01.09.16 Lipar
USPOMENE JEDNE KRALJICE
Knjiga koju su Ljubinka Trgovčević, Svetlana Tomić i Ivana Hadži-Popović priredile i objavile 2015. godine, čini jednu sažetu, literarno i umetnički vrednu zaostavštinu koja je svoj dug put, gotovo dve decenije od prvog objavljivanja (1999.) prelazila dopunjujući se do konačnog izdanja ,,Ruža i trnje“ kao male istorije privatnog života srpskog dvora. Neka je čitaocu na pameti da izdanje koje danas čitamo obuhvata ne samo memoarsku prozu, već i književno ostvarenje nekadašnje srpske vladarke i da otvara neka do tada zataškavana politička i istorijska pitanja.
Pored ,,Uspomena“ koje kazuju o kraljičinom životu, oblikovanim kao memoarska proza u tri dela, ovo izdanje donosi i prepisku kraljice Natalije Obrenović sa tadašnjim uglednim političarima: Milutinom Garašaninom, austrijskim poslanikom Kevenhilerom, generalom Savom Grujićem, mitropolitom Mihailom ali i Natalijinim sinom Aleksandrom i rodbinom, koju je za života kraljica vodila u Srbiji ali i po izgnanstvu u Francusku, kao i već pomenuti književni rad kraljice u prozno oblikovanim bajkama ,,Mati i sin“ i kraljičinim aforizmima. Delo je dopunjeno jednim ne tako skromnim istorijskim ali i literarnim osvrtom na hronologiju događaja i stvaralaštva kraljice Natalije koju su svojim tekstovima predstavile Svetlana Tomić i Ljubinka Trgovčević.
Čini se da je u 2015. godini objavljivanjem memoarske proze kraljice Natalije kao i organizovanjem ,,Izložbe kraljice Natalije Obrenović iz fonda Branka Stojanovića“ u Istorijskom muzeju Srbije, ponovo probuđeno u narodu sećanje na jednu gotovo zaboravljenu ličnost, srpsku kraljicu koja je Srbiji podarila mnogo više od naslednika dinastije Obrenović. Kako je priča o jednoj od najtragičnijih ali i najmisterioznijih vladarki Srbije dugo skrivana od javnosti, kasnija svedočanstva Jovana Žujovića, bliskog Natalijinog prijatelja, istoričara Slobodana Jovanovića i Branka Stojanovića čine neku vrstu tabuizacije ali istovremeno i demistifikacije događaja iz vremena jednog ,,kraljevskog reda“. Ne treba zaboraviti da je nekadašnja kraljica svoje spise zaveštala Srbiji, iako je iz iste proterana 1891. godine, a tek kasnija svedočanstva ukazuju na razloge takvog njenog postupanja. Kraljica Natalija, rođena Keško, stupivši u brak sa srpskim knezom, a 1882. godine srpskim kraljem Milanom Obrenovićem, bila je svedok jedne burne istorije Srbije, ali i njen učesnik. Dolazak na presto, kraljičina očekivanja, prvi susreti sa srpskim uglednicima, ratovi koje je preživela našli su se u Natalijinim zapisima kao i brojni komentari i rekli bismo lični pečat na svaki od ovih zabeleženih događaja. Ličnost Milana Obrenovića, poznata u narodu i istoriji po brojnim ljubavnim aferama ali i veštom upravljanju vojskom i hrabrom vojskovođi, svoj ugled nije sticala unutar dvora već ogromnim zalaganjem svojih potčinjenih. Upravo se iza detinje i narcisoidne prirode kralja krije i mukotrpan život žene na dvoru. Iako u narodu poznate burne Milanove afere, ukazuju da presto nije podizao naslednike u prihvatljivoji ,,zdravoj“ sredini, a brojni zataškavani incidenti prikrivani i čuvani unutar beogradskih zidina, Natalijinim proterivanjem iz Srbije ulaze u knjigu koju danas čitamo gotovo sa nevericom i divljenjem nad sudbinom žene koja je čini se samo u usamljenim časovima pisanja mogla istinski da se ispoveda jedino hartiji. Čitalac, otkrivajući intimnu ispovest vladarke, više nije samo zakasneli svedok koji se susreće se ogoljenim životom kralja i kraljice već i sa stvarnom slikom vođenja politike na srpskom dvoru. Ono na šta se apeluje kod čitaoca memoarske proze, to je da se ne da lako zavesti uvek subjektivnim tragovima kojima nas vodi njegov autor. Ipak, ono što prati kraljičine memoare to je njena intenzivna prepiska kojom se dobija potpunija i rekli bismo verodostojna slika stvarnosti života na srpskom dvoru. Prepiska koju u knjizi čitamo nakon ,,Mojih uspomena“ daje podrobniju sliku događaja koje u memoarima opisuje kraljica Natalija, a o kojima raspravlja u svojim pismima. Razlika postoji i priređivači ukazuju na pojedine odlomke iz memoara koji ako se čitaju paralelno sa pismima daju potpuniju sliku i jedno objektivno viđenje ličnosti Natalije Obrenović. Događaji koji prate prepisku, kao i ton kojim se Natalija obraća svojim adresantima argumentuju i dokazuju pojedine događaje na dvoru koji su ne samo zataškavani već i negirani. U takvoj stvarnosti, daleko od javnosti, koja prati samo jedan obrazac mišljenja, onaj koju javno odobrava vlast, kraljica Natalija vodi intimnu politiku unutar zidina beogradskog dvora. Život, koji se istovremenim čitanjem memoara i pisama predočava čitaocu, otkriva jednu snažnu ali i gordu ženu koja pre svega piše i kazuje o čoveku i svemu što titula od njega zahteva. Mnoge spekulacije i lažna svedočanstva koja su pratila život kraljice nakon proterivanja iz Srbije ostaju na čitaocu da sagleda iz njenih kasnijih pisama u toku boravka u Parizu, ali i iz njenih književnih ostvarenja. Sve ono što je u nedostupnim ili pak zagubljenim dokumentima moglo da pruži čitaocu jasniju sliku kraljičinog majčinskog odnosa, potvrđuje njena književnost, kako aforizmi ali i bajke. Pripovetke ,,Mati“ i ,,Pesma o krunisanom detetu“ koje su u knjizi date nakon već pomenutih aforizama, jesu jedna alegorijska priča o roditeljstvu i majčinskoj brizi, koja posmatrajući sudbinu kraljice Natalije možemo reći da nije bila bezrazložna. Gotovo savršenom čini se ideja priređivača o objavljivanju jednog autentičnog književnog dela kraljice Natalije, jer koliko god da u memoarskoj prozi autora pronalazimo stilske, literarne, pripovedne vrednosti, književno delo nam otkriva i ono što memoari ne kazuju. Ako se uzme u obzir da su događaji nakon 1903. godine pratili patnju i razočaranost usled progonstva do tada najvažnije žene Srbije, još uvek se čini nejasnim nedostatak Natalijinih komentara o sudbini sina Aleksandra i njene suzdržanosti od kazivanja o velikoj razočaranosti kada je pored izneverenosti supruga doživela i sinovljevo odbacivanje. Čuvena afera Majskog prevrata koja je uzdrmala ne samo srpski narod i veru u kralja, već i sam dvor i monarhiju, nije bila i predmet Natalijinih ispovesti.
Čini se da je u Natalijinoj ponekad gordoj ćutljivosti i osmehivanju na svaku nesreću bilo više one prećutane patnje, jer: ,,Koliko suza može da sakrije osmejak jedan!“- reći će kraljica. Pobuna naroda i pokušaji da se Nataliji omogući povratak u Srbiju potvrđuju da je njena sudbina i život u svojoj tragičnosti pronašao razumevanje u običnom srpskom čoveku. A, jedno je sigurno, kraljica nikada nije bila tako prihvaćena i cenjena na dvoru kao što je bila u narodu. Upravo je srpski narod bio i razlog zašto je kraljičina zaostavština sačuvana i do danas obrađivana i prevođena. Zahvaljujući Jovanu Žujoviću, čijom rukom je napisan veći deo prevoda kraljičinih memoara, ali i Miri Trailović, čuvenoj pozorišnoj rediteljki, original uspomena se našao u SANU 1989. godine. Ipak, priređivači izdanja, koje danas čitamo, vrše sintezu podataka iz više različitih dela: Slobodana Jovanovića ,,Vlada Milana Obrenovića“, Jasmine Trajkov ,,Album kraljice Natalije Obrenović“, Staniše Vojnovića ,,Pripovetke kraljice Natalije Obrenović“, ali i drugih autora koji su se bavili sudbinom jedne zaboravljene kraljice.
Oblikujući konačnu sliku i mišljenje nakon pročitanog izdanja ,,Ruža i trnje“, možemo sa sigurnošću reći da se pred čitaocem rađa istorija koja nas poziva na jedno novo sagledavanje i razumevanje sudbine vladarki dinastije Obrenović. Ono što je ovim delom uskraćeno uzevši u obzir da podaci i beleženja izuzev prepiske ne datiraju dalje od 1889. godine nadoknađeno je tekstovima priređivača i istoričara, kao i izvanrednim izborom fotografija. Stoga, žanrovski odrediti ovo složeno delo zahteva sagledavanje kako njenih memoarskih, epistolarnih, proznih, aforističnih i istoričnih elemenata uz istovremeno posmatranje ,,galerije“ slika. Na taj način, čitajući ovu knjigu dobijamo vizuelnu, emotivnu, istorijsku ali i kulturološku sliku Srbije i malo je reći da ostajemo zahvalni na trudu prikupljanja, prevođenja i konačnog objavljivanja njenih priređivača.
Milijana Milanković
15.10.15 Vreme
Kraljica Natalija i njeno vreme
Ovog meseca, u razmaku od nekoliko dana, objavljene su dve knjige o kraljici Nataliji Obrenović: Roman kraljice Natalije Dragutina J. Ilića u izdanju "Službenog glasnika", i Ruža i trnje s kraljičinim uspomenama, aforizmima i prepiskom u izdanju "Lagune". Priređivač obe knjige je dr Svetlana Tomić (druge sa Ljubinkom Trgovčević i Ivanom Hadži Popović), docent Fakulteta za strane jezike (Alfa univerzitet), autorka brojnih naučnih radova sa posebnim interesovanjem za kulturno-političke probleme vezane za književno stvaralaštvo žena u XIX veku i adekvatnost institucionalizovanog javnog mnjenja o srpskom realizmu i istoriji ženske kulture. Roman kraljice Natalije Dragutina J. Ilića i Natalijini spisi objavljeni u knjizi Ruža i trnje teme su koje uključuju oba ova interesovanja Svetlane Tomić.
Roman kraljice Natalije objavljen je gotovo sto godina nakon premijernog izdanja 1923. godine u "Cicvarićevom beogradskom dnevniku", koji se smatra našim prvim tabloidom. Roman je objavljivan u nastavcima, nakon što je mesecima reklamiran kao senzacija uz napomenu "da svaki obrazovani Srbin treba da ga pročita i pamti".
POSLE MILION GODINA: Pisac Romana Dragutin J. Ilić (1858–1926) potiče iz čuvene beogradske porodice Ilić i brat je pesnika Vojislava Ilića. Svetlana Tomić u razgovoru za "Vreme" podseća da je danas zaboravljeni Dragutin Ilić na kraju XIX veka i na početku XX veka smatran izuzetnim piscem: "I današnji istoričari i kritičari priznaju mu veliki doprinos u poeziji, drami, romanu. Stvorio je nov tragički stih, napisao najbolji roman o starom Beogradu Hadži Diša, napisao prvu naučnofantastičnu dramu Posle milion godina, neki čak tvrde prvu i u svetskoj književnosti. Prema bibliografiji koju je 1991. u okviru svoje monografije o ovom piscu iscrpno priredio Gavrilo Kovijanić, najavljujući i pripremu piščevih sabranih dela, Dragutin Ilić je objavio 39 knjiga i 635 pojedinačnih radova. Za života je prevođen na ruski, nemački, slovački i češki jezik. U Kovijanićevoj bibliografiji zabeleženo je 126 radova napisanih o Dragutinu Iliću. Danas je taj broj mnogo veći."
Kako se desilo da je Dragutin Ilić sada gotovo zaboravljen? Svetlana Tomić kaže da mnogi proučavaoci smatraju da je odluka čuvenog kritičara i akademskog profesora Jovana Skerlića da ne uvrsti Dragutina Ilića u Istoriju nove srpske književnosti 1914. godine presudno uticala na Ilićevo problematično mesto u srpskom kanonu: "Takođe, Ilić je bio i ostao među retkima koji su po izlasku Skerlićeve Istorije sa naučne strane osporili tu publikaciju."
KRITIKA SKERLIĆA: Eventualna ponovna valorizacija Dragutina Ilića, što bi objavljivanje njegove knjige moglo da inicira, kaže naša sagovornica, pretpostavlja kritičku evaluaciju kanona, počevši od Skerlića: "Bolji poznavaoci srpske književnosti znaju da oficijelna akademska istorija nije isto što i prošlost srpske književnosti, odnosno da je Dragutin Ilić samo jedan od značajnih pisaca koji nisu u kanonu. Dragutinu Iliću niko nije osporio estetsku vrednost. Ako se sećate, prošle godine obeležavao se veliki jubilej, 100 godina od Skerlićeve smrti, ali uglavnom su se čuli hvalospevi i veličanje. Smatram da ima dosta argumenata za kritičku procenu Skerlićevog doprinosa. Kod nas su istorije književnosti zapravo hronike, popisi i liste, odabrane uglavnom prema konzervativnom modelu mišljenja, a znamo da nauka napreduje samo odgovornim kritičkim preispitivanjem. U poslednjih 20-30 godina, uprkos snažnom pozitivitetu prema Ilićevim delima, on ne postoji u kanonu ni u školskim priručnicima, a njegovi tekstovi ne nalaze se u školskim čitankama. Može da zapanji sledeća činjenica: na nedavnom naučnom skupu o porodici Ilić najviše naučnih izlaganja nije bilo posvećeno Dragutinovom ocu niti Dragutinovom bratu, čuvenom pesniku Vojislavu, već upravo Dragutinu."
DRAGUTINOVA REVOLUCIJA: Dragutin Ilić nije bio samo pisac, već i "kmet i starešina kvarta Palilula". Kao jedan od protivnika režima Milana Obrenovića, često je bio proganjan. Kad je kralj Milan odlučio da protera kraljicu Nataliju iz zemlje, Ilić je pobunio ceo Beograd nastojeći da ga spreči u tome. To su bili čuveni majski neredi 1891. godine. "Dragutin Ilić je, sa drugim Beograđanima, bio na strani kraljice makar i po cenu vlastitog života", objašnjava Svetlana Tomić. "Zahvaljujući Dragutinovoj revoluciji, Beograđani su je oteli od policajaca, želeći da ona ostane u Srbiji. Upravo o tim događajima govori Roman kraljice Natalije."
Opisujući događaje vezane za kraljičino proterivanje, Ilić istovremeno opisuje i svoju ulogu u događajima – u njegovoj knjizi oboje zajedno ratuju protiv tiranstva kralja Milana. U fikciju Ilić je uspešno utkao istorijske činjenice, ali istorija je, međutim, njegovu knjigu zanemarila kao izvor. "Teško je odgovoriti zašto", smatra Svetlana Tomić, iako je roman istorijski verodostojan. "Neki delovi se poklapaju sa iskazima Jovana Avakumovića i Tihomira J. Markovića, a neki sa informacijama koje sam nalazila u štampi i drugim istorijskim izvorima, istorijskim priručnicima. Intrigira me zašto Slobodan Jovanović, pravnik, profesor, političar, istoričar, nije pominjao ovo Ilićevo delo 1934. godine, kada je opisao i tumačio pomenute majske nerede u monografiji Vlada Aleksandra Obrenovića. Po njemu, Natalija je kriva za razvod braka, trebalo je da ćuti i popusti, a ublažavao je Milanovo nepodnošljivo ponašanje."
KRALJICA NATALIJA: "Lagunino" izdanje Natalijinih spisa, knjiga Ruža i trnje, daje sliku kraljice kakvu oficijelna istorija ne zna. "Do pojave savremenih istoričarki, kao što su Ljubinka Trgovčević, Ana Stolić, Jasmina Trajkov, Ljiljana Stankov, Jovana Blažić, Aleksandra Vuletić, raniji i noviji oficijelni istoričari, a kada to kažem mislim na akademske profesore i autore istorija, redovno su neadekvatno predstavljali kraljicu Nataliju", kaže Svetlana Tomić. "Kada se Natalija ponekad pomene, priča se o njenoj lepoti, a malo šta o tome kakve je sve nesreće pretrpela u životu, a još manje šta je sve ona učinila za srpski narod. Na početku XX veka znalo se za njenu veliku pomoć i brigu oko ranjenika u srpsko-turskom, posle i srpsko-bugarskom ratu – u to vreme ona prvi put angažuje žene da rade kao bolničarke i uvodi javna priznanja za njihovu požrtvovanost. Upamćena je i po velikim doprinosima u kulturi, umetnosti, obrazovanju žena, politici, diplomatiji, istoriji, humanitarnim zalaganjima, etnografiji. Kraljica je htela da predstavi kulturu Srbije Evropi u najboljem svetlu i angažovala je srpsku elitu da objavi reprezentativan Album Srbije. Još uvek se ne zna šta je sa Albumom. Spasila je živote mnogih ljudi koje je kralj Milan olako osuđivao. U memoarima Natalija je napomenula da je kao devojčica mnogo volela pozorište, a naći ćete podatke da je pomagala beogradsko Narodno pozorište, da je pozivala na gostovanje francuske glumačke trupe. Podržavala je jednu od najboljih tadašnjih srpskih glumica, Milku Grgurovu, i to na razne načine. Na primer, u to vreme glumica nije mogla da se uda za oficira, ali je kraljica odobrila njeno venčanje. Kraljica je Grgurovoj poklanjala svoje haljine, jer u to vreme glumice su same, sa veoma skromnim primanjima, morale da brinu o pozorišnim kostimima. Postoji podatak da je osim velikog angažmana u Beogradskom ženskom društvu kraljica Natalija bila aktivna i u Literarnom odboru tog društva."
Proletos je u Istorijskom muzeju održana izložba Natalija Obrenović u fondu Branka Stojanovića, sad su objavljene dve knjige o njoj – da li je to nagoveštaj vraćanja interesovanja javnosti za ovu dinastiju? I ako jeste, smatra Svetlana Tomić, razumljivo je: to je vreme kada se gradio nacionalni identitet, kada se išlo ka modernizaciji Srbije, kada su se dešavale bitne promene društva u svim sferama, pa je zato prisutna i aktuelnost Obrenovića.
sonja ćirić