Rođen je 1922. godine u Nišu. Bio je glavni urednik "Pionirskih novina", urednik Programa za decu Radio-Beograda, urednik Programa za decu Televizije-Beograd, urednik lista "Poletarac", novinar "Borbe" i od 1975. godine bio je urednik Studija B. Umro je 1984. godine u Beogradu.
Poznatija dela: Kapetan Džon Piplfoks (1953), radio-igra; Poštovana deco (1954), pesme; Smešne reči (1961), pesme; Pričam ti priču (1963), pesme i priče; Na slovo, na slovo (1963-1965), televizijska serija; Če, tragedija koja traje (1969. sa M. Bećkovićem), poema; Vukova azbuka (1971), pesme; Zoološki vrt (1972), pesme; Beograde, dobro jutro 1 (1977), aforizmi; Beograde, Dobro jutro 2 (1981) aforizmi; Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983), poezija i proza za decu u četiri knjige; Beograde, dobro jutro 3 (1984), aforizmi.
Dela ovog autora prevođena su na sve značajnije svetske jezike. Radović je dobitnik naših najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade zmajevih dečjih igara, Nagrade sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen.
Autobiografija:
"... Ja sam brzo naucio da pisem stihove... To je jedna vestina koju sam brzo savladao: vesto i lako pisati pesme. Medjutim, mogao sam pisati pesme ni o cemu... I to nisu bile nikakve pesme... Ja sam se dugo mucio da to sto znam zaboravim, a da dodjem do neceg drugog, sto ne znam... Mislim, mnogo sam kasnije dosao do sam poezije... Pre sam naucio da pisem pesme nego sto sam poceo razumevati, u pravom smislu, poeziju!... I mnogo mi je vremena trebalo da dodjem nekako do neke sustine, da se oslobodim te tehnike i vestine, i tako, nekoliko godina sam pisao lose pesme, kojih se vise i ne secam, i koje nikada u knjizi nisam objavio..."
09.08.06
Baš svašta: Sabrani spisi Dušana Radovića
Baš svašta: Sabrani spisi Dušana Radovića Dobro jutro, ljudi NJegovo delo je dragocen deo srpske kulture, čije bogatstvo često previđamo
Miroslav Maksimović
„Baš svašta. Sabrani spisi.” Nema tačnijeg naslova, bar prema osećaju mnogih čitalaca, koji bi bolje predstavio jednog od naših najvećih pisaca i pesnika druge polovine prošlog veka, Dušana Radovića. To i jeste naziv prve knjige u kojoj je, posle Radovićeve smrti, objavljeno gotovo sve što je napisao! Knjiga se pojavila kao prva u novopokrenutoj ediciji beogradskog Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva; priredio ju je, takođe, istaknuti savremeni pesnik srednje generacije, Miroslav Maksimović, a ilustrovao ju je Dušan Petričić.
Sabrani spisi Duška Radovića predstavljaće biser u svakoj biblioteci, a kada ih budu prelistavali, čitaoci će moći da se ponovo prisete svega što je ovaj slavni pesnik stvorio, da se dive njegovoj beskrajnoj mašti, da se smeju i uživaju u njegovoj duhovitosti ali i satiričnoj žaoci, ali i da sa tugom konstatuju kako beskrajno mudri saveti koje nam je neštedimice davao, ostaše neprihvaćeni. A da smo samo hteli i umeli da slušamo... Miroslav Maksimović je to, umesto nas, učinio.
INTERVJU
Otkuda Vaše interesovanje za Radovića?
– Verovatno su me privukle osobine njegove stvaralačke ličnosti. Po delu, bio je modernista, jedan od najmodernijih duhova svog doba, a po shvatanjima klasičar, neko bi rekao konzervativac: iznad svega je cenio jednostavnost i razumljivost. Bio je moderan pesnik, a pesnicima je zamerao zamućenost i nerazumljivost modernizma. Bio je profesionalni pisac, isključivo je pisao za platu ili po narudžbi, ali se nije zadovoljavao rutinom već je stalno izmišljao nove stvari i tražio nova rešenja. Nije povlađivao niskom ukusu, a bio je izuzetno popularan u tzv. širokim masama. Pitanja koja su proizlazila iz tih, i drugih, međusobno suprotstavljenih osobina navela su me, prvo, da napišem nekoliko tekstova, a zatim, kada sam pre 10–15 godina ušao u sobu u kojoj je Duškova udovica Grozdana čuvala njegove rukopise, otkriće tog neistraženog blaga dovelo me je do zaključka da je potrebno objaviti Radovićeva sabrana dela. Zahvaljujući izdavačkim prilikama, tj. neprilikama, tu ideju sam realizovao (ne baš onako kako sam nekad hteo, ali ipak u dovoljnoj meri) tek sada, kada su me ljudi iz Zavoda za udžbenike pozvali da priredim Radovićevo delo za njihovu novu biblioteku „Jedan tom”.
Po čemu se ova knjiga razlikuje od dosadašnjih izdanja Radovićevih spisa?
– Po tome što je u njoj prvi put sabrano sve što je Radović radio. Do sada su izdavači objavljivali njegove poznate knjige, ili izbore, uglavnom iz komercijalnih razloga. A ovo je neka vrsta Radovićeve enciklopedije. Materijal od koga je napravljena sastoji se od knjiga koje je Radović objavio za života, zatim od knjiga koje su priređene posle njegove smrti, i od rukopisne ostavštine. Uvršteni su kako celoviti tekstovi tako i fragmenti, skice, beleške. Veliki deo materijala nikad nije štampan u knjigama, a ima i mnogo tekstova koji nikad nisu objavljeni ni na koji način. Ali, zbog potrebe da se sve smesti u jedan (istina, podebeo) tom, nije u ovu knjigu ušlo apsolutno sve. Recimo, od 34 epizode TV serije „Na slovo, na slovo” pet epizoda dato je u celini, a iz ostalih je izdvojeno ponešto. Ali uvrštene su sve Radovićeve pesme i priče. Knjiga je obogaćena sa 15 novih Radovićevih portreta iz pera Dušana Petričića. Rečju, u ovoj knjizi su sve vrste Radovićevog pisanja. Za neku buduću priliku, eventualno, ostale su samo polemike i pisma.
Uloga koju je imao u našoj književnosti je neprocenjiva. Koja je tajna Radovićevog talenta?
– Ja bih rekao da njegova uloga u našoj književnosti nije još kako treba i koliko treba ni ocenjena. On je, po meni, jedan od utemeljivača moderne srpske poezije u drugoj polovini 20. veka, ali njegov doprinos nije temeljno ispitivala ni kritika ni teorija. Valjda se računalo da je modernistički preokret izveo na sporednom terenu književnosti za decu, pa je i njegov poduhvat sporedan. Ako se pri tome uzme u obzir i činjenica da nije bio uklopljen u književnopolitičke podele i šeme, već je delovao kao usamljenik, bez grupne logističke podrške, onda je jasnije zašto njegovo delo nije temeljno valorizovano. Naša književna čaršija ga je doživljavala kao pisca za decu i zabavljača. To je svima bilo dovoljno, a ni Radoviću književna priznanja nisu bila potrebna. Nije ni voleo da ga nazivaju književnikom. No, nadam se da će se ove jeseni realizovati ideja da se organizuje naučni skup o delu Dušana Radovića i da će to biti prvi uspešan pokušaj ozbiljne šire ocene dela (i rasvetljavanja tajne njegovog talenta) ovog neobičnog i neobično značajnog srpskog književnika.
Koji su sve mediji za koje je pisao? U kojim se sve žanrovima ogledao?
– Radović je izuzetak među srpskim piscima i po tome što je bio pravi čovek medija. Ne samo što je, recimo, radio u televiziji, i ne samo što je pisao za televiziju, nego se i kao autor izražavao televizijom. Neki od najboljih i najavangardnijih poduhvata koje je do danas izvela beogradska televizija pripadaju njemu. NJegov urednički i spisateljski rad i na radiju i na televiziji bio je kreativno rešavanje programskih problema. Ta potreba da bude kreativan u svemu što radi, dovela ga je do toga da je morao da izmišlja i žanrove (primer: „Beograde, dobro jutro”). Radio je baš svašta, od pesama i priča, preko radio i televizijskih tekstova, do reklama i tekstova za različite priredbe i akcije. Jednom je sam rekao da je kao „primenjeni pisac” koristio „pedesetak mustri”, a ja dodajem da je dosta tih mustri sam i izmislio. U ovoj knjizi prvi put su sakupljene sve te „mustre”, neke u celini, neke sa odabranim primerima.
U Radovićevom delu savete za boljitak mogu naći svi koji hoće: od roditelja, preko pedagoga, do gradonačelnika Beograda i ministra prosvete. Pa opet, ti saveti nisu prihvatani. Jesmo li gluvi za dobronamernu reč?
– Da je naš sistem razumeo pedagoške ideje Duška Radovića i da je od njega „poručio” bukvar ili ono što je on nazivao „prve knjige”, danas bismo imali moderan i temeljit bukvar koji nikakve reforme ne bi ukidale, već samo, eventualno, dopunjavale. Ili njegovi tekstovi o Beogradu i za Beograd: da su te poruke ulazile u sistem odlučivanja, štošta bi u našem gradu davno bilo drukčije i verovatno bolje. No, takva je sudbina onih koji iskaču: sredina ih ignoriše, i kad ih slavi.
Duško Radović nas je budio rečima „Beograde, dobro jutro”. Vaša knjiga predstavlja mnogo širi i raznovrsniji Radovićev opus. Kako biste ukratko definisali ono što je kulturna zaostavština ovog velikog pisca?
– U užem, književnom prostoru Radovićevo delo na zanimljiv način postavlja pitanje smisla i uloge književnosti. A u širem prostoru njegovo delo je dragocen deo srpske kulture, čije bogatstvo često previđamo, zaneti raznim štapovima i šargarepama materijalnog, tzv. realnog života.
05.08.06 Danas
BAŠ SVAŠTA
SABRANI SPISI, Dušan Radović
U obimnom delu "Baš svašta" na preko hiljadu stranica nalazi se detaljan i obiman izvod iz celokupnog opusa jednog, jedinstvenog i neponovljivog Dušana Radovića.
Ovde se nalaze i poezija, scenarija za seriju "Na slovo na slovo", tesktovi za songove, priče za laku noć, ženski i muški razgovori, jedan putopis iz Njujorka, napisi o književnosti za decu, napisi o vrlinama jednostavnosti, tekstovi o piscima, knjigama, umetnicima, ideje za predstave i filmove, tekstovi na temu radija i televizije, kao i songovi, slogani, reklame, kao i tri knjige "Beograde, dobro jutro" i "Beograde, dobro jutro" (1975-1978.) Priređivač ovog dela Miroslav Maksimović kaže: "Tri su razloga značaja pojavljivanja ove knjige u današnjem srpskom izdavaštvu. Prvi put se objavljuje celokupan rad jednog značajnog pisca. Mada nisu u pitanju sabrana dela, to će jasnije osvetliti stvaralačke faze i osobine koje nisu mogle biti primećene u do sada objavljivanim parcijalnim izdanjima. Drugo: prvi put se objavljuju nepoznati i neobjavljeni tekstovi jednog značajnog pisca. Knjiga će omogućiti svestraniji pogled na doprinos jednog važnog pisca i, sigurno, inspirisati razmatranje pitanja smisla i uloge književnosti uopšte". Maksimović zaključuje da će ovu knjigu čitati sa uzbuđenjem svi oni koji vole da čitaju i smatraju da se u čitanju može naći nešto od smisla koji stalno izmiče". Za pisca ovih redova "Baš svašta" Dušana Radovića je knjiga-putovanje, knjiga-bedeker i knjiga-inspiracija, ukratko- hiljadu stranica praznika i radosti.
Sanja Domazet