01.08.08 Polja
HOMO DOLENS
Mihajlo Pantić: Ovoga puta o bolu
Nastavljajući sa svojim pričama i pričanjem iz savremenog novobeogradskog života Mihajlo Pantić razmatra prirodu ljudskih odnosa i osnovne ljudske emocije, njihove manifestacije i varijacije u odabranom hronotopu. Ali ukoliko je u prethodnoj zbirci kratke proze, Ako je to ljubav (Stubovi kulture, 2003), i bilo nedoumica i poteškoća u preciznom definisanju ljubavi, kada je reč o bolu u tom pogledu dileme nema. Bol je, s obzirom na svest Pantićevih junaka o njemu, potpuno jasno i nedvosmisleno osećanje, jer svakoga od njih nešto boli i tišti, i svi su oni toga potpuno svesni. S druge strane, nisu uvek u stanju da utvrde tačne razloge tog bola, niti su u stanju da mu se uspešno odupru ili ga uklone. Sve sličice, nasumično odabrane situacije i sudbine sklapaju se u opštu viziju života na ovim prostorima u nemilo vreme trzavica i otuđivanja, ali te priče imaju i notu univerzalnosti, budući da se upravo bol smatra suštinom ljudskosti, neminovnošću čovekovog postojanja na ovom svetu, ma gde to bilo i ma kada.I zaista, jedino je bol u životu siguran i neizbežan, i prati nas od rođenja do smtri, pa čak i posle toga ostavljamo ga u amanet bližnjima. Pantić u svojoj knjizi bol posmatra kao specifičnu osobinu čoveka, tj. svest o bolu kao ono po čemu se razlikujemo od drugih bića. To je, zapravo, svojevrsna mala pripovedno-esejistička studija o bolu, koja ga sagledava iz različitih uglova, u različitim okolnostima i vidovima pojavljivanja, određujući ga u odnosu na druge osećaje i razmatrajući njegov značaj u životu savremenog čoveka.
Bilo da je reč o prigušenim porodičnim sukobima, potisnutom nerazumevanju supružnika ili ljubavnika, ili o nečemu opštem i neodređenom, bol je uglavnom nemo prisutan, i vrlo retko junaci govore o bolu („o bolu se jedva može govoriti, bol se uglavnom podnosi“), ali intenzivno razmišljaju o onome što ih tišti. Priče su mahom uobličene kao ispovesti, u prvom ili trećem licu, prateći tok misli i samoanalizu emocija i postupaka likova, uz izvesne autobiografske nagoveštaje, i dotiču se najbitnijih problema ljudskog postojanja. Prokleta i večita pitanja smisla, prolaznosti, ishodišta i ishoda života, smrti propuštena kroz prizmu bola bacaju novo svetlo na probleme savremenog čoveka. Suočeni sa nerazumevanjem, usamljenošću i otuđenošću, Pantićevi junaci rastrzani su na emotivnoj skali od očaja i samosažaljenja do gneva i pomirljivosti. Bolujući čovek neprestano je pred dilemom: načiniti zaokret ili se primiriti, prihvatiti bol kao neminovnu činjenicu života, ponekad i kao suštinski smisao postojanja. Uprkos trajnoj tinjajućoj patnji, koja se ponekad u svesti intenzivnije razgori pri nekom susretu, pogledu, razgovoru, likovi Pantićevih priča retko zapadaju u potpuni očaj rešeni da sve prekinu samoubistvom (verovatno jedinim delotvornim lekom za trajno uklanjanje od bola, ali za to „ionako uvek ima dovoljno vremena“). Uglavnom pronalaze način da, potisnuvši bol, nastave sa životom, odlučni da načine preokret, da se pokrenu, uzmu stvar u svoje ruke, da se „uvuku u sopstvenu kožu“. Život bez bola, „obezboljen“,jeste nedostižni ideal koji vaspostavlja Pantić u svojoj knjizi, a makar privremeno primicanje tome, postizanjem sklada sa prirodom, vodom (more, Dunav) i bližnjima (ljubav, roditeljstvo) i samim sobom, olakšava podnošenje tereta bivstvovanja. Mihajlo Pantić u svojim pričama u svemu prepoznaje bol i sve vidi kao bol. Ljubav je, na primer, uzrok bola, njegov početak, a bol smenjuje ili zamenjuje ljubav. Najviše nas ozleđuje bol koji nam, često i nesvesno, nanose bliski i dragi ljudi, ali savremeni čovek boli sam sebe, i svet ga tišti „kao nesnosan svrab. A svrab je, kažu, tiha bol“. Bol je i jedan vid bogajavljenja, osećaj egzistencije, bol je strah (od smrti, od napuštenosti), jasan je i konkretan, opipljiv ali i neuhvatljiv, neodredljiv, no uvek prisutan, postojan i osvešćen. Svest o sebi i svetu jeste svest o bolu, i to ga dodatno produbljuje, stoga je svesni čovek – čovek koga boli, kolekcionar i živi trezor patnji. Pomalo čak i uživa u tom bolu, voli ga kao što voli život, mada ga ne podnosi uvek lako, jer ipak ga vredi živeti.
Odstupnicu ili utočište od bola junaci Pantićevih priča traže u ribolovu („Šta sam ja sebi“), putovanju („Sam, očajan, ljut i na dijeti“) ili nekom vidu zaokupljenosti koji podrazumeva bekstvo od gradske buke, sjedinjavanje s prirodom, osamljenost ili zbližavanje sa neznancima ili postojanim prijateljima, koji nas emocionalno ne uslovljavaju niti iscrpljuju ili povređuju. To im pruža mogućnost preispitivanja i potvrđivanja sopstvenog identiteta („Pre nego što se izgubim u predvečerju“, „Staromodni način udvaranja“, „Najorganizovanija žena na svetu“). Na pragu sredovečnosti, suočeni s gubitkom dragih bića ili s jenjavanjem bliskosti, sve manje sigurni u sebe, a sve više svesni prolaznosti, neostvarenosti, bola, i sve više željni nežnosti, ljubavi, pažnje, razumavanja i spokoja, Pantićevi bolni ljudi traže način da se otrgnu sivilu svakodnevice, ali nisu sasvim spremni na potpuni raskid s dojučerašnjim navikama. Saživeli su se s ustaljenim ritmom suočavanja s patnjom, pokušaja pobune i konačnog ponovnog pomirenja i trpljenja tihog, permanentnog bola. Možda je najočitiji primer tog damaranja priča o tipičnom savremenom paru u piščevoj novobeogradskoj ljudskoj komediji, ispričanoj kroz vizuru žene suočene s promenama koje su nastupile u njihovoj vezi. Efektni naslov „Kosara, Vladimir i svi savremeni parovi“ zadivljujuće lako spaja srednjovekovni topos velike ljubavi i kodeks vernosti s modernim senzibilitetom i nepostojanošću odnosa u savremenom svetu, uz otvorenu asocijaciju na pesmu Miloša Crnjanskog. Kosara je svesna Vladimirove preljube, kojoj čak pripisuje demonsku konotaciju (njegovu ljubavnicu smatra vešticom). Ljuta je na svoju nerazumnost jer, uprkos svemu, pristaje na tu igru i ne preduzima ništa da okonča svoju patnju, pravdajući Vladimirove postupke njegovom (fiziološkom) specifičnošću („...može mu se, kad mu je srce na desnoj strani“). I nakon ponovne detaljne analize sopstvenih slabosti, iako svesna da treba prekinuti s tim, „...treba ustati, obući se, i otići iz ovih stopa...“, na samo jednu njegovu reč Kosara će se ponovo pribiti uz Vladimira, primiriti se i spokojno usnuti, kao da bol koju joj nanosi može da izleči upravo vinovnik. Ali i ona je njemu uteha i melem, poput linjaka, ribe-vidara što ga „uprkos svemu, svoj [...] grešnosti, zaleči“.
Proza Mihajla Pantića u zbirci Ovoga puta o bolu uzorni je primer žanra kratke priče, koja tematizuje jedan problem ili ključni prelomni događaj, pretežno oslikavajući atmosferu ili skicirajući karakter likova, dok fabulativna nit ostaje svedena ili se rasipa na nekoliko hronološki i smisaono nepovezanih mentalnih slika objedinjenih samo svešću kazivača, tj. uma koji priča priču. Dominira forma ispovesti i sećanja, a pisac se ponekad pozicionira u tačku gledišta svedoka-učesnika ili se poigrava pozicijom sveznajućeg pripovedača i naglašeno ogoljava svoj postupak. Pantićeva knjiga o bolu, univerzalnom bremenu civilizacije, u pogledu stila prepoznatljivo je čedo svoga tvorca. Lakoća pripovedanja, jasno izražavanje misaonih i emocionalnih impulsa uobličeni u savremeni novobeogradski govor, od žargona socijalne margine do filozofsko-esejističkih pasaža sa uočljivim literarnim asocijacijama i prećutnim citatima iz najrazličitijih izvora. Povremene aluzije na istorijske događaje i savremene društveno-političke okolnosti utiskuju trag prozaične stvarnosti u literarno tkivo, a intimna sećanja, tanana osećanja i razmišljanja objedinjuju pojedinačna iskustva i opšteljudski plan. Mada sigurno ispredeno i sugestivno izlaganje biva na momente i dirljivo, pisac Pantićevog formata ne dozvoljava sebi da sklizne u registar dokoličarske vikend literature za očajne domaćice i neostvarene intelektualce, a od suvišne patetike brani se lucidnim humorom i cinizmom.
Moglo bi se, naposletku (ili je to možda trebalo učitini još s početka), postaviti pitanje kome je u ovom nemilom vremenu, u kojem nesumnjivo manjka radosti, potrebna knjiga o bolu (kome je uopšte potrebna knjiga, a pogotovu o bolu)? U Pantićevu (ljudsku) potrebu da o tome piše ne treba sumnjati – bolu se mora dati oduška (terapijsko ispovedanje), ali i čitaocima je privlačna ta tematika, bilo stoga što su sreće iste, a bol uvek različit (da parafraziram i Tolstoja i Pantićevog pripovedača), bilo što se u tim pričama i sami prepoznajemo, ili se prosto naslađujemo tuđim bolom, zaboravljajući na sopstveni. Ono što svakako ostaje posle čitanja ove zbirke priča Mihajla Pantića jeste utisak gorke slasti bola i pričanja o njemu, i ipak ohrabrenje i nada u mogućnost dostizanja časova bez bola, ako već bezbolan život ne postoji. Jer, prema Pantićevim rečima, „čovek koji boli samog sebe zna zašto živi“, a bol se „najbolje ublažava pričom“, ovoga puta pričom o bolu.
Milica Seljački
20.06.08 Popboks
Ima li tu šta sem Bola?
OVOGA PUTA O BOLU – Mihajlo Pantić
Još od svoje prve zbirke Hronika sobe (1984), Mihajlo Pantić kao da nastoji da pokaže kako svaki prozor novobeogradskih solitera krije po jednu priču. On pokazuje da njegov grad nije samo spavaonica, a poetika sudbina njegovih stanovnika začinjena je radostima i teškoćama kakve ne zaobilaze nijednog čoveka na kugli zemaljskoj.
Za razliku od prethodne zbirke Ako je to ljubav (2003), koja je bila posvećena ljubavnoj tematici, u novoj je zajednički imenilac svih priča Bol. U Bolu – pisanim velikim B – Pantić vidi jednu od retkih konstanti u ljudskom životu, ako ne i jedinu. Likovi ovih priča su sredovečni ljudi potrošenih iluzija, koje zatičemo na putanji između zapitanosti o suštini Bola i samouverenih objašnjenja o njegovoj prirodi.
Naravno, jasno razumevanje njegove prirode, uzroka i činjenice da je oduvek bio prisutan i da nikad neće nestati ne doprinosi njegovom ublažavanju. Naprotiv. Bol s godinama konstantno raste.
Ovoga puta o bolu se može gledati i kao nastavak zbirke Ako je to ljubav, budući da preovlađuju priče u kojima se ljubav na različite načine pojavljuje kao uzrok bola. Najčešće je to izbledela ljubav, pregažena godinama, iza koje ostaje osećaj promašenosti i zarobljenosti u sopstvenom životu, kao u pričama Svađa i Kosara, Vladimir i svi savremeni parovi.
Naravno, protok vremena ne guši samo ljubav već i čoveka u celini. Protagonista priče Pre nego što se izgubim u predvečerju dobija poziv za tridesetogodišnjicu mature, ali plašeći se stanja u kakvom će zateći nekadašnje školske drugove i drugarice, odlazi na uobičajeno džogiranje. Duboko potonuo u Bol sredovečnog čoveka, nije spreman da se suoči s oronulom slikom svojih vršnjaka jer bi ona samo pojačala svest o sopstvenoj oronulosti.
Jedna od najzanimljivijih priča u zbirci svakako je To je sve što bih mogao da vam kažem o Tamari. U pitanju je svedočanstvo čoveka o ženi koju u priči naziva Tamarom, koju voli još od školskih dana i koja neumorno smenjuje ljubavnike, da bi se uvek vratila njemu. On život provodi čekajući je, s Bolom, naravno. S obzirom na zanimljivost sudbine glavnog junaka, šteta je što je možda baš u ovoj priči najizraženija mana od koje ih pati još nekoliko u zbirci. Naime, nepotrebno je razvučena: za ono što bi moglo efektnije da se opiše na petnaestak stranica, pripovedač troši duplo više.
I pored jednolično depresivnog i beznadnog tona ovih pripovesti, Pantićevi likovi često manje ili više otvoreno zaključuju da ipak vredi živeti, kao na primer Mihajlo Kovač iz već pomenute priče Pre nego što se izgubim u predvečerju: „Iz svega što sam do sada rekao mogli biste pomisliti da se ja žalim na sopstveni život. Da između mene i vas ne bi bilo nesporazuma: ne, nipošto ne. Ako mene pitate, mislim da tako nešto niko ne bi trebalo da čini“.
Junak priča Šta sam ja sebi, jedne od najboljih u zbirci, olakšanje pronalazi u prijateljstvu. Pecajući s očevim vršnjakom Zekićem, uspeva da se nakratko otisne od svakodnevnog pritiska Bola, prouzrokovanog odsustvom oca, propalim brakom i jednostavno rečeno – životom. Da nema tih nekoliko sati nedeljno provedenih sa Zekićem na obali reke, za njega bi sve bilo krajnje nepodnošljivo.
Jedan od najvećih kvaliteta Pantićeve proze je što ona uspešno komunicira s čitaocem. Zahvaljujući Pantićevoj razgovornoj moram-nešto-da-vam-ispričam formi, posle svake priče čitalac se oseća kao da je upravo ustao od kafanskog stola. Pantićevi likovi su životni i opipljivi, a kroz njihove sudbine oslikana su univerzalna obeležja ljudskih života: ovoga puta neminovnost Bola. Naravno, sve to iz vizure sredovečnih stanovnika Novog Beograda.
Filip Rogović
01.06.08 Danas
Akademska p(r)oza
Mihajlo Pantić, Ovoga puta o bolu
Teško je prići pripovednom delu nekoga ko ima veliku ulogu u književnom polju ove zemlje. Nije to samo zbog toga što je Mihajlo Pantić profesor na Filološkom fakultetu, on je i kritičar, član mnogobrojnih žirija i, konačno, pisac sedam pripovednih knjiga, ne računajući ovu o kojoj nameravam da govorim. Dakle, u pitanju je osoba koja nesumnjivo poseduje ogromnu moć unutar srbijanske književnosti, jer obrazuje nove generacije kritičara i pisaca, stimuliše odnosno destimuliše one koji već pišu, dodeljivanjem nagrada i svojim kritičkim pisanjem, ali i zabavlja i podučava, odnosno komunicira sa svojim čitaocima pripovetkama koje piše.
Na ovommestu me ipak prevashodno zanima samo jedno od (preko)brojnih književnih poslanstava Mihajla Pantića, a i to samo u vidu njegove poslednje knjige priča izašle za uglednu kuću Stubovi kulture (što takođe ističe Pantićevo mesto u ovdašnjoj književnosti), kao četvrta knjiga u okviru posebne edicije Sve priče Mihajla Pantića. Radi se o knjizi Ovoga puta o bolu. Podeljena na pet celina od po tri pripovetke, knjiga prevashodno deluje kao rašomonsko/kaleidoskopski roman, sastavljen od petnaest poglavlja, na šta pisac mora da bude ponosan. Autorsko prisustvo i njegov dominantni glas, bez obzira na promenu perspektive od priče do priče ponaosob, uokviruju celinu teksta, ujedinjujući ga i dajući mu celovitost. Pored ovog ujediniteljskog faktora u Ovoga puta o bolu deluje i horonotop, koji Pantić konstantno koristi još od Novobeogradskih priča, odnosno već četrnaest godina. Pišući o savremenosti i Novom Beogradu kao paradoksu, kao mitskom, ali istovremeno i demitologizovanom naselju poniženih i uvređenih, mada to više nema mnogo veze sa realnošću sudeći prema astronomskim cenama kvadratnog metra stambenog prostora na toj obali Save, Pantić u žižu svog pripovednog interesovanja stavlja junake čija je sudbina neraskidivo vezana sa betonskim kutijama u kojima žive. Napušteni, rastavljeni, ostareli, emotivno prazni, ali i spremni na ljubav, u večitoj potrazi za bekstvom sa Novog Beograda, a opet nemoćni da napuste tu (isušenu) močvaru - to su likovi koji naseljavaju Pantićeve priče. Međutim, oni ostaju nesumnjivo papirni i dvodimenzionalni, stvarni samo do tačke u kojoj se ta stvarnost pretvara u nestvarno, nadstvarno, rečju književno.
Upravo u ovoj tački počinje da se krnji poetika ovih priča. One, naime, stoje izvan onog registra koji se trude da prikažu. Stoje izvan njega, ne uz pomoć brehtovskog Verfremdunga, koji bi značio jedan kritičko-ironijski odmak od onoga o čemu i u ime čega se pripoveda, već se čini da one ne zastupaju (da iskoristim ovaj pravni termin) likove i pripovedne situacije koje opisuju. Drugim rečima, Pantićeve minijature iz bolnog novobeogradskog života ne predstavljaju nikoga, one su prazne, isključivo književne (većinom izuzetno uspele, da se ne lažemo) maštarije, iza kojih ne stoji ništa životno. U tom smislu, ova akademska p(r)oza ma koliko stilski bila ukorenjena u nekoj vrsti onoga što se naziva stvarnosnim pismom, postiže upravo suprotan efekat: ona je do eteričnosti postmodernistička, autoreferencijalna, intertekstualna i vanživotna. Njena vernost stvarnom životu sve je manja, dok se njena književna relevantnost podiže do neslućenih razmera i tako prevazilazi tačku saznatljivosti, odnosno važnosti za običnog čitaoca.
Kad pokušava da dodirne, da referira na ono što bismo mogli nazvati stvarni život, Pantić često sklizne u mudrost onoga tipa koja se može naći u pametnoj televiziji (termin iz američke televizijske teorije, koji podrazumeva određene veoma popularne serije koje pokušavaju da na duhovit i koliko-toliko razložan način problematizuju životne situacije svojih junaka). To nije dovoljno, ili barem ne za čitaoce koji traže transgresiju, transcedenciju, overklokovanje (ako hoćete). Uzbuđenja koje donosi po hiljaditi jubilarni put reprizirana Ali Mekbil, sasvim izvesno treba da ostanu u krugu publike koja pada na otkačene bostonske advokate. Njima mesto nije u književnosti.
Verujem da Mihajlo Pantić, kao pripovedač koji odlično poznaje književni materijal i načine njegove obrade, može i mora mnogo više od onoga što je pokazao u Ovoga puta o bolu. Osim ako ne želi da se pretvori u štivo za očajne domaćice. To s jedne strane neosporno predstavlja konačni dokaz kanonizacije jednog pisca, ali s tim, nesumnjivo, počinje da bledi književni sjaj, onaj jedino važan, "koji nije od ovog sveta".
Vladimir Arsenić
08.05.08 Vreme
Pozadinsko zračenje
Mihajlo Pantić: Ovoga puta o bolu
Na počinak su, posle svega, otišli ćutke, onako smeteni i iscrpljeni svađom, jer ništa čoveka ne iscrpljuje kao što ga iscrpljuje svađa i onaj duboki bol koji iz nje dolazi. Legli su pazeći da slučajno jedno drugo ne dodirnu, oboje su znali da bi taj dodir bio suvišan, a i mogao bi biti pogrešno protumačen. Uostalom, sve naše nevolje i potiču od pogrešnog tumačenja.
M-da. Mihajlu se Pantiću kanda dopalo "konceptualizovanje", odnosno eksplicitno tematsko fokusiranje njegove prethodne prozne zbirke (Ako je to ljubav, v. "Vreme" br. 686), pa je i ova koja je usledila za njom "komponovana" na tom tragu. Nema u tome, uostalom, ničega neobičnog: bol kao (lajt)motiv, nakon ljubavi u istoj ulozi – šta može biti prirodnije od toga?
Iako u potpunosti osposobljena za samostalan život, ova je zbirka nesumnjivo dokaz jednog kontinuiteta. Mihajlo Pantić je tamo još sa Pesnicima, piscima... počeo da napušta – zapravo, pre da postepeno revidira – svoju ranu "sobnu" poetiku, da se pomera ka svojevrsnom urbanom (post)realizmu, i taj je evolutivni proces nekako sazreo u Novobeogradskim pričama, da bi se nastavio u potonjim trima kolekcijama. Naravno, i sam je Novi Beograd znamen tog kontinuiteta: junaci ovih najnovijih priča takođe su Novobeograđani, pretežno životom zasićeni – nekad i pre njegovog "pravog početka", koji nikako da nastupi – a od smrti prestravljeni sredovečnici koji avetaju ledinama između novobeogradskih kula-betonjerki. To što je zapalo da Mihajlo P. baš za ovu zbirku dobije Nagradu grada Beograda u neku je ruku slučajno, u tom smislu da je mogao da je dobije za bilo koju od svojih recentnijih zbirki. A to što je ona došla baš sada, možda je takođe nekakav omen: čini se da i ona nekako potvrđuje i stavlja tačku na jednu prirodno i skladno zaokruženu celinu. Ovo će reći da je Ovoga puta o bolu možda poslednja zbirka u kojoj "nereformirana" Pantićeva NBG-formula (soliteri, pecanje, midlife crisis, gorko-smešne ljubavi...) mahom dobro funkcioniše. Puko nastavljanje u istom pravcu bez neke vrste iskoraka u drugačije i neistraženo verovatno bi išlo na štetu kvaliteta i estetske verodostojnosti književnog teksta.
Kako god, među osamnaest ovih priča bar je jedna antologijska (Najorganizovanija žena na svetu), i bar je pola tuceta izvrsnih studija na zimzelenu ejmi-vajnhaus temu Love is a losing game (Kosara, Vladimir, i svi savremeni parovi, Svađa, To je sve što bih za sada mogao da vam kažem o Tamari, Mraz etc.) ili prolaznosti, "užasa praznine" & sredovečnog veltšmerca (Šta sam ja sebi, Sam, očajan, ljut i na dijeti, Pre nego što se izgubim u predvečerju...). Vidi se to, rekao bih, i u onom dežurnom, lapidarnom nemuštom zaključku koji se sistematski provlači kroz Pantićeve recentne zbirke: u Sedmom danu košave bilo je to "ah" (tu još, zar ne, ima nekog elana...), u Ako je to ljubav smenilo ga je sumnjičavo "hm", da bi u novoj zbirci na red došlo rezignirano "m-da"... Uh, neće valjda u sledećoj zbirci biti tja?!
I zaista, da je ovo još vreme LP ploča – uz čije krckanje su gotovo svi Pantićevi junaci prošli svoje sentimentalno vaspitanje – moglo bi se reći da je ova zbirka neka vrsta tamnije, B-strane one prethodne, jer ova je knjiga možda ponajpre kolekcija priča o nerazumevanju: ne razumeju se roditelji i deca, uopšte mladi i stari, zdravi i bolesni, oni koji su otišli i oni koji su ostali, ne razume se čovek počesto ni sa samim sobom, svojim željama koje potiskuje i strahovima koje (uzalud) rasteruje, ali najmanje se razumeju oni koji se vole jer se vole a ne zato što ih nekakvo krvno srodstvo "tera" na to, ljudi koje vezuje ona najtananija, najosetljivija i najdragocenija od svih spona, ona koja ume da se rasprhne onog trenutka kad nadobudno kreneš da je definišeš.
Drugi, možda i presudniji aspekt ove knjige njena je dosledna usredotočenost na bol i na strah "metafizičke" naravi: ako se, mada iluzorno i tek ponekad, i može uteći od boli koje nam zadaju drugi i koje zadajemo drugima, od onog najstrašnijeg prokletstva, od samosvesti smrtnog bića nema zaklona. Neki od najvrednijih Pantićevih junaka upravo su ti ljudi koji su tek postali svesni da su zagazili na onu manje prijatnu stranu pauze između dvaju nepostojanja, svi ti uzaman ustrčani i uzvrpoljeni "večernji trkači" (Vlajković!) koji su se obreli pa se sada osvrću "u zrelom dobu, sa vrha sa kog se vidi i na ovu i na onu stranu". Dobro, a šta to ima na "ovoj" strani: uspomene, tiha, sipljiva nostalgija koja uporno podriva samu sebe, sitničavo inventarisanje "prolaznog vremena", svog i onih s kojima si odrastao, i baš u to gledaju Pantićevi junaci, istovremeno bacajući sve izduženije poglede na "onu" stranu, na nizbrdicu u podnožju koje čeka... šta, zapravo? U redu, valjda ništa. Ali, ništa je nepojmljivo, otuda i neprihvatljivo. I svest o tome je bol koja neće proći, nego će samo rasti. I ta je bol sve vreme tu, postojana kao ono svemirsko pozadinsko zračenje: "ne čuješ ga", ali te ne napušta ni za sekund, nego te prožima do srži. Naravno, nije Pantić nikakav morbidni smrtopisac, nego diskretno lirizovani rezoner sa obetonjene, košavom razduvane panonske pustare, i u tome je svom počeću i ovakav i onakav, ali jedno ne treba zanemariti: neki od najdragocenijih ljudi Novog Beograda stanuju baš u njegovim pričama.
Teofil Pančić
22.12.07 Politika
Ovoga puta o bezvoljnosti
Mihajlo Pantić, „Ovoga puta o bolu”
Opštepoznata stvar, koju i pored toga često ponavljam, jeste da su zbirke priča, danas, neka vrsta književnih siročića, ne zato što im se ne zna otac, već zato što izgleda da ih (skoro) niko ne želi u svojoj blizini. Dok se pesnički čin još uvek smatra kao nešto najknjiževnije u književnoj republici, dok roman tu i tamo uspeva da se izvuče iz književnog geta i postane manje ili više javna činjenica, zbirka priča uvek iznova stoji tu gde jeste, između vina i vode, između poezije i romana. Kada se uzme u obzir da je Mihailo Pantić poetički vezan za priču koja nikada ne postaje deo romana, onda se kritičar zbilja može zapitati da li između atmosfere Pantićevih priča i njegove odanosti žanru priče postoji neka dublja veza.
Čini mi se da zbirka priča „Ovoga puta o bolu” daje potvrdan odgovor na to pitanje. Naime, dve su reči ključne u ovoj Pantićevoj zbirci: jedna je izgovorena u naslovu i lajtmotivski se ponavlja u citatima koji otvaraju svih pet poglavlja ove Pantićeve zbirke priča – to je reč bol. Druga reč ostaje u senci, neizgovorena, a ta je reč bezvoljnost.
Atmosfera bezvoljnosti dominira gotovo svim pričama sakupljenim u ovoj zbirci: u njoj se oslikava povlašćeni prostor Pantićevog opusa, Novi Beograd, taj malo više ljudski, malo manje humani depo koji se u Pantićevoj prozi više pojavljuje kao mesto nedogađanja priča, nudeći tako modernoj urbanologiji paradoksalnu sliku žive nekropole. U bezvoljnosti odjekuju udari godina Pantićevih junaka, a to su otprilike godine Ahmeta Nurudina uvećane za jednu deceniju, taman onoliko koliko je potrebno da se ništa više ne poželi i ništa više ne može. Najzad, bezvoljnost je moto koji je moguće prikačiti uz onu mikrozajednicu koja je po prirodi stvari oslonac građanskog društva, u vremenima dok je ono postojalo – a to je porodica. U Pantićevoj prozi, ako porodica uopšte postoji, onda je to bezvoljno postojanje, bez unutrašnje snage i vitalizma, bez smisla i cilja.
Sada je jasno zašto ovoga puta Pantić piše o bolu. Mogao bih dodati: o nevidljivoj boli. Pantićevo interesovanje pre svega je usmereno na egzistencijalnu bol, na bol egzistencije (post)modernog čoveka kojoj nisu neophodna ni hardcore istorija, ni bitna (politička) vremena, već se tako reći razvija i odvija sama od sebe, kao rezultat kraha svih velikih priča, pa i one najmanje od svih velikih – porodične priče. Upravo zato Pantićeve priče uvek računaju na odnose u mikrozajednici, zato se čuvaju velikih događaja i velikih komentara, zato Pantićev Novi Beograd izgleda kao neko izdvojeno ostrvo prepunjeno spavačima koji ne mogu da se probude iz svog košmarnog egzistencijalnog sna, pa tako ostaju spaseni od košmarne jave. Pantićeva proza je tako pokušaj da se uobliči bol svakodnevice, bol životne ispražnjenosti, a ne bol istorijske punine. Gotovo da bismo mogli reći da je zbirka „Ovoga puta o bolu” na sebe preuzela jedan izvorno modernistički zadatak: da toj nevidljivoj, svakodnevnoj boli da neki oblik, da je učini vidljivom.
Eto zašto, na kraju krajeva, ovo mora biti zbirka priča: ako je poezija znak vere u reč, a roman identičan volji za svetom, onda priča ostaje jedan, izvorno nihilistički, žanr, žanr u koji (gotovo) niko ne veruje i žanr koji ni u šta ne veruje: ni u jezik, ni u liričnost, ni u (romaneskni) svet. Diskretni tragovi književnosti razasuti po Pantićevom tekstu više dočaravaju lik pisca koji više ne veruje ni u šta, pa ni u književnost, nego što pružaju neku vrstu utehe u druženju sa prijateljima iz prošlosti. Kao rezultat tog nihilizma, te svesti o sveopštoj potrošenosti Pantićeve priče nekada deluju siromašno, ali je ta siromašnost intencionalna: u pitanju je potreba da se ostane dosledan u neverovanju, a ne nesposobnosti autora da priče obogati. Ali, ipak, najbolje stranice Pantićeve proze nisu tamo gde bol dokazuje zašto je glavni junak ovih priča već, upravo, na onim mestima u kojima čitalac naslućuje stidljivu senku nečega što izlazi iz okvira sverazarajuće boli, bilo da je to pismo, telefonski poziv, pecanje, ili trčanje. Male stvari koje, u malim životima, mogu biti velike i visoke kao katedrale.
Slobodan Vladušić
14.02.00 NIN
Ako je to bol
Ovoga puta o bolu, Mihajlo Pantić
Već samim svojim naslovom nova pripovedna zbirka Mihajla Pantića kao da upućuje na svojevrstan produžetak “sentimentalističkog” opredeljenja njegove prethodne knjige pod nazivom Ako je to ljubav (2003). Odreda smeštena u sivkasti krajolik nekadašnje Velike Spavaonice, još od Novobeogradskih priča (1994) raspoznatljiv kao “zaštitni znak” ovoga pisca, prozna ostvarenja objedinjena izrazitim nazivom Ovoga puta o bolu možda se, drugim rečima, mogu čitati kao plod istog autorskog “koncepta” koji se tiče pripovednog istraživanja potisnute i skrajnute osećajnosti ovdašnjeg hiperurbanog čoveka nakon sloma svih invazivnih istorijskopolitičkih projekata koje je upoznalo naše uskomešano i turobno doba.
Postoji, prema tome, nešto prikriveno subverzivno u Pantićevoj odluci da se posveti u izvesnom smislu “nesavremenim” pripovedanjima i razmatranjima koja ne beže od “starinskih” tema i tzv. univerzalnih problema, već ih, naprotiv, vraćaju u opticaj, stavljajući time i čitaoca prećutno ali neizbežno pred iskušenje prihvatanja ili neodobravanja. Ceo pristup postaje još uočljiviji zahvaljujući psihološkom i mentalnom profilu junaka ove proze. Gotovo bez izuzetka, to su umorni sredovečni ljudi pokopanih iluzija i zamućenog vidokruga, kadri još samo da se suoče sa sopstvenom promašenošću i uzaludnošću. U tom takoreći opsesivnom variranju sumornih prizora iz bračnog i poslebračnog života kao jedinih preostalih tipskih životnih situacija, priče Mihajla Pantića zapravo predstavljaju krhotine moguće povesti jedne (samo)osujećene i dezorijentisane generacije koja postoji još samo u “ispražnjenom prostoru” bez ideoloških okvira i obaveza, budući da više nije u stanju da veruje u kolektivne i civilizacijske mitove, a one privatne je već davno napustila i rastočila.
Naglašeno lični ton, koji uokviruje knjigu s početka (“Ukraj vatre”) i završetka (“Jedna istinita priča”, “Deset (ne)snimljenih fotografija”), i kojim njihov pisac i deliće sopstvene, odnosno porodične biografije zalaže kao garant opore autentičnosti, izražajno je pri tom potcrtan (raz)govornim pripovednim manirom, karakterističnim za ovog autora, čini se, još od ranih zbirki (Vonder u Berlinu, 1987) što već nagoveštavaju i ponešto od sadašnjih interesovanja i postupaka. U tom svetlu i insistiranje na depresivnim slikama svakodnevice u kojoj različiti muškarci i žene kompulzivno variraju istovetne mogućnosti susretanja sa dugo odlaganim i susprezanim doživljajem bola kao istinom sopstvene zrelosti pojavljuje se, moglo bi da se zaključi, pre kao tematsko svođenje i ogoljavanje nego kao prepuštanje zanatskoj samodovoljnosti i inerciji.
Uobličene u rasponu od uviđanja da nas “bol stavlja negde u blizinu strasti” do spoznaje o tome da u isti mah “bol je unutrašnji pakao”, nove priče Mihajla Pantića stoga bi možda najuputnije bilo čitati kao izraz jednog u osnovi otrežnjujućeg, katarzičnog životnog i/ili spisateljskog iskustva, koje je moguće sažeti u maksimu po kojoj pakao ipak nisu drugi – kako je mislio onaj slavni pisac što je filozofirao o biću i ništavilu – već smo to, naposletku, jedino i isključivo mi sami. Mučnina i teskoba koje prate ovo nepopustljivo monohromatsko pripovedanje nisu, sudeći po tome, posledica siromaštva i oskudice, već obratno, rezultat odricanja od izražajnog spektakla i raskoši zarad onoga što se iz autorske vizure ukazuje kao nesumnjivo dalekosežnije i značajnije.
Spočitavati ovoj prozi umor, razočaranost, melanholiju i neku vrstu defetizma znači, otuda, tražiti od nje da odustane od onoga što je čini upravo takvom kakva jeste, ili bar hoće da bude, što će reći da to u stvari znači ne razumeti je i tumačiti je implicitno ideološkim merilima, ma šta ona podrazumevala. Po svemu što se u njoj čita zbirka Ovoga puta o bolu nastala je, međutim, kao neka vrsta poznog, epiloškog odjeka na najbolji, bespovratno izgubljeni deo života jedne rastočene generacije koji je proveden pod jeftinim kulisama veštačkih ideoloških rajeva. Zato se verovatno najozbiljniji prigovor koji joj je moguće staviti ne može ticati njenog opšteg tona i pogleda na stvari, nego povremene retorske i stilske ležernosti u odnosu na dosledno melanholičan, deziluzionistički sentiment kojim je obeležena od prve pa do poslednje stranice. Suprotno od onih koji misle da bi pisac ove knjige trebalo da odustane od onoga do čega mu je toliko stalo, ja, dakle, mislim da je još okrutnije i nepopustljivije trebalo da insistira na tome. Ako je to zaista bol, sve drugo je, naime, tek njegova nepotpuna i neodgovarajuća simulacija.
Tihomir Brajović