13.10.10
Srbin književni junak
Rejf Larsen
Ne slažem se sa onima koji govore da će književnost nestati - rekao je Rejf Larsen, poznati američki pisac autor popularne knjige „Izabrani radovi T. V. Spiveta“, koju je za ovdašnju publiku objavila „Geopoetika“ u prevodu Igora Cvijanovića. U razgovoru za „Blic“ Larsen govori o pomenutom romanu, poziciji književnosti danas, autobiografskim momentima...
Junak T. V. Spivet je genijalni dvanaestogodišnjak koji crta fantastične mape (u knjizi date na marginama) i osvaja prestižnu nagradu koja menja njegov život. Upitan za zanimljivo preplitanje kartografije i adolescencije u romanu, Rejf Larsen kaže: „Nisam počeo sa tako velikom idejom, počeo sam malim koricama. Prvo je nastao lik pedesetogodišnjaka, a tek kasnije dečaka i sve ono što mu je činilo život. Često se kaže da u književnosti treba da se bavite stvarima koje najbolje poznajete. Nisam od te fele. Iz Bruklina sam i ništa nisam znao o Montani odakle je junak, tek kasnije sam je upoznao“.
Forma vašeg romana sem osnovnog teksta na stranici ima i razne sadržaje na marginama?
- To što je na marginama je suštinski važno za roman, možda i najvažnije. Pa, često u životu biva važnije nešto što nam se čini periferno. No, prvo je nastalo to što ste nazvali osnovnim tekstom, a potom sadržaj na marginama. Ali ne treba propustiti nijednu od margina budući da su one presudne i za zbivanja i za razmišljanja junaka.
Iscrtane kartografske karte u vašem romanu gotovo su identične sa mapama mozga?
- Junak, dečak pronalazi sličnosti tamo gde ih ne bismo uočili, ali ja sam želeo da prikažem stanje u njegovoj glavi, način na koji on shvata svet. A on je od onih koji pokušavaju sve da razumeju ali mu to ne polazi za rukom.
Autobiografski momenat?
- I pisac je neko ko čezne da uradi više nego što je to u stanju. Da, autobiografski trenutak.
Ko je zapravo glavni junak romana - avantura, dečak, samoća, ljubav ili...?
- Sve podjednako, ali ako moram da biram, izabrao bih ljubav jer to je ono što njega pokreće, ono što ga nagoni da krene na put, ono što nagoni njegovog oca da dođe po njega i da ga vrati kući, ono što tera dečaka da pokuša da se ipak uklopi u porodicu...
A kako vidite poziciju književnosti danas?
- U Americi, zemlji u kojoj živim, često se govori o tome kako će književnosti nestati jer ćemo se svi preseliti u elektronski prostor, jer više niko ne čita i nema vremena za to... S druge strane, znam puno ljudi koji ne misle tako. Ako mene pitate, ljudi su bića kojima je, otkad postoje, potrebna priča, a gde je priča, tu je i književnost.
Tržište je dominanta američkog društva. U kakvoj je ono relaciji sa književnošću?
- Ljudi vole površne trilere i ljubiće, a tržište nudi ono što ljudi vole. Međutim, pravi ljubitelji knjige znaju šta traže, a ne može se reći da ih nema, naprotiv. Možda je oduvek tako i bilo.
Vaš utisak o Beogradu?
- Zaista mi se mnogo dopada i sve mi je jako zanimljivo, posebno imajući u vidu da knjiga koju pišem ima junaka koji je iz Beograda, sa ovih prostora.
Otkud to?
- Interesuje me ovaj deo sveta. Komplikovan je, ali uzbudljiv. S druge strane, dešavaju mi se stvari kao sa knjigom „Izabrani radovi T. V. Spiveta“. Shvatio sam da mi je junak Srbin i onda sam krenuo da učim i saznajem o zemlji iz koje dolazi.
Književno veče Rejfa Larsena
Večeras (18) u knjižari „Plato Ilegala“ (akademski plato Filozofskog fakulteta) Rejf Larsen održaće neobično književno veče. Razgovor o knjizi „Izabrani radovi T. V. Spiveta“ vodiće se kroz priču o mapama, kako se crtaju mape puteva, pruga, podzemnih voda, ali i mape sećanja, usamljenosti...
T. Nježić
09.10.10
„Škrinja čuda” Rejfa Larsena
Roman „Izabrani radovi T. S. Spiveta”, mladog američkog pisca koji u ponedeljak dolazi u Srbiju, nudi novo iskustvo čitanja
T. S. Spivet ima 12 godina, živi na jednom ranču u Montani i ima sklonost da sve što mu se događa pedantno beleži – mapama i dijagramima. Smitsonijan institucija mu dodeljuje nagradu za jedan od njegovih crteža, misleći da je reč o odraslom čoveku, i on sam kreće na veliko putešestvije u Vašington da je primi, mapirajući pri tom i sve što mu se usput događa...
To je, u najkraćem, siže romana „Sabrana dela T. S. Spiveta”, debitantskog dela američkog pisca Rejfa Larsena (30), koji je prošle godine, kada je ovde objavljen, na sebe skrenuo pažnju iz nekoliko razloga. Prvo zbog toga što je u licitaciji za rukopis izdavačka kuća „Pingvin” odbrojala za to sumu „sasvim blizu miliona dolara” (akontacija za prvi roman po pravilu ovde nije veća od 50.000). A drugo, roman je ocenjen kao delo koje po svojoj formi „pomera granice”.
Za Stivena Kinga Larsenov roman je „škrinja čuda”. Od samog početka naime, pisac čitaoca uvodi u sasvim neobičan svet jednog „hiperanalitičnog” klinca, svet koji je predstavljen ne samo rečima nego i crtežima, mapama, grafikonima. Ne kao ilustracijama koje pokazuju ono što je pročitano, već kao dodatnim informacijama na marginama, usred stranice... Sa Rejfom Larsenom smo o njegovom romanu, pogledima na književnost i drugom, razgovarali putem „Skajpa”, uoči njegovog odlaska u Beograd, gde je njegov nesvakidašnji roman objavila „Geopoetika”. Put u Srbiju mu je ujedno i u funkciji istraživanja materijala za njegovu drugu knjigu, čiji je glavni junak jedan Srbin koji emigrira u Ameriku.
U koju kategoriju biste svrstali Vaš roman, kom žanru pripada?
To je teško pitanje. Znam da žanrovi postoje s razlogom, ali ne mogu da jednostavno kažem da je u ovom slučaju reč o trileru, avanturističkoj ili ljubavnoj priči. Dok sam pisao ovu knjigu, želeo sam da pomerim granice izražavanja koliko god je to moguće. Na neki način ovo je, međutim, i veoma konvencionalna knjiga, priča o sazrevanju, to je i roman o putovanju. Uz to, mnogi likovi koje glavni junak sreće pripadaju tipičnoj „Amerikani”, ali sve je pri tom malčice uvrnuto. Dakle, nešto što je poznato, ali u isto vreme i nije.
Jednom prilikom ste izjavili da je pisanje „Izabranih dela T. S. Spiveta” bilo „zabavno”. Objasnite na koji način, pošto je pisanje romana uglavnom mukotrpan proces?
Znam to, moj novi roman je mnogo „bolniji” nego ovaj. Zanimljivo je da kad pišete svoju prvu knjigu, obično ne znate šta radite. Ja sam, međutim, u ovo ušao sa blaženim neznanjem i zato mi je, od onog momenta kada sam otkrio vokaciju glavnog junaka, nekako sve bilo jednostavno. Naravno, bilo je mukotrpnih dana, kada sam želeo da sve bacim. Za mapu Čikaga trebalo mi je, na primer, tri dana. Mnogo puta sam hteo da odustanem, ali mi je glas mog junaka preko ramena poručivao da to ne činim.
U srednjoj školi sam se malo bavio glumom i uvek mi je bilo lakše da na pozornici improvizujem, nego da izgovaram naučen tekst. Tako je bilo i u procesu pisanja ovog romana: radio sam tako da i sam budem iznenađen njegovim tokom, ponekad i usred rečenice. To je, u stvari, bilo zabavno.
Kako je u stvari nastajao ovaj roman, pošto su mape, šeme i crteži njegov integralni deo. Šta je nastalo prvo: reči ili slike?
Ja sam pre svega pisac. Oba moja roditelja su inače umetnici, i ja sam uvek bio u okruženju vizuelnih umetnosti, premda nemam formalno obrazovanje u toj oblasti. Knjigu sam najpre gotovo kompletno napisao, sa samo nekoliko ilustracija, ali sam, ulazeći sve dublje u lik glavnog junaka, sve više osećao da nedostaje nešto krupno.
Shvatio sam da je neophodno čitaocu pokazati i njegove crteže. Zato, kad sam uspešno nacrta skelet vrapca koji je na početku teksta, shvatio sam da u stvari mogu da uradim i ostalo. Ako nešto i ne uspe, opravdanje je uvek moglo da bude da je to nacrtao neko ko ima samo 12 godina.
Proces ilustrovanja je potom išao paralelno sa procesom redigovanja rukopisa. Kad bih nešto nacrtao na margini, iznenada bih odlučio da ispod toga dodam i neki tekst, jer sama slika nije dovoljno objašnjavala ono što sam hteo.
Zar ne mislite da ste, time što ste sve vizuelizovali, to zadovoljstvo zamišljanja likova i scena koje je neizbežni pratilac čitanja, u stvari uskratili čitaocima?
To svakako može da smeta nekim čitaocima, ali ono što sam ja pokušao da uradim bilo je nešto drugačije od onoga što se radi u knjigama za decu, gde se prvo nešto ispriča, a onda se to ilustracijom pokaže. U ovoj knjizi slike ne predstavljaju direktno ono što čitate, one su nešto više, neka vrsta satelita koji kruže u orbiti teksta. Na taj način, umesto da zatvaraju vrata imaginaciji, ilustracije otvaraju mnoga dodatna.
Kako ljudi čitaju „Izabrana dela T. S. Spiveta”, kako se snalaze u lavirintima teksta i slika?
Tokom promocije knjige sreo sam i razgovarao sa mnogo čitalaca. Neki su tražili i uputstvo kako je treba pravilno čitati. Odgovarao sam im da nema pravila, da to zavisi od toga kako šta kome odgovara. Veoma zanimljiv razgovor imao sam sa jednim dvanaestogodišnjakom, koji mi je rekao da je knjigu pročitao i da mu se veoma dopala. Ali kad ju je dao mami na čitanje, on mu ju je vratila sa objašnjenjem da joj je veoma teško da prati ono što je na marginama. Dečak joj je na to rekao da gotovo nije ni primetio da je na marginama nešto posebno, premda je sve što je tamo i video i pročitao.
To znači da je mozak mladih danas nekako drugačije programiran, oni su veoma rano naviknuti da upijaju nekoliko tekstova odjednom, jer im tako dolaze sa kompjuterskih ekrana.
Dokle ste stigli sa sledećom knjigom, koju priču tamo pričate?
Čini mi se da sam negde na polovini. Biće na neki način obimnija od „Spiveta”, jer se zbiva u miljeu različitih kultura. Glavni junak je jedan srpski imigrant u Americi. Deo radnje se odvija u Beogradu, zatim u Kambodži, Kongu, tako da ima elemente različitih kultura i jezika, što me je stavilo pred velike izazove.
Utisak je da je Vaša knjiga „Gutenbergov” proizvod u kojem su primenjeni principi hipertekstualnog internet sveta. Ovde, u Americi, i te kako je vidljiv talas elektronskih čitača i digitalnih knjiga. Kako u takvom kontekstu vidite budućnost knjige i budućnost čitanja.
U pravu ste, moj roman je jednom nogom u prošlosti i tamo se rukuje s Gutenbergom. Ali osnovno je da smo mi, kao ljudska bića, pre svega stvorenja kojima je urođeno pričanje priča. To je nešto što se neće promeniti, jer je duboko u nama. Ali takođe smatram da se način na koji se pričaju priče polako menja, kao što to pokazuju svi novi mediji. Mislim da će knjige, i one štampane, još dugo biti s nama, ali takođe predviđam i pomeranje ka elektronskim knjigama. U tom kontekstu, dilema je kako će to uticati na nas pisce, jer ekran omogućava da se priče kazuju i na drugačiji način. Suština, međutim, ostaje da će dobar tekst biti i dalje biti dobar tekst, bez obzira u kakvoj formi bio.
Šta Vi, kao pisac, čitate?
Dosta čitam. Kad pišem neku knjigu, čitam publicistiku o temama kojih se dotiče, pa tako ovih dana čitam biografiju Pola Pota, jednu knjigu u fizici čestica, jer moja sledeća knjiga sadrži dosta nauke i fizike. Moje knjige inače zahtevaju dosta istraživanja, pa je u toj funkciji i moj odlazak u Beograd, da bih apsorbovao neke njegove krajeve, atmosferu...
Što se tiče književnosti, dosta čitam pisce sa Balkana: Danila Kiša – upravo sam pročitao „Bašta pepeo” – na mom stolu je trenutno „Povratak Filipa Latinovića” Miroslava Krleže, koja je na mene ostavila jak utisak. Volim i Murakamija, latinoameričke pisce poput Markesa. Volim, u stvari, pisce koji vam protresu mozak, a onda uzmem malo od njihove tapiserije i utkam je u sopstvenu. Rado kažem da je ono što pišem pod uticajem istočne Evrope, Latinske Amerike, američkog zapada i Japana...
Milan Mišić