01.01.00
Politika
28.10.2000.
Savremena proza
Igra sa konvencijama
Svetislav Basara: "Kratkodnevica"; izdavač: "Glas srpski", Banjaluka, 2000.
Mada će se, van svake sumnje, naći i čitaoci koji će u tumačenje priče u romanu "Kratkodnevica" Svetislava Basare krenuti od ovakvih poetičkih iskaza: "ljudi i žene se upropaste, naprave zbrku od svojih života, a onda fragmente, beleške i dnevnike šalju na doradu trećim licima očekujući da ona uz pomoć makaza, lepka i intuicije unesu nešto reda u to rasulo", teško da će, idući u smeru koji oni ocrtavaju, razumeti pravi smisao priče. Doduše, pripovedač u romanu "Kratkodnevica" doista dobija od drugog muža svoje nekadašnje ljubavi na uvid njenu rukopisnu zaostavštinu, pokušava da iz tih papira sazna što više, tačnije da rekonstruiše putanju kojom je njegova prijateljica prošla od trenutka njihovog rastanka do svoje smrti.
Ali, ako bi roman "Kratkodnevica" posmatrao iz jednog ovakvog ugla, čitalac bi morao da se liši onoga što je za prozu Svetislava Basare najvažnije. A to su svakovrsne mistifikacije, kretanje po prostoru i vremenu koji su ostali bez svojih mimetičkih obeležja, jednako kao što bi na taj način čitalac izgubio iz vida da je Basara pisac koji svoje junake lišava svakog vida tradicionalne tipske i karakterološke definicije. Otuda bi se i moglo reći da i roman "Kratkodnevica" pokazuje da je reč o jednom izuzetno inventivnom piscu. Da je uistinu tako pokazuje već i to što je Basara u ovaj roman uključio različite žanrovske sastojke (ovaj roman bi, naime, trebalo da bude ljubavni roman, ali on u sebi sadrži i mnogo elemenata pikarskog romana, budući da junaci idu iz jedne avanture u drugu, tu su zatim i elementi uzeti iz bajke, a oni su uključeni u opis Nanine ljubavi sa mladićem iz cirkusa i sl.). Naravno, svi žanrovski sastojci su ili parodijski obesnaženi ili prevedeni u sferu suprotnih značenja (bajkovna ljubav se završava surovim pogubljenjem nesrećnog mladića).
Priča o rasulu
Ako se uz sve to uzme u obzir i okolnost da je Svetislav Basara i u ovom romanu kao važnog junaka koristio i niz ideja, koje su takođe posmatrane iz vrlo različitih uglova, a sve sa namerom da bi se realizovalo ono što sadrži jedan pripovedačev stav ("Stvari nešto znače samo ako se poigravamo sa semantikom"), onda stižemo do mogućnosti da ovaj roman povežemo sa prethodnim delima ovog pisca, posebno sa onima u kojima su veoma važan sastojak proznog teksta svakovrsne kvaziteorije, koje su u priču uvođene da bi se uspostavio jedan otvoreno ironično-parodijski odnos prema slici sveta koja računa na sopstvenu ozbiljnost i logičnost. Suprotstavljajući se svakoj logičnosti i svakom čvrstom sistemu, Basara, u stvari, traži prostor za jednu ludički koncipiranu poetiku, poetiku koja sva izrasta iz potrebe za ruganjem.
Otuda je i logično što jedna priča, koja prividno ima smer narativne rekonstrukcije života umrle prijateljice, postaje u jednakoj meri i priča o unutrašnjem rasulu koje podjednako zahteva i pojedinačno biće i svet u kome to biće prebiva. Uvodeći ironično intoniranu tačku gledišta u samu osnovu priče, Basara je mogao da izgradi niz pripovednih sredstava koja mu omogućavaju da vrlo efektno portretiše pojedine junake (posebno Naninog drugog muža Lavdžoja, koji je uvek prikazivan kao tobožnji ljubavnik i tobožnji naučnik, biće svedeno na jednu pozu). Isto tako, koristeći brojne avanture svojih junaka, njihovo neprekidno kretanje po velikim prostranstvima (čime je u roman uvedena shema pikarskog romana), Basara je pripremio podlogu na kojoj čak i tema incestuozne ljubavi postaje samo segment jedne složene pripovedne igre sa konvencijama. Jedan od elemenata te igre je i preobraćanje fratra ispovednika u onoga ko ne veruje u boga i ko se okreće jednom sasvim drugačije koncipiranom sistemu vrednosti.
Evropska duhovna tradicija
Sve to je znak da je i u ovom romanu Svetislav Basara primenio onu narativnu tehniku po kojoj je poznat i prepoznatljiv u savremenoj srpskoj književnosti. Jednom reči, i ovaj roman pokazuje da je reč o piscu koji tako suptilno poznaje svakovrsne književne konvencije da ih bez većih teškoća može i imitirati i parodirati.
Kad se postavi u kontekst do sada objavljenih romana Svetislava Basare, roman "Kratkodnevica" pokazuje da se pisac vraća onom obliku pripovedanja koji je, primera radi, koristio u romanima "Napuklo ogledalo" i "Mongolski bedeker", što je jasan znak da je, barem na trenutak, Basara izašao iz kruga tema koje su ga usmeravale ka jednom specifičnom obliku političke satire. Uvodeći priču u ono što se dešava i u životu porodice i u životu pojedinca, Svetislav Basara pokazuje da ga i dalje opsedaju one ideje koje pripadaju korpusu moderne evropske duhovne tradicije. Pošto te ideje doživljava kao nešto patetično i prosvetiteljsko, Basara ih parodira, izokreće njihov smisao.
Radivoje MIKIĆ
Vreme 19. oktobar 2000.
Knjige
Tajna Nane
Svetislav Basara: Kratkodnevica ("Glas srpski", 2000)
Bio jednom jedan Očaj od nane kojim je počela, pre dve decenije, proza Svetislava Basare. Oni koji su tih godina ulazili u književnost neće to nikada zaboraviti: u galeriji Basarinih beketovskih likova i apsolutnih apsurda, tu između Tmua, Fina i Sandoza, strujalo je poslednje modernističko osećanje nihilizma. Bio je to poslednji trzaj epohe, ali i osećanje najplemenitijeg kova. Oni koji Basaru budu čitali s kraja, unazad, ili koji ne poznaju njegovo obimno i već dugi niz godina izuzetno popularno delo, teško će shvatiti kakva je to bila katarza kada su u vreme populističkog samoupravnog kiča i kvazinarodnjačke ideologije, na vrhuncu popularnosti tzv. stvarnosne proze usredsređene na istraživanje društvene margine i primitivizma, odjednom počeli da se nadmeću neki novi, drugačiji tonovi u srpskoj književnosti. Lirizam i fantazija Nemanje Mitrovića i Vladimira Pištala, ironična istorija Radoslava Petkovića i vedri, humorni nihilizam Svetislava Basare označili su jedno novo doba. Ono pred sobom ima Kiša, Pekića i Pavića, a za njim već idu Goran Petrović, pisac Opsade crkve svetog Spasa, najznačajnijeg i pri tome u svakom pogledu postmodernog dela kraja ovoga veka, Vladimir Tasić, Srđan Tešin, Saša Ilić i još neka mlada imena o kojima se danas malo zna ? ali neće dugo tako ostati.
NEMOGUĆA MELODIJA: Bilo je proteklih godina više očaja no ikada ranije, premda za očajanje nikada u istoriji čovečanstva nije nedostajalo dovoljno razloga, ali se nenadoknadivi ukus beketovske "nane" osećao na najboljim stranicama Basarinih ?krivotvoriteljskih? priča i pre svega u Fami o biciklisitima i Ukletoj zemlji. Dok još trilogija započeta romanima Luni tjuns i Sveta mast nije dovršena, Basara je sada tu davnu "nanu" pokušao da oživi u liku Nane, glavne junakinje njegovog novog romana Kratkodnevica ("Glas srpski", Banja Luka, 2000). Ovo je prvi značajniji ženski lik u Basarinoj prozi krcatoj muškim beznađem, istorijskim humorom i političkim cinizmom, ali ko očekuje da u njemu odjekne neka sentimentalna struna čuće samo muziku ljudske propasti i raščovečenja za koje Basara optužuje svoju obezboženu epohu. Lira raskomadanog Orfeja ostala je bez žica i ona, kako je pisao Ihab Hasan najavljujući postmoderno doba, proizvodi jednu nemoguću melodiju u kojoj se ponovo čuje sve što je ikada u književnosti napisano, ali više ne može da deluje bez naknadnog, autopoetičkog, autoreferencijalnog ili metafikcionalnog komentara.
DAVNA LJUBAV: Upravo je to pozicija pripovedača i drugog glavnog junaka Kratkodnevice. On ispituje dnevnik, dokumenta o jednoj davnoj ljubavi i pri tome se stalno vraća na nekoliko opsesivnih motiva. Prividnu kontrolu nad tokom priče i građom, čak i nad tekstom i tipom diskursa, ova ponavljanja dovode u sumnju. I bez nekog većeg poznavanja psihologije vidi se da pripovedač nešto krije, i dok se priča skokovito i na mahove razvija, sve više se sluti da je to nešto porazno. To što se krije nije Nanina smrt, time roman počinje i odgonetanje njenog života je ono što pokreće čitavu priču. Pripovedač krije tajnu izneverene ljubavi, ali groteskna ljubav sa Nanom nije izneverena samo zato što su oba lika opterećena svakovrsnim neobičnostima. Čak ni karakteri kakvi se jedva daju zamisliti ne mogu jedan drugome dovoljno da se približe. Tajna je zapravo u tome da to nije ljubavni roman nego neka umalo gotska porodična istorija, a pripovedač i Nana ? brat i sestra. Za razliku od pripovedača, Nana to zna sve vreme. Zato u njoj sudbina jače deluje, a demonska strast rodoskvrnuća zapravo pokazuje ono što je propušteno: afirmacija ljudskih vrednosti, poništavanje očaja koji ih goni jedno ka drugome u svetu koji ljude i sve što je ljudsko ponižava i vređa.
Nekadašnji očaj od nane tako je postao očaj i zbog Nane, a ako je i ona njegov izvor, onda u ovom svetu više nema ničega vrednog. Interesantno ili ne, ali kapije transcendencije u ovoj Basarinoj knjizi nigde se neće odškrinuti barem toliko da nagoveste mogućnost spasenja. Nebo je potpuno nemo, pusto i daleko toliko da se ka njemu čak ni pogled više ne upravlja. Ono što Basara čuva to je prividni zaborav, ili neznanje, kao da je za čoveka jedini spas ako ne zna, ili da onda kada sazna to što je nepodnošljivo ipak nekako zaboravi. Kao u nekom priručniku za preživljavanje, u kojem na pitanje šta učiniti onda kada učiniš nešto neoprostivo stoji mudri savet ? da oprostiš sebi. Sa težinom onoga što je teško, dakle, Basara u ovoj knjizi nije hteo da se uhvati u koštac kao sa konačnim pitanjem. Njegov ?podzemni čovek? je zaćutao, a bogotražiteljsko tumaranje kroz očaj obustavljeno. Lakim, čitljivim stilom, sa humorom i cinizmom, dosetljivo ali ne i produbljeno, zadovoljavajuće vešto ali ne i nadahnuto, uz podsećanje na omiljene motive i mirenje s tim da se priča dovede do kraja kao roman tajne, Kratkodnevica je, poput Mongolskog bedekera, dobar kratak roman. On nema draž upoznavanja sa Basarinim svetom i imaginacijom, poput Kineskog pisma ili Napuklog ogledala, ili opseg paranoične istorije Luni tjunsa i Svete masti, ali je to dobar trenutak za presabiranje pripovedačke snage.
TRENUTAK: Danas je Basara poslanik, što je već samo po sebi jedva zamislivo, osim u nekoj lokalnoj skupštini na tamnoj strani Meseca ili Ujedinjenim nacijama preseljenim u Bajinu Baštu. Tako je njegov dosledan i na ubeđenjima zasnovan, ali ranije nedelatan politički angažman dostigao vrhunac na kojem, kao i u prozi, mora da se odluči. Ili da zaista posveti svoju energiju svojim političkim ubeđenjima, a to znači da radi, ne da o njima govori, tj. da posveti svu svoju pripovedačku snagu svom talentu i imaginaciji, ili da utone u konformizam već dosegnutog. I kada se ne trudi previše Basara je bolji i duhovitiji, a s vremenom će njegove najbolje priče, Fama o biciklistima i Ukleta zemlja, drugačije opčinjavati svoje čitaoce. U njegovom književnom delu, međutim, još postoji prostor koji čeka na taj trenutak kada će sve svoje snage usredsrediti na jedno, jedinstveno delo. Reč je o veličini. Uvek postoji to konačno pitanje: knjige koje će nadmašiti ne samo ljudski vek nego svoje stoleće. One koje su napisali Andrić i Crnjanski.
Aleksandar Jerkov
01.01.00
Danas
2-3. decembar 2000.
Pisac ocajnickog humora
Svetislav Basara: "Kratkodnevica", Glas srpski, Banjaluka, 2000.
Mihajlo Pantic
Ko je citao prethodne knjige Svetislava Basare lako ce i brzo, vec posle nekoliko stranica, primetiti da u novom romanu "Kratkodnevica" pisac reciklira sebi svojstvene ideje i pripovedne postupke, dodajuci im nesto novih, pre svega tematskih tonova. A ko nije citao, suocice se sa radom verovatno najneobicnije maste u danasnjoj srpskoj prozi. Kultivisuci tu mastu Basara je od nekadasnjeg "ludog deteta" srpske knjizevnosti u medjuvremenu postao pisac respektabilnog, prepoznatljivog opusa kojem, gle cuda, bitno ne moze nauditi cak ni on sam, a ne mogu to ni najrazlicitiji prigovori, od onih prilicno povrsnih, koji mesaju ekscesni Basarin javni angazman sa imanentnom poetikom njegovih knjiga, do onih, mnogo razloznijih, koji ukazuju na cest nesklad izmedju snage i prirode piscevog dara i njegove ne uvek dovoljno ubedljive jezicke i formalne artikulacije.
"Gospode, kako se ovde brzo smrkava". Tom recenicom zavrsio je Danilo Kis roman "Basta, pepeo", signirajuci ukletost i metafizicku zatecenost svojih junaka. A Basara je od te ukletosti krenuo, shodno toposima neprilagodjenosti, nedovoljnosti zdravorazumske logike, decentrirane individualnosti i beketovske istine da je "ocajan covek smesan", koje neguje iz knjige u knjigu, od "Prica u nestajanju" (1982), preko mnogobrojnih romana, drama i eseja, do "Kratkodnevice".
Naddeterminantno uslovljeno ponasanje njegovih junaka u "Kratkodnevici" moze se, ne samo asocijativno, poistovetiti sa Kisovim uverenjem da prostor, a ne karakter odredjuje ljudsku sudbinu, kao sto se i stalna Basarina potreba za izmisljanjem paralelnih stvarnosti nekih suludih zemalja (Falselanda, Mongolije, naravno, ne prave, Etrascije, ili sada Avrelije), koje nastaju kalamburskim ukrstajem bizarnosti ovoga sveta, moze tumaciti zeljom da se fikcijom razume i procisti tegobna realnost, slicno sjajnim, a nedovoljno primecenim nastojanjima rano otislog Vojislava Despotova (romani: "Jesen svakog drveta", "Evropa broj dva", "Drvodelja iz Nabisla").
Sto nas, sve skupa, privodi staromodnom uverenju da odredjene geopoliticke okolnosti ne samo oblikuju biografije ljudi nego i nevidljivo, utoliko perfidnije, usmeravaju imaginaciju po svemu tako raznolikih pisaca kao sto su, recimo, Kis, Basara i Despotov.
A Basarina mera razlike u danasnjoj srpskoj knjizevnost pociva u jedinstvenosti njegovog ocajnickog humora. To nije humor gega, situacije ili nesporazuma, to je humor ontoloske bespomocnosti, u kojoj coveku, umesto da stavi ruke na lice i place, ostaje jedino gorki smeh, kao gorki lek, ili bolje, kao jezicki placebo. "Kratkodnevica" je, u tom smislu, roman u kojem se, vec prema piscevom ustaljenom obicaju, jednodimenzionalni junaci, gotovo lutke, batrgaju u nesposobnosti trenutnog ili konacnog samorazumevanja, sasvim svejedno. Sta god da cine, na kraju ce izaci onako kako niposto nisu hteli.
Izdasno se poigravajuci kliseima ljubavnih prica, praveci od njih u svojoj interpretaciji grotesku i travestiju odnosa koji bi trebalo da pokrecu svet, Basara, uz Borislava Pekica svakako najcedniji srpski pisac druge polovine XX veka, tek sada, "Kratkodnevicom", prvi put u svoju prozu izrazitije uvodi erotske teme, i sa njima se, naravno, sprda, sta bi drugo. Ljubavna prica se zacinje fatalistickim susretom, u zimski sumrak, na kratkodnevicu, glavnog junaka (po ocekivanju, karikaturalnog alter-ega samog S. Basare), i junakinje, Nane, koja ce za tridesettri godine zivota proziveti tridesettri zivota, sireci oko sebe, u duhu pripovedacevog mizoginstva, samo smrt i nesrecu, putujuci kroz vreme unapred i unazad, i izmisljajuci, po potrebi, a u svoje vesticije svrhe zavodjenja svakoga koga pogleda, svetove, jezike i zemlje u kojima vlada poredak, gle cuda, tako nalik onom u kojem smo i mi do juce ziveli: zauman, okrutan, tragican i jezivo smesan, sve u isti mah. U Basarinoj prici je, prema paranoidnoj aleatorici, sve sa svime u vezi, ne zna se ko je kome otac, a ko majka, paradoksi se stalno umnozavaju, i u zavrsnoj sceni u kojoj se parodira prastara konvencija prepoznavanja, svojstvena (pred)romanticarskim ljubavnim pricama, otkrice se da su junak i junakinja u stvari brat i sestra.
Tako izlazi da je "Kratkodnevica" u konacnom, hotimicno zbrkanom nonsens-zbiru svih slojeva i znacenja psuedoetioloski roman u kojem su uzrok i posledica toliko puta prestizale jedna drugu da od ljubavne price nije ostalo nista, kao sto na kraju, ni od jedne price, ako cemo pravo, ne ostane nista, osim krhotina kojima se smejemo. Jer, sta bismo drugo. Kao sto se smejemo svaki put kada Pera kojot jureci pticu trkacicu propadne u ambis, i razbije se u bezbroj komada, potom ustane, otrese prasinu, i nastavi da juri.
Sve sto je Basara do sada napisao na neki nacin postoji i u "Kratkodnevici", osvezeno novom temom i ispricano na isti, donekle drukciji nacin. Pa ako i moze biti spora oko toga da li je "Kratkodnevica" samo jos jedna rutinska knjiga od istog pisca ili fina rekapitulacija predjenog puta, ostaje nesporno da je taj roman napisan unutar koordinata jednog proznog sveta, sasvim retkog u danasnjoj srpskoj prozi. I nesto vise i dalekoseznije od toga. Pisuci "na ivici", humorno, relaksirano, bez obaveza, uvek sa rizikom marginalnosti zbog odbijanja da se o ozbiljnim temama pise mrtvoozbiljno, "odgovorno", arbitrarno ili, cak, autoritarno, sto mu inace namece centralni tok maticne pripovedne tragicije, koja sva vrvi od "teskih reci velikih pisaca", Basara se, paradoksalno, izdvojio kao fenomen za sebe.
Njegova masta, oblikovana u postavangardnoj, to jest, postmodernistickoj pripovednoj fakturi, sasvim neocekivano, naisla je odjek u srpskoj citalackoj publici, znatno menjajuci njen ukus i njen horizont ocekivanja. Od hiljadu zaobilaznih strategija u knjizevnosti uspeva tek jedna jedina. Basarina je upravo ta.
01.01.00
Neporeciva je činjenica da Svetislav Basara u svakoj novoj knjizi uspeva da, pre svega na planu forme, obnovi već napisano, kao i da kultivišući vlastitu pripovedačku strategiju stilskim i značenjskim inovacijama održi budnom čitalacku znatiželju
Pripovedač će nam u kratkom romanu "Kratkodnevica" saopštiti: "Tradiciji skloni čitaoci konačno mogu da zaključe da sam se dozvao pameti: tu je čvrsta priča o nekoliko sudbina na čudan i zamršen način povezanih sa mojom". Ništa od toga. U najboljem slučaju reč je o ironičnom autopoetičkom komentaru.
Čak i površni poznavaoci njegove radne biografije znaju da Basara nije sklon litararnim konvencijama. Iako žanrovski najavljen kao ljubavni roman (što, tematski, u izvesnoj meri opravdava ovakvu legitimaciju) novi Basarin rukopis u suštini iznova tematizuje ontološka bespuća i smisaonu korozivnost modernog doba.
Usložnjavajući svoju proznu praksu autor "Kratkodnevice" nam otvara nekoliko mogućnosti čitanja. U jednoj od njih pripovedač nas, govoreći u prvom licu kroz retrospekciju jedne osujećene ljubavi, upoznaje sa sudbinom glavne junakinje romana, fatalnom Nanom "koja uzima dušu onima koje voli". I kao u nekom od Hičkokovih trilera, narator vrtoglavom gradacijom motiva, virtuoznim mešanjem vremenskih rakursa čitaoca uvodi u igru detekcije, promiču, bez daha, kroz stvarne i izmišljene topose (zemlja Avrelija kao jos jedna sviftovski efektna Basarina alegorija poput Etrascije u "Ukletoj zemlji") ubogi provincijski glumci, idolopoklonici i dekadenti, fantaste i nesrećnici iz neiscrpne Basarine crnohumorne imaginacije. "Nikada do kraja nismo svesni šta se krije u onoj mračnoj odaji koju zaklanjaju zavese naših odluka". Ova rečenica iz "Kratkodnevice" mogla bi da stoji kao jedna od ideja romana. Posle romaneksnog dvoknjižja, "Looney Tunes" i "Sveta mast" Basara, rekli bismo, i pored reafirmacije svojih pripovedačkih načela romanom "Kratkodnevica" tek ovlaš dotiče granice naše najbliže realnosti. Hoće se reći da je pisac u ovom slučaju pobedio gorkog analitičara društvene zbilje.
Šta su u najkraćem poetičke vrednosti novog Basarinog romana? Upravo ono što je Italo Kalvino u znamenitim "Američkim predavanjima" smatrao nužnim vrednostima koje svaki pisac u svom ručnom prtljagu treba da ponese u novi milenijum: lakoća, brzina, tačnost, vidljivost, mnogostrukost i čvrstina.
Zoran Jeremić