1
Jutros mi je stiglo pisamce od tetke kojim me poziva da joj se pridružim na ručku. Odmah znam šta to znači. Pošto je danas sreda, a ja odlazim kod nje svake nedelje, to može da znači samo jednu stvar: odlučila se za jedan od svojih ozbiljnih razgovora sa mnom. Sigurno je u pitanju nešto zaista važno - ili neka neprijatna vest o njenoj poçerki Kejt ili značajan razgovor o meni, mojoj buduçnosti i šta bi trebalo da uradim. To je dovoljno da utera strah u kosti bilo kome, mada moram da priznam da mi ono što bi moglo da se desi ne deluje u potpunosti neprijatno.
Sećam se kad je moj stariji brat Skot umro od upale pluća. Imao sam osam godina. Tetka se tada brinula o meni i povela me u šetnju iza bolničke zgrade. Ulica je izgledala veoma zanimljivo.
Sa jedne strane nalazili su se pomoćni bolnički generatori, ventilacioni otvori i pogon za spaljivanje djubreta, odakle se čulo zujanje i dolazio vruć, težak miris. Sa druge strane bio je red crnačkih kuća. Deca, stari ljudi i psi sedeli su na verandama i gledali nas. Sa zadovoljstvom sam primetio da tetka Emili izgleda kao da joj je sve vreme sveta na raspolaganju i da je spremna da razgovara sa mnom o čemu god ja želim. Nešto neobično se zaista i desilo. Hodali smo polako jedno pored drugog. „Džek“, rekla je ona stežući me čvrsto i osmehujući se u pravcu crnačkih kuća, „ti i ja smo uvek bili dobri drugari, zar ne?“ „Da, gospodjo.“ Srce mi je snažno zalupalo a dlake na vratu su mi se nakostrešile kao kod psa. „Imam loše vesti za tebe sine.“ Stegla me je snažnije nego ikada. „Skoti je umro. Sad je sve na tebi. Biće ti teško, ali ja znam da ćeš se ti ponašati kao pravi vojnik.“ To je bilo istina. Umeo sam da se ponašam kao vojnik. Ali, da li je to bilo sve što je trebalo da radim?
Setio sam se filma koji sam gledao pre mesec dana nedaleko od jezera Pončatrian. Linda i ja smo otišli u bioskop u novoizgradjenom predgradju. Bilo je očito da se neko dobro preračunao jer je predgradje prestalo da se gradi i zgrada bioskopa, ružičasta kocka bogato ukrašene fasade ostala je sama, posadjena nasred polja. Nošeni jakim vetrom talasi su udarali po nasipu takvom snagom da su mogli da se čuju i unutar zgrade. Film je bio o čoveku koji je u nesreći izgubio pamćenje i zbog toga ostao bez ičega: bez porodice, bez prijatelja, bez novca. Bio je stranac u nepoznatom gradu. Morao je da počne život iz početka, pronadje novi stan, novi posao, novu devojku. Trebalo je da to što mu se desilo bude tragedija i činilo se da mnogo pati. Ipak, situacija nije bila sasvim loša.
Vrlo brzo pronašao je izuzetno živopisno mesto stanovanja - splav na reci, i upoznao divnu devojku koja radi u lokalnoj biblioteci.
Posle filma, Linda i ja smo stajali ispod tende i razgovarali sa upravnikom - bolje reći slušali ga kako se žali na slabu posećenost bioskopa, što je mene činilo srećnim ali njega ne. Veče je bilo prijatno i ja sam se osećao jako dobro. Nebo iznad nas bilo je najcrnje nebo koje sam ikada video, a crni vetar je duvao od jezera ka nama. Talasi su prelazili preko zaštitnog nasipa i rasprskavali se po ulici. Upravnik je morao da viče da bi mogao da nadglasa spoljni zvučnik koji se nalazio tačno iznad njegove glave i iz kojeg se upravo čuo razgovor čoveka sa amnezijom i bibliotekarke. Bio je to deo filma u kojem njih dvoje pokušavaju da u arhiviranim novinama pronadju neki trag koji bi ih uputio na njegov identitet (nejasno se sećao nesreće). Linda je stajala sa strane sa izrazom nezadovoljstva na licu. Bila je nezadovoljna iz istog razloga iz kojeg sam ja bio zadovoljan - zato što smo bili u lokalnom bioskopu u neuglednom predgradju i to bez kola (imam kola ali više volim da se vozim autobusom ili tramvajem). Za nju je zadovoljstvo vožnja do centra grada i večera u Plavoj sali Hotela Ruzvelt. Od mene se očekuje da joj to priuštim s vremena na vreme. Priznajem, ipak, da je vredno truda. U takvim prilikama Linda je ushićena kao ja sada. Oči joj blistaju, usne su joj vlažne, a kada plešemo njene duge noge dodiruju moje. U takvim trenucima ona me zaista voli - ne iz zahvalnosti što sam je izveo u Plavu salu. Ona me voli jer je ushićena što je na jednom romantičnom mestu a ne u nekom bioskopu u neuglednom predgradju.
Sve ovo je sada prošlost. Linda i ja smo se rastali. Sada imam novu sekretaricu, devojku po imenu Šeron Kinkejd.