Ideje i načela

05.03.06

Da se i o Platonu ( 427-347) i njegovoj složenoj filozofskoj misli može pisati/ govoriti sa zavidnom lakoćom i novim razumevanjem pokazao je dr Časlav D. Koprivica ( Nikšić, 1970) u svojoj knjizi/disertaciji koja je objavljena u Izdavačkoj knjižarnici Zorana Stojanovića iz Novog Sada, u poznatoj biblioteci “Teorija”. Već je proglašena sa Knjigu godine 2005. i nagrađena od strane žirija Radio Beograda 2. Njen puni naslov glasi: Ideje i načela, a podnaslov: Istraživanje Platonove ontologije.

Inače Časlav D. Koprivica je docent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, a objavio je niz članaka i studija iz istorije filozofije, istorije ideja i političke teorije. Prevodilac je i niza filozofskih dela s nemačkog jezika ( V. Glasnik, E. Huserl, H. Rikert i dr.).

Za temu Vaše knjige odabrali ste Platona, u stvari istraživanje njegove ontologije. Čime ste se rukovodili u tom izboru?

-Platon je, sudeći po broju priloga o njemu, najproučavaniji filosof evropske kulturne povijesti, iako se po vremenskom redoslijedu nalazi gotovo na samom njenom početku. Zapravo, mnogi autori drže da je on prvi istinski veliki mislilac grčke starine, te ujedno i prvi koji svojom mišlju pripada i odgovara duhu savremenosti potonjih stoljeća. Ono što već pri prvim čitanjima djela atinskoga genija bezmalo zapanjuje jeste utisak njegove blizine i neobične, da tako kažem “svevremenske savremenosti“.

No u isti mah, ne može se previdjeti nerijetko i upadljivo izostajanje takvoga osjećaja kod savremenoga čitaoca, što se, opet, ne može pripisati isključivo golemoj vremenskoj razdaljini koja nas od njega dijeli. U susretu sa Platonom se, dakle, miješaju utisci blizine i daljine, prisnosti i tuđosti, što, i bez ozbiljnijeg zadubljivanja, može da nas dovede u nedoumicu. Tada se i čitaocu nameće zadatak da razmrsi tu smješu, tj. da ispita kako je tako nešto moguće; da li se pomnijim čitanjem eventualno može pokazati da se i u onom isprva i naizgled “dalekom“ možda krije nešto razumljivo – ako ne i “savremeno“.

Jedan od glavnih zadataka proučavanja tradicije jeste u tome da tumač uloži napor da ono što je u tradiciji „nerazumljivo“ postane razumljivo, tj. da pripomogne štivu predanja da u nekoj potonjoj današnjici (ponovo) „progovori“. A taj zadatak prerasta u istinski izazov pri suočavanju s djelom onoga koji je već odavno, s punim pravom , prepoznat kao „otac filosofije“.

Carstvo ideja i spaseni fenomeni

Šta je pokazalo Vaše novo čitanje klasika grčke filozofije? Šta je u tom velikom opusu najvrednije, to jest šta je misaono-filozofski još živo?

- Nasuprot raširenom neraspoloženju protiv tzv. «metafizike» – u koju se, naravno, ubraja i Platon – došao sam do stajališta da je njegovo učenje o idejama, inače, jedna od najrevolucionarnijih teorija ljudskoga uma, tijesno povezano sa ishodima pomnoga posmatranja okružujućega svijeta, a ne da je, kako se, nažalost, često čini zgodnim reći, tzv. «carstvo ideja» ostalo bez neke suštinske, potonjim nazorima uvjerljive veze sa «stvarnim svijetom». Stoga, dakle, uvođenje ideja u teorijski obzor nije stvar nikakve neshvatljive, starovremenske proizvoljnosti, već se može tumačiti kao prvi herojski i umnogome neprevaziđen pokušaj da se svemu okolno-promjenljivome pribavi dovoljna mjera suštastvenosti i postojanosti. Ništa manje, pretpostavljajući to suštastveno-idealno negdje «iza» nepostojanih stvari, Platon je van svake sumnje htio da sačuva, da kažemo, dostojanstvo iskustvenosti i čulnosti, tako da se ono osmotrivo ipak može pomiriti sa postavima njegovog učenja o idejama. Na taj način bi, kako se to u antici govorili, bili «spaseni fenomeni».

Platonova misao se jednim dijelom može posmatrati i kroz niz različitih parova protivstavljenih načela. Ako je neposredno jasno da se svuda oko nas nalazi ono što je ne samo promjenljivo nego i nepostojano, tada je, po Platonovom filosofskom osjećaju, potrebno pretpostaviti i postojanje nečega nepromjenljivo-suštinskoga. Ono, utemeljenjem onoga prvoga, jamči da njegova kolebljivost neće preći onu granicu koja bi vodila propasti.

Cjelokupna stvarnost se mora posmatrati kao mješavina promjenljivo-nepostojanoga i nepromjenljivo-postojanoga, pri čemu potonje mora imati nesumnjivu prevagu. Povrh toga, Platon donosi sudbonosnu teorijsku odluku da ono nepromjenljivo-suštinsko odredi kao kvazivizuelnu uobličenost. Na taj način se suštinski jemac postojanosti istumačuje kao dobro oblikovana i kao takva nepromjenljiva ideja.

Konačno, time se stvara pretpostavka da suštastvenost ideja u odnosu na promjenljive stvari djeluje kao ograničavajuće-određujući uzor, obrazac. Dakle, sile kontinuiteta i postojanosti mogu da obuzdaju nepostojanost samo ukoliko im služe kao uzor, ograničavajući na taj način njihovu, potencijalno opasnu, nepostojanost.

Mnogi su i danas u stanju da to antičko vreme veličaju kao zlatno doba čovečanstva i kao prauzor/prasliku koja će se možda vratiti...

- O klasičnom dobu grčke starine moguće je govoriti i kao o tzv. «zlatnom dobu» i kao o uzoru. Međutim, svakome ko imalo poznaje povijest i njene mehanizme mora biti jasno da se daleka prošlost ni u približnom obličju – i to već odavno –više ne može vratiti. Ali to nije toliko ni važno, jer dejstvo uzora nipošto ne podrazumijeva golo ponavljanje kao ponovno oživotvorenje bivšeg. Uzor postaje uzor – a ne tek nešto jednom dogođeno – time što se ne ograničava na područje «činjenično»-stvarnoga, ali i time što ne isključuje približnu, iako, razumije se, suštinsku sličnost između onoga što daje i onoga što prima uzornost.

Drevna Grčka je neobična po tome što se u njoj prepliću ono jednom dogođeno, jednokratno i ono uzorujuće-vrijedno, koje se uvijek nakon toga može «ponavljati» – ali svagda u nekom drugačijem preinačenju, koje se manje ili više približava uzoru, ali se nikada sa njime ne poklapa. U onome što je vrijedno u Staroj Grčkoj, a Platonova misao, bez sumnje, predstavlja jedno od njenih najvrednijih nasljeđa, prepliću se ono jednokratno-«svojevremeno» i ono višekratno-svevremen(sk)o. Pribavivši sebi i ovu drugu crtu starogrčka filosofija se uzdigla do trajnoga, ali stoga nipošto nepreinačivoga uzora evropskoga mišljenja i djelanja, koji, služeći kao obrazac potonjim pokoljenjima evropskoga čovještva, jedva da se i troši.

Postoji upadljiva analogija između odnosa evropske kulture prema svojoj klasičnoj starini i Platonovog učenja o idejama. Naime, kao što jedna ideja može da služi kao obrazac za proizvoljno mnogo svojih ostvarenja u vremensko-promjenljivoj stvarnosti – pri čemu nijedno od tih ostvarenja ne mora, pa i ne može, da se izjednači sa svojim uzorom – isto tako se i na antiku Jelina možemo uvijek iznova ugledati ne oduzimajući joj time gotovo ništa od njene, kako je odavno zapaženo, «vječne mladosti». No moguće je da je ovaj, da tako kažemo, «platonizam figure klasičnosti», kao jedna od nosećih evropskih paradigmi odnošenja prema prošlosti, nešto što izrazitije odlikuje evropski svijet života – bez obzira na postojanje dopunske, pa čak donekle i protivno usmjerene paradigme modernosti.

Na kraju, ako već govorimo o životnosti Platonove misli, možemo samo još jednom ustvrditi da mogućnost reinterpretisanja obrasca evropskoga odnosa prema povijesti u platonovskim terminima – što samome Platonu, razumljivo, nije bilo moguće – zasigurno svjedoči o njenoj plodnosti.

Postmoderna ili zaborav krize

Kuda ide svet, posebno misao o svetu i čoveku? Koliki je njen uticaj? Kuda dalje nakon iskustva postmoderne koja je obeležila kraj 20. veka?

- Niko ko nastoji da što valjanije razabere sve nepreglednija i sve zamršenija zbivanja u svijetu, a taj zadatak je danas mnogo teži nego prije 200 ili 300 godina, ne bi smio tek-tako da se usudi da daje odgovor na ovo pitanje. Ipak, jasno je, a to je nagoviješteno i u Vašem pitanju, da su sudbina svijeta i sudbina misli o njemu – ili: u njemu – sudbinski povezane. Ako je Hegel nekada mogao da oglasi da je «filosofija svoje vrijeme zahvaćeno u mislima», to danas mirne duše možemo kazati da naš svijet – tačnije: ono što njime vlada – kao da želi da stvori utisak da (i) dalje može bez valjanoga mišljenja i bez stvarne (s)mislenosti. I zaista, na jednoj strani se danas veoma teško može govoriti o postojanju neke «epohalne misli» koja bi sažimala ali i sintetizovala današnji «duh vremena», dok je, na drugoj strani, u samom zbivanju stvarne povijesti sve manje inteligibilnosti, pa time i sve manje «duha».

Rastuća i vapijuća potraga za istinskom duhovnošću u našem vremenu – kako god je željeli odrediti – sama po sebi predstavlja pokazatelj zjapećega izostanka umnosti i smisla. To što današnji svijet vjeruje da im ne treba istinsko mišljenje – jer se, navodno, sve da riješiti tehnokratsko-logističkim upravljanjem, raznim «menadžmentima», te staranjem o «imidžu» (što zapravo znači o prividu) – svjedoči o dubokoj krizi današnjice, pošto onaj svijet koji vjeruje da može valjano postupati bez istinskoga promišljanja u stvari samo srlja, tako da jednom može da nabasa i na neki neočekivani, nepreskočivi bezdan.

No taj moment krize se dopunjava i dodatno potvrđuje krizom mišljenja koje je, izgubivši potentnost, upravo osuđeno na marginalizovanje. Ono što je, međutim, u svemu tome najgore jeste to da bi u ovakvom bezmisaonom svijetu bilo neizvjesno da li bi čak i neka potencijalno djelotvorna, obećavajuća misao mogla doći u priliku da nešto popravi, a kamoli da preokrene. Naime, već čitav niz pokoljenja živi u svijetu koji se oblikuje bez oslonca na utemeljeno mišljenje, jednako kao što je iz kulturnog sjećanja gotovo iščilila i sama predstava o tome kako izgleda svjetska djelotvornost neke silovite, stvaralačke misli. Stoga se, dakle, marginalizovanje filosofije od strane «svijeta» i njeno samomarginalizovanje mogu posmatrati kao dvije strane jedinstvenoga procesa koje se ni genetički ni dijalektički ne mogu razlučiti.

Pojava filosofske postmoderne predstavlja jedno od traumatičnih epohalnih iskustava 20. vijeka – što ne isključuje podsticajnost postmoderne na drugim, vanfilosofskim poljima. Kada imamo u vidu njene vodeće filosofske tokove, vidimo da se na svjetsku misaonu krizu ne reaguje traganjem za izlazima i rješenjima, nego se simptomi krize produbljuju s namjerom da se stvori utisak da je postojeće stanje epohalno nužno, pa stoga i opravdano, čak i poželjno. Ovakvim zalaganjem, usmjerenim ka zaboravu krize, filosofska postmoderna guši zvona za uzbunu koja pozivaju na obnovu i spas istinskoga humaniteta, ispostavljajući se kao nevješto prikriveni apologeta rasapa u kojem živimo, a time i kao perfidni saveznik ciničnih elita koje vladaju svijetom. Ipak – mada to teško da može biti utjeha – postmodernističko «zasoljavanje» otvorenih rana, iako ponekad prilično otežava situaciju mišljenja, zapravo ne mijenja mnogo na suštinskom stanju stvari, koje je i bez tog zasoljavanja dovoljno loše.

Otuda, neka buduća filosofska misao – ukoliko ona još može donijeti neki boljitak ovome svijetu – svoj poduhvat mora otpočeti oštroumnom dijagnozom svjetsko-misaone situacije, te hrabrim suočavanjem s njenim nalazima – ma kakvi oni bili.

Milan Živanović