06.05.05
Oslobađanje
Hjugo Hamilton
"Mi nikada nećemo moći da zakoračimo u budućnost bez gledanja u prošlost. To je način da razumemo budućnost. To važi i za Nemce, i za Irce i za vas"
Otkako je napisao roman Pegavi ljudi, kao jedan od glavnih podataka u biografiji Hjuga Hamiltona (1953, Dablin) navodi se da je rastao rastrzan između oca irskog nacionaliste i majke Nemice, jer je ta činjenica ključni razlog za nastanak ovog romana.
Pegavi ljudi, mešanci – u bukvalnom značenju, memoarsko je svedočenje o traganju za identitetom i o savladavanju tereta nacionalnog nasleđa, na čemu bespogovorno insistira junakov otac, i sredine (Dablin pedesetih prošlog veka) koja odbacuje, takođe bespogovorno, svakog ko nije čiste krvi. Hamilton je, istina, doticao ovu temu i u ranijim delima, ali je, kako sam naglašava u eseju napisanom povodom Pegavih ljudi, tek tu do kraja opisao svoj lični problem, preneo ga drugima, da ga i oni prepoznaju i savladaju u sebi.
Hjugo Hamilton je prošle nedelje bio gost Klija, izdavača Pegavih ljudi na srpskom jeziku (prevod Đorđe Krivokapić).
"VREME": Prva rečenica vašeg romana glasi: Kad ste mali ništa ne znate. Da li, po vama, čovek u pedesetim postane svesniji?
HAMILTON: Ponekad mislim da ne postane. Ali u tim godinama možemo to da pokušamo. Jedan od puteva ka saznanju je pisanje. Ja nisam znao svoju suštinsku priču dok nisam napisao ovu knjigu, nisam ni bio svestan da priča uopšte i postoji.
Da li je proces pisanja ovog romana bio ujedno i vrsta autoterapije?
Da mi je zbog te priče bila potrebna terapija, otišao bih kod psihijatra, ali nisam siguran da bi on našao rešenje. Ova knjiga je za mene neka vrsta oslobađanja, pišući je osetio sam se sposobnim da pričam o svojoj prošlosti, priču koja je bila tragična zbog usamljenosti u kojoj smo moja porodica i ja živeli. Moj otac je hteo da Irska bude čista, da se oslobodi svega što je britansko, i napravio je zakon takve vrste života u kući. Izolovao nas je. To je isto ono što se dogodilo irskom narodu, zato je ova priča o mom ocu ujedno i priča o irskom narodu. Kad mi je bilo 20 godina, činilo mi se da sam mrzeo oca, ali moja mama je uvek govorila, i ja sam joj zahvalan zbog toga: ako mrziš svog oca, mrziš i sebe. Kad sam osetio da hoću da napišem ovu svoju priču, moj prvi nagonski osećaj bio je da u njoj optužim oca, ali shvatio sam da kao pisac smem da ispričam priču onakvu kakva je bila, da pokušam da se stavim na mesto drugih ljudi, znači i u kožu svog oca i da ga shvatim. Moram da shvatim njegove odluke. On je živeo za svoju zemlju i za svoju decu, bio je idealista, i zbog toga nas je uvukao u svoj rat. Mama nas je spasla sa nemačkim kolačima i smislom za humor. Važeće mišljenje je da Nemci nemaju osećaj za humor, a da su Irci puni humora, ali u mojoj porodici je bilo obrnuto. Pisanje priče o mojoj porodici me je oslobodilo.
I, sad ste slobodni?
Pitali su jednom Semjuela Beketa da li je srećan, odgovorio je: nemojmo ići tako daleko. Znate, ja mislim da se pisac oseća slobodnim samo kad je za svojim stolom i kad piše. Moj odgovor je: da, mogao bih da kažem da me je knjiga oslobodila bremena, ali ne samo zato što sam je napisao nego što je ljudi čitaju, zato što se ispostavilo da i oni osećaju što i ja, da imamo isti problem, što prvi put osećam da sam uključen u svet.
Kritičari ističu vašu sposobnost da odaberete pravu reč. Da li biste možda za tu sposobnost mogli da zahvalite ocu koji je insistirao na čistoti jezika?
Da. Zato što sam morao da vodim računa koji jezik smem da govorim, da li staroirski, da li engleski, da li nemački, uvek sam morao da pazim. Staroirski je divan jezik, još se govori na severnoj i na zapadnoj obali Irske, govore ga obični ljudi. Ali, u rukama beskompromisnih ljudi kao što je bio moj otac, taj jezik postaje oružje. Sećam se, kad bi me neko pitao nešto na engelskom, ja bih uvek pogledao u svog oca da vidim da li smem da odgovorim na engleskom ili moram na staroirskom kako je on insistirao da govorimo. Sećam se, jednom je povredio moga brata ne bi li mu izbio iz glave neku englesku reč koju je izustio. Znači, oduvek sam morao da budem pažljiv prema jeziku.
Neki narodi žive u prošlim vremenima bez jasne vizije o budućim. Kako je, po vašem mišljenju, moguće osloboditi se bremena prošlosti?
Nikada nećemo moći da zakoračimo u budućnost bez gledanja u prošlost. To je način da razumemo budućnost. To važi i za Nemce, i za Irce i za vas. Ne smemo da se bojimo prošlosti i ne smemo na prošlost da gledamo kao na slabost, moramo da je kritički spoznamo kako bismo stigli do jedinog načina da razumemo budućnost. To je nešto što sam ja naučio. Znate, moj otac je pokušavao da nas zadrži zatvorene u prošlosti, a to je nemoguće. Zlostavljao nas je, jer je hteo da postanemo određena vrsta Iraca, deca na ulici su nas takođe zlostavljala, a rezultat toga je da sam ja zlostavljao braću i sestre. Čak sam pokušao da zlostavljam i majku, jednom sam joj rekao: u ovom delu kuhinje mora da se govori samo irski. Odgovorila je: ako napraviš tu granicu, neće više biti kolača, pa sam morao da napustim tu vrstu agresivnog nacionalizma. Moja prošlost, kako irska tako i nemačka, naučila me je da je bolje biti među gubitnicima. Majka je uvek govorila da nije važno biti pobednik, a jedna od prvih lekcija koju nas je naučila jeste kako da gubimo. Čudno je da ona tako govori svojoj deci, svaka majka želi da joj deca budu pobednici, ali takav je bio stav moje majke. To nije značilo da treba povlađivati drugima, to je značilo biti jak ali ne na račun drugih ljudi. Mojoj majci je bilo teško da se odupre ocu. Sećam se kad su nam dolazile tetke iz Nemačke, kuća bi odjednom postajala nemačka i otac bi gubio vlast, postajao je dobar čovek okružen nemačkim jezikom i tim ženama. Ali kad bi moje tetke otišle, majka bi ostajala sama bez prijatelja, a otac je želeo da ona bude poslušna. Jedini način da mu se suprotstavi bio je njen humor. I, tako je u tom porodičnom ratu majka bila pobednik jer je uspela da promeni oca, on je odustao od svoje agresivnosti. Mislim da će i ovde biti isto. Taj nekompromisni nacionalizam koji je ovde bio prisutan, čini mi se, na putu je da nestane.
U vašim delima kritičari nalaze uticaj Džejmsa Džojsa. Da li ste svesni toga?
Rođen sam u Dablinu, a to znači da je nemoguće izbeći Džojsa. To je kao da pokušavate da izbegnete crni hleb i poridž. Njegov uticaj je u vazduhu, jak je kao irski jezik.
Kako biste definisali dom, otadžbinu?
Moram da kažem da je moj otac na neki način bio u pravu kad je govorio da je tvoj dom tvoj jezik. Ali, ja bih išao dalje od toga: dom je mesto ispunjeno ljudima koje srećeš, knjigama koje si pročitao, filmovima koje si video, gradovima koje si obišao putujući po svetu. Dom je mesto u mašti, a ne ono koje piše u tvom pasošu. I ljudi koji od Srbije grade dom, isto kao oni koji to čine u Irskoj ili u Nemačkoj, u stvari su majke koje pričaju priče deci, pisci koji pišu knjige, umetnici, to su oni koji svojim delom učine dom od neke zemlje.
Sonja Ćirić
29.04.05
Živeli smo iza barikada identiteta
Hjugo Hamilton
Tokom protekle nedelje, gost Beograda i izdavačke kuće "Clio" bio je Hjugo Hamilton, pisac irsko-nemačkog porekla, čiji je opus ostvario i veliki utisak i značajan uticaj i na čitaoce i na pisce i na kritičare širom Evrope. Naša čitalačka publika upoznala se sa Hamiltonovim delom preko romana "Pegavi judi" (preveo sa engleskog Đorđe Krivokapić, a objavio "Clio"), romanu koji na intrigantan, duhovit, pikarski način govori o piščevom odrastanju u Irskoj, uz majku Nemicu i oca irskog nacionalistu, koji zahteva da njegova deca govore gaelik jezik. Uz "Pegave ljude", Hamiltonov opus čine i romani "Surrogate City" (Grad-surogat), "The Last Shot" (Poslednji pucanj), "The Love Test" (Test ljubavi), kao i zbirke pripovedaka "Dublin Where The Palm Trees Grow" (Dablin u kome rastu palme) i novih romana "Headbanger" (Praznoglavac) i "Sad Bastard" (Tužna bitanga). Hamilton, dobitnik Runi nagrade za irsku književnost, za Danas govori o svom literarnom i životnom iskustvu, humoru kao odbrani i načinu prevazilaženja neprijatnih životnih iskustava, biografiji kao sudbini...
Poznati srpski pisac, Danilo Kiš, govorio je da je njega piscem načinio "podmukli faktor biografije". Ne mogu a da i Vama ne postavim slično pitanje: da li je biografski momenat ono što je i Vas načinilo piscem? Ili čoveka čini piscem nešto nevidljivo, što ne podleže ni definiciji ni krajnjem saznanju, što pisac, u suštini, i jeste?
- Naravno, biografija je ono što oblikuje naše živote, ali takođe i nešto od čega bežimo. Mi ponovo oblikujemo naše živote i priče o nama samima, tako da se slože s našom prošlošću, kako sa našom porodičnom istorijom, tako i sa istorijama naših junaka.
"Pegavi ljudi" su kod naših čitalaca ostavili utisak duboke, raskošne tragikomedije, nalik na irsko-nemački, felinijevski "Amarkord". Kako objašnjavate činjenicu da se možda u pozorištu još i može naći pokoja nova komedija, ali da je roman u dvadesetom veku gotovo ostao bez humora, osmeha i smeha?
- Za mene je bilo vrlo važno da humor na neki način oslobodi tamnu stranu mog iskustva iz detinjstva. Humor je nešto što je moja majka donela iz Nemačke i on je nekako našao put i do mog pisanja. Humor koji je gotovo uvek nehotičan, koji dolazi iz nerazumevanja onoga što roditelji kažu.
Ivo Andrić negde kaže: "Čoveka ubija njegova najveća strast". Da li zato otac u "Pegavim ljudima" strada od pčela koje je toliko voleo, majka od ljubavi koju, uprkos svemu, oseća prema ocu, a deca jer ih vole oboje?
- Jasno je da je moj otac sve radio iz strasti i ljubavi, kako prema sebi, tako i prema svojoj porodici. Njegov idealizam bio je neograničen, ma koliko gurao njega i njegovu porodicu u izolaciju. U toj izolaciji, njegova ljubav gušila ga je na mnogo načina, i neminovno, stradao je od svojih sopstvenih pratilaca, pčela.
"Pegavi ljudi" sinonim su , u romanu, za Vaš porodični krug. Pa ipak, da li su sva deca na svetu upravo to - pegavi ljudi? Dolaze na svet u kome postoje pravila kojima moraju da se prilagode,a ni ne razumeju ih do kraja, već samim svojim rođenjem ulaze u sukobe i tabore odraslih iako ih do kraja ni ne razumeju i - da li ikad prestajemo da nosimo u sebi upravo to - nesrećno, iz ko zna kojih razloga pegavo, obeleženo dete?
- Mislim da mi nikad ne odrastamo. Ostajemo deca čitavog života. Iako donosimo odluke odraslih i život nas tera da se ponašamo odgovorno da bismo se uklopili u društvo, mislim da uvek imamo umove deteta, drugim rečima, da smo ljudi koji nikada do kraja ne razumeju i nikada ne dođu u sklad sa svojim okruženjem.
U svetu faune, vlada zakon jačeg. U svetu ljudi, vlada, takođe, zakon jačeg. Kako, onda, mogu opstati svi oni koji ne pripadaju vladajućem taboru? Svi "pegavi ljudi"?
- Kada sam pedesetih godina odrastao u Irskoj, ideja o ljudima koji su drugih ili mešanih nacionalnosti, o "pegavim ljudima", bila je vrlo neuobičajena. Kao što smo videli u Severnoj Irskoj ili u bivšoj Jugoslaviji, postojala je tendencija da se ljudi separatišu i žive iza barikada identiteta. Napokon se to menja i sada je svim ljudima različitih ili mešanih nacionalnosti, svim "pegavim ljudima" lakše da žive.
Josif Brodski je u jednom od svojih eseja rekao: "Od bavljenja književnošću, važnije je biti dobar i nikoga ne povrediti"? Šta je za Vas važnije od književnosti?
- Najveće otkriće za mene je da u svojim knjigama, pišući, ne morate izvoditi ljude na sud. Kao dete, bio sam u tom iskušenju, ali sada ne mogu da stavim na optuženičku klupu ni svoju majku ni oca, ni bilo koga drugog. Optuživanje ljudi ili likova u knjigama nije način da ih razumemo.
Sanja Domazet
>> Politika, 28.4.2005.
Nosio sam svoj identitet
Za mene je domovina nešto što živi u duhu i mašti, ne samo zastava ili pasoš koje imamo, već je to zbirka ljudi koje srećemo, zemalja u koje smo putovali, grobova koje smo posetili, sve to čini domovinu
Rođen sam u Dablinu (1953) i odrastao u „pegavoj” poluirskoj, polunemačkoj porodici. Moja majka je govorila nemački i pričala nam priče o svojoj zemlji, o posleratnoj Nemačkoj koju je ostavila za sobom da bi došla u Irsku. Moj otac je bio revolucionarni irski nacionalista, koji nam nije dozvoljavao da u kući govorimo engleski - kaže gost Beograda, irski pisac Hjugo Hamilton, čiju je autobiografsku knjigu „Pegavi ljudi” u prevodu Đorđa Krivokapića objavila beogradska izdavačka kuća „Klio”. Hamilton, koji je nedavno u našem listu objavio članak „Nemačko osećanje usamljenosti” otkriva nam svoja sećanja na komplikovano odrastanje, dvojni identitet, osećanje krivice, fenomen žrtve...
Jednom ste rekli da je pisanje Vaš način da se oslobodite od zbunjenosti detinjstva i put ka oslobađanju od prošlosti. Zašto ste u romanu „Pegavi ljudi” izabrali tačku gledišta dečaka?
- Bilo mi je vrlo važno da ne optužim svoje roditelje, ili da bilo kome sudim, jer i meni je u detinjstvu na neki način suđeno pošto sam delom Nemac. Tako da nikome drugom to nisam želeo da uradim. Mislim da se stvari najbolje razumeju kroz detinju zbunjenost, jer tada ništa ne procenjujete i ne donosite presude. Dok sam pisao knjigu, sve mi je postajalo jasnije. Ponovo sam iskusio svoje detinjstvo...
Kako iz sadašnje perspektive vidite svoju porodicu, rastrzanu između dva jezika i dve kulture?
-Za mene, kao odraslog čoveka, važno je otkriće da je ideja „pegavosti”, pomešanosti kultura i nasleđa u jednom čoveku, u stvari, dobra. U redu je biti pomešane krvi, poticati iz jednog ili više podneblja. Po shvatanju moga oca mi smo trebali da budemo izolovani, u našem irskom ili nemačkom poreklu, i to je za mene, kao mališana, bio strašan konflikt. Sad kao odrastao shvatam značenje pomešanog porekla i lakše ga prihvatam. Imajte na umu Irsku šezdesetih godina: kao vrlo izolovanu i siromašnu zemlju, možda ne toliko različitu od sadašnje Srbije i Crne Gore, sa malo kontakata sa okolnim svetom. Moja porodica postala je, takođe, vrlo izdvojena zbog idealizma moga oca.
U romanu ste opisali da ste morali da nosite lederhozne i irske džempere, da govorite gaelik. Kako je to izgledalo?
- Bilo je vrlo smešno, ljudi su nam se smejali na ulici. Za dete je to nešto strašno. Ljudi toga vremena u Irskoj nisu shvatali različitost, stvari su posmatrali jednostrano, čak su se smejali i irskom jeziku. U svojim dvadesetim godinama bio sam vrlo ljut zbog ožiljaka svog identiteta, želeo sam da pobegnem iz te priče. Hteo sam da promenim ime i muziku koju sam slušao, ali to je bilo nemoguće, ne možete bežati od sebe. Ali, srećom imao sam majku koja nas je spasavala svojim snažnim duhom i pozitivizmom.
Kako onda izgleda prava domovina, ima li je zaista?
- Mislim da je ideja domovine danas važna kao što je bila i pre. Ponekad osećamo da profinjenim Evropljanima domovina nije više potrebna. Za mene je domovina nešto što živi u duhu i mašti, ne samo zastava ili pasoš koje imamo, već je to zbirka ljudi koje srećemo, zemalja u koje smo putovali, grobova koje smo posetili, sve to čini domovinu.
Za naš Kulturni dodatak napisali ste tekst o teškom bremenu prošlosti koje opterećuje nemačku naciju. Vaš je članak naišao na izuzetni prijem. Kako na svom primeru vidite fenomen žrtve, nasilnika i vraćanja istorije?
- Na mnogo načina moje irsko i nemačko poreklo su u suprotnosti jer su Irci bili žrtve, a posle Drugog svetskog rata Nemci su bili skoro isključivo zločinci. Imajući to iskustvo deteta kome je zbog toga suđeno, koga su zvali Ajhmanom a koje je na drugoj strani i žrtva, to je u mojoj porodici stvorilo potrebu za opstankom, kulturnim opstankom. To sam još kao dete razumeo, iako sam bio zbunjen.
Šta mislite o duhu modernog čoveka, koji umesto da se opredeli za jedan od dva nasleđa ili identiteta, ipak bira lakšu mogućnost, da uopšte nema identitet?
- Kada sam odrastao imao sam lederhozne i aran džemper, tako da sam na sebi nosio svoj identitet. Danas ljudi kupuju svoju osobenost, svoj identitet, kroz automobil koji imaju ili hranu koju jedu. Umesto duhovne veze sa ljudima, istorijom i kulturnim nasleđem, danas postoji kupovni identitet. Dešava se da su ljudi širom Evrope postali skitnice i beskućnici. Ali svako treba da ima pristup umetnosti i književnosti i stoga ona ne gubi time što nije strogo nacionalno omeđena. Mene smatraju irskim piscem, čak i u Nemačkoj, ali pokušavam da istupim iz takvih određenja.
U romanu „Pegavi ljudi” spominjete Alojza Stepinca i Andriju Artukovića, a navodite reči Vaše majke koja je rekla da se nevin postaje priznavanjem krivice.
- Da, Artuković je jedno vreme našao utočište u Irskoj, ne znam gde je otišao posle toga, a sve podseća na stvari koje su se dešavale za vreme Miloševićevog režima. Voleo bih da pitam ljude dok sam u Beogradu kako preispituju svoju istoriju i sebe, jer to je veliki izazov za vaš narod, izazov kakav su imali i Nemci. Shvatanje sopstvene odgovornosti je vrlo važno, jer u suprotnosti će se nastaviti nacionalistička izolacija.
Kako održati pravu meru prihvatanja inostranog uticaja i ostanka u sopstvenoj tradiciji?
- Irska istorija je u tom pogledu zanimljiva, jer su se Irci u jednom trenutku predali globalnoj kulturi. Nemoguće je boriti se onako kako je to činio moj otac. Kada jednom stvorite barijere, kad postanete zaštitnik, skoro da ubijate stvar za koju se borite. To govori iskustvo mnogih Iraca, od kojih se može mnogo naučiti jer su uspeli da stanu na svetsku scenu na drugačiji način, kroz pisanje, muziku i kulturu, umesto nacionalizma, uprkos 20 godina rata u Severnoj Irskoj, kojim se ništa nije postiglo.
Kako da pomirimo različite identitete, kulture, jezike, žrtve, osvajače?
- Jedini odgovor na to pitanje je kultura, književnost, muzika i pozorište. Jedino nas održava stvarni umetnički izraz i stvaralaštvo mladih. Irci imaju pristup velikom delu sveta kroz engleski jezik i mogu ravnopravno da razgovaraju sa drugim narodima. to je odgovor na svaku izolaciju, ohrabriti još više umetnika da stvara.
Atmosfera otuđenosti
U romanu često spominjete „jezički rat”. Kako u današnjoj globalnoj kulturi vidite mogućnost jezičke uniformnosti, jednoobraznosti kulture?
- Globalizacija je neizbežna, moguće je da će ljudi za 20 godina širom Evrope govoriti engleski. Za mog oca to je bilo užasavajuće, da globalna kultura uništi sve one koje su manje. Neobično je što su Irci emigrirali u tu novu kulturu, kako je moj otac govorio, svoje biće preobrazili su u nametnuti jezik i načinili ga svojim. Sada su britanska kultura i jezik, koji pripadaju tlačiteljima, vlasništvo i Iraca i njihovih velikih pisaca. Iako je reč o kulturnoj dominaciji, mislim da su i ljudi sa rubova društva ušli u tu globalnu kulturu. Irski jezik je od vremena oslobađanja od Britanaca, a primer moga oca to jasno pokazuje, korišćen kao oružje, međutim on živi i danas na zapadnim obalama Irske, mnogi pisci pišu na irskom, a mladi ljudi u vreme globalizacije otkrivaju njegovu vrednost, jer seže duboko u prošlost. Ipak, vremenom nacionalne ikone, muzika, kultura često su zloupotrebljavani kao oružje. To je bila velika tragedija koja je 50-ih i 60-ih godina zadesila irski jezik, koji je korišćen u „jezičkom ratu”. Dok su Irci zatvarali vrata za britanski uticaj i engleski jezik stvorena je atmosfera otuđenosti i učinjena je loša usluga samom irskom jeziku.
Istinski internacionalisti
Nemcima ste dali veliki kompliment da su najveći internacionalisti u Evropi.
- Istorija ih je naučila da budu hrabri u otvorenosti prema svetu, mnogo putuju, a na nemački je preveden zaista veliki broj knjiga jer žele da znaju šta se dešava. To ih je obogatilo i učinilo istinskim internacionalistima. Ali, sa druge strane, oni su imali ograničen pristup sopstvenom kulturnom nasleđu, jer je Hitlerov režim uništio toliko stvari, toliko pojedinosti vezanih za duhovnost, identitet i domovinu. Dobro je videti Nemce 60 godina posle Drugog svetskog rata i mnoge mlade ljude koji se ne boje prošlosti.
Marina Vulićević
>>Glas javnosti
Hjugo Hamilton, irski pisac, juče je o svojim knjigama govorio u Beogradu
Pobeda nije najvažnija
Pegavi ljudi
Gost Beograda i izdavačke kuće "Klio" juče je bio irski pisac Hjugo Hamilton, čiji je roman "Pegavi ljudi" objavljen prošle godine u Srbiji. "Pegavi ljudi" je priča o ocu, tvrdom irskom nacionalisti i duhovitoj majci izbegloj iz Nemačke, o porodičnom ratu, kućnom diktatoru i pobedi slabijih. Ovo je roman o nametanju tuđih i pronalaženju sopstvenog identiteta i o konačnom prihvatanju svoje različitosti, "pegavosti" - kao prednosti. Hamilton je napisao sedam romana i svi se bave problemom ko nam i kako nameće identitete i o borbi za put koji smo sami izabrali.
- Kada sam odrastao, svako je sebe morao da svrsta u veoma krute identitete, ili si Irac, katolik, ili Englez, Nemac. A, ja sam rekao - hoću da pripadam zemlji iz koje su i Džon Lenon i Franc Kafka i Dragan Velikić. Sada ima dosta gradova koji vam omogućavaju da živite kao "pegav" čovek, da budete prihvaćeni. Znam da je situacija u Jugoslaviji teška, bilo je tako i u Irskoj. Uvek i svuda ima pokvarenih ljudi koji pokušavaju da vas izoluju.
Posetio sam jednom Belfast u vreme velikih nereda, i u nekom baru video ljude kako na gitarama sviraju hipi pesmu "Going back to Massachusetts". To je jedna sentimentalna pesma, ali ovi ljudi su je pevali kao ratnu, kao da su, umesto gitara, držali puške. To je moj otac uradio sa irskim, divnim jezikom koji govore obični ljudi koji nemaju veze sa politikom. U rukama idealista koji ne znaju za kompromise, jezik se pretvara u rat. Važno je reći da je moj otac priznao da je pogrešio.
l Šta je uopšte nacionalni identitet?
- Važno shvatiti da identitet, vaš i vašeg zavičaja, nije zastava ili bilo koji simbol nacionalnosti već više osećanje kulture, ljudi koje upoznajete. Ne treba da bude u rukama političara već umetnika. Uspeh Iraca bio je u tome što su odustali od nacionalizma i pojavili se na svetskoj pozornici preko pisanja, pevanja, rok bendova... U Irskoj još ima nacionalista, ali polako nestaju.
Velika je stvar što sada imamo puno mladih ljudi koji uzimaju svoj identitet u svoje ruke i izražavaju ga kroz drugačije, otvorene koncepte. U Irskoj se osetio strah da će nestati kao narod, da će ih svet i dalje ignorisati zato što se samoizoluju. I upravo kroz umetnost tražimo način da to prevaziđemo.
l U jednom eseju kažete da ste ocu oprostili agresivni nacionalizam. Kako ste to uradili?
- Kada sam imao 12 godina mrzeo sam oca. Majka mi je rekla: "Ako budeš mrzeo oca, mrzećeš i samog sebe". Ista je stvar i sa našim životima, našom prošlošću, ne smemo se plašiti da se sa njom suočimo, moramo da je razumemo. Moj prvi nagon bio je da optužim oca, ali sam, kao pisac, shvatio da mogu samo da ispričam priču onakvu kakva je bila.
Pokušao sam da "obujem cipele mog oca" i da ga shvatim. Morao sam da ga razumem na osnovu njegovih odluka. On je uradio sve što je mogao za svoju zemlju i za mene. Bio je idealista i zbog toga nas je uvukao u svoj rat jezikom. Imao sam sreću da nas je majka spasla od oca nemačkim kolačima i nemačkim osećanjem za humor.
l Kako se odupreti agresivnom nacionalisti, a da ne budemo mrtvi? Jedno je živeti sada u Londonu, a drugo 90-ih u Bosni.
- Moja je majka pravila razliku između "ljudi koji se služe pesnicama" i "ljudi koji se služe rečima". Kada sam bio dete, mene su zlostavljali i moja prva reakcija je bila da i ja nekog zlostavljam. Mislio sam da tako svet funkcioniše. Počeo sam da mučim majku, rekao sam da mora da govori samo irski. Ona je rekla: "Dobro, ako se budeš tako ponašao, onda nema kolača". I ja sam morao da odustanem od irskog nacionalizma.
l U jednom eseju ste rekli da je bolje pripadati pobednicima. Jeste li bili ironični?
- Uvek sam bio među gubitnicima. Naravno da sam želeo da budem pobednik, ali me je moja porodična istorija naučila da je bolje biti gubitnik. Majka je uvek govorila "Nije najvažnije pobediti". Prvo nas je naučila kako da gubimo. Znati gubiti nije značilo biti podređen, već biti jak, ali ne na račun drugih. Mojoj majci je bilo teško da se suprotstavi ocu i jedini način je bio da to uradi svojom duhovitošću. Postoje mnogo bolji načini da se odbranite nego da budete agresivni. Ako pogledate moje roditelje, zapravo se pitate ko je pobedio. U tom porodičnom ratu pobednik je majka jer je promenila oca. Mislim da će i ovde biti isto, taj beskompromisni nacionalizam koji imate ovde takođe je na putu da nestane.
T. Čanak
05.02.05
Nemački osećaj usamljenosti
Hjugo Hamilton
Spomenici su postali poput religijskih svetinja, mesta za razmišljanje, svetilišta koja stvaraju novu vrstu svetosti i vode nas ka rasno tolerantnom društvu. Ako oproštaj grehova postoji on je samo u nezaboravljanju i posećivanju tih mesta
Nemački pisac Hajnrih Bel je 1957. godine objavio svoj čuveni putopis pod nazivom Irski dnevnik. Irci su bili protiv njega, Nemcima se veoma svideo. Irci su smatrali da u njemu ima suviše mnogo magaraca i kamenih zidova, suviše mnogo nestvarnih želja i primitivne bezazlenosti. Nemcima je, međutim, on upravo omogućavao snove i želje koji u Nemačkoj nisu bili mogući. Nosili su tu knjigu u svojim ruksacima tragajući za emocionalnom vezom s tim narodom i tom zemljom. Davala im je osećaj bezazlenosti i pripadanja, budila u njima osećanja koja su im u njihovoj sopstvenoj zemlji bila uskraćena.
To, u stvari, uopšte nije bila knjiga o Irskoj već o svemu onome što je nedostajalo u Nemačkoj. Irska je posedovala obilje neuhvatljivih svojstava poput duše, sete, žudnje, bezvremenosti. Irci su se odnosili prema životu kao da ne postoji sutra. Svuda se čula muzika i pilo se. Moguće je da je taj neodoljivi naturalizam toliko privlačio Nemce. Irska je postala njihova ikona poput postera Če Gevare na sobnom zidu.
Da je Bel napisao istu takvu knjigu o Nemačkoj, ona bi nesumnjivo bila odbačena kao fašistička. Na Stenama Mohera Nemci su se mogli osećati kao kod kuće bez ikakvih ideoloških asocijacija. Mogli su da zvižde na praznim kutijama od konzervi pa i da pevaju pesme o slobodi.
Uspavanka u Aušvicu
Ono što su Nemci doživljavali u Irskoj nije bilo toliko bežanje od prošlosti niti neka vrsta oslobađanja od istorije već upravo suprotno od toga. U Irskoj su mogi da ostvare vezu s prošlošću, da osete da su i dalje deo sveta, što im je njihova sopstvena istorija oduzela. Osećali su se manje isključenim iz sveta u kojem su bili žigosani kao krivci.
Emocionalna privrženost domu, mestu u kojem ste rođeni, je nešto što je duboko usađeno u ljudskoj psihi te je zbog toga nacistička ideologija mogla da to zloupotrebi. Posledica te zloupotrebe je da Nemci od tada sistematski uskraćuju sebi svaki osećaj pripadnosti i to se toliko uvrežilo u njihovoj svesti da je iz nje gotovo potpuno odstranilo taj ljudski instinkt.
Naravno da Nemci imaju osećanja. Zaljubljuju se, imaju želje kao i svi drugi. Ali nešto je uvek nedostajalo. Nedostajala su im snoviđenja, bar dok se nije pojavio film Vima Vendersa Na krilima želje. A možda su se vratila padom Berlinskog zida, s plačem i grljenjem ljudi na ulicama. Možda su došla sa bivšeg Istoka sa filmovima kao što su Oproštaj s Lenjinom. Prizor sina koji pokušava da nađe „Spreewald” krastavčiće da bi pričinio zadovoljstvo svojoj majci verovatno je najdirljiviji filmski kadar ikad snimljen u Nemačkoj.
Nemci su se do sada navikavali da ne osećaju bol, da ne osećaju da su nešto izgubili i da ne sažaljevaju sebe. Nisu mogli da vole svoje majke. Svoje očeve još manje. Nigde u svetu jaz između očeva i sinova nije bio dublji nego u Nemačkoj. Od 1968. mladi su optuživali svoje roditelje i stvarali novu nemačku svest. To je bilo neophodno za obnovu Nemačke, ali je dovelo i do poremećaja, neke vrste osećanja napuštenosti. Isterivanjem nacističkih zločina iz svoje psihe, čitave generacije Nemaca su sebe lišile sopstvenog nasleđa i prekinule emocionalnu vezu sa sopstvenim narodom.
Potisnuta patnja zbog tog prekida još nije u potpunosti istražena. U stvari, Nemci su postali ljudi bez doma i to su i danas. Prilagođavanjem i obnovom prevazišli su fizičko uništenje nemačkih gradova i okupaciju stranih trupa. No, intelektualno nepripadanje nigde bilo je dublje od toga i značilo je surovi prekid svih duhovnih veza s nemačkom dušom. Svest o osećaju nemačke usamljenosti kod drugih još ne postoji.
U izvanrednom prizoru iz knjige Berlin Moskva Volfgang Bešer opisuje dirljivu komemoraciju u Aušvicu gde je od ljudi svih nacionalnosti zatraženo da na sopstvenom jeziku otpevaju uspavanku. Kad je došao red na Nemce nastala je tišina, a jedna monahinja je najzad zapevala Guten Abend, Gute Nacht. Nema ničeg bezazlenijeg od uspavanke, a ipak ima Nemaca koji se još plaše čak i da pevaju svojoj deci.
Sve to je sasvim razumljivo. I trebalo je da Nemci okrenu leđa nacionalističkoj aroganciji. Oni su jedini narod na svetu koji je tako temeljno preispitao sopstvenu prošlost. Osećaj krivice ih je vodio putem do pakla i natrag, a njihov izuzetan osećaj odgovornosti prema svojim žrtvama veći je nego u bilo kojem drugom društvu. Sećanje na holokaust zamenilo je Hristovo raspeće kao najvažnija ikona. Spomenici su postali poput religijskih svetinja, mesta za razmišljanje, svetilišta koja stvaraju novu vrstu svetosti i vode nas ka rasno tolerantnom društvu. Ako oproštaj grehova postoji on je samo u nezaboravljanju i posećivanju tih mesta.
Snaga nemačke književnosti
Sve to je postalo veoma značajan deo nemačke svesti. Ali prisutno je i mišljenje da se Nemci rađaju s pogledom upravljenim nazad, što sprečava emocionalno razmišljanje i prisiljava ih uvek na racionalno ponašanje i obazrivost. Imaju osećaj da sve što kažu kao Nemci najpre podleže zvaničnom odobrenju, da njihovo mišljenje ne sme biti nepromišljeno, da su iz njega odstranjeni svi elementi nestašnosti i spontanosti.
Možda u tome leži snaga nemačke književnosti. Pisci poput Petera Handkea i Tomasa Bernharda cenjeni su zbog načina na koji su rekonstruisali nemački jezik, dok je Bel kroz niz primera iz oblasti morala vršio preispitivanje samih Nemaca. U poslednje vreme puno se govori o ponovnom otkrivanju nemačkih patnji, što je pokrenuo uglavnom roman Gintera Grasa «Hodom raka», priča o nemačkoj tragediji koju on, međutim, nije bio u stanju da ispriča bez moralnog upozorenja na pojavu neonacizma. Ponekad se čini da Nemci pre nego što i otvore usta da nešto kažu još moraju da dokažu da nisu neonacisti.
Nijednom Nemcu nije lako da izrazi majčinsku ljubav, najmanje piscima. U izvanrednoj knjizi o istorijatu sopstvene porodice Uve Tim ne izražava osećaj gubitka niti tugu, on dobija bolest očiju. Ula Han je hladno izložila sopstvenog oca sudu okoline u domu staraca. Hans-Ulrihu Trojhelu suze njegove majke u žalosti izazivaju odvratnost; on je jednostavno naziva „Majkom”. Čak se i Sven Regner trudi da na svaki način spreči da ga roditelji g. Lemana posete u Krojcbergu (Berlin Blues). Bolnim pitanjima porekla i morala verovatno se najodlučnije pozabavio Peter Šnajder u svom odličnom romanu o Mengeleu i njegovom sinu.
Jedan nemački novinar me je nedavno optužio da sam suviše blag prema sopstvenom ocu i rekao da bi nemačkog pisca kritika uništila zbog takve vrste saosećanja. Irski pisci poput Kolma Tojbina i Džona Makgaerna otvoreno iskazuju sasvim drugačiju prisnost sa porodicom, domom, prirodom i pejsažima. Irski pisci govore o svom osećanju pripadnosti. Šejmus Hinijevo pisanje o kopanju, na primer, u Nemačkoj bi značilo sasvim nešto drugo. Močvara u Irskoj otkriva veze s prošlošću, dok su šume u Nemačkoj pune mina koje vode samooptuživanju. Dalje od holokausta ne možete kopati.
Opšteljudska shvatanja
Možete se šetati duž jezera u Brandenburgu, ali na kraju uvek nailazite na mesta poput Ravensbruka. Možete posmatrati zalazak sunca nad Rajnom, ali ne možete učiniti da sunce uđe u vašu svest.
Prilikom posete Dablinu pre izvesnog vremena, Bernharda Šlinka su upitali da li može da objasni šta je to tako posebno u nemačkoj ideji o „Heimat” ili domu, na šta je on jednostavno odgovorio da je rođen u Hamburgu i da je tamo išao u školu. Možda to za nemačke pisce nije prioritet, i njegova odlična knjiga „Čitač”, u kojoj se roditelji glavne ličnosti uopšte ne pojavljuju, na najbolji način prikazuje to savremeno nemačko stanovište.
Može li biti da su Nemci daleko ispred ostalih savremenih društava u kojima se nacionalizam i otadžbina i dalje smatraju vrlinama? Da li su, zahvaljujući svom osećanju istorije, stekli višu svest u kojoj je pripadnost prevaziđen pojam i čak je i sveta reč „Sehnsucht” (čežnja) izgubila svoje mesto? Da li su snovi u Nemačkoj izgubili svoju funkciju? Umetnici poput Jozefa Bojsa izvrgavali su podsmehu nemačko osećanje za dom i njegovo uređenje. No, snaga čežnje Nemaca za Irskom govori da u njima i dalje postoje isti instinkti za dom kao i kod drugih, samo su sebe navikli da potiskuju sve potencijalne patriotske veze sa sopstvenim precima. Slepi ugao retrovizora uklonio je njihovu domovinu iz njihove emocionalne svesti.
Na nedavnom predstavljanju svojih knjiga u Nemačkoj upitao sam učenike jedne srednje škole u južnonemačkom gradiću Oterberg šta im znači to što su Nemci. I oni i njihovi učitelji bili su zaprepašćeni. Nisu znali šta da kažu. Objasnio sam im da je moje nemačko-irsko detinjstvo u Dablinu bilo opterećeno takvim nacionalističkim pitanjima, opadanjem irskog nacionalizma kod mog oca i nasleđem nemačkog nacionalizma koji je moja majka doživela pod nacistima. Opisao sam i jezički rat kojem sam kao dete bio prisilno izložen i bio primoravan da govorim samo irski i nemački, da nosim Aran džempere i lederhozne, a zabranjeno mi je bilo da govorim engleski.
Moguće je da nemačka nacionalna svest i ne postoji. Moguće je da je celo pitanje suverenosti zastarelo i da su Nemci postali prvi pravi internacionalisti, da su razvili opšteljudska shvatanja, da tečno govore engleski i da se svuda u svetu osećaju kod kuće. Ali ako je nacionalna pripadnost zastareo pojam, onda je to i lični identitet. To bi značilo da biti Nemac ne znači ništa i da Nemci ne poseduju individualnost već samo lažni identitet koji daju reklamne majice piva Guinness i imitiranje Iraca u irskim pabovima. Možda su Nemci u toku procesa odlaska u izgnanstvo u novi globalni identitet.
Imao sam osećaj kao da sam u školu u Oterbergu bacio bombu. Iako su potomci Nemaca i žive u Nemačkoj, čini se da ti učenici nisu dotle mnogo razmišljali šta znači biti Nemac. Rekao sam im kako su me kao dete pogrdno nazivali Krautom i nacistom, kao što je to izgleda još česta praksa u Engleskoj. Treba li obraćati pažnju na to? Treba li poviti glavu i udaljiti se? Ili to pretvoriti u šalu i reći „Ja sam Kraut i ponosan sam na to”, kao u znamenitim kadrovima filam Rodija Dojla Privrženost.
Svi su ćutali, dok najzad jedna učenica nije ustala i rekla: „Ja sam nemačko-izraelsko-palestinskog porekla.” Nije nosila maramu i rekla je da oseća da je pripadnik sva tri naroda, ali i da ima osećaj da ne pripada nigde. Jedan učenik koji je bio rođen u Argentini izjavio je da Nemci mogu biti ponosni što ih je njihova istorija naučila da postanu najtolerantnija nacija u Evropi. Jedna o učiteljica je dodala da je ponosna što se Nemci nisu pridružili okupacionim snagama u Iraku.
Može li činjenica da nisu učestvovali u tom ratu vratiti Nemcima osećanje identiteta i učiniti ih manje neprimetnim? Može li se nemačka svest smatrati vrednim ostvarenjem, kao nešto čemu i drugi narodi treba da teže? Da li će nova globalna svest učiniti kraj nemačkom osećanju usamljenosti?
(Hjugo Hamilton je nemačko-irski pisac. Autor je romana Pegavi ljudi koji je prošle godine objavila beogradska izdavačka kuća „Clio”)
31.12.04
Tvorac romana "Pegavi ljudi" za "Vijesti"
Hjugo Hamilton
Irska je sebe izdigla na svjetsku pozornicu ne kroz ratove ili ekonomski uspjeh, već kroz svoje pisce, umjetnike i muzičare
Ugledna francuska nagrada Femina Etranger, za najbolji strani roman nedavno je pripala irskom piscu Hjugu Hamiltonu za roman "Pjegavi ljudi". Ovu je knjigu proljetos objavila beogradska kuća "Klio" u znamenitoj ediciji "Gral", a u prevodu Đorđa Krivokapića.
Roman "Pjegavi ljudi" je autobiografska priča o dječacima irsko - njemačkog porijekla, o njihovom odrastanju u Dablinu, o složenim, drugačijim i izgubljenim identitetima. To je dirljiva memoarska proza ispripovijedana u prvom licu iz perspektive dječaka. Glavni junak priča o svom odrastanju opterećenom nacionalnim nasljeđem. Majka mu je njemački emigrant bez volje da se odrekne svog maternjeg jezika, a otac, irski nacionalista koji zahtijeva da njegova djeca pošto-poto govore gaelik jezik. Dva brata, mlade Irce, njihovi vršnjaci nazivaju Hitler i Ajhman, aludirajući na njemačko porijeklo. Hamilton je vješto opisao Dablin, dobro mu znanu sredinu, koja odbacuje takvu "pjegavu" i "šarenu" djecu, kao i komična kulturološka suprotstavljanja i otkrivanja brižljivo čuvanih roditeljskih tajni iz prošlosti.
Hjugo Hamilton je rođen u Dablinu 1953. godine, u porodici irsko-njemačkog porijekla. Taj biografski podatak ostaviće dubok trag i na njegovo stvaralaštvo, tako da će taj dvojni identitet postati njegova književna preokupacija. Za svoja dosadašnja djela, Hamilton je, između ostalog nagrađen "Runi" nagradom za irsku književnost. Za "Vijesti" Hamilton je govorio iz Dablina gdje živi i radi:
- Roman "Pjegavi ljudi", predstavljao je izazov da ispitam i iznova okusim svoje konfuzno djetinjstvo, a istovremeno i da osvijetlim istorijsku pozadinu kojoj sam pripadao - kaže Hjugo Hamilton.
- Kao dijete, bio sam izgubljen. Nijesam znao šta sam: Irac ili Njemac. Moji roditelji su gajili veliku tugu za svojim domovinama, otac za starom Irskom, koju je britanska vlast potčinila, a majka za Njemačkom od prije dolaska nacista na vlast. Ta njihova tuga prenosila se i na mene, a ja sam želio da budem kao sva druga djeca. Pripadnost irskom i njemačkom identitetu me je pritiskala, tako da je za mene kao vrsta zaštite bilo slavljenje ideje mješanca, "pjegavosti".
Za roman "Pjegavi ljudi" dobili ste francusku nagradu Femina Etranger. Upitao bih Vas, šta Vama kao piscu znače nagrade, posebno one koje stižu iz inostranstva?
- To što sam dobio nagradu Femina za mene predstavlja veliku čast. Izabran sam u Parizu od strane žirija u kome je bilo 12 žena, i to je nešto posebno za mene i ne samo zbog prevoda u Francuskoj, već i širom Evrope. Ta knjiga je primljena sa nevjerovatnim prepoznavanjem, ne samo u Irskoj i Velikoj Britaniji već i u SAD i Njemačkoj. Ja sam već i ranije u Francuskoj bio dobro priznat kao pisac, ali dobijanjem prestižne nagrade Femina, čini mi se da će se mnoge stvari promijeniti.
"Pjegavi ljudi" je roman ispričan iz perspektive dječaka.
- Pisanje ove priče sa tačke gledišta djeteta bio je jedini način na koji sam zaista mogao prići nevino, bez presudnih stavova. To mi je dozvolilo da moju porodičnu priču iznesem iskreno. Mi smo bili u jezičkom ratu protiv našeg oca. Bili smo na neki način bez doma, taj osjećaj gubitka i tuge za domovinom naslijedili smo od naših roditelja a da to ni sami nijesmo znali. Jedini način na koji sam mogao opisati taj izgubljeni identitet bio je da ispričam sve to, koliko je bilo moguće jednostavnije i bez iznošenja stavova odraslih.
Ovo je roman o jednom neobičnom djetinjstvu, teretima djetinjstva, ali takođe i o irskom i njemačkom društvu iz druge polovine 20. vijeka, zar ne?
- Kao dijete, ja sam znao dvije verzije istorije u jednom domu. Prva je bila izražena kroz očev osjećaj nacionalne samoodbrane kroz irski jezik, a druga se odslikavala kroz majčine traume i gubitak njenog identiteta kroz veliku katastrofu nacističkog peroda i kroz emigraciju. Za dijete nije lako da pojmi te suprotstavljene verzije prošlosti, ali isto tako nudi jedinstveno pronicanje, sa kojim se svaka verzija istorije mjeri i poredi sa drugom. Irski nacionalizam i njemački nacionalizam su nevino suprotstavljeni u očima dječaka.
"Pjegavi ljudi" je roman o nacionalizmu, irskom i njemačkom. Da li će, po Vašem mišljenju nacionalizam predstavljati opasnost i u 21. vijeku?
- Za Irsku, nacionalizam je bio jedan veliki dar, jer je doveo do samoodlučivanja i oslobođenja od britanske vlasti. Problemi sa nacionalizmom, međutim, su ti da podižu jedan oblik nacionalnosti iznad svih drugih. Evropski duh je okarakterisan novom sviješću ka otvorenosti, mnogostrukim identitetima, složenim domovinama u kojima se nacije i narodi ne osjećaju više pod prijetnjom. Nalazim da je zabrinjavajući novi, kolonijalni, misionarski koncept globalnog nacionalizma koji je upravo prihvatio svijet i počeo još jednom da polarizuje društva.
Da li vjerujete u ideju "pjegavog svijeta" danas?
- Ne vjerujem da ćemo mi odjednom postati multikulturalno društvo, koje će predati sve tradicije i jedinstvene forme identiteta. Ja osjećam da su kulture i manjine vrijedna potpora u svijetu globalne dominacije, ali takođe sam svjestan da sada postaje lakše biti "pjegav" u takvom svijetu. Mi počinjemo da vrednujemo različitosti, umjesto da ih se plašimo. Ono što je nekada bilo veoma teško - živjeti sa dva jezika i dvije vrste identiteta, danas je vjerovatno mnogo jednostavnije. Najpozitivnije otkriće za mene možda je da domovina i nacija nijesu više mjesta gdje živimo ili pasoš koji posjedujemo, već je sve kolekcija kulturnih iskustava i ljudi koje upoznajemo.
U Vašim ranijim romanima "Surrogate City", "The Last Shoot", "The Love Test", "Headbanger", "Sad Bastard" takođe Vas zaokuplja pitanje identiteta i pripadnosti. Zašto?
- Ti važni problemi identiteta i pripadnosti bili su najjprisilniji i najživotniji od svih drugih. Sjećam se da sam jednom prilikom pitao moju majku koju je zemlju voljela, jer se ne mogu voljeti dvije zemlje u isto vrijeme. Rastao sam sa nepriznavanjem da imam majku Njemicu i želio sam da sam da budem poput svih ostalih čistih Iraca bilo gdje da su u Irskoj. Tako da je pitanje pripadnosti bilo od velike važnosti za mene, jedno od onih nerješivih na bilo koji način. Čak i da je identitet nešto što su mnogi ljudi u sebi izbrisali i zamijenili potrošačkim snovima, i dalje osjećam da je to jedan od najinteresantnijih i najpotebnijih predmeta o kojima bih pisao. Zbog raznih razloga ljudi su danas na mnogim mjestima u svijetu prisiljeni da ne priznaju svoj istinski osjećaj pripadnosti i identiteta kako bi se prilagodili dominantnom identitetu.
Koji su pisci i filozofi uticali presudno na Vaše pisanje?
- Naravno da moram najprije pomenuti Elijasa Kanetija, jer je iskorijenio iskustva opisana u njegovim sjećanjima, naročito ona o problemima sa jezikom. Postoji i mnogo drugih pisaca, uticajnih svuda, ne samo u pisanju, poput Džejmsa Džojsa ili Gintera Grasa. Možda je, ipak, za mene i dalje Semjuel Beket poseban zbog svoje preciznosti i jednostavnosti. Teško mi je da se opredijelim ko je više toga stvorio: njemački, irski, američki pisci, jer bih svakako mnoge izostavio, ali možda je austrijski pisac Tomas Bernhard uvijek skriven u mojim mislima sa svojom napadnom, čistom istinom. A pomenuo bih da u sadašnje vrijeme nije bilo takvog pisca kakav je V. G. Zebald (kultni i uticajni njemački pisac, rođen 1944, umro 2001).
Šta nam možete reći o savremenoj irskoj književnosti? U posljednje vrijeme pojavilo se mnogo dobrih imena: Rodi Dojl, Dermot Bolger, Dženifer Džonston, Džozef O?Konor ...
- Irska je osobito mjesto, ljudi na mnoge načine ostaju bez doma i treba da se zadovolje tako što će decenijama živjeti u imigraciji. Mislim da je rezultat toga, jedna prelijepa stvar, što je Irska postala zemlja, koja je izdigla sebe na svjetsku pozornicu, ne kroz ratove ili vojne pobjede, ne baš toliko kroz ekonomski oportunizam, već prvenstveno kroz svoje pisce, umjetnike i muzičare. Irska je u više navrata bila, a i dalje je, kulturna domovina, više nego što je to u materijalnom smislu.
Vaš izdavač za Srbiju i Crnu Goru, "Klio", najavljuje Vaše gostovanje na proljeće. Da li ste ikada bili na ovim prostorima?
- Veoma se radujem posjeti planiranoj za sljedeću godinu. Jedanput sam imao to zadovoljstvo da prisustvujem na predivnoj jugoslovenskoj zabavi u Berlinu, pa možda ponovo oživim i to iskustvo u Beogradu.
Znate li da je Vašu knjigu kod nas lijepo predstavljao i o njoj pohvalno pisao poznati pisac Dragan Velikić?
- Prirodno je da ću biti radostan što čujem da jedan tako dobar pisac pohvalno govori o mojoj knjizi.
Tvoj jezik tvoj je dom
Koliko je danas život stare Irske, gaelski svijet naratorovog oca iz romana "Pjegavi ljudi", prisutan u modernom irskom društvu?
- Irsko društvo se pomjerilo u razdoblje u kome se engleski jezik govori svuda, a ostalo je samo nekoliko ljudi u Irskoj koji govore irski jezik. Ali, čak i da irski jezik nema tako veliku vrijednost za ljude, on ima ogromni značaj. Čini se da pisci koji pišu na irskom jeziku danas prave sponu sa jednom starijom Irskom i imaju potpuno drugačije stvari da kažu i mislim da sigurno imaju dokaze da je moj otac na kraju bio u pravu kada je rekao da je tvoj jezik tvoj dom, a tvoja domovina je tvoj jezik.
Ne moram da budem nalik bilo kome drugom
Najbolju definiciju domovine Hjugo Hamilton je dao pred kraj ovog romana gdje kaže: "Možda je vaša zemlja samo jedno mjesto koje izmislite u glavi. Nešto o čemu sanjate i o čemu pjevate. Možda to uopšte nije neko mjesto na mapi, već samo priča puna ljudi koje srećete i mjesta koja posjećujete, puna knjiga i filmova koje ste gledali. Ja se ne plašim da tugujem za domom i da nemam jezika u kome bih živio. Ja ne moram da budem nalik bilo kome drugom. Ja hodam po zidu i niko ne može da me zaustavi".
Vujica OGNJENOVIĆ
06.05.05 Vreme
Snaga i nemoć pripovedanja
Pegavi ljudi, Hjugo Hamiltona
Nasuprot ukorenjenim predstavama lenje, rutinske logike, nisu sve priče nastale kao posledica želje da se nešto saopšti svetu; mnoge od njih ispričane su zbog nečega što je pripovedač želeo da prećuti. Ili makar da zaboravi. Takva priča ispričana je u romanu Pegavi ljudi Hjuga Hamiltona (Klio, Beograd, 2004, uz uobičajeno maestralan prevod Đorđa Krivokapića). Hamilton se s tom pričom – kako to već biva s takvim, egzorcističkim tvorevinama u kojima se pisci obračunavaju s demonima vlastite prošlosti – borio duže od deset godina. Njene nagoveštaje, teme i motive, ponekad i čitave epizode, prepoznajemo već u prvim Hamiltonovim proznim delima, nastalim početkom devedesetih godina prošlog veka. Pisac, međutim, nije žurio da je ispriča: čekao je da kao pripovedač sazri i odraste do nivoa detinje svesti, jedine koja takvu povest može da shvati i na pravi način prenese svetu.
Povest je na prvi pogled sasvim obična: reč je o jednom detinjstvu u Irskoj, detinjstvu u kome su traume odrastanja prožete svim osetljivim temama koje ta sredina podrazumeva u poslednjih nekoliko vekova. Zbog toga je, čini se, potreba Iraca za pisanjem autobiografija nešto izraženija nego kod nekih drugih naroda: slične priče o sopstvenom životu pričali su mnogi drugi veliki i poznati irski pisci, od nobelovaca Jejtsa i Šoa čije su životne priče pomalo neopravdano ostale u senci njihovih podrazumevano značajnijih dela, do Franka Makorta (Anđelin pepeo, 1996) koji je svoj trud umeo da naplati bolje no svi njegovi prethodnici. Među tim prethodnicima je i Džejms Džojs, čiji je Portret umetnika u mladosti najbliži onoj vrsti autobiografije kakvu u Pegavim ljudima ispisuje Hjugo Hamilton. Hamiltonova je priča, kao i Džojsova u Portretu, sagledana detinjim očima i ispričana treperavim, zagrcnutim i usplahirenim govorom dečaka. Stoga u oba romana prisustvujemo uzbudljivom procesu rađanja svesti o nimalo prijateljskom okruženju, dramatičnog prelaska iz sveta nevinosti u svet iskustva: jednostavna čulna opažanja pretvaraju se u duboke spoznaje, dok srećom ozarena naivnost ustupa mesto rezigniranosti prerano odraslog deteta.
Dablin pedesetih i šezdesetih godina, u kome se odigrava radnja romana, neosporno jeste jedan od onih svetova u kojima su deca osuđena na prerano odrastanje. Utočišta nema, čak ni u okrilju porodice; štaviše, u njoj se na mikroplanu vode svi oni ratovi kojima je obeležen život s druge strane prozora roditeljskog doma. Junakov otac, Džek Hamilton, Irac je od glave do pete, i dalje od toga. Poreklom iz Korka, pitomine bogomdane za turističke razglednice zelenog ostrva, iz tog rajskog predela svoje postojbine poneo je sve ono što čini njegovo naličje: breme istorije koju obeležavaju uskogrudi nacionalizam, siromaštvo, glad i verska zatucanost. Dakako, i slepa mržnja prema Englezima. Toj mržnji Džek Hamilton (ili, u prevodu na staroirski, jedini jezik koji on priznaje – Šon O’Harmoltag) posvetio je čitav život: svoga oca izbrisao je iz porodične istorije zbog toga što je poginuo u britanskoj mornarici, a svoju decu vidi pre svega kao oruđe u borbi za irsku nacionalnu stvar. Stoga im kao jedini zvanično priznati jezik porodice nameće irski jezik kao, po njemu, najmoćnije sredstvo uspostavljanja nacionalnog identiteta. Jezik u ovom slučaju jeste odraz očeve superiornosti, ali i uzrok inferiornosti dece pri svakom iskoraku u spoljašnji svet. Na irskom se, na primer, kao ni na majčinom nemačkom, ne može kupiti sladoled na štapiću – tako nešto moguće je samo na strogo zabranjenom engleskom. Strašno je ostati bez sladoleda, ali je još gore kada pri tom ne znaš – kao mali Franc u ovom romanu – na kom jeziku treba da plačeš. Time što svoju decu prisiljava da govore isključivo na irskom jeziku, dakle, otac neće ojačati njihovo nacionalno osećanje, ali će svakako oslabiti njihovu svest o pripadanju porodici i podstaći želju za bekstvom iz njenog smrtonosnog zagrljaja.
Iz agresivne očeve domovine, deca u svojim maštanjima instinktivno beže u himerično daleku majčinu postojbinu: "Ja znam koliko je Nemačka daleko po tome što moja mama ponekad ima senke preko očiju", kaže pripovedač. Beže, tačnije pokušavaju da beže i u sećanje: nevolja je u tome što, s obzirom na uzrast, vlastitog sećanja gotovo i nemaju, pa im preostaje samo kolektivno pamćenje zajednice kojoj pripadaju – onaj isti začarani krug mahnitog nacionalizma koji čoveku uskraćuje pravo čak i na posedovanje ličnih uspomena. Nepomirljivost istorijskog i ličnog pamćenja u korenu je drame koja se odigrava u svesti glavnog junaka romana Pegavi ljudi. Zaražen gotovo endemskom ksenofobijom, on žudi za novim, pre svega duhovnim prostranstvima, ali ostaje zarobljen u svom teskobnom svetu.
Ovde, međutim, nije reč samo o ličnoj nesreći, pa ni o nacionalnom udesu. Izmeštenost, dislociranost, bezdomnost jedno je od tipičnih stanja duha čoveka dvadesetog veka. U tom veku, svet je konačno i verovatno zanavek prestao da bude čovekov dom. Pri tom se u nekim zemljama i narodima to oseća znatno više i znatno bolnije nego u nekim drugim. Neki narodi, naime, kao da nemaju ni sadašnjost ni budućnost; imaju samo prošlost, i to ne kao izvor snage, već kao potvrdu neminovnosti poraza u svim istinski važnim životnim poduhvatima. Simboličko otelovljenje takve prošlosti u ovom su romanu one teške bronzane medalje iz minulih ratova, pohranjene u kutijama duboko u dnu ormana, kao kakve opasne, smrtonosne relikvije. No i ta je prošlost počesto samo privid: irske priče za decu zapravo su savremene legende i mitovi koje neprijatno podsećaju na crnu hroniku besmislenih političkih sukoba i još besmislenijih stradanja; te su priče slabašni pokušaji da se čemerna sadašnjost pretvori u mit.
Pitanje opstanka, dakle, pitanje je sposobnosti da se život pretvori u priču, makar i oporu. To čini ljudsko postojanje mogućim, ali ne nužno i prijatnijim: time što sopstveni život, kako to čini junakova mati u Pegavim ljudima, posmatramo kao film, nećemo ga uterati u srećan kraj; uspećemo samo da ostanemo izvan njega, a i to tek privremeno, samo do neminovnog gorkog kraja. Detinje viđenje sveta, takođe, ne donosi olakšanje, naprotiv: ono što je strašno zbog toga što je nerazumljivo, u očima deteta postaje još strašnije. Deca sentimentalni pripovedači, kao u Anđelinom pepelu Franka Makorta, opasan su falisifikat stvarnosti. Njihova razneženost nad lepim trenucima nostalgije, ljubavi i siromaštva lažna je koliko i sama slika te bolje prošlosti; istinite su gnevna zblanutost i starmala gorčina Hamiltonovog pripovedača. "Postoje trenuci", kaže on, "koji su istovremeno i trenuci slabosti i snage, kada više ništa nije važno, i kada se čovek više ne plaši." Ovde je takav jedan trenutak proširen na čitav život, na čitavu istoriju, no to je ne čini podnošljivijom. Za sve junake ove priče istorija je "košmar iz koga pokušavaju da se probude", košmar u kome su uloge pozitivnih i negativnih junaka, dobitnika i gubitnika, krajnje nejasno podeljene. Izlaza nema ni u takozvanom ličnom životu, jer tako nešto po svoj prilici i ne postoji: naše je postojanje presudno određeno nekakvom kolektivnom prošlošću i sadašnjošću – od oca se nasleđuju ne samo čelo i osmeh, već i bespomoćni bes. A gnevnog, fanatičnog i ostrašćenog oca na kraju ovog romana na smrt će izbosti njegove vlastite pčele, u ciničnoj metafori kakvu samo život ume da smisli. Život je okrutniji od najokrutnije umetnosti – zbog toga, valjda, pisci i pišu priče. I zbog onoga što žele da prećute.
Zoran Paunović
10.07.04 Pobjeda
Stranci u svojoj domovini
Hjugo Hamilton: "Pegavi ljudi"
„Pjegavi ljudi” su autobiografska priča o dječacima irsko - njemačkog porijekla, o njihovom odrastanju u Dablinu, o složenim, drugačijim i izgubljenim identitetima
U izdanju beogradske izdavačke kuće „Klio” objavljen je roman „Pjegavi ljudi” irskog pisca Hjuga Hamiltona. „Pjegavi ljudi” kod nas su objavljeni poslije godinu dana od pojavljivanja, u prevodu Đorđa Krivokapića. Hjugo Hamilton je rođen u Dablinu 1953. godine, u porodici irsko-njemačkog porijekla. Taj biografski podatak ostaviće dubok trag i na njegovo stvaralaštvo, tako da će taj dvojni identitet postati njegova književna preokupacija. Hjugo Hamilton je za svoja dosadašnja djela, između ostalog, nagrađen „Runi” nagradom za irsku književnost.
Roman „Pjegavi ljudi” dirljiva je memoarska proza ispripovijedana u prvom licu iz perspektive dječaka. Glavni junak priča o svom odrastanju opterećenom nacionalnim nasljeđem. Majka mu je njemački emigrant, koja se ne odriče svog maternjeg jezika, a otac je irski nacionalista – on zahtijeva da njegova djeca govore gaelik jezik. Glavna potka romana vrti se oko ranih jada, kako bi rekao D. Kiš, odrastanja dva brata, koje mladi Irci, njihovi vršnjaci nazivaju Hitler i Ajhman, aludirajući na njemačko porijeklo. Strah i teror bili su njihovi saputnici. Braća na neki način trpe dvostruki pritisak, od svojih vršnjaka iz okoline i od svojih najbližih, prvenstvno oca, čije sulude ideje itekako utiču na njih. Otac, u suštini tragična ličnost, prezire engleski jezik, kao i Engleze, od svojih najbližih zahtijeva da se služe samo irskim, iako je to već zaboravljen jezik.
Čitajući roman „Pjegavi ljudi”, pratimo kako se vremenom dječačka poslušnost i odanost ocu preobražava u netrpeljivost. Ta netrpeljivost raste, tako da dječak želi da učini ono što je i njegov otac svome ocu uradio – da ga se odrekne. Ali, kada prođu godine, kada oca više ne bude bilo i kada se slože kockice, glavni junak spoznaje da je njegov otac bio duboko nesrećna ličnost i osjeća sažaljenje.
Roman „Pjegavi ljudi” bolna je hronika odrastanja, priča o složenim, drugačijim i izgubljenim identitetima, ali isto tako i slika irskog društva iz druge polovine prošlog vijeka. Hjugo Hamilton je u ovoj knjizi od svoje biografije i istinske faktografije napravio prvorazredni roman, koji odiše duhovitim i tragičnim tonovima. Vješto je opisao Dablin, dobro mu znanu sredinu, sredinu koja odbacuje takvu „pjegavu” i „šarenu” djecu, čiji identitet, kako bi to rekao Aleksandar Hemon, nije „jedan kroz jedan”.
Hjugo Hamilton u jednom razgovoru pomenuo je kako se kada je on bio mali u njihovoj kući govorio irski i njemački. Engleski je bio zabranjen, a ako bi se nekom omakla engleska riječ, otac bi ga surovo kažnjavao. Otac, fundamentalni irski patriota, tvrdio je kako je jezik čovjeku dom i pokušavao da taj model primijeni i u svojoj porodici. „Biti različit i neprihvatljiv”, pričao je Hamilton kasnije, „bilo je naše obilježje. Mi smo bili stranci u svojoj domovini”. Najbolju definiciju domovine Hjugo Hamilton je dao pred kraj ovog romana. On kaže: „Možda je vaša zemlja samo jedno mjesto koje izmislite u glavi. Nešto o čemu sanjate i o čemu pjevate. Možda to uopšte nije neko mjesto na mapi, već samo priča puna ljudi koje srijećete i mjesta koja posjećujete, puna knjiga i filmova koje ste gledali. Ja se ne plašim da tugujem za domom i da nemam jezika u kome bih živio. Ja ne moram da budem nalik bilo kome drugom. Ja hodam po zidu i niko ne može da me zaustavi”.
Čitajući „Pjegave ljude” upustićete se u složenu porodičnu priču jednog adolescenta, koji se prisjeća traumatičnih događaja iz djetinjstva. Ovim je romanom Hjugo Hamilton pokazao da je majstor oživljavanja bolnih sjećanja, vlastito preživljenih i majstorski pretočnih u prvoklasnu literaturu.
Vujica Ognjenović
08.06.04 Blic
Poreklo
Hjugo Hamilton: "Pegavi ljudi“
Hamiltonov junak i narator jeste sin irskog šoviniste i nemačke emigrantkinje. Zahvaljujući njegovoj pronicljivosti i osećajnosti, kroz pripovedanje se posredno, a time i umetnički spretno, očituju ne samo izuzetne ličnosti dečakovih roditelja već i društveno-politička komešanja u Irskoj do početka sedamdesetih godina 20. veka. Plemenitost majčinog karaktera nije pomračena mučnim tajnama iz prošlosti, a njene uspomene iz nacističke Nemačke najrečitija su kritika verskih previranja u Irskoj. Sa druge strane, iako tragikomični čovečuljak, junakov otac je pravi i nimalo bezazleni porodični tiranin. Zbog kompleksa iz detinjstva - urođene hromosti, očevog ludila i službe u britanskoj mornarici - on nameće apsurdno pravilo da se u njegovoj blizini govori samo irski, iako je to već zaboravljen jezik. Sitna, ali manična duša, on drži politički govor kad god otvori usta, ali ne sme da brani svoju decu koju na ulici, kao obeležene i strance, pljuje i tuče ko stigne. Zato se, tokom godina, junakova odanost ocu najpre pretvara u netrpeljivost, u želju da ga se odrekne kao što se ovaj odrekao svog roditelja, a onda u sažaljenje prema njemu kao prema oborenom autoritetu i nesrećnom čoveku. Posle očeve smrti koja je, kao i život, bila groteskna, majka i deca su slobodni, ali i izgubljeni, bez korena i otadžbine.
Iako godine prolaze a junak odrasta, njegovo pripovedanje bitno se ne menja, samo što je nekadašnje nevino neznanje smenjeno svesnim tragikomičnim predstavljanjem događaja, a time i distanciranjem od njih. Osobine naracije i psihološka nijansiranja ličnosti čine Hamiltonov roman izuzetnim.
Vesna Trijić
26.04.04 Glas javnosti
Smeh kao jedina domovina
Hjugo Hamilton: "Pegavi ljudi"
Irski pisac Hjugo Hamilton u romanu "Pegavi ljudi" ("Klio", prevod Đorđe Krivokapić) priča o svom uvrnutom irsko-nemačkom detinjstvu usred potpune engleštine, oslobađajući se tako, po sopstvenom priznanju, konfuzije nametanih identiteta i ideologija. Otac, irski nacionalista, izgubivši bitku sa svetom (britanskom imperijom), usmerio je svoj "državotvorni žar" na decu, gubeći potpuno iz vida da jedina "ideologija" koja se računa kada ste klinac jeste tuča u školskom dvorištu i bacanje pire-krompira po zidovima dečje sobe, lopta i golicanje.
U početku prikazan kao društvena nula & kućni diktator, tek prezreni džojsovki lik, bivši vođa političke partije i strasni ulični govornik, kome se bitka za Republiku Irsku svela na razbijanje nosa onom detetu koje prvo progovori reč zabranjenog engleskog, father Hamilton na kraju svojom uzaludnom plemenitošću (onog od ukusa Eduarda Sama) podiže iskrivljeno ogledalo u kome je sin ugledao svoje lice. Hamiltonov stvarni i literarni obračun sa očevim grčevitim nacionalizmom nije se završio pobedom.
U jednom autopoetičkom tekstu Hjugo Hamilton se i pita nije li otac možda naslutio put kojim svet ide, onaj u kojem si ili pobednik ili mrtav, i u kojem ćemo svi pričati samo jednim jezikom. Hamilton Junior ugledao je sebe i uznemireno se zapitao - nije li u nečemu moj otac bio u pravu, i nije li hrabar, što je još važnije. Ne mrzeti ga uprkos tome što vam je u vreme kada se pojavio Elvis zabranjivao da pričate engleski i gasio vas kao radio, to je ravno onome kada rešite da oprostite i sami sebi.
Majka, Nemica, kišovski storiteler, bez domovine u nacističkoj Nemačkoj, bez domovine u Irskoj, bez domovine u kući, prva je načela očev pogrešno adresiran idealizam besprekornom duhovitošću i tako pokazala deci smer bekstva iz klopke detinjstva. Na kraju, smeh kojem je naučila decu, pokazao se, možda, kao jedina domovina. "Bili smo izgubljeni, ali ona se smejala, i to nije bilo važno", poslednja je rečenica romana. Smeh, i pisanje. Kaže Hamilton u tekstu: "Moja majka je počela da piše ove memoare u svom dnevniku.
Ona je ta koja je prva pružila otpor sa kojim sam ja počeo da dovodim u pitanje očeve apsolutne zakone. Na mnogo načina, ja nisam ni znao da imam bilo kakvu priču dok nisam počeo da je zapisujem". Njena (nagonska) spasonosna sposobnost duhovitog rastakanja svake "čvrste strukture" i oduševljenje dečjim budalaštinama, ono je što je bukvalno spasilo živote i duše njene dece.
Čvrsta struktura romana izgrađena je, unutar trideset besprekorno ritmički raspoređenih poglavlja, na preciznim i duhovitim igrama reči. Sama poglavlja kao lanac čine mikroanegdotski prstenovi, vremenski i prostorno tačno određenih priča o očevom plemenitom ludilu, uvek provetrene spasavajućim mudrostima blage Nemice.
"Pegavi ljudi" jedan je od onih romana u kojima "sumanuti redovi vožnje" očeva postaju građa za remek-dela njihovih sinova.
Tatjana Čanak
13.04.04 Danas
Irski literarni "Amarkord"
Hjugo Hamilton: "Pegavi ljudi"
U izdanju kuće Clio pojavio se roman irskog romanopisca Hjuga Hamiltona "Pegavi ljudi", koji je sa engleskog preveo Đorđe Krivokapić. Hamilton je pedesetih godina dvadesetog veka rođen u Dablinu, u porodici irsko-nemačkog porekla i ovaj "podmukli faktor biografije" (definicija D. Kiša), obeležiće kompletan dosadašnji Hamiltonov opus. Autor je za svoja dosadašnja dela, između ostalog, nagrađen "Runi" nagradom za irsku književnost. Književnik Dragan Velikić, predstavljajući ovu knjigu novinarima, istakao je da je pred čitaocima delo koje je moralo biti napisano, a u kome autor briljantno opisujući sopstveno odrastanje, tka uzbudljivu pripovednu ravan. Velikić je dodao da je reč o delu u kome je pisac od faktografije sopstvenog života, sačinio uzbudljivu, duhovitu, ironičnu, ali i tragičnu priču, koja bi, ako bismo joj tražili filmski ekvivalent, najpre odgovarala duhu i atmosferi Felinijevog "Amarkorda". Zoran Hamović, osnivač i urednik Clia, istakao je da su "Pegavi ljudi" uzbudljivo, autentično, sveže štivo, u kome Hjugo Hamiltona verno opisuje odrastanje uz majku - nemačku emigrantkinju i oca - irskog nacionalistu, koji zahteva da njegova deca govore gaelik jezik. "Pred nama je Dablin, sredina koja odbacuje decu ovog porekla, a Hamilton je od onih pisaca, koji od kulturološke zbrke prepune smešno-tužnih suprotstavljanja i otkrivanja roditeljskih tajni, sačinjava prozu visokog umetničkog dometa", zaključio je Hamović.
S. D.