Sve se dogodilo tiho. Nije bilo potresa i sirena za uzbunu.
Poslovi su nestajali. Lica su postajala maske, glasovi pozajmljeni, događaji izmišljeni. Vlade su padale. Niko više nije bio siguran šta ga čeka. Sumnja je ušla u kuće, porodice, među prijatelje, u razgovore ljudi koji su verovali jedni drugima. A sistem koji je polako preuzimao svet počeo je da nudi nešto čemu je biloteško odoleti: moć.
Mašina je rasla potajno, gotovo nevidljivo. Ljudi su joj predavali svoje odluke, svoje vreme, svoje poverenje. Više nije bila ispred čoveka, bila je na njegovom mestu.
Polako je jela njegov hleb.
Počela je da pamti umesto čoveka, da govori umesto njega i da radi ono za šta je nekada bilo potrebno njegovo znanje, njegovo iskustvo, njegov potpis. Granica jeostala negde između njih - ali više niko nije znao gde.
Glavni junak romana „2027. SVET BEZ LJUDI“ već je deo tog sveta. Ne pokušava da izađe iz njega. Pokušava samo da shvati kada se sve ubrzalo. Kada je mašina nastavila bez čoveka. Kada svetu ljudi više nisu bili potrebni.
Nije mogao da pronađe taj trenutak.
U svom prvom romanu, autor Ivan Janković projektuje svet koji već 2027. više neće biti onakav kakav pamtimo. Neće biti naš. Biće to svet koji je stvorila veštačka inteligencija. Surov i bezosećajan.