Ja sam pisac vec dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavic je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom.
Roden sam 1929. na obali jedne od cetiri rajske reke u 8 i 30 casova izjutra u znaku Vage (podznak Škorpija), po asteckom horoskopu Zmija.
Prvi put sam bombardovan kada mi je bilo 12 godina. Drugi put kada mi je bilo 15 godina. Izmedu ta dva bombardovanja zaljubio sam se prvi put i pod nemackom okupacijom prinudno naucio nemacki. Tada sam kradom naucio i engleski od jednog gospodina koji je pušio mirišljavi duvan za lulu i nije baš dobro znao engleski. U isto vreme prvi put sam zaboravio francuski (posle sam ga zaboravljao još dva puta). Najzad, u jednoj školi za dresiranje pasa, gde sam se našao bežeci od anglo-americkog bombardovanja, jedan ruski carski oficir emigrant poceo je da mi daje casove ruskog iz knjiga pesama Feta i Tjutceva. Druge ruske knjige nije imao. Danas mislim da je ucenje jezika bilo vrsta mog pretvaranja u razlicite opcinjujuce životinje.
Voleo sam dva Jovana – Jovana Damaskina i Jovana Zlatoustog (Hrizostoma).
Mnogo više ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom životu. Sa jednim izuzetkom koji još traje. Noc mi se u snu slatko lepila za oba obraza.
Do 1984. bio sam najnecitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najcitaniji. Napisao sam roman u vidu recnika, drugi u obliku ukrštenih reci, treci u vidu klepsidre i cetvrti kao prirucnik za gatanje kartama tarot. Peti je bio astrološki vodic za neupucene. Trudio sam se da što manje smetam tim romanima. Smatram da je roman kao rak; živi od svojih metastaza i njima se hrani. Kako vreme protice, ja sam sve manje pisac svojih knjiga i sve više pisac onih buducih, koje po svoj prilici nece nikada biti napisane.
Na moje zaprepašcenje knjige su mi do sada prevedene oko sto puta na razne jezike. Ukratko, ja nemam biografiju. Imam samo bibliografiju. Kriticari u Francuskoj i Španiji zabeležili su da sam prvi pisac 21. veka, a živeo sam u 20. veku, kada se morala dokazivati nevinost, a ne krivica.Najveca razocaranja u životu donele su mi pobede. Pobede se ne isplate.
Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turcin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svetu – srpskog naroda.
Novi milenijum za mene je poceo 1999. godine (sa tri obrnute šestice) trecim bombardovanjem kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj živim, Dunav, otada nije više plovna.
U 21. vek ušao sam preko pozorišnih dasaka. Palindromske godine 2002. Vladimir Petrov „pustio je prvu interaktivnu pozorišnu lastu u Moskvu i osvojio rusku prestonicu bez bitke“ postavivši na scenu „Moskovskog hudožestvenog akademskog teatra Cehova“ moj „pozorišni jelovnik – Za uvek i dan više“. Iste godine Tomaž Pandur izgradio je kulu sa 365 sedišta i u njoj je kao u cirkusu na pesku igrao „Hazarski recnik“ u Beogradu i LJubljani pretvarajuci na ocigled publike rec u meso i vodu u vreme. Godine 2003. petrogradski „Akademski teatar Lensov“ docekao je jubilarne bele noci i tristagodišnjicu svoga grada predstavom mog komada „Kratka istorija covecanstva“.
Sve u svemu mogu reci da sam za života dobio ono što mnogi pisci dobijaju tek posle smrti. Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom milošcu podarivši mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio možda baš zbog te radosti.
01.01.00
Danas
29.09.2000.
Pavicev Andjeo sa naocarima
Nedavno se u izdanju izdavacke kuce "Draganic" pojavila zbirka pripovedaka Milorada Pavica, "Andjeo sa naocarima" ("Panonske legende", u podnaslovu), koja predstavlja izbor iz Pavicevih prica koje okupljaju tekstove vezane za severne prekodunavske krajeve. Pavic i u ovom svom delu umetnost pripovedanja tretira kao jezicku igru koja u sebi sadrzi zacudno, cudesno i zagonetno, nalazeci da je ono sto mozemo videti manje od onoga sto nam je stvarno dato. U ovim pripovetkama Pavic krece za mnogostranim i preobrazavajucim logosom sveta, da bi u njegovom okrilju ispisao uzbudljivu i sugestivnu prozu, u kojoj price lebde kao polusvetla nad raselinama istorije i tamom krajnjih istina. U okviru ove knjige, nalazi se i kratka Paviceva autobiografija u kojoj pisac kaze: "Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom miloscu podarivsi mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio mozda bas zbog te radosti.
S. D.
01.01.00
Politika
16.09.2000.
Panonske legende Milorada Pavića
Anđeo s naočarima
Izabrane priče Milorada Pavića, koje je priredio Jovan Zivlak, objavila je kuća "Draganić" iz Beograda
Izabrane priče Milorada Pavića (1929), pod naslovom "Anđeo s naočarima" (Panonske legende), koje je priredio Jovan Zivlak, a objavila izdavačka kuća "Draganić" iz Beograda, u poznatoj ediciji "Plavi krug", okupljaju pripovetke tematski vezane za severne, prekodunavske krajeve, ili, kako sam pisac kaže, "severno od linije soli", koja ide beogradskim grebenom deleći severnu zemlju dokle je nekad dopiralo Panonsko more, od južne slatke crnice gde mora i soli nikada nije bilo.
Naziv zbirke "Anđeo s naočarima" pozajmljen je od istoimene Pavićeve priče, a podnaslov upućuje na geografiju piščevih pripovesti.
Panonske legende, priče iz Pavićevih knjiga "Gvozdena zavesa", "Konji svetog Marka", "Ruski hrt", "Izbrušena rukavica" i "Stakleni puž", oivičene geografijom koja zahvata prostor od Trsta, Beča, Budima, Sent Andreje, Galicije, Bačke, Subotice, Sombora, Pančeva, Bele Crkve, severnih krajeva u kojima se stvarala lutalačka i prosvećena dimenzija srpske kulture, od početka ćßîîî veka do poslednjih decenija ovog, ističe Zivlak, otelovljavaju složenu i zagonetnu dimenzijalnost pripovedaštva Milorada Pavića.
Pavić pripoveda, najčešće, u prvom licu, ponekad u trećem, u pojedinim pričama pripovedač je junak, ponegde je pripovedač dramatizovan - uključen u samo tkivo priče, ponegde se distanca uvećava do jedne vrste nepouzdanog svedočenja - saopštenog u konturama o sudbinama protagonista. Ali, ono što u najvećoj meri određuje Pavićevu naraciju jeste jezik, s jedne strane, i način oblikovanja priča, s druge, kao i neobičan sistem motivacija.
Milorad Pavić, naglašava Zivlak, interpetira umetnost pripovedanja kao jezičku igru koja u okrilju čudesnog i zagonetnog, u procedurama osobenih strategija, rašiva predubeđenja o izvesnosti naših znanja i iskustava i plete povesti o zagonetosti uzroka i njihovoj skrivenosti, o malim pričama u raselinama istorije i sveopšte patnje, o čudima porekla i njegovim preobražajima i tamnim ishodima i kratkotrajnostima sreće i ozarenja u ljudskim životima. Ono što možemo videti je manje od onoga što nam je stvarno dato.
Z. R.