U Štićeniku Tihomir Stevanović znalački ispreda priču o zločinu i osveti, preplićući sudbine svojih junaka međusobno, ali i ratna i posleratna iskustva pojedinačnih sudbina. Mirnodopski zločin koji pokreće radnju, u optici junaka-naratora, u simboličnoj je vezi s ratom u Bosni, čime privatna drama prerasta u alegoriju o istorijskom nasilјu i traumama koje ne prestaju završetkom sukoba. Stevanovićev roman je nesvakidašnji na više načina: njegovi centralni junaci su marginalci, a obrti u njihovim sudbinama pripremlјeni su više zakonitostima razvoja fabule nego psihološkim činjenicama, što kriminalističkom sižeu daje obrise mitske uobličenosti. Štićenik zadržava napetost do samog kraja, a prelamanje istih događaja kroz različite glasove čini ga romanom koji istovremeno drži čitaoca u neizvesnosti i podstiče ga na razmišlјanje o prirodi krivice i sudbine. Iza žanrovske dinamike, Štićenik otvara pitanja o dobru i zlu, kao i o dvostrukim mogućnostima čoveka – da bude i izvršilac i žrtva, i krivac i spasitelј.