13.10.11
Glupost je glavni lik mog romana
Svetislav Basara
Vukovi, Velike Sotone i Reichskancelari su unazadili moje delo. Osujetili su ga. Unakazili su ga. Kao što su unazadili i unakazili i sve drugo u ovoj zemlji za čiju su sudbinu patološki zabrinuti iz slavoljublja i koristoljublja. Eto, tako bih razmišljao da ne težim duhovnosti, uzaludno, doduše, ali duhovnost i nije ništa drugo nego uzaludna težnja ka duhovnosti - napisao je Svetislav Basara u svom najnovijem romanu “Mein kampf” (Laguna).
Naslov romana je lep, nisam mogao da mu odolim: Svetislav Basara
U razgovoru za “Blic” popularni pisac govori o tom svom delu, sebi, nama, fašizmu, savremenom trenutku... Intervju sa Svetislavom Basarom rađen je nakon promocije romana “Mein kampf” koja je preksinoć održana u prepunoj kafe knjižari “Delfi”. Rađen je napolju, na ulici, uz cigaretu.
Govoreći da ste novu knjigu naslovili kao i Hitler svoju, napomenuli ste da je on govorio o svojoj borbi a vi o svojoj, koja uključuje i borbu protiv zabrane pušenja...
- Nisam vam slučajno rekao da se ne smejete, da tu nema mesta smehu i da ćete videti šta će nas snaći za nekih desetak godina. Način zabrane pušenja i način sprovođenja te zabrane vodi direktno u koncentracione logore. To je čist nacizam.
Basarin „Mein kampf“
Jedna bolnička soba, nekoliko nepokretnih bolesnika, jedan “sreski špijun”, pisac Aprcović, filozof i mislilac opšteg smera i mračne sudbine čine dramaturški prostor romana “Mein kampf” (moja borba) Svetislava Basare. Pisan je u jednom pasusu, po autorovim rečima “u jednom dahu i teče kao nacistička falanga, u ritmu kao kad maršira bataljon”.
Kritika ističe da Basarin roman odlikuje “reminiscencija pojedinca u društvenoj i istorijskoj šizofreniji, ovdašnjim ideološkim eksperimentima i političkim dubiozama”. To je i osnova priče prožete snažnom duhovitošću prepune “inspirativne sumnje u Potemkinova sela ideologije i politike, ljudi, lice i naličje nacije koja pokušava da izmisli i domašta istovremeno svoju prošlost i svoju budućnost”. Basarina “Moja borba” je sugestivna parabola o tokovima i perspektivama civilizacije, opterećujućoj prošlosti i nesigurnoj budućnosti.
Sve je tako počelo. Pre dvadesetak godina svet je još bio simpatično mesto za život, a onda su počeli da zabranjuju pušenje. Zatim je krenuo nacionalizam, iz nacionalizma izraste iznova i nacizam, i vidi u kakvim je glupostima svet završio.
Knjiga je i autobiografska?
- Dobrim delom, ima jako puno autobiografskih momenta. Bilo mi je jednostavnije da ne izmišljam priču nego da uzmem momente iz svog života...
A tu ima građe?
- Nađe se, a posle sam, naravno, to nakitio i fantaziranjem.
Kad smo već kod autobiografije, nameće se pitanje koje na promociji niste ni spomenuli - žene?
- Nažalost, radnja se događa u bolnici, a to sa stanovišta bolesnika nije baš pogodna emotivno-erotska klima u zdravom smislu. Al’ ima priča o ženama, ima u sećanjima. Sve su na neuropsihijatriji.
Na neuropshijatriji?
- Ove u knjizi, da.
A u životu?
- U mojim snovima.
“Mein kampf”...
- ... to na nemačkom znači zlatna zora.
“Mein kampf” je, znamo, delom autobiografsko delo Adolfa Hitlera, kakva je sličnost između vas i njega s obzirom na to da ste pozajmili naslov?
- Nema sličnosti. Nikakve. Ali naslov je lep, nisam mogao da mu odolim.
Kako to?
- Pa majn kampf, moja borba... Kao što je Hitlerova knjiga autobiografska priča u kojoj se on za nešto bori, tako se i ja borim protiv nekih stvari i prisećam se raznih momenata iz svog života. Autobiografija u kombinaciji s kulturološkim i političkim stavovima.
Protiv čega se borite?
- Dugačak je spisak stvari. Nije mi još mnogo živaca ostalo, ne mogu da ih sad trošim na nabrajanje.
Svojevrsni likovi u vašem romanu su glupost, licemerje... Jedan od junaka se zove Aprcović?
- O, Aprcović je ključna ličnost romana. On je izmišljen lik. U ovom romanu pola likova je stvarno, a pola izmišljeno uključujući i mene kao pripovedača koji se zove Kamberger iako sam to ja. Nova srpska podela, podela na stvarne i izmišljene likove. Eto još jedne srpske podele, da upotpunimo tu bogatu baštu još malo.
U knjizi piše da su vam 78 puta uzimali vozačku dozvolu zbog vožnje u alkoholisanom stanju?
- Nije tačno. Pet puta su mi uzimali dozvolu. Dobro, malo sam preterao...
Rekli ste mi svojevremeno u jednom intervjuu da alkohol ne sme da trpi zbog posla, a sada?
- To stoji i dalje. Čovek sam koji drži do reči.
Šta se rodilo iz Hitlerove borbe znamo, a šta će se roditi iz vaše?
- Nadam se - mnogo čitalaca. Nemam političke ambicije s ovim romanom.
Junak romana, kako ste istakli, jeste i “bedno stanje u kome trunemo”. Šta mu je ključna karakteristika?
- Strašan provincijalizam, jeziva malograđanština, skučenost, uskogrudost... Zapravo Tito nam je posejao seme gorkih plodova naseljavanjem ljudi iz pasivnih krajeva u gradove što je opustelo, uništilo i pasivne krajeve i gradove. A ovi novi bogataši su nas dotukli.
Napisali ste u knjizi, parafraziram, da su današnji farmaceuti takvi da bi im i Mengele pozavideo?
- Da, odvratni su. Odvratnost im je veća od ogromnih zarada. Današnji lekovi su poznati po tome što uopšte nisu lekoviti. Naprotiv, mnogi su otrovni.
Tatjana Nježić
16.02.12
Hiperbolizacija stvarnosti u književne svrhe
Mein kampf, Svetislav Basara
Metropolis
Kada Svetislav Basara svoj novi roman, Mein Kampf, nazove po ozloglašenom delu monstruoznog rodonačelnika fašizma, niko se zapravo ne iznenadi. Svikli na Basarine kalambure, na književne i kolumnističke provokacije, na apsurd i paradoks kao vodeće figure njegovog opusa, Mein Kampf kod čitalaca ne izaziva nikakvu zabrinutost.
Čak ni kada Basara decidirano izjavi da je roman nastao iz želje da „svoju borbu“ usmeri protiv srpskog fašizma, i tada javnost razume da je reč o hiperbolizaciji stvarnosti u književne svrhe, da je Basara sklon mistifikovanju, poigravanju što rečima, što odnosom fikcije i fakcije i da je njegov omiljeni žanr sotija, delo u kome se pod maskom lakrdije komičke lude skriva osobeni satirični naboj. Ili je publika toliko postala samosvesna i obrazovana da razume kako postoje razlike izmedju književnog dela i ličnih izjava, te ni jasno bačene udice provokacije ne izazivaju talasanje ili Basaru više niko ne uzima za ozbiljno. A trebalo bi jer je izvan svih očekivanja, tek pošto je 2010. objavio jedan od svojih najduhovitijih romana, Početak bune protiv dahija, i uprkos svakodnevnom kolumnističkom radu, Basara ponovo napisao veoma ozbiljan roman.
Mein Kampf se u potpunosti odigrava na neurološkom odeljenju KBC-a u Beogradu, gde glavni junak, biografski veoma sličan samom piscu, u iščekivanju terapije provodi dane u razmišljanju, povremenim reminiscencijama na prošlo vreme i u razgovorima sa sobnim kolegom koji kao njegov dvojnik nadopunjuje naratorove kritičke stavove na sve tekuće, aktuelne teme. Opisujući Srbiju kao zemlju u kojoj vlada endorasizam, gde niža rasa kontroliše vojsku, policiju i finansije i vlada manjinskom višom rasom Basara opominje da u hrišćanstvu ne postoji podela na rase i da se zato apsurd srpskih prilika samo uvećava. Basara ne štedi nikoga - političare, književnike i istoričare, a loši bolnički uslovi su samo povod da se opiše još gore stanje izvan bolnice. Paradoksalna situacija je tipična za Basarijanske obrte – bolesnici su mentalno najzdraviji deo društva, a bolnica jedino utočište u kome su i bolest i smrt bolji izbor od pakla koji vlada napolju.
Poslovična autorova potreba za izokretanjem pravog smisla, bez obzira na humorni efekat kao nusprodukt, još prilikom odabira naslova ukazala je na dva puta kojima se Svetislav Basara kreće – Mein Kampf, odnosno Moja borba je samo vešto iskorišćena prilika da se upotrebom jednog okamenjenog naslova čitalac navede na razmišljanje kako su neke stvari lako promenljive kada se posmatraju iz novog ugla ili pod drugačijim osvetljenjem.
Tako će i roman umesto borbe za, zagovarati borbu protiv fašizma. Ali kako shvaćenog fašizma, to je ono što najviše muči domaćeg čitaoca. Tu je Basara nepokolebljivo dosledan sopstvenom metafizičkom diskursu kojim je protkana svaka njegova knjiga, a koji upravo insistira na potpunoj promeni otološkog ugla posmatranja: Čovečanstvo se odreklo vertikalnih vidika zarad horizontalnog pogleda, u hrišćanskom smislu umesto pogleda ka nebu, svi streme samo zemaljskom obzorju. A posledice takvog stanja su po Basari, jedna vrsta fašizma gde su ljudi, budući uronjeni u materijalno, boreći se samo za sopstvenu dobrobit, spremni da druge ljude posmatraju kao „nižu rasu“.
Pozicionirajući i glavni lik medju grešnike, opominjući da je fašizam zavladao čitavim svetom, narator stiče alibi ne samo da ismeva i kritikuje, već i da, kao i obično, zategne zavrtanj za još jedan okretaj više, dovodeći svaku pomenutu situaciju do krajnjeg apsurda, izazivajući humorni efekat, a zapravo tvoreći veoma uspelu parabolu o egzistencijalnom procepu u kome se danas nalazimo.
Jasmina Vrbavac
21.01.12 e-novine.com
Smešna strana srpskog fašizma
Mein kampf, Svetislav Basara
Hrabrost da se roman nazove po najmračnijoj i najužasnijoj knjizi dvadesetog stoleća zbog koje je ubijeno desetine miliona ljudi i zbog koje je počinjen najstrahovitiji zločin u istoriji, ravna je ludosti i/ili jeftinom samoreklamerskom triku. Tako sam bar mislio dok nisam pročitao knjigu u kojoj se Basarina ludost pokazala kao proročka. Mein Kampf je, kako narator romana kaže, slika srpskog fašizma. Zaista je reč o intelektualnoj i pisanoj borbi, otud Moja borba, ali se metonimijom iz naslova sugeriše postojanje fašizma, njegovo otelotvorenje u Srbiji i čitavom svetu
Knjige se čitaju sa određenim predubeđenjem, makar i onim najbanalnijim koje stičemo samo na osnovu čitanja reklamnog slogana. One snažnije predrasude i/ili očekivanja, zasnovane su na ranijem iskustvu sa izdavačem, sa piscem, sa žanrom. Ako vidite da je knjiga izašla u određenoj izdavačkoj kući, sa određenim renomeom, znate šta možete da očekujete i onda je zaista potrebno da se dogodi nešto izvanredno, da knjiga prevaziđe vaša očekivanja (svejedno da li pozitivno ili negativno) da bi se taj očekivani prag recepcije preskočio ili podbacio.
Kada sam video da je Basara i 2011. godine objavio roman bizarnog naslova, Mein Kampf, ne bih mogao da kažem da sam bio naklonjen knjizi. Naime, neko ko piše preko trista tekstova godišnje, od kojih većina uspeva da bude na veoma visokom nivou, uspeva da napiše i roman? Ma hajde, nemojmo se zezati, makar se radilo i o jednom od najtalentovanijih pisaca koje je književnost što nastaje na bhsc jezicima ikada imala. Mislio sam da se radi o skribomaniji, makar ona bila i prinudna, a iz nje najčešće ne izlazi nešto što je dovoljno kvalitetno. A činilo mi se da poznajem dovoljno prethodni rad narečenog pisca i da neću preterano uživati u knjizi. Naime, Basara ne može previše da uprska, on je gromada od talenta, ali ume da bude preopširan i da naposletku počne da smara.
Prilično sam se prevario u svojim predubeđenjima i mogu reći da je Mein Kampf jedan od boljih prošlogodišnjih romana, a svakako među tri najbolja Basarina. Naravno, ono što na početku može da odbije jeste naslov romana. Hrabrost da se roman nazove po najmračnijoj i najužasnijoj knjizi dvadesetog stoleća zbog koje je ubijeno desetine miliona ljudi i zbog koje je počinjen najstrahovitiji zločin u istoriji, ravna je ludosti i/ili jeftinom samoreklamerskom triku. Tako sam bar mislio dok nisam pročitao knjigu u kojoj se Basarina ludost pokazala kao proročka. Mein Kampf je, kako narator romana kaže, slika srpskog fašizma. Zaista je reč o intelektualnoj i pisanoj borbi, otud Moja borba, ali se metonimijom iz naslova sugeriše postojanje fašizma, njegovo otelotvorenje u Srbiji i čitavom svetu.
Začudo, Mein Kampf je jedan od „najrealističkijih“ Basarinih romana, iako ne isključuje povremene uplive fantastike, groteske i ostalih elemenata svojstvenih njegovom pripovedanju. Siže romana je veoma jednostavan i zasniva se na naratorovom boravku u bolnici zbog moguće operacije diskus hernije, njegovoj ispovesti i dijalogu sa bolesnikom iz susednog kreveta Aprcovićem. Roman se završava u trenutku kada obojica napuštaju bolnicu. Čovek bi rekao da se odista ne odigrava ništa. Međutim, ispovest često zaspalom Aprcoviću i dijalozi sa njim izvor su motivacije za pripovedanje koje predstavlja, u stvari, biografski spis o dotadašnjem životu naratora Krambergera. Naravno da ne čudi, kada se uzme u obzir Basarino svakodnevno bavljenje srbijanskim društvom, da se životopis Krambergerov u velikoj meri tiče nedavne prošlosti ove države. Čitav roman je, dakle, iskorišćen da se kroz relativno slabo motivisan narativ ispišu stranice i stranice duhovitih komentara na srbijansku neposrednu prošlost i sadašnjost, da se teme koje često u redovnim kolumnama ne mogu da dobiju više prostora razviju i zaokruže, kao i da se nanovo podsmehne nekim starim, a bogami i nekim novim neprijateljima.
Iako zasnovan na jednoj jedinoj dosetki da je moguće preslikati ustrojstvo nacističke Nemačke u Srbiju devedesetih i nultih, roman ipak funkcioniše. On, štaviše, ima toliko šarma i toliko je to uspela mustra da se štivo čita s neverovatnom lakoćom. Ni u jednom trenutku se ne oseća da je Basara preigrao. Možda je malo rezervisaniji prema Gauleiteru Vajmarske republike doktoru Tadiću, ali ne može se reći da ga je preterano štedeo. Bivši Reichskanzelar doktor Mengele svakako dobija mnogo više prostora, kao i Veliki Sotona (kalemar iz Velike Drenove), ali pripovedač Kramberger ne zaboravlja da naglasi kako je upravo ovaj potonji davao Gauleiteru čokoladice u detinjstvu, a zna se: ko s đavolom tikve sadi...
Basara je napisao naizgled veselu knjigu koja na duhovit i njemu svojstven način govori o nama. Ogradivši se od stvarnosti žanrovskom odrednicom u podnaslovu, on je sebi dopustio, čini mi se, najveću slobodu do sada. Slika Srbije koja deluje kao izrečena u šali, u komedijantskom preterivanju, potpuno je tačna i ono što je najbitnije tiče se sadašnjice, trenutka u kojem živimo. Basaru možete smatrati povlašćenim kolumnistom, onim kojem je dozvoljeno da ide naokolo i proziva koga hoće, ali to ne umanjuje vrednost i tačnost izrečenog. Srbija jeste zemlja na pragu fašizma u kojoj ministar policije smenjuje upravnika Narodne biblioteke zbog toga što se ovaj zalaže za poštovanje autorskog teksta i slobodu govora. To je naša pretužna stvarnost. I nije nimalo smešno.
Vladimir Arsenić
08.12.11 Vreme
Istorija usoljenih glava
Početak bune protiv dahija & Mein Kampf, Svetislav Basara
Teofil Pančić
Najveća vrlina ovih Basarinih knjiga je piščeva razobručena imaginacija, bespoštedan ironijski naboj, vatromet uvrnutih poređenja i "fantastičarskih" ispada koji izvanredno podvlače zaumnost "stvarnosti"
Umesto da se, "s godinama", lepo opameti i smiri, Svetislav je Basara kanda rešio da svoj samoproglašeni rat protiv svega onoga što vidi kao ne samo političku nego duhovnu stranputicu Srbije, srpske politike i kulture, zaoštri do kraja. Ako u tom ratu neko i strada – pa, Bože moj, što nije pazio kuda je zabasa(ra)o! Ako tu i famozna "estetska vrednost" pretrpi poneki kolateralni gubitak – reklo bi se da je pisac spreman i na to, i da ne haje preterano, bar naizgled. Mada je pitanje koliko mu u tome treba verovati; srećom pa to i nije mnogo važno, jer koliko god Basara hotimično "pamfletizovao" svoj prozni izraz – a to ponekad čini do onih dimenzija raspojasanog preterivanja koje nekako ironično postaju estetska vrednost za sebe – u njemu uvek ostane više nego dovoljno onoga zbog čega su ne tako malobrojni basarijanci davnih dana zavoleli književnost ovog pisca, tada još ne sanjajući da će ovaj dobar deo svog "zrelog" opusa posvetiti serijskom i neumornom razračunavanju sa Velikim Sotonom/Dobricom Ćosićem, Gojislavom Lojanicom/Vojislavom Koštunicom i dakako neizbežnim Vukom Karadžićem, navodnim arhikrivcem za sav pogubni i neretko groteskni narodnjakluk oficijelne srpske kulture... Štaviše, koliko god bio "žurnalistički" dosledan u razračunavanju sa stvarnim rečima i delima stvarnih ljudi koji se ovako zovu, pisac ih je zapravo – i to upravo tim neprestanim "preterivanjem" – odavno unapredio u neku vrstu dežurnih metafora: što ih više grdi, to su oni manje osobe, ili makar književni likovi, a to više sveprisutne lozinke i personifikacije jednog stanja duha. Nekad je ta transformacija u korist uverljivosti književnog teksta, nekad baš i nije. Dosadna nije ni u jednom slučaju...
"Na kraju, čemu pismenost u zemlji u kojoj nema šta da se opiše?" Ova rečenica iz romana Početak bune protiv dahija (Dereta, Beograd 2010) možda ponajbolje opisuje o čemu govorimo kada govorimo o basarističkoj buci i besu na Velike Poglavice ovdašnje politike i kulture. S jedne strane, radi se o tipično basarinskom izazovu stvarnosti koje da naprosto "nema dovoljno" u jednoj neprosvećenoj zemlji kojom do duboko u XX vek caruje usmena kultura sujevernog bajanja, i čije elite vredno rade na tome da ta neprosvećenost (p)ostane trajno stanje; a tamo gde nema dovoljno stvarnosti nema ni dovoljno postojanja, iliti autentičnosti i ontološke utemeljenosti ljudske egzistencije (kao nečega višeg i složenijeg od pukog životinjskog bitisanja i kretanja mesa i živaca), to jest, "nema šta da se opiše". A i ono što ima, bogme, takvo je da ne morate biti nihilista da pomislite da bi možda bilo bolje da ga nema, iliti u basarijanskom ključu, to se može opisati samo tako da se radikalno rekontekstualizuje, da se posve "pretemelji", na užas Basarinih redovnih žrtava i njihovih adepata...
I baš se toga Svetislav B. strastveno i opširno poduhvatio u Početku bune protiv dahija. Ovaj je roman zapravo "Basova verzija" istorije Srbije od vremena pred Prvi srpski ustanak do današnjih dana. A to je istorija stidljivih pokušaja prosvećivanja i evropeizacije, na koju bi navalile svakojake sile mračenja, više unutrašnje nego spoljašnje; to je istorija u kojoj se za pismenost ne mari (od ‘artije bilo koje vrste i namene redovno se pravi papir za duvan), a svakome ko odviše štrči glavu je najbolje odseći, usoliti je i poslati u Stambol, čak i onda kada iz Stambola jasno stave do znanja da više ne primaju pošiljke u vidu usoljenih glava... Nije Basara zalud ovaj roman odredio kao sotiju. Najveća njegova vrlina i jeste piščeva razobručena imaginacija, bespoštedan ironijski naboj, vatromet uvrnutih poređenja i "fantastičarskih" ispada koji izvanredno potcrtavaju zaumnost onoga što se čini u "stvarnosti", te utoliko i nisu – svoj prividnoj blesavosti i "nemogućosti" uinat – ništa drugo negoli konsekventno isterani rezultat stvarnih reči i dela. U toj se sotiji smenjuju "izmišljeni"sa "istorijskim" likovima tvoreći zajedno mahniti karusel iz kojeg se kristalno razabire tek toliko da je moderna istorija Srbije u, hm, neortodoksnoj basarističkoj književnoj interpretaciji pre svega istorija satiranja svega Boljeg, svega što obećava da bi moglo izrasti izvan i iznad stanja aistoričnosti i započeti nešto kao pisanu istoriju Srbije, ali ovaj put zaozbiljno, bez kobnih "narodnjačkih" mistifikacija. Gle, jedan notorni književni mistifikator (ružinog krsta) u ratu protiv mistifikacija?! Pa naravno, upravo se o tome i radi: mistifikacijama je mesto u književnoj fikciji, a ne u istorijskim delima ili u "stvarnosti". Kada se te stvari sistematski pobrkaju, sve što piscu preostaje jeste da ispiše jednu "alternativnu" istoriju Srbije, koja je utoliko stvarnija ukoliko se više pusti mašti na volju! Paradoks? Ma, nije to čak ni paradoks: ispada da je skoro pa doslovno tako.
Kako god, prvi je deo romana, onaj lociran u vreme oko srpskih ustanaka, upravo briljantan, kao i oni potonji, uključujući i fantastične epizode sa Bajinom Baštom pred I svetski rat. Kako se približava sadašnjosti, tako pisac sve više podleže "pamfletskom", i to na razne načine umanjuje čitaočev užitak u tekstu. E sad, jasno je da to Basara radi ciljano, i da je više nego svestan estetskog rizika; on smatra da se taj rizik isplati, i u celini i celosti je svakako u pravu, čak i kad u detaljima nije...
Roman Mein Kampf (Laguna, Beograd 2011) kraći je i u neku ruku manje ambiciozan parnjak prethodnog, daleko više fokusiran na sadašnjost. U savremenom Beogradu, pisac Kramberger – koji ama baš po svemu odgovara bi(bli)ografskim detaljima samog Basare, neretko doslovno, ili tek lagano "presvučeno"; recimo, Kramberger je bio ambasador u Keniji, a ne na Kipru – leži u bolnici (discus chernia!) sa Aprcovićem, "najduhovnijim čovekom koga je upoznao" sa zdravim kao dren Drempetićem, špiclovom, slugom i patriotom opšte prakse koji naprosto odbija da se iseli iz bolnice, i nizom drugih likova iz galerije basarističkih prikaza. Bolesni, samim tim i prilično nemoćni ljudi idealne su žrtve svake represije i svakog sumanutog eksperimenta; Basara otuda razložno bira bolnicu za ambijent svoje priče, nameran da, jašta, govoreći naizgled o onom "unutra" priča o onome "napolju", to jest o andersonovskoj Bolnici Srbija.
Ovaj je roman ispisan bernhardovski/albaharijevski, sav u jednom jedinom pasusu, i ta je tekstualna gustina posve odgovarajuća tmastom piščevom izrazu, prepoznatljivoj mešavini ironijske opservativnosti i kritičke energije, koja je najubojitija onda kada duhovitost preteže nad besom, a to je tako svugde gde ne dolazi do odviše doslovnog razračunavanja sa dežurnim i ostalim krivcima za ovdašnje stanje stvari... Drugim rečima, Basara ispisuje svoj Mein Kampf kao svojevrsnu protivknjigu "slavnijoj" prethodnici, a sve to ne bi li se razračunao sa korenima ne nemačkog, nego srpskog fašizma, tog ubajaćenog poluproizvoda iz retorti naših nedoučenih seoskih đilkoša i palanačkih suklata... Zvuči pompezno kada se ovako kaže, i ta bi pompeznost ugušila romaneskni tekst da ga pisac ne filuje štedro produktima svog literarnog dara: urnebesnim portretima i sumanutim epizodama, koje na koncu postižu (i) onaj efekat kojem pisac teži kada počne da pripoveda/propoveda direktno, "u svoje ime". Mada, rekoh, nije Basari u tome verovati do kraja: odviše je on dobar pisac da čak i njegovo izravno "propovedanje" ne bi imalo duplo dno, na šta će se kao na bućkalo upecati nevježe... Kako god, i ovaj roman nepotrebno "pada" pri kraju, kada se romaneskni tekst odviše doslovno pretvara u nastavak kolumne drugim sredstvima, ali za Mein Kampf uprkos tome ide nedvosmisleno palac gore: da Basare nema ionako bi ga trebalo izmisliti, toliko je njegova vulkanska jezičko-imaginativna energija dragocena i važna. Samo, da se razumemo, niko živ nije umeo i ne bi umeo da izmisli Basaru doli sam Basara, što možda o samom Basari najviše i govori...