Žensko veče u hotelu Finbar

30.07.05

U irskoj književnosti se 1997. godine pojavio roman "Hotel Finbar", cudesna prica o hotelu zanimljive istorije i neobicne skupine likova. Ovaj roman priredio je Dermot Bolger, a pored njega autori su i Dženifer Džonston, Rodi Dojl, En Enrajt, Hjugo Hamilton, Džozef ON Konor i Kolm Tojbin, "novotalasna" irska generacija pisaca iz pedesetih i šezdesetih godina. Svaki od pisaca je dobio po jednu sobu u trošnom hotelu, sa zadatkom da osmisli goste i opravda njihovo prisustvo. Prema imaginaciji navedenih pisaca hotel "Finbar" stoji uz dablinske dokove vec od dvadesetih godina prošlog vijeka i na rubu je propadanja. To je, zapravo, poprište smutljivih sveštenika, prostitutki i politicara. Uskoro ce ga njegov novi vlasnik, cuvena holandska rok-zijezda, porušiti do temelja, ali prije nego što do toga dode ovo legendarno zdanje ce u toku jedne noci posjetiti nevjerovatna grupa gostiju.
Oko ovog zapleta vrti se radnja romana "Hotel Finbar", koji je poslije velike popularnosti doživio i nastavak - "Žensko vece u hotelu Finbar". Ovoga puta Dermot Bolger je okupio poznate irske spisateljice: Miv Binši, Kler Bojlan, Emu Donohju, En Haverti, Eilis Ni Duibini, Kejt ON Riordan i Dirdri Pursel. "Žensko vece u hotelu Finbar" predstavlja duhovit literarni odgovor sedam priznatih autorki na pitanja urbanih iskustava. Voden cvrstom rukom supruge rok-zvijezde, "Finbar" je obnovljen, i postaje hotel visokog stila koji se sa trunkom ironicne nostalgije, jedva i sjeca svog nekadašnjeg porijekla. Gosti hotela, ovoga puta, uglavnom su žene; a one se, svaka na svoj nacin, nose sa složenim životnim pitanjima braka i bracnog nevjerstva, uticaja roditelja i sopstvenog rodite-ljstva i, naravno, seksualnosti, posmatrane na krajnje nesvakidašnji nacin. Romane "Hotel Finbar" i "Žensko vece u hotelu Finbar" objavio je "Klio" u poznatoj ediciji "Gral". Srpska izdanja osmislili su i priredili Raša Sekulovic i Ivana ?uric-Paunovic, a prevela ih je grupa poznatih beogradskih prevodilaca. U njima je zadržana i enigma prevoditeljstva. Imena prevodilaca (kao i pisaca) navedena su po abecednom redosljedu, a na citaocima je da utvrde autorstvo svakog poglavlja.
Dermot Bolger je roden u Finglasu, sjevernom dijelu Dablina, 1959. godine. Autor je romana "Putovanje kuci", "Ženina kci", "Drugi život", "Oceva muzika", "Emiline cipele", "Iskušenje", potom brojnih drama, kao što su "Tužbalica za Arturom Klirijem", "U visokoj Njemackoj", "Vedri april". Napisao je i nekoliko knjiga poezije i nekolko filmskih scenarija. Od 1979. do 1992. godine vodo je u Dablinu izdavacku kucu "Raven Arts Press". Dobitnik je brojnih priznanja medu kojima su i nagrada "Semjuel Beket", Memorijalna nagrada, BBC nagrada.
Knjigu "Hotel Finbar" napisali su, po Vašoj ideji, sedam irskih pisaca zajedno. Recite nam kako je sve to pocelo i otkud baš prica o dablinskom hotelu?
- Prije nekoliko godina pisao sam jedan dugacak roman pod naslovom "Oceva muzika". Njegova dužina se stalno uvecavala, ali se rok za završavanje nikako nije smanjivao. I na kraju izgubio sam poprilicno od svoje tjelesne težine i dospio u bolnicu zbog problema sa srcem. Rekao sam sebi da mora postojati nekakav drugi nacin za pisanje romana. I jedne veceri dok sam šetao svog psa razmišljao sam o Marku Tvenu i njegovom junaku Tomu Sojeru, koji je kucni posao, farbanje tetkine ograde u bijelo, preokrenuo u zabavu i ucinio da njegovi drugari to urade umjesto njega. Cinilo mi se da je to jednostavniji nacin i kod pisanja romana. Jer, bio sam upravo završio veliku knjigu, a mnogi od mojih prijatelja bili su raspoloženi za takvu vrstu zabave i bilo mi je jednostavno upitati ih za saradnju na jednom poglavlju romana, cija je radnja smještena u hotelu, koji sam ja izmislio i ucrtao nekakvu prvobitnu zamisao. Za mene je bilo posebno fascinantno vidjeti kako pisci medusobno saraduju i jedni drugima ustupaju svoje izmišljene likove i kako imaginacija jednog pisca ulazi u imaginaciju drugog pisca.
Dakle, hotel Finbar je imaginarno, a ne stvarno mjesto?
- Da, to je fikcionalno mjesto, ali osmišljeno je na osnovu brojnih stvarnih hotela, ukljucujuci i "Klarens" hotel. To je bio jedan staromodni hotel, sve dok ga nijesu popravili i kupili nekolko rok grupa, medu kojima je i bend U2.
Hotel Finbar predstavlja jednu vrstu mikrokosmosa, zar ne?
- Postavljanjem radnje u hotel, dobila se velika sloboda i tako je unutrašnji svijet postao ogledalo za svijet izvan hotela.
U ovih sedam prica o hotelu Finbar ima dosta nostalgije, ali i humora i melanholije, što se u mnogome razlikuje od druge knjige - "Žensko vece u hotelu Finbar"?
- Ta razlika je postignuta sa stilom samog hotela. Hotel Finbar je zaista bio stjecište siromašnih i jadnih Iraca i smatram da price reflektuju takvo stanje. Prije nego što sam pozvao drugu grupu pisaca za "Žensko vece u hotelu Finbar", po mojoj zamisli je taj fikcionalni hotel renoviran i dobio nove vlasnike, mislim da su ti novi pisci pisali o promjenama u Irskoj i novom novcu koji se odjednom obreo u Irskoj. Jer, kada je o toj gradevini je rijec, i buduci da je tako, onda radnja prvog dijela više pripovijeda o prošlosti nego nastavak.
"Žensko vece u hotelu Finbar" više je knjiga o ljudskim odnosima, o medusobnim rodackim i prijateljskim sponama?
- To morate pitati dame koje su sve to smislile, ja sam u ovom slucaju bio samo vratar.
Koliko su medusobno ove dvije knjige slicne? Prepoznaju li se specificnosti ženskog i muškog pisma?
- Ne zaboravite da su i u prvom romanu, "Finbar hotelu", dva pisca bile žene, tako da nije ta knjiga bila strogo muška, pa ni druga strogo ženska. Moja ideja je bila da im samo dam eksterijer hotela i da ih pustim da sami kreiraju nove likove u svojoj mašti, a potom da vidim mogu li na suptilan nacin predložiti da se svi likovi zajedno spoje.
U ovim knjigama postoji enigma autorstva. Zašto ste ostavili citaocima da otkrivaju koji se pisac krije iza koje price?
- To je ono što ovu knjigu cini zabavnom i što je odmah uznemirilo kriticare. Izvjesni kriticari se plaše da kritikuju odredene pisce, i takode nikada nece uputiti pohvalne rijeci nekim drugim autorima. Skrivanjem imena autora, mi smo u fokus teksta stavili ciste rijeci koje stoje na stranicama knjige, a ne autorovu reputaciju. Iako se književnim kriticarima u Irskoj to nije dopalo, ipak knjiga je zabilježila ogromnu prodaju.
Petnaest irskih pisaca takode su zajedno ucestvovali i na još jednom projektu - zajednickom pisanju romana "Jejts je mrtav". Koliko je ova knjiga slicna romanima o hotelu Finbar?
- Kada je objavljen roman "Jejts je mrtav", godinu dana poslije "Hotela Finbar", neki kriticari su sa dozom neprijatnosti sasvim pogrešno tvrdili da je ovaj skoro slican sa "Hotelom Finbar". Medutim, to je u potpunosti netacno. U stvari roman "Jejts je mrtav" (koji je priredio Džozef ON Konor, jedan od autora "Hotela Finbar") zaceo se prije "Hotela Finbar". "Finbar" je bio napisan nevjerovatno brzo, jer svih sedam pisaca su pisali istovremeno, a pored toga ja sam tokom rada pisce gurkao i zastrašivao, tako da je roman brzo završen. U toku pisanja romana "Jejts je mrtav" Džozef je morao da saceka dok autorka ili autor završi svoje poglavlje i da ga proslijedi sljedecem piscu što oduzima dug vremenski period, isto kao što to zahtijeva kanonizacija i potrebno je imati strpljenje sveca.
Uredili ste knjigu savremene irske proze. Irska književnost trenutno ima sjajne pisce: Dojl, Hamilton, ON Konor. Kako vi objašnjavate ogroman uspjeh irskih umjetnika širom svijeta?
- Mislim da su Irci po prirodi dobri pripovjedaci. Ja ne poznajem dovoljno književnost koja se stvara u vašoj zemlji, pa ne mogu govoriti o njoj i porediti je, ali sigurno je da u Velikoj Britaniji i Americi postoji puno razlicitih spisateljskih rukopisa. Mnogi od njih nastaju kao rezultat kurseva kreativnog pisanja na univezitetima, što je zaista jedna prelijepa vještina, ali iz straha od sopstvene ljepote zaboravljamo da ispricamo pricu koja ce i emocijalno opciniti citaoce.
Šta nam možete reci o udruženju "Aosdana", koje okuplja istaknute irske intelektualce?
- "Aosdana" je slobodna asocijacija vrhunskih pisaca, slikara i kompozitora u Irskoj, koji se sastaju jedanput u godini. Glavna pomoc se ogleda u tome da uplacuju male honorare svojim clanovima ciji su prihodi mali i na taj ih nacin pomože.


Pod DŽojsovom sjenkom

Vaš roman "Putovanje kuci", prema ocjenama kriticara je najbolji romana o Dablinu, poslije Džojsoviih romana. Koliko je ovaj slavni irski pisac uticao na Vaše stvaralaštvo?
- Moje pisanje je pokušaj da izadem iz sjenke ovog velikog irskog pisca. Ne mogu vam reci koliko je dobar ili koliko je loš bio roman "Putovanje kuci", ipak volio bih da vidim jednoga dana i njegov prevod na srpski jezik. A ono što vam mogu reci je da sam predstavio sasvim drugaciji Dablin, od onog istog grada koji su opisali Džejms Džojs i drugi veliki irski pisci toga doba. Ova knjiga pokušava da ignoriše njihovo prisustvo i prikaže grad kao neizgradeno novo mjesto u procesu radanja.


Kazna u kulturnim tamnicama

Zašto je po Vašem mišljenju pitanje identiteta i pripadnosti tako znacajno u modernoj irskoj književnosti?
- Smatram da je svaka vrsta pisanja samo jedan pokušaj da se docara i osjeti svijet, kao i mjesto pisaca u takvom svijetu. Tako se na neki nacin osvaja i društveno mjesto pisca u okviru svjetskih granica. U posljednjih 150 godina mnogo je Iraca vodilo svoje mucenicke živote kako izvan Irske, tako i u njoj, suoceni sa masovnom emigracijom. Taj trend je sada izmijenjen. Uvijek sam pokušavao da u svojim djelima progovorim o svim mojim stricevima, ujacima i tetkama prinudenim da emigriraju i da ispaštaju u kulturnim tamnicama, koje su sastavni dio emigranata u bilo kojoj zemlji svijeta, isto kao i osjecaj da u potpunosti ne pripadate kako jednom tako i ni drugom mjestu.





Vujica OGNJENOVIC

30.07.05

U irskoj književnosti se 1997. godine pojavio roman “Hotel Finbar”, čudesna priča o hotelu zanimljive istorije i neobične skupine likova. Ovaj roman priredio je Dermot Bolger, a pored njega autori su i Dženifer Džonston, Rodi Dojl, En Enrajt, Hjugo Hamilton, Džozef OŇ Konor i Kolm Tojbin, “novotalasna” irska generacija pisaca iz pedesetih i šezdesetih godina. Svaki od pisaca je dobio po jednu sobu u trošnom hotelu, sa zadatkom da osmisli goste i opravda njihovo prisustvo. Prema imaginaciji navedenih pisaca hotel “Finbar” stoji uz dablinske dokove već od dvadesetih godina prošlog vijeka i na rubu je propadanja. To je, zapravo, poprište smutljivih sveštenika, prostitutki i političara. Uskoro će ga njegov novi vlasnik, čuvena holandska rok-zijezda, porušiti do temelja, ali prije nego što do toga dođe ovo legendarno zdanje će u toku jedne noći posjetiti nevjerovatna grupa gostiju.
Oko ovog zapleta vrti se radnja romana “Hotel Finbar”, koji je poslije velike popularnosti doživio i nastavak - “Žensko veče u hotelu Finbar”. Ovoga puta Dermot Bolger je okupio poznate irske spisateljice: Miv Binši, Kler Bojlan, Emu Donohju, En Haverti, Eilis Ni Duibini, Kejt OŇ Riordan i Dirdri Pursel. “Žensko veče u hotelu Finbar” predstavlja duhovit literarni odgovor sedam priznatih autorki na pitanja urbanih iskustava. Vođen čvrstom rukom supruge rok-zvijezde, “Finbar” je obnovljen, i postaje hotel visokog stila koji se sa trunkom ironične nostalgije, jedva i sjeća svog nekadašnjeg porijekla. Gosti hotela, ovoga puta, uglavnom su žene; a one se, svaka na svoj način, nose sa složenim životnim pitanjima braka i bračnog nevjerstva, uticaja roditelja i sopstvenog rodite-ljstva i, naravno, seksualnosti, posmatrane na krajnje nesvakidašnji način. Romane “Hotel Finbar” i “Žensko veče u hotelu Finbar” objavio je “Klio” u poznatoj ediciji “Gral”. Srpska izdanja osmislili su i priredili Raša Sekulović i Ivana Đurić-Paunović, a prevela ih je grupa poznatih beogradskih prevodilaca. U njima je zadržana i enigma prevoditeljstva. Imena prevodilaca (kao i pisaca) navedena su po abecednom redosljedu, a na čitaocima je da utvrde autorstvo svakog poglavlja.
Dermot Bolger je rođen u Finglasu, sjevernom dijelu Dablina, 1959. godine. Autor je romana “Putovanje kući”, “Ženina kći”, “Drugi život”, “Očeva muzika”, “Emiline cipele”, “Iskušenje”, potom brojnih drama, kao što su “Tužbalica za Arturom Klirijem”, “U visokoj Njemačkoj”, “Vedri april”. Napisao je i nekoliko knjiga poezije i nekolko filmskih scenarija. Od 1979. do 1992. godine vodo je u Dablinu izdavačku kuću “Raven Arts Press”. Dobitnik je brojnih priznanja među kojima su i nagrada “Semjuel Beket”, Memorijalna nagrada, BBC nagrada.

Knjigu “Hotel Finbar” napisali su, po Vašoj ideji, sedam irskih pisaca zajedno. Recite nam kako je sve to počelo i otkud baš priča o dablinskom hotelu?
- Prije nekoliko godina pisao sam jedan dugačak roman pod naslovom “Očeva muzika”. Njegova dužina se stalno uvećavala, ali se rok za završavanje nikako nije smanjivao. I na kraju izgubio sam poprilično od svoje tjelesne težine i dospio u bolnicu zbog problema sa srcem. Rekao sam sebi da mora postojati nekakav drugi način za pisanje romana. I jedne večeri dok sam šetao svog psa razmišljao sam o Marku Tvenu i njegovom junaku Tomu Sojeru, koji je kućni posao, farbanje tetkine ograde u bijelo, preokrenuo u zabavu i učinio da njegovi drugari to urade umjesto njega. Činilo mi se da je to jednostavniji način i kod pisanja romana. Jer, bio sam upravo završio veliku knjigu, a mnogi od mojih prijatelja bili su raspoloženi za takvu vrstu zabave i bilo mi je jednostavno upitati ih za saradnju na jednom poglavlju romana, čija je radnja smještena u hotelu, koji sam ja izmislio i ucrtao nekakvu prvobitnu zamisao. Za mene je bilo posebno fascinantno vidjeti kako pisci međusobno sarađuju i jedni drugima ustupaju svoje izmišljene likove i kako imaginacija jednog pisca ulazi u imaginaciju drugog pisca.

Dakle, hotel Finbar je imaginarno, a ne stvarno mjesto?
- Da, to je fikcionalno mjesto, ali osmišljeno je na osnovu brojnih stvarnih hotela, uključujući i “Klarens” hotel. To je bio jedan staromodni hotel, sve dok ga nijesu popravili i kupili nekolko rok grupa, među kojima je i bend U2.

Hotel Finbar predstavlja jednu vrstu mikrokosmosa, zar ne?
- Postavljanjem radnje u hotel, dobila se velika sloboda i tako je unutrašnji svijet postao ogledalo za svijet izvan hotela.

U ovih sedam priča o hotelu Finbar ima dosta nostalgije, ali i humora i melanholije, što se u mnogome razlikuje od druge knjige - “Žensko veče u hotelu Finbar”?
- Ta razlika je postignuta sa stilom samog hotela. Hotel Finbar je zaista bio stjecište siromašnih i jadnih Iraca i smatram da priče reflektuju takvo stanje. Prije nego što sam pozvao drugu grupu pisaca za “Žensko veče u hotelu Finbar”, po mojoj zamisli je taj fikcionalni hotel renoviran i dobio nove vlasnike, mislim da su ti novi pisci pisali o promjenama u Irskoj i novom novcu koji se odjednom obreo u Irskoj. Jer, kada je o toj građevini je riječ, i budući da je tako, onda radnja prvog dijela više pripovijeda o prošlosti nego nastavak.

“Žensko veče u hotelu Finbar” više je knjiga o ljudskim odnosima, o međusobnim rođačkim i prijateljskim sponama?
- To morate pitati dame koje su sve to smislile, ja sam u ovom slučaju bio samo vratar.

Koliko su međusobno ove dvije knjige slične? Prepoznaju li se specifičnosti ženskog i muškog pisma?
- Ne zaboravite da su i u prvom romanu, “Finbar hotelu”, dva pisca bile žene, tako da nije ta knjiga bila strogo muška, pa ni druga strogo ženska. Moja ideja je bila da im samo dam eksterijer hotela i da ih pustim da sami kreiraju nove likove u svojoj mašti, a potom da vidim mogu li na suptilan način predložiti da se svi likovi zajedno spoje.

U ovim knjigama postoji enigma autorstva. Zašto ste ostavili čitaocima da otkrivaju koji se pisac krije iza koje priče?
- To je ono što ovu knjigu čini zabavnom i što je odmah uznemirilo kritičare. Izvjesni kritičari se plaše da kritikuju određene pisce, i takođe nikada neće uputiti pohvalne riječi nekim drugim autorima. Skrivanjem imena autora, mi smo u fokus teksta stavili čiste riječi koje stoje na stranicama knjige, a ne autorovu reputaciju. Iako se književnim kritičarima u Irskoj to nije dopalo, ipak knjiga je zabilježila ogromnu prodaju.

Petnaest irskih pisaca takođe su zajedno učestvovali i na još jednom projektu - zajedničkom pisanju romana “Jejts je mrtav”. Koliko je ova knjiga slična romanima o hotelu Finbar?
- Kada je objavljen roman “Jejts je mrtav”, godinu dana poslije “Hotela Finbar”, neki kritičari su sa dozom neprijatnosti sasvim pogrešno tvrdili da je ovaj skoro sličan sa “Hotelom Finbar”. Međutim, to je u potpunosti netačno. U stvari roman “Jejts je mrtav” (koji je priredio Džozef OŇ Konor, jedan od autora “Hotela Finbar”) začeo se prije “Hotela Finbar”. “Finbar” je bio napisan nevjerovatno brzo, jer svih sedam pisaca su pisali istovremeno, a pored toga ja sam tokom rada pisce gurkao i zastrašivao, tako da je roman brzo završen. U toku pisanja romana “Jejts je mrtav” Džozef je morao da sačeka dok autorka ili autor završi svoje poglavlje i da ga proslijedi sljedećem piscu što oduzima dug vremenski period, isto kao što to zahtijeva kanonizacija i potrebno je imati strpljenje sveca.

Uredili ste knjigu savremene irske proze. Irska književnost trenutno ima sjajne pisce: Dojl, Hamilton, OŇ Konor. Kako vi objašnjavate ogroman uspjeh irskih umjetnika širom svijeta?
- Mislim da su Irci po prirodi dobri pripovjedači. Ja ne poznajem dovoljno književnost koja se stvara u vašoj zemlji, pa ne mogu govoriti o njoj i porediti je, ali sigurno je da u Velikoj Britaniji i Americi postoji puno različitih spisateljskih rukopisa. Mnogi od njih nastaju kao rezultat kurseva kreativnog pisanja na univezitetima, što je zaista jedna prelijepa vještina, ali iz straha od sopstvene ljepote zaboravljamo da ispričamo priču koja će i emocijalno opčiniti čitaoce.

Šta nam možete reći o udruženju “Aosdana”, koje okuplja istaknute irske intelektualce?
- “Aosdana” je slobodna asocijacija vrhunskih pisaca, slikara i kompozitora u Irskoj, koji se sastaju jedanput u godini. Glavna pomoć se ogleda u tome da uplaćuju male honorare svojim članovima čiji su prihodi mali i na taj ih način pomože.

Pod Džojsovom sjenkom

Vaš roman “Putovanje kući”, prema ocjenama kritičara je najbolji romana o Dablinu, poslije Džojsoviih romana. Koliko je ovaj slavni irski pisac uticao na Vaše stvaralaštvo?
- Moje pisanje je pokušaj da izađem iz sjenke ovog velikog irskog pisca. Ne mogu vam reći koliko je dobar ili koliko je loš bio roman “Putovanje kući”, ipak volio bih da vidim jednoga dana i njegov prevod na srpski jezik. A ono što vam mogu reći je da sam predstavio sasvim drugačiji Dablin, od onog istog grada koji su opisali Džejms Džojs i drugi veliki irski pisci toga doba. Ova knjiga pokušava da ignoriše njihovo prisustvo i prikaže grad kao neizgrađeno novo mjesto u procesu rađanja.

Kazna u kulturnim tamnicama

Zašto je po Vašem mišljenju pitanje identiteta i pripadnosti tako značajno u modernoj irskoj književnosti?
- Smatram da je svaka vrsta pisanja samo jedan pokušaj da se dočara i osjeti svijet, kao i mjesto pisaca u takvom svijetu. Tako se na neki način osvaja i društveno mjesto pisca u okviru svjetskih granica. U posljednjih 150 godina mnogo je Iraca vodilo svoje mučeničke živote kako izvan Irske, tako i u njoj, suočeni sa masovnom emigracijom. Taj trend je sada izmijenjen. Uvijek sam pokušavao da u svojim djelima progovorim o svim mojim stričevima, ujacima i tetkama prinuđenim da emigriraju i da ispaštaju u kulturnim tamnicama, koje su sastavni dio emigranata u bilo kojoj zemlji svijeta, isto kao i osjećaj da u potpunosti ne pripadate kako jednom tako i ni drugom mjestu.

Vujica OGNJENOVIĆ