01.01.17
Uvod u studije kapitalizma
Jirgen Koka, Istorija kapitalizma
Zbornik Matice srpske za društvene nauke br. 161/2017
Jirgen Koka (Jürgen Kocka, rođen 1941. godine) jedan je od najuticajnijih nemačkih istoričara koji je, zajedno sa Hansom-Ulrihom Velerom, krajem 60-ih godina 20. veka zasnovao novu istoriografsku školu – Istorijsku socijalnu nauku. Pojava Bilefeldske škole (kako je popularno nazivana) označila je svojevrsnu „smenu paradigme” u nemačkoj istoriografiji kojom je na mesto tradicionalnog istorizma stupila jedna vrsta istorije društva. Jirgen Koka se tokom svog naučnog i nastavnog rada istraživački bavio istorijom 19. veka proučavajući nastanak i razvoj kapitalističke privrede (doktorski rad posvećen je upravo „odnosu kapitalizma i birokratije” na primeru fabrike Simens 1847–1914), zatim činovništva, građanstva i drugih društvenih grupa što ga je učinilo svetski priznatim autoritetom za društvenu i ekonomsku istoriju. Istovremeno, Koka je kontinuirano ispoljavao živo interesovanje za teorijska i metodološka pitanja istorijske nauke o čemu, pored ostalog, svedoči i izbor njegovih ogleda objavljen na srpskom jeziku pod nazivom O istorijskoj nauci (SKZ, Beograd 1994).
Knjiga Istorija kapitalizma jeste obimom nevelika ali sadržajem izuzetno bogata knjiga koja, u jezgrovitoj formi, prikazuje nastanak kapitalizma prateći njegov razvoj od srednjeg veka do savremenih dana. Nastojeći da odredi značenje pojma kapitalizam, Koka je u prvom poglavlju „Šta znači kapitalizam?” (str. 7–23) ukazao na karakteristična shvatanja trojice klasika – Karla Marksa, Maksa Vebera i Jozefa Šumpetera – čiji su pogledi najvećim delom oblikovali savremene rasprave o kapitalizmu kao i pristupe njegovom istraživanju. Pri tome, Koka s pravom ističe da je Marksova analiza devetnaestovekovnog „kapitalističkog načina proizvodnje”, sa svojim naglašavanjem tržišta, akumulacije kapitala, međusobno suprotstavljenih interesa između kapitala i najamnog rada te dinamikom koju u sebi sadrži kapitalizam, izvršila ubedljivo najdalekosežniji uticaj na shvatanja narednih generacija, uprkos tome što je ona predstavljala predmet bezbrojnih kritika. Za razliku od Marksa, Veber je uticaj kalvinističko–puritanske etike smatrao ključnim činiocem za nastanak kapitalizma i naglašavao je njegov racionalni karakter. Konačno, Jozef Šumpeter je inovacije koje se ostvaruju posredstvom po zajmljenog novca smatrao suštinskim obeležjem kapitalizma. Nadovezujući se na pomenute teoretičare, Koka je ponudio jednu idealnotipsku definiciju kapitalizma koja ističe tri nužne komponente – postojanje privatnog vlasništva, tržišta i kapitala koji se investira i reinvestira u sadašnjosti kako bi se ostvarila dobit u budućnosti.
Polazeći od ove radne definicije, Koka je u narednom poglavlju „Trgovački kapitalizam” (str. 25–45) ukazao na okolnosti u kojima je nastao kapitalizam. Ono što na prvi pogled iznenađuje jeste hronološko i prostorno izmeštanje nastanka kapitalizma daleko izvan uobičajenih granica. Naime, početke kapitalističkog privređivanja u obliku tzv. trgovačkog kapitalizma Koka pronalazi u srednjovekovnoj Kini i arapskom kalifatu. Budući da je rani srednji vek u Zapadnoj Evropi bio obeležen „regresijom tržišne privrede, demonetarizacijom i reagrarizacijom” (str. 32), kapitalizam se u Zapadnoj Evropi javio sa izvesnim zakašnjenjem, tek od 12. veka i to u primorskim gradovima severne Italije, južne Francuske, severne Nemačke (Hanza) i Katalonije. Pri tome, Koka ističe jednu osobenost u razvoju kapitalizma u evropskim gradovima koja je izostala u arapskom svetu i Kini. Reč je o nastanku preduzeća kao samostalnog pravnog lica kao i pojavi novog oblika kapitalizma – finansijskog kapitalizma u vidu bankarskih poslova. Iako je predstavljao manjinski fenomen s obzirom da je bio ograničen na trgovačke i finansijske krugove, kapitalizam se u Zapadnoj Evropi odlikovao dinamičnošću – pozajmljivanjem kapitala nosiocima političke vlasti i njegovim ulaganjem u tzv. kućnu industriju, odnosno, seosku radinost. Razdoblje ranog novog veka (16–18. vek) predstavlja vreme ekspanzije što je, ujedno, i naziv trećeg poglavlja (str. 47–75). Iako ne smatra da je kolonizacija vanevropskog sveta bila prvenstveno podstaknuta kapitalizmom, Koka ističe da su „ekonomski interesi – težnja za bogatstvom i profitom, pohlepa za plemenitim metalima, jagma za trgovinskim privilegijama koje su bile potrebne da bi se opstalo u konkurenciji s drugim evropskim silama” (str. 48), predstavljali ključne činioce u kolonijalnom širenju evropskih država. U ovom periodu kapitalizam se proširio i na oblast poljoprivrede u vidu tzv. agrarnog kapitalizma – dok je u novom svetu to bila plantažerska proizvodnja koja je koristila robovsku radnu snagu, u zemljama Srednje i Istočne Evrope unutar feudalnog društva uspostavljena je kapitalistička poljoprivredna proizvodnja te, stoga, Koka govori o „feudalnom agrarnom kapitalizmu Srednjoistočne i Istočne Evrope” (str. 61). Oba primera potvrđuju Kokin stav da je kapitalizam pokazao izuzetnu prilagodljivost različitim tradicijama i lokalnim uslovima, obeležje koje je zadržao do današnjeg dana. Konačno, prodor kapitalizma u zanatsku proizvodnju kao i u rudarstvo pripremio je uslove za trijumf kapitalizma u 19. veku.
Ovoj temi Koka je posvetio četvrto poglavlje „Kapitalizam u svojoj epohi” (str. 77–119) prikazujući karakteristične momente u razvoju kapitalizma od 1800. godine do danas. Industrijalizacija je predstavljala ključnu novinu koja je izmenila kapitalizam tako što je učinila najamni rad masovnom pojavom, omogućila akumulaciju kapitala bez presedana u ranijoj istoriji čovečanstva i povećala značaj tehnološko-tehničkih i organizacionih inovacija i, konačno, uslovila pojavu povremenih velikih kriza kapitalizma koje utiču na celokupno društvo, kulturu i politiku. Tokom industrijskog razdoblja nastali su novi tipovi kapitalizma – tzv. vlasnički kapitalizam u kojem je vlasnik istovremeno i upravljao svojim preduzećem. Iako je ovaj oblik kapitalizma i danas prisutan kada je reč o tzv. malim i srednjim preuzećima, sa ukrupnjavanjem kapitala u neviđenim razmerama stvoreni su novi tipovi preduzeća – deoničarska društva kojima upravlja klasa profesionalnih menadžera – a sa njima i novi tip kapitalizma – menadžerski kapitalizam. Istovremeno, jedno od obeležja savremenog kapitalizma predstavlja tzv. finansijalizacija tj. dominacija finansijskog kapitalizma u ranije nezabeleženim razmerama. Raspravljajući o glavnim tendencijama u savremenom razvoju kapitalizma Koka je ukazao na preobražaje najamnog rada tokom minula dva veka kao i na ulogu radničkog pokreta u preobražaju kapitalističkog društva u demokratskom pravcu usloviviši jednu vrstu „civilizovanja kapitalizma” (str. 106). Istovremeno, on je analizirao i odnos između tržišta i države koji je prošao kroz različite faze tokom prethodna dva stoleća. Konačno, Koka nije propustio ni ukratko da razmotri uzroke aktuelne ekonomske krize (od 2008. godine naovamo), istakavši da je kriza demantovala jedno od osnovnih načela dominantne neoliberalne ideologije – veru u autonomiju i sposobnost tržišta za samoregulaciju – pri čemu su neki od najvećih aktera finansijskog kapitalizma (koji su, ujedno, i najodgovorniji za izazivanje finansijske i ekonomske krize) „bezmalo preklinjali vlade svojih država da ogromnim iznosima finansijske pomoći spreče potpuni slom, što su one – uz argument too big to fail – tada i učinile” (str. 115). Prema tome, nesporno je da je kriza globalnih razmera izazvana neuređenošću („deregulisanjem”) finansijskog sektora koji nije investirao novac u produktivne svrhe već u finansijske špekulacije koje su, istina uz ogromne rizike, donosile ogromne profite. Upravo stoga, Koka dokazuje da je za opstanak kapitalizma neophodna državna intervencija i to ne samo da bi se obezbedili uslovi za postojanje jedinstvenih tržišta već i radi nadziranja i kontrole finansijskog kapitalizma budući da on, ako nije uključen u šire društvene strukture, postaje autodestruktivan kao što pokazuje kako iskustvo aktuelne ekonomske krize tako i onih iz prošlosti (1873, 1929/30). Međutim, glavnu prepreku u „civilizovanju” savremenog globalizovanog kapitalizma predstavlja, po Kokinom mišljenju, činjenica da ne postoji nikakav odgovarajući „transnacionalni globalni suverenitet” koji bi mogao da ga stavi pod kontrolu što, ujedno, predstavlja problem koji tek čeka zadovoljavajuće rešenje. U svojevrsnom zaključku karakterističnog naslova „Pogled u budućnost” (str. 121–125) Koka ukratko rezimira glavne probleme koje sa sobom nosi razvoj kapitalizma ističući da se, uprkos opravdanim kritikama, još uvek nije pojavila ubedljiva alternativa koja bi se pokazala nadmoćnijom u odnosu na kapitalizam. Stoga, svoj kratki pregled Koka zaključuje pozivajući na kritiku kapitalizma kako bi se omogućila njegova reforma što, po njegovom sudu, „predstavlja trajan zadatak”. Knjiga donosi još i iscrpnu bibliografiju relevantnih dela većinom na nemačkom i engleskom jeziku kao i indeks ličnih imena.
Izvorno objavljena na nemačkom jeziku 2013. (od strane jedne od najuglednijih nemačkih izdavačkih kuća C. H. Beck) Kokina Istorija kapitalizma je 2016. prevedena i na engleski jezik (i objavljena kod uglednog Princeton University Press-a). Stoga raduje da je, gotovo istovremeno, ona objavljena i prevedena na srpski jezik. Ovo posebno budući da je reč o znalački napisanoj istorijskoj sintezi koja se temelji na ogromnoj erudiciji i na višedecenijskom istraživanju društvene i ekonomske istorije. Istovremeno, knjiga pruža i odličan uvid u savremene pristupe istraživanju kapitalizma i nadomešta hroničnu oskudicu raspoložive literature na srpskom jeziku kada je reč o ekonomskoj istoriji. Prikaz Kokine Istorije kapitalizma zaključićemo ocenom da je reč o izrazito vrednoj istorijskoj sintezi koja svedoči o analitičnosti savremene nemačke istoriografije kao i o nužnosti primene teorijskih modela u interpretaciji istorijske faktografije. U tom smislu, Kokina knjiga predstavlja zaista uzoran primer.
Konačno, neophodno je ukazati i na odličan prevod za koji je zaslužna Maja Matić. Uprkos tome što Kokin stil, bogat terminima iz društvene teorije, predstavlja izazov za prevodioca, Maja Matić je uspela da u jasnom i stilski besprekornom srpskom prevodu budu sačuvani preciznost i analitičnost originalnog teksta. Imajući u vidu brojne prevode knjiga na srpski jezik koji su prepuni ne samo stilskih rogobatnosti već i materijalnih grešaka, utoliko više prevodiočev napor zaslužuje svaku pohvalu.
Doc. dr Mihael Antolović