Slikari i modeli

19.11.05

Americka spisateljica Suzan Vriland inspiraciju pronalazi u slikarstvu.Njeni romani "Djevojka u zumbul plavom" i "Artemizijina strast" bili suodlicno prihvaceni i od strane nasih citalaca. Nedavno nam se predstavilanovom knjigom - "Slikari i modeli" ("Laguna", prevod Aleksandre Cabraje).Rijec je o zbirci prica u kojima se umjetnost sagledava ocima obicnih ljudi.Suzan Vriland opisuje Francusku i Italiju s kraja 19. i pocetka 20. vijeka,a zatim se kroz nekoliko savremenih prica vraca u sadasnjost. Umjesto dapaznju usmjeri neposredno ka velikim umjetnicima impresionizma ipostimpresionizma kao sto su Mane, Mone, Van Gog i Modiljani, Vrilandovaosvjetljava likove u pozadini - ljubavnice, sluge, djecu i susjede - cije selicne price preplicu sa zivotima umjetnika. Likovi u savremenim pricamaprofesorka, gradevinski radnik i siroce - dozivljavaju umjetnicka djela naveoma sadrzajan, ponekad i iznenadujuci nacin. Izvedene s darovitoscuvrhunskog slikara, ove pripovijesti pruzaju zadivljujuci prikaz ljudskesnage i slabosti, slave znacaj i moc umjetnosti u nasem zivotu, otkrivajunjeno iscjeliteljsko dejstvo na dusu.
Suzan Vriland je radila kao srednjoskolski profesor engleskog jezika. Postose penzionisala posvetila se pisnaju. Njen prvi roman, "Sta ljubav vidi"(1988) prica je o rijesenosti jedne zene da vodi normalan zivot, uprkos tomesto je slijepa. Roman je ubrzo posluzio kao predlozak za istoimeni film.Potom se pojavila "Djevojka u zumbul plavom", roman koji ju je proslavio idonio joj nagradu "Vilijam Fokner", nagradu magazina "Foreword", nagradu"Independent Publishers Magazine" i niz drugih nominacija. Godine 2002.objavljen je i roman "Artemizijina strast" (knjiga godine po izboru "BookSense" magazina). U svom posljednjem romanu "Sumski ljubavnik" Vrilandovapise o izuzetnoj zeni, slavnoj kanadskoj slikarki Emili Kar.

Suzan Vriland zivi na zapadnoj obali SAD, u San Dijegu. Na pocetku razgovoraza "Vijesti" govorila je o svojoj novoj knjizi "Slikari i modeli":
- "Slikari i modeli" mi je narocito draga knjiga, jer predstavlja mojenapredovanje u pisanju u periodu duzem od dvadeset godina - kaze na pocetkurazgovora nasa sagovornica i dodaje:
- Prva prica koju sam u zivotu napisala bila je "Kreda, 1955",poluautobiografska prica o dva znacajna covjeka koji su tokom mogdjetinjstva imali veliki uticaj na mene. Bili su to moj pradjed, koji je bioslikar i profesor knjizevnosti i jedan kolekcionar prekolumbijskihumjetnina, koji je zivio u stanu pored nas. Oni su otvorili i izostrili mojupercepciju svijeta i dali su oblik mom senzibilitetu u ranim godinama, aliipak, ja u to vrijeme nijesam bila toga svjesna.

Taj period Vas je, kazete, trajno obiljezio. Koliko knjiga "Slikari i modeli" demonstrira moc umjetnosti?
- Kada razmisljam o tom periodu svoga zivota ja onda postajem vise svjesnauloge umjetnosti u drustvu i narocito u mome zivotu. Kao posljedica takvograzmisljanja, ja sam pocela da ispisujem razlicite price o umjetnicima, alinijesam imala potrebu da od slikara pravim glavne likove, ja sam imdodijelila sporednu ulogu; u konflikt sam uvela i odredene licnosti koje supoznavali slikare: poput Van Gogovog modela, Moneovog vrtlara, Sezanovogkomsije - djecaka koji ga je gadao smokvom. Na taj nacin, mogla sam dazamislim obicne ljude toga vremena i to mi se cinilo manje strasnim, nego dasam jednu istorijsku licnost direktno preobratila u fikcionalan lik.

Knjiga "Slikari i modeli" je nastajala godinama. Kako je dobila svoj konacnioblik?
- Na pocetku nijesam imala nikakav osmisljen koncept, ali vec sa cetiriprice zbirka je pocela da se uoblicava. Ispitivala sam moj narativni krug saindividualnim pricama. U pocetku nijesam vladala temama, ali moguce je dasam postala svjesna da mi pisanje o umjetnosti i umjetnicima daje viseradosti i pocela sam da istrazujem zivote umjetnika i ucestvujem usopstvenom svijetu umjetnosti kao keramicar i model.

Ono sto je posebno interesantno je da protagonisti prica iz knjige "Slikarii modeli" nijesu slikari, vec ljudi sa ruba, iz neposredne okolineumjetnika? Zasto ste se opredijelili za ovakav pristup?
- Ostala sam pri tom pristupu da moji likovi treba da budu obicni ljudi kojisu se susreli sa umjetnoscu ili umjetnici koji su postigli rezultate usvojim zivotima, uprkos pozadini u umjetnickom svijetu. Postala sam svjesnada zelim da opovrgnem ubjedenje da samo ljudi koji su zvanicno obrazovani zaumjetnost mogu imati cvrsta i duboka umjetnicka iskustva. Osjecam daumjetnost pripada svima koji mogu da uzivaju u njoj ili da je primijene usopstvenom zivotu. Iz tog razloga sam izgradila likove kao sto sugradevinski radnik, neobrazovani djed sa sela koji ide u zatvor u posjetusvojoj supruzi, zapustena domacica, djecak koga kinji njegov brat, mladadjevojka odvojena od svoje majke, mlada Francuskinja koja je sa sela otislau Pariz da sluzi kao dadilja u gradskoj slikarevoj porodici, mladic koji jeotisao u vojsku.

Slavni slikari, poput Sezana, Van Goga, Monea, Manea u Vasoj vizijiizgledaju zivotno, dodirljivo. Kako ste izbrisali tu barijeru?
- Shvatila sam kako mi odgovara perspektiva koja dozvoljava da glavni likotkriva prirodni i domaci aspekt slavnog umjetnika. Svi oni su bili stvarniljudi sa prirodnim ljudskim brigama i slabostima. Ako ih ljudi ne budu viseposmatrali kao super ljude, bogove i boginje, onda to moze ukloniti zavjesukoja cesto odvaja uspjesne, kreativne ljude od ostatka ljudske populacije.To moze biti poziv neumjetnickim dusama u kreativniji zivot.

Junaci ovih prica su i vremenski i prostorno udaljeni, iz razlicitihdrustvenih slojeva. Kako ste uskladili price? Koja je to zajednicka nit kojaih povezuje?
- Sa takvom mjesavinom prica, izazov je bio pronaci jedinstven format zazbirku. Price su spadale u dvije kategorije: prve su istorijske koje suopisivale istinske umjetnike i istrazivale cinjenice iz njihovih zivota, doksu druge iz naseg doba, cista fikcija. Onda sam uocila da one mogu biti usaglasju jedne sa drugima, da razvijaju slicne teme, i da mogu bitigrupisane zajedno kao proslost i sadasnjost, onda i sada, sa prelaznimdijelom koji se nalazi izvan oba vremenska okvira, a koji objasnjava mojupremisu da obicni ljudi mogu imati dubok nagon da odgovore na izazoveumjetnosti. Prema tome, ja sam sebi postavila dva pitanja: sta se desava uumjetnikovom zivotu iza njegovih slika i sta ostaje u nasim zivotima kaorezultat umjetnosti? Smatram da sam pronasla ravnotezu izmedu prica izodjeljka "Onda" i odjeljka "Sada". Pa, tako i Maneova supruga Suzana iSintija iz price "Odgovor", osjecaju da su ih muzevi zapostavili i da morajupronaci same sebe. Dovana, Modiljanijeva usvojena kci-siroce iz price"Odsustvo memorije" i Dzozi, posinak iz price "Pet stotina rijeci" pate zbognedostatka roditeljske ljubavi i traze nacina da je pronadu. "Zuti kaput" oVan Gogovom modelu, "Avanture Bernanda i Salvatora", "Stvari koje ne znamo","Nasa lejdi Tristeza" i "Darovi", sve ove price pokazuju neobrazovane ljude,koji su kroz vjekove imali duboku vezu sa umjetnoscu. "Avanture" i "Petstotina rijeci" koriste umjetnost da bi rijesili probleme. Kada sam jednomuocila da se te teme ponovo javljaju, znala sam da zbirka "Slikari i modeli"ima sklad.

Primjecuje se da ste veliku prednost dali slikarima iz perioda impresionizmai postimpresionizma. Zasto Vas je privukao njihov rad?
- Ja sam posebno istakla slikare iz perioda impresionizma ipostimpresionizma, zbog njihove radosne upotrebe boja, zadovoljstvaslikanja, opazanja i sagledanja divnog svijeta 19. vijeka. Te slike podizalesu moj duh za vrijeme dugog perioda bolesti i dale su mi radost uprkos mojojneizvjesnoj egzistenciji. Razmisljajuci o tim slikama, prepustila sam senjihovoj ljepoti, zamisljala sam portretisane likove i to mi je zaokupilomisli. Dok sam pisala o njima bila sam manje obuzeta sobom. Fokusiranje nabolest ne vodi putu oporavka. Kreativni rad, imaginacija, jezik i vizuelnipodsticaji bili su presudni za moje ozdravljenje. Spoznala sam da te dubokeefekte treba da iskuse takode i drugi i na taj nacin nijesam samo izrazilazahvalnost zbog tih slika, vec pomogla ljudima da iskuse protivdejstvopatnje.

U "Slikarima i modelima" koristili ste elemente biografija, podatke izistorije umjetnosti, romansiranu fikciju. Mozete li objasniti Vasstvaralacki proces?
- Zgodnije mi je kada pisem prozu u kojoj su junaci istorijske licnosti. Josod vremena kada sam pisala svoje prve price, razvila sam sopstveni proces ion podrazumijeva da slijedim odredene korake, da otkrivam, fokusiram,odabiram, izmisljam, istrazujem sta se desava tokom tog procesa. Pronalazakprice sahranjene u poznatoj istoriji, a koju sam zeljela da ispricam, je zamene poput ozivljavanja, poput otkrivanja skrivenog blaga. Potom seodlucujem za uvod i teme. Cesto sam svjesna tema, pitanja karaktera imoralnih pitanja i tacnije mogu da ih rasclanim; tako da rad jasnije iprirodnije poprima odredenu formu nego da slucajno, stihijski nastaje.Potom moram da biram i odbacujem. U stvarnom ljudskom zivotu upleteno jepuno ljudi, daleko vise nego sto bi mogli da se osvijetle u romanu.Izbjegavala sam opseznu naraciju, birajuci samo one dogadaje i zbivanja uzivotu junaka koji doprinose fokusiranju i odredivanju teme, a odbacivalasam one koje to nijesu. Arhivska i stampana istorija cesto ne biljeziljudske veze koje su bile vazne, tako da sam morala izmisliti likove, kojibi dozvolili likovima da iznesu sebe na vidjelo kroz odnose sa drugimljudima. Na primjer Moneov vrtlar, djecak koji je kamencicima gadao Sezana,dadilja Berta Morisoa, otac djevojcice sa krcagom sa Renoarovog platna - svisu oni izmisljeni dok su drugi, poput Maneove i Moneove supruge preuzete izbiografija. Na taj nacin moja knjiga je rezultirala mjesavinom cinjenica iimaginacije, postigla sam vecu prodornost, jacu univerzalnost, bolji odrazmojih osjecanja, nego sto to biografije i istorije umjetnosti mogu daodrede. I jos jedna misao za kraj: Kada sam istrazivala djelo AugustaRenoara, za moju knjigu u nastajanju, pronasla sam se usred recenicenjegovog sina, zana Renoara, koji kaze: "U potrazi za istinom, slikari mozdapostaju zatvoreniji u otkrivanju tajnih ravnoteza sila svemira i otudljudska radoznalost". To mi je dalo nadu da moj rad i da sama umjetnost nudeprotivdejstvo za zalosne vijesti naseg doba.

Lekcije o praštanju i ljubavi

U romanu "Artemizijina strast" Suzan Vriland rekonstruise zivot ArtemizijeDentilski, prve velike italijanske slikarke. Poslije silovanja koje seslikarki dogada u 17. godini, Artemizija mora da se bori sa osudom iprezirom okoline. Ona napusta Rim, nastanjuje se u Firenci i stupa u brak saumjetnikom, vjerujuci da je ljubav jos nada koja se moze ostvariti. O svojojjunakinji, Suzan Vriland kaze:
- Artemizija je zivjela od 1593. do 1653. godine. Ona je znacajna iz razlogasto je bila prva zena koja je primljena u cuvenu Akademiju Del Arte dellDisegno, prva zena koja je u potpunosti sebe izdrzavala slikajuci i prvazena koja je slikala predmete, ranije rezervisane samo za muskarce. Velikiniz slikarskih motiva, naslikanih iz oblasti istorije, religije imitologije, ona je obradila iz feministicke perspektive, dodajuci im zenskefigure, misao i snagu. U romanu o Artemiziji pisala sam i o silovanju,mucenjima, izdaji, mrznji. Artemizija Dentilski je uspjela da naznacidolazak jednog novog vremena za zene kroz svoje slike. Kroz njih se takodesaznaju vazne zivotne lekcije o prastanju, prijateljstvu i ljubavi - kazeSuzana Vilartd.

Vermerova mirnoća i magija

"Djevojka u zumbul plavom" otkriva enigmu o nepoznatoj slici Jan van DelftVermera; radnja romana pocinje kada profesor pokaze svom kolegi sliku kojuje decenijama cuvao u tajnosti. Profesor tvrdi da je u pitanju Vermerovodjelo. Kroz niz dogadaja otkrivaju se razlozi kroz koje pratimo vlasnike oveslike unazad, do Drugog svjetskog rata i Amsterdama, i jos dalje, sve dotrenutka inspiracije velikog majstora. Holandski filmski studio "TheHallmark film" adaptirao je roman "Djevojka u zumbul plavom" u film"Slikanje sa sudbinom". Film je snimljen u Holandiji, a prikazuje Amsterdam,Delft i druge holandske gradove kao prije nekoliko vjekova. Na pitanje zastobas Vermer, Suzan Vriland nam je odgovorila:
- Kada sam otkrila Vermera, mislila sam kako kroz njega mogu sagledati mojepretke, jer moje prezime i porijeklo je holandsko. Trazila sam porijeklo,ali ipak nijesam pronasla porodicu moga oca u Holandiji. Takode, osjetilasam da treba da saznam vise o Vermeru, jer iza njega je ostalo malo slika,vjerovatno samo 35, dok su ostali holandski majstori, poput Rembranta, zakoga se zna da je autor oko 2000 platana. Vecina Vermerovih slikapredstavlja samu zenu u sobi. U vrijeme kada sam pisala "Djevojku u zumbulplavom", borila sam se sa opakom bolescu, bila sam pod hemioterapijom, takoda nijesam mogla napustati kucu, pa sam osjecala izvjesnu slicnost. Njihovamirnoca me je smirivala i davale su mi spokoj.

Vujica OGNJENOVIC