužu i njegovim vezama sa tajnom policijom, vezama koje su mu osigurale opstanak, ali ne i njegovim prijateljima? I zašto je ona, uprkos obrazovanju pod krilom ekspresionizma, usvojila umjetnicki stil koji je vec bio utihnuo nekoliko vjekova ranije, pita se Filip Sington.


Vujica OGNJENOVIC

01.07.07 Danas

Uc, Brus Četvin
Magnet, 2007.
prevela Vesna Bjelogrlić- Goldsvorti

Brus Četvin (1940-1989) kultni je engleski pisac. Započeo je karijeru kao portir kod "Sotbija" i vrtoglavo napredovao. U trenutku kada postaje jedan od vodećih ljudi ove velike aukcijske kuće, dobija retku bolest očiju, zbog koje mu lekar prepisuje "da gleda u horizont". I Četvin će od tada, do kraja života i gledati u horizont, ali u Africi. Napušta Englesku i postaje svetski putnik i - pisac. Uc se smatra najboljim Četvinovim delom. To je kratak roman, koji je zamalo dobio Bukerovu nagradu. Glavni junak je baron Uc, obrazovan, otmen, zagonetan i do kraja posvećen strasti koja ga je obuzela od najranije mladosti - porcelanskim figurama. Sam je bio vlasnik možda i najlepše zbirke majsenskih porcelanskih figura. Ovaj kratak, blistav i uzbudljiv roman, Četvin je napisao u jednom dahu. Jedna ljudska sudbina, ispripovedana sa lakom ironijom, toplinom, humorom, u ovom delu je ukrštena i sa pričom o Istočnoj Evropi, ali i sa zaboravljenom umetnošću jednog minulog doba - porcelanom. Naravno, veliki roman kakav je Uc, ne bi to bio da u središtu nema ljubavni usud. Tako i sam Uc, pored majsenskog porculana, voli skriveno i jednu krajnje neobičnu ženu. No, ne treba sve karte otkrivati čitaocima. Uc je delo koje zbilja i nalikuje na majsenski porcelan - u njemu su spojeni lepota umetnosti i ljudska žudnja za njenim savršenstvom.


Istrajna ljubav, Ijan Makjuan
Paideia, 2007.
prevela Ksenija Todorović

Do sada je Makjuan objavio deset romana i dobio nagrade Vitbred i Buker, Pri Femina, Grincane Kavur, Džejms Trejt Blejk, Nagradu američke kritike i Šeskpirovu nagradu. Istrajna ljubav roman je o bizarnom ljubavnom trouglu. Naime, na jednom izletu, u proleće, Džo Rouz i njegova supruga Klarisa primećuju helijumski balon koji uzleće i potom pada zahvaćen jakim vetrom. Iako Džo priskače u pomoć, borba sa podivljalim balonom završava se tragedijom čije posledice unose haos u Džoov privatni život. Jedan od spasilaca, religiozni fanatik, Džed Pari, počinje da Džoa prati i obasipa ga uznemirujućim porukama. Srećan brak Džoa i Klarise počinje da se urušava. Istrajna ljubav delo je napisnao rukom majstora - ovde su ujedinjene i erotomanija pod maskom dušebrižništva, religija bez morala, nežnost iskazana kroz bespoštedno proganjanje i volja za uništenjem."Roman sve ove pritiske uspeva da izdrži", kaže Anita Brukner u Spectatoru. Alen de Boton ovo delo karakteriše kao roman sa "psihološkim bogatstvom vrhunskih književnih dela".


Zojino zlato, Filip Sington
Laguna, 2007.
prevela Aleskandra Čabraja

Glavni junak ovog romana je Markus Eliot, trgovac umetninama, koji putuje u ledom okovanu Švedsku da osmisli katalog koji će pratiti prodaju dela Zoje Korvin- Krukovske. Ona je zagonetna umetnica, koja je slikala na zlatu i za čiju smrt je on nedavno saznao. Madam Krukovska bila je i poslednja preživela sa dvora Romanovih. Iza nje, ostala je i kuća puna slika, privatnih dokumenata, tajni... Markus Eliot želi da do kraja pronikne u tajnu Zojinog života - njen dramatičan beg od revolucionarne torture u Lubjanki, putovanje kroz raskoš boemskog Pariza, njene skrivene ljubavi. Ušavši u lavirint njenog života, Markus Eliot bolje sagledava i krhotine sopstvenog. Ovaj roman nastao je zahvaljujući dugotrajnom piščevom proučavanju arhive koju je iza sebe ostavila čuvena slikarka na zlatu, Zoja Krukovska. Sva pisma citirana u knjizi nađena su među Zojinim privatnim stvarima, a događaji iz Zojine mladosti u Rusiji i drugim zemljama, rekonstruisani su na osnovu njene prepiske. Zojino zlato delo je nastalo iz sudara istorije i fikcije. Ovde će čitalac naići i na dragocene podatke o retkoj umetnosti slikanja na zlatnoj podlozi.


Putovanja s Herodotom, Rišard Kapušćinski
Službeni glasnik, 2007.
prevela Biserka Rajčić

Rišard Kapušćinski je novinarska i književna zvezda, u Poljskoj i u svetu. Godine 2000. proglašen je novinarom dvadesetog veka. Svaka njegova nova knjiga je događaj, njegovi tiraži u Poljskoj dostižu cifru od pola miliona primeraka, a u prvih šest meseci od objavljivanja, svaka njegova nova knjiga bude prevedena na deset ili više jezika. Upravo se to dogodilo i sa najnovijom, Putovanje s Herodotom, koju je objavio krajem 2004. godine. Ušao je u najuži izbor za najznačajniju poljsku nagradu za književnost, Nike", kaže o ovom delu njegov prevodilac, Biserka Rajčić. Putovanja s Herodotom je, možda, najličnije delo Kapušćinskog - ovo je "međužanr", u kome se mešaju reportaža i roman , reportaža i autobiografija. U ovoj knjizi, Kapušćinski se seća svih svojih najuzbudljivijih putovanja, predela Indije, Kine, lutanja po Kongu, Iranu, poseta Africi. I ovde čitalac nailazi na Kapušćinskog novinara i pisca, eruditu, istraživača, antopologa, psihologa... Sam Kapušćinski o ovom delu kaže: "Bio sam svedok dvadeset i sedam revolucija, ali same revolucije nisu bile najzanimljivije, nego ono što se dešavalo pre njih ili iza fronta, ne sam rat, nego ono što će se dogoditi posle rata. Najkraće rečeno, trebalo je zaroniti u dubinu reke". Ovo delo plod je studioznog i neuobičajenog posmatranja sveta Kapušćinskog, ne samo ponajboljeg novinara dvadesetog veka, već i prvog multikulturaliste. Pa ipak, ova knjiga više je od novinarstva i književnosti, ona je - život sam.

Sanja Domazet