Digitalna kultura

01.01.12

CM Komunikacija i mediji - 22/2012
Digitalna kultura Čarlija Gira je, kako sam autor kaže, neka vrsta kulturne arheologije koja kopa ispod površine našeg savremenog digitalnog krajolika kako bi otkrila podzemna ustrojstva koja su joj podarila današnji oblik. Drugim riječima, autor pravi već viđenu retrospektivu nastanka masovnih medija kao i društvenokulturnih posljedica koje su pratile nastanak i razvoj istih. Međutim, dovodeći u vezu te dvije pojave, razvoj masovnih medija i procese koji su ga pratili ili koji su mu prethodili, Čarli Gir na specifičan način predstavlja primjerne obrasce koji povezuju kulturu današnjice sa naslijeđenim okvirima našeg cjelokupnog iskustva. S tim u vezi, govori o termodinamici kao paradigmi informacija, o informacijama i povratnoj sprezi kao osnovama paradigme razumijevanja bioloških, mašinskih i društvenih procesa, o djelima Nikolasa Negropontea kao paradigmatičnim primjerima kibernetske umjetnosti, o Deridinim idejama koje su kasnije usvojene kao nova paradigma književnih studija, o njemačkoj muzičkoj grupi „Kraftverk“, nastaloj kombinovanjem kontrakulturne politike, psihodelije i tehnologije, koja je predstavljala paradigmatičnu novotalasnu grupu i ideal muzičke kulture poznih sedamdesetih, o toliko spominjanom romanu Vilijama Gibsona, Neuromanser, koji predstavlja paradigmatično djelo kiberpanka, o terorističkoj mreži Al Kaida, oličenoj u principu rizomatske decentralizovane mreže, koja je paradigmatični proizvod digitalne kulture, naposlijetku, o novoj paradigmi, razmjeni sadržaja, zasnovanoj na ravnomjernijoj, ujednačenijoj raspodjeli koja se prostire odozdo nagore. Autor je primjetio da je naša kultura do te mjere postala digitalna tako da sam izraz digitalna kultura predstavlja suvišno ponavljanje već rečenog.
Kada je riječ o, inače, veoma dobrom prevodu A. L. Todorovića, može se primjetiti da u nekoliko navrata koristi neadekvatne termine. Tako, npr, u poglavlju koje govori o poststrukturalizmu, kada se spominje feministički diskurs iz osamdesetih, navodi knjigu Šeri Tarkl The Second Self: Computers and the Human Spirit koju nazgrapno prevodi kao Drugi self: računari i ljudski duh u kome je imenicu self doslovno transkribovao umjesto da ju je preveo kao sopstvo tako da bi adekvatan prevod naslova knjige bio Drugo sopstvo: računari i ljudski duh. Pošto u srpskom jeziku postoji adekvatan termin za navedeni pojam, nije ga potrebno doslovno transkribovati. Izuzev ovog propusta, prevod je odličan.
Od samog početka, Gir insistira na tezi da razlog za promjene u današnje vrijeme leži u sve većoj i sveobuhvatnijoj sposobnosti ljudi da pomoću tehnoloških produžetaka mijenjaju svoje okruženje. Takođe, ističe kako tehnologija nije proizvod ljudskih bića nego preduslov njihovog postojanja, kao i da tehnologije neprestano mijenjaju čovjeka i njegov odnos prema okruženju. Posljedica brzog razvoja tehnologije, koji je eksponencijalan jer raste u srazmjeri sa svojom veličinom, jeste nemogućnost da shvatimo šta se događa oko nas. Autor ističe da se nijedna korjenita promjena koju donose mediji ne može u potpunosti shvatiti u trenutku kada se događa. To je zbog toga što mi ustrojstvo svijeta shvatamo pomoću naših medija. U ovoj tvrdnji nalazimo analogiju sa percepcijom ljudi o određenim periodima u razvoju čovječanstva. Tako, npr, čovjek renesanse nije bio svjestan doba u kome živi, tek je čovjek romantizma, sa izvjesne vremenske distance, mogao percipirati period renesanse. Slično tome, savremenici televizije nisu u potpunosti shvatali promjene koje su se dešavale oko njih i čiji su bili učesnici. Daljim razvojem medija, gledajući na pojavu i razvoj televizije, promišljamo o promjenama koje je prouzrokovala iz aspekta današnjice. Dakle, o tekućim tehnologijama i promjenama razmišljamo u kategorijama sličnih prethodnih promjena, odnosno, nove medije posmatramo samo u funkciji starih.
Čovjek je potpuno zavisan od digitalne tehnologije, tvrdi Gir, ističući da je prodor digitalne tehnologije u naše živote dio šireg skupa pojava: rasta globalizacije, prevlasti kapitalizma slobodnog tržišta, finansijske liberalizacije, širenja sveprisutnosti komunikacionih i informacionih tehnologija i začetka moći i uticaja tehnonauke. Istovremeni razvoj nauke, medija i kapitala pod pokroviteljstvom digitalnih tehnologija stvara neku vrstu efekta ubrzanog kretanja naprijed, gdje se čini da se sve odvija brzo i da se dramatične promjene događaju u izuzetno kratkom vremenu što istovremeno izaziva i euforiju i strah. Sve navedene pojave predstavljaju veliki izazov za predubjeđenja na kojima počiva naša egzistencija kao što su poništavanje fizičke udaljenosti i rastakanje materijalne stvarnosti pomoću virtuelnih tehnologija, kao i prividni kraj ljudskog i rađanje postljudskog koji su rezultat napretka kibernetike, robotike i istraživanja svijesti i inteligencije.
Odrednica digitalno postala je sinonim za tehnologiju koja je omogućila nastanak modernih računara. Međutim, danas označava mnogo više od toga. Predstavlja preneseno značenje za čitavu mrežu virtuelnih privida, trenutnih komunikacija, sveprisutnih medija i globalnih mogućnosti uključenja. To je svijet povezanog kapitalizma kojim dominiraju multinacionalne kompanije. Pozivajući se na Rejmonda Vilijamsa i njegovu definiciju digitalne kulture kao posebne kulture u kome izraz digitalna označava svojstven način življenja grupe ili grupa ljudi u datom istorijskom vremenu, Gir ističe da digitalno možemo prihvatiti kao oznaku kulture jer obuhvata kako tvorevine tako i sisteme označavanja i komunikacija koji jasno razlikuju naš način života od načina života drugih. Diskurs digitalne kulture pokreću dva međusobno povezana vjerovanja: prvo da ova kultura predstavlja odlučan raskid sa svime što joj je prethodilo, i drugo, da ona proizlazi iz digitalne tehnologije i određena je njome. Iako je postojanje digitalne kulture prepoznatljivo samo u svjetlu najnovijih tehnoloških unaprijeđenja, ova kultura nije tako nova niti je njen razvoj određen tehnološkim napretkom – digitalna tehnologija je proizvod digitalne kulture, a ne obrnuto. Digitalno se, kako ističe Gir, ne odnosi samo na posljedice ili mogućnosti date tehnolgije – ono određuje i obuhvata način mišljenja i djelanja koji su otjelotvoreni u toj tehnologiji i koji su omogućili njen razvoj, kao što su asptrahovanje, kodifikacija, samoupravljanje, virtuelizacija, programiranje. Ističe da se digitalna kultura ne može razumijeti ukoliko se ne razluče svi oni heterogeni elementi od kojih se ona sastoji – važno je razumijeti uslove u kojima su se oni razvijali i način na koji su djelovali jedni na druge da bi proizveli tu kulturu. Digitalna kultura u današnjem obliku istorijski je uslovljena pojava čiji se pravi sastojci javljaju kao odgovor na potrebe modernog kapitalizma a zatim se objedinjavaju zahvaljujući potrebama ratova sredine XX vijeka. Pored tehnologije, u ostale izvore koji su dali svoj doprinos razvoju današnje digitalne kulture spadaju: tehnonaučni diskursi o informacijama i sistemima, avangardne umjetničke prakse, kontrakulturni utopizam, kritička teorija i filozofija, supkulturne pojave... O svemu ovome Gir raspravlja, bolje je reći podsjeća, u narednim poglavljima.
U prvom poglavlju koje govori o počecima digitalne kulture, Gir vidi Alana Tjuringa kao utemeljivača razvoja digitalne tehnologije. Ističe da se Tjuringov članak o matematičkom problemu u vezi sa odlučivanjem, koji je objavio na Kembridžu, nesvjesno poziva na prošlost i najavljuje budućnost, takođe sadrži i brojne elemente iz kojih će se razviti digitalna tehnologija i digitalna kultura. Iako Tjuring u to vrijeme nije imao percepciju o društvenokulturnim posljedicama svog rada, prije svega, društvene i kulturne implikacije ga nisu uopšte ni zanimale, tehnologija koju je odabrao bila je čvrsto ugrađena u mrežu društvenih i kulturnih značenja savremenog kapitalizma, što je omogućilo da sagledamo kako je kapitalizam ponudio okvir u kome se računar mogao razvijati. Pored Tjuringa, Gir navodi niz uveliko poznatih pionira komunikacione tehnologije kao i njihova djela: Žakara i njegov ručni tkački razboj, Bebidžove prve analitičke mašine za računanje, tabele barona de Pronija, algebarsku logiku Džordža Bula, Lajbnicov logički jezik... Posebno ističe značaj savremenog ratovanja kao i latentnih sukoba koji su uzrokovali razvoj sve složenijih tehnologija informacija i komunikacija, od električnog telegrafa i Morzeove azbuke, čiju pojavu Džejms Beniger naziva revolucijom kontrole (informacijsko društvo je začeto u XIX vijeku revolucijom kontrole), preko fotografije i raznih optičkih sprava, do mašina za računanje, tabulatora (prvi direktni predak modernih računara), radio aparata i primitivnih računara polovinom XX vijeka (ENIAC, EDVAC, Manchester Mark 1 označavaju početak digitalnog doba). Hladni rat je bio zaslužan što računare koristimo i smatramo ih medijskim i komunikacijskim spravama, a ne običnim mašinama za računanje. Računari su bili ključni element u razriješavanju jednog od velikih paradoksa hladnog rata – zbog postojanja nuklearnog oružja sukob je bio nemoguć. Računar je ponudio izlaz iz tog paradoksa time što je vojnim planerima pružio mogućnost da naprave simulaciju mogućih scenarija (SAGE sistem za rano uzbunjivanje).
Kibernetsko doba počinje završetkom Drugog svjetskog rata koji je poslužio kao katalizator izuma modernih binarnih digitalnih računara, ali i razvoja uticajnih diskursa kao što su kibernetika, teorija informacija, opšta teorija sistema, vještačka inteligencija i strukturalizam koji predstavljaju paradigmu poratnog tehnološkog i naučnog razmišljanja. Gir u nastavku još jednom pominje dobro poznata imena i njihov rad što upotpunjuje tezu o arheologiji koja kopa ispod površine digitalnog krajolika: ŠenonViverove matematičke analize sistema komunikacija u kojima su razvili linearni model procesa komunikacija, Norberta Vinera kao oca kibernetike, Fon Nojmanove matematičke modele, Fon Bertalanfijev pojam opšte teorije sistema... Takođe, podsjeća da se izraz vještačka inteligencija prvi put pojavio 1956. godine na Darmutskoj konferenciji dok je 1962, nakon skicenbloka Ajvana Saderlenda, počela era računarske grafike i virtuelne stvarnosti. To je bio period aktivnosti ispunjene entuzijazmom u razvoju informacionih i komunikacionih tehnologija.
Nakon opšteg pregleda u kojem je napravio retrospektivu razvoja računarske i informacione tehnologije, Gir u priču uvodi umjetnost. Umjetnici su u svojim djelima odražavali pitanja kojima je bio zaokupljen svijet u kome su informacijske i komunikacione tehnologije postale sve značajnije. Ovi radovi bitno su uticali na opšti razvoj digitalnih medija iako nisu imali neposredne veze s tehnologijom. Gir ističe Džona Kejdža kao umjetnika koji je izvršio ključni uticaj na našu današnju digitalnu kulturu. Tvrdi da je otvorio prostor za razvoj ideja o interaktivnosti i multimedijima koje će kasnije snažno uticati na razmišljanja o računaru kao medijumu. Svojim djelom 4’33” postavio je temelje interaktivnosti, takođe, najavio je još jedan digitalni medij poznat kao multimedija, dok je djelo Događaj bez naslova predstavljalo začetak performansa. Gir spominje i druge pokrete kao što su Fluksus, mejlart, Letristički pokret, Ulipo, ALAMO... Za sve njih zajedničko je da su sadžavali način mišljenja i djelanja koji su anticipirali opšta pitanja kulture posredovane digitalnim tehnologijama i zbog toga su bili značajni za digitalnu kulturu. Kibernetika je bila od izuzetne važnosti za umjetnost kao osnova za praktičan rad i osnova za naučnu teoriju estetike. Mnogi umjetnici su težili objektivnoj, racionalnoj i naučnoj umjetnosti koja je isključivala lirizam i subjektivnost. Međutim, mnogi umjetnički pokreti koji su koristili računare neuspješno su okončani što je upućivalo na to da je računar više lingvistički nego vizuleni medijum bez obzira na to da li je jezik korišćen kao medijum ili kao sredstvo kontrole. Kao početak kraja široke primjene kibernetike u modernoj umjetnosti i pokušaja da se računar koristi kao umjetnički medijum, Gir označava kraj šezdesetih i ističe da će se ti pokušaji obnoviti devedesetih pojavom interneta (začetke umjetnosti na mreži nalazimo u djelima za koja su se koristile oglasne table, međutim, pravi zalet nastaje sredinom devedestih pojavom novih pretraživača koji su omogućili jednostavniji rad na mreži). Posljedica opšteg opadanja značaja kibernetike bila je plod raširenog mišljenja da je ona kao nauka bila mnogo više problematična nego korisna (kibernetska tehnologija i sistemi spadali su u ona sredstva koja operativno koriste jezik da bi postigli rezultate bez obzira na istinu ili vjeru). Takođe, ključni problem u prihvatanju nove tehnologije bio je što su rezultati razvoja računara bili čvrsto usađeni u tehnokratski, kibernetski kontekst računarske tehnike hladnog rata i što je ona bila meta nezadovoljstva mnogih.
Gir veliku pažnju poklanja digitalnoj kontrakulturi. Navodi Danijela Bela koji je ukazao da će promjene u pogledu novih oblika društvene organizacije koji će zamijeniti industrijski model dovesti do društva u kojem će informacije i znanje biti najvažniji proizvodi. Iako današnje infromacijsko društvo nije potvrdilo Belove ideje, posebno o tehnološkoj predodređenosti, njegova ideja o postindustrijskom društvu koristi se i dalje kao glavno objašnjenje današnje društvene i kulturne stvarnosti. Međutim, široka rasprostranjenost koncepta postindustrijskog društva najviše duguje djelima Alvina Toflera (Šok budućnosti i Treći talas) koji je predvidio da će kultura u sve većoj mjeri biti posredovana tehnologijom. Krajem šezdesetih, uporedo sa razvojem tehnologije koja će dovesti do minijaturizacije, San Francisko postaje središte kontrakulture kao reakcija na narastajuće ekonomske i društvene promjene (visok stepen nezaposlenosti, poslijeratno blagostanje, sazrijevanje bejbibum generacije...). Dolazi do pojave kulture mladih – vještački proizvedene pojave koja se suprostavljala načinu mišljenja prethodnih generacija (studentsko proljeće 1968. u Francuskoj, vrela jesen u Italiji, Crne pantere u SAD...). Dakle, kontrakultura se tumači kao alternativno društvo zasnovano na drugačijim idejama od onih koje su bile preovlađavajuće. Tehnologija koja je dolazila iz Silicijumske doline bila je primjer tehnokratske racionalnosti kojoj se suprostavljala kontrakultura koja je težila povratku praiskonskom bazičnom načinu života, s jedne strane, a s druge, kontrakultura i tehnološki usmjeren preduzetnički kapitalizam bili su dva vida istog duha krajnjeg zapada SAD.
Kontrakultura je stvorila prostor za razvoj ličnog računara – iako je interaktivna multimedijska tehnologija bila razvijena u hladnoratovskim laboratorijama, kontrakultura i naslijeđe avangardne ideje o intermedijima, multimedijima i performansu doprinijele su da se ta tehnologija prihvati kao miroljubiva i napredna. Gir podsjeća da je Stjuart Brend bio tvorac izraza lični računar koji je koristio od 1975, znatno prije nego što je kompjuter uopšte i postojao. Zahvaljujući stručnim člancima i raznim projektima, stvoreni su uslovi za razvoj ličnog računara i stvaranje okruženja u kojem je bilo moguće zamisliti budući razvoj računara kao kontrakulturnog uređaja. Nikolas Negroponte (Medija lab na MIT), Teodor Holm (Zanadu – predak hiperteksta), istraživački centar Zeroks bili su, prema mišljenju autora, baštinici kontrakulturnih događanja koji su prvi put primjenjivani na računare. U isto vrijeme svijet računarstva razvio je sopstvenu kontrakulturu poznatu kao hakerisanje (hakerska kultura) koju su činili mladi posvećeni pronalaženju svega što računari mogu da urade napuštajući klasične obrasce društvenih odnosa i razvijajući gotovo monašku odanost računaru. Međutim, hakeri nisu bili u pravom smislu riječi dio kontrakulture iako su neki od učesnika različitih kontrakulturnih događanja zapazili da računari, uprkos svojim militarističkim i kapitalističkim namjenama, možda u sebi nose određeni revolucionarni potencijal. Hakere je stvorila kiberpank kultura koja ih istovremo osuđuje i fetišizira. Pojavom Epla računarstvo ulazi u novo doba – Epl II bio je prvi lični računar i autentični kontrakulturni proizvod (u njemu su se miješali preduzetnički kapitalizam i etika kontrakulture bez ikakve protivrječnosti). Oličavao je promijenjenu političku klimu osamdesetih (tačerizam i reganomika) što je bio odgovor na izazove društva u kome fordovskokejnsijanski konsenzus više nije mogao da se održi. U prvom trenutku činilo se da će neoliberalizam biti u sukobu sa ideologijom kontrakulture, međutim, kako Gir tvrdi, oboje su izdizali pojedinca iznad zajednice i zagovarali tezu da je neophodno omogućiti pojedincu da djeluje oslobođen tiranije birokratije i organizacije. Prema njemu, sprovođenje neoliberalne politike predstavljalo je pobjedu kontrakulturnih ideja – neoliberalna ekonomija predstavljala je neku vrstu kibernetske fantazije samoregulacije.
Razvojem informacionih i komunikacionih tehnologija u prvi plan je sve više izbijalo pitanje slobode izražavanja. Džon Peri Barlou (Fondacija elektronske granice), kriptoanarhisti i mnogi drugi učinili su od svjetske mreže neku vrstu virtuelne sporne teritorije oko čije kontrole se sukobljavaju državne snage represije i borci za slobodu. Džordž Džilder je u svojim djelima najavio budućnost kojom vladaju elektronske tehnologije, takođe, predviđa kraj epohe računara i početak novog svijeta kojim vladaju bežične, širokopojasne i mrežne tehnologije. Negroponte u svom manifestu Biti digitalan prikazuje novi svijet u kome su bitovi zamijenili atome. Podsjećanjem na nastanak i razvoj interneta, Gir zaključuje poglavlje o digitalnoj kontrakulturi ističući da su prvobitni ideali kontrakulture razvojem prigušeni i preobraženi u svesrdnu odanost današnjem, na tehnološkim osnovama zasnovanom kapitalizmu. U srcu te utopijske ideje, kako navodi, nalazi se internet koji otjelotvoruje mnoge od ideala koje je širila kontrakultura.
U poglavlju koje govori o digitalnim otporima, Gir ističe pokrete i pravce koji imaju prefiks post: postindustrijalizam, poststrukturalizam, postmodernizam. Podsjeća na društvene sukobe sedamdesetih i osamdesetih što je dovelo do otpora brojnih estetskih i kulturnih reakcija kao i do pojave niza centara otpora. Navodi razmišljanje Fredrika Džejmisona o postmodernizmu kao priznanju pobjede kapitalizma gdje se i posljednje enklave otpora ili samostalnosti pretvaraju u robu kao i da to dovodi do niza kulturnih pojava. U filozofiji se rađa poststrukturalizam, kome Gir posvećuje veliku pažnju navodeći razmišljanja Deride, Liotara, Bodrijara, Deleza, između ostalih, kao odgovor na prevlast strukturalizma u francuskom intelektualnom životu; industrijski i društveni nemiri u Italiji dovode do autonomnog marksizma koji je komunističke doktrine prilagodio informatičkom društvu; neuspjeh feministkinja da se posvete pitanju položaja žene unutar tehnokulture kasnog kapitalizma doveo je do razvoja Teorije kiborga a kasnije i do kiberfeminizma (ideja identiteta i roda kao konstrukta bila je veoma značajna za poststrukturalističku i postmodernu misao); mogućnosti digitalne tehnologije u spoju sa art rokom, disko i pank muzikom (pank je inače predstavljao kritiku kontrakulturnih maštarija o samoostvarenju i napretku ka boljem svijetu) doveli su do pojave tehno muzike koja je predstavljala kritički odraz završetka tranzicije društva od proizvodne ka postindustrijskoj ekonomiji; pank i postmoderna književnost nadahnjuju nastanak naučnofantastičnog žanra kiberpanka koji je obilovao vizijama svijeta u kome su stvarnost i identitet suštinski nestalni, često u kontekstu hiperkapitalističkog društva prezasićenog robom; novi tehnološki prostori koje su otvorili stono izdavaštvo i grafički softveri povezani s metodološkim potencijalom koji su nudili pank i francuska dekonstruktivistička filozofija stvorili su novu vrstu dizajna i tipografije (dekonstruktivistička grafika ili nova tipografija)... Svim ovim pojavama zajednička je bila opčinjenost glamurom savremene tehnologije kao i njenim utopijskim i distopijskim mogućnostima.
Računar, prema Giru, metaforički otkriva središnji vid naših života: mi živimo u društvu prezasićenom digitalnom tehnologijom. Zahvaljujući sveprisutnosti i sve većoj nevidljivosti, digitalna tehnologija nam izgleda gotovo kao prirodna pojava. Navodi da se naša spremnost da je prihvatimo kao nešto što se podrazumijeva može lako pretvoriti u osjećaj da se ona prirodno razvijala da bi dosegla svoj današnji oblik, kao neka vrsta digitalne prirode. Gir upozorava na to da što smo manje svjesni društvenih i kulturnih sila na kojima je izgrađena naša današnja kultura, to smo manje sposobni da se odupremo i dovedemo u pitanje odnose snaga i moći koje ona otjelovljuje. Međutim, ako shvatimo da su te snage kulturno uslovljene i da nisu ni prirodne ni neizbježne možemo primjetiti da unutar naše tekuće digitalne kulture već postoje skriveni obrasci za njeno preispitivanje.
Naposlijetku, Gir nas uvodi u XXI vijek ističući da su događaji koji mijenjaju svijet umnogome ubrzani što je neposredno povezano s povećanom sveprisutnošću i raspoloživošću digitalnih i drugih medija koji svedoče o tim događajima. Kao primjer, navodi terorističke napade u Njujorku 2001. godine kada je brzina kojom su vijesti o napadu prostrujale svijetom predstavljala dokaz o izuzetno umreženom svijetu koji povezuju nove tehnologije i novi mediji. Nakon napada, komentari i rasprave su se pretežno odvijali na blogovima čiju je pojavu Brajan Makner nazvao kulturnim haosom. Gir navodi blog kao jednu od glavnih odlika Web 2.0 prostora za saradnju i međusobnu komunikaciju i ističe da opšta upotreba bloga označava kraj kontrolne paradigme u kojoj distibuiranjem dominantih ideja i vrijednosti mediji pomažu da se održi društveni poredak i pri tom služe interesima onih koji su na vlasti. Promjene u medijima kao posljedice novih tehnologija promjenile su i način na koji razmišljamo o samima sebi. Gir iznosi poznat stav da više nismo pasivni potrošači medija već sve aktivniji stvaraoci. Međutim, on upozorava da bi bilo pogrešno vjerovati da povećane mogućnosti učešća publike predstavljaju neku vrstu nove participatorne demokratizacije konvencionalnih masovnih medija. Bez obzira na prividno podsticanje slušalaca i gledalaca da se uključuju, radio i TV stanice su i dalje organizacije posvećene prenošenju sopstvenih poruka širokom auditorijumu koje i ne očekuju da im se uzvrati.
Autor podržava stav da nove informacione i komunikacione tehnologije omogućavaju da se uspostavi novi model organizacije koja ide od baze ka vrhu i može da se liši hijerarhije odlučivanja i ističe da ga najbolje oličavaju viki projekti (veb sajtovi čiji sadržaj posjetioci mogu da mijenjaju – Vikipedija) kao koncept otvorenog izvora koji je najvažniji i potencijalno revolucionarni koncept pristekao iz novih medija. Odnosi ravnopravnih su nov oblik političkog organizovanja i subjektiviteta, alternativa političko/privrednom ustrojstvu koja ukazuje na niz dijaloških i samoorganizirajućih formata te nas uvodi u doba „nepredstavničke demokratije“ gdje će sve veći broj ljudi biti u stanju da uredi svoj društveni i radni život koristeći samostalne i međusobno zavisne mreže i kružoke ravnopravnih. Gir naglašava da se ideja zajednice informacija i potreba za suštinskim promjenama u sistemu intelektualne svojine ogledaju u novim oblicima kao što je pokret za slobodni softver što predstavlja uspostavljanje društvenog poretka u kome će biti više zajedništva (nova egalitaristička digitalna kultura). U slučaju novih digitalnih medija i mreža mi ili naslućujemo pojavu nove „participatorne kulture“ daleko veće solidarnosti i saradnje ili pak da našoj digitalnoj kulturi prijeti opasnost od stvaranja pandemonijuma sukobljenog medijskog šuma, samoisticanja i besmislene bestjelesne interakcije u sve usitnjenijem društvu. Gir na kraju zaključuje da smo došli do tačke u kojoj digitalne tehnologije nisu više samo obične alatke već sve više učesnici u našoj sve više participatornoj kulturi dok je stalno propitivanje situacije u kojoj se nalazimo potrebnije nego ikada, utoliko više što tehnologija postaje sve nevidljivija i sve više sastavni dio suštine našeg postojanja.

Mladen Bubonjić