Razgovorom kroz Ameriku

01.09.19

Zbornik Matice srpske za književnost i jezik - br. 3/2019
Razgovorom kroz Ameriku Radojke Vukčević obuhvata dvadeset intervjua, vođenih uglavnom u Sjedinjenim Državama, sa značajnim kritičarima i teoretičarima književnosti i kulture, lingvistima, piscima, univerzitetskim profesorima i istraživačima. Imena nekih od sagovornika profesorke Vukčević impresioniraće svakog ko je makar i površno upoznat sa dešavanjima na području savremene književne kritike i kulturnih studija. U pitanju su autori svjetskog glasa poput, da navedemo samo neke, Klinta Bruksa, Braja Kačrua, Stivena Grinblata, Nine Bejm, Homija Babe, Linde Hačen i Kristofera Bigzbija. Neki od sagovornika u ovoj knjizi predstavljaju ključne aktere različitih savremenih formi književne teorije koje danas imaju svoje mjesto u svakom ozbiljnijem čitanju književnih tekstova u okviru različitih modela studiranja književnosti. Nemoguće je, na primjer, govoriti o tzv. novoj kritici i proceduri pomnog čitanja bez pominjanja Klinta Bruksa. Još je u manjoj mjeri moguće govoriti o „novom istorizmu” bez pozivanja na radove Stivena Grinblata. Termin „postkolonijalne studije”, u svakom, ma koliko sažetom pojašnjenju, teško može biti razmatran bez pominjanja djela Homija Babe. Na sličan način je, u okviru proučavanja postmodernizma, referentno djelo Linde Hačen koja je i autorka sintagme „istoriografska metafikcija”, koncepta koji je vremenom postao nezaobilazna tema u razmišljanju o književnom postmodernizmu. U tom pogledu Razgovorom kroz Ameriku može predstavljati i važnu dopunu nastavi književnosti.
Ova knjiga se, međutim, može čitati i kao zanimljivo svjedočanstvo o različitim istorijskim i kulturnim događajima epohe na razmeđu milenijuma. Između prvog razgovora, onog sa Klintom Bruksom iz davne 1986, i posljednjeg, sa Kristoferom Bigzbijem iz 2016. godine, stoji distanca od cijelih trideset godina. Nije, stoga, neobično da su mnogi prelomni događaji i krize s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog vijeka prisutni u ovim intervjuima kao neka vrsta neizbježnog „sedimenta” istorijskog trenutka u okviru kojeg se pojedinačni razgovori dešavaju. Neki od intervjua (npr. onaj sa Dijanom Konker iz 1992, Jugoslavija: više od uspomene) odvijaju se na početku „kraja istorije”, u periodu obilježenim padom komunizma u istočnoj Evropi, te otvaraju zanimljive spekulacije o uznemirujućoj, hegemonijskoj budućnosti kapitalizma lišenog njegovog socijalističkog „korektiva”. Neki razgovori (poput onog iz 1998. sa Zorkom Milić) postavljaju i pitanja o budućnosti humanističkih nauka i studija književnosti u novom periodu digitalizacije. Zanimljivo je pratiti i izvjesne paradigmatske promjene u samom pristupu književnoj tradiciji kroz period od trideset godina: od kanonskog i nepri kosnovenog Foknera Klinta Bruksa iz 1986, preko Mekhejnijevog utiska iz 1992. o donekle okrnjenoj reputaciji Foknera kao velikog „bijelog muškarca” do postmodernističkih „drugih glasova”, „politike razlike” i kvir studija koje pominje Homi Baba 2002. godine. Period u kome se odvijaju ovi intervjui zaista se može opisati, kao što je to već postalo uobičajeno, kao doba „krize”. Ova se kriza, na neki način, reflektuje i na samo pitanje književnog kanona. O toj temi sa profesorkom Vukčević, na vrlo zanimljiv način, razgovaraju harvardski profesor Lorens Bjuel, autor Sna o velikom američkom romanu, i Nina Bejm, urednica uticajne Nortonove antologije američke književnosti, koja govori o brojnim ženama-književnicama ranog perioda američke književnosti koje je književna istorija zaboravila. Značajna sporedna tema jednog broja intervjua jeste i međunarodna percepcija Balkana uslovljena ratnim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka.
Ova tema često biva potaknuta pukom činjenicom „zemlje porijekla” profesorke Vukčević. Tako će Stiven Grinblat, u odgovoru na pitanje o odnosu književnih i neknjiževnih tekstova u novoistoricističkoj paradigmi, pomenuti „pitanje fiksiranja i stabilnosti” svih pa i „nacionalnih granica”, no odmah će zastati i priznati da osjeća „izvjesnu nelagodu, blagu ironiju” da o toj temi govori „nekome ko dolazi iz bivše Jugoslavije”. Ova knjiga tako pruža, ne bez izvjesnog užitka, i neobično iskustvo sagledavanja sopstvene istorije kroz (barem, prostorno) distancirani pogled drugog. Svakako je zanimljivo iz različitih fragmenata nekih ranijih razgovora doživjeti percepciju traumatičnih događaja koji su pratili proces raspada Jugoslavije iz ugla Amerike devedesetih. U pitanju je svojevrsna jukstapozicija: najtragičnije razdoblje savremene balkanske istorije javlja se kao tema razmatranja iz perspektive jednog od ekonomski i kulturno najoptimističnijih perioda savremene američke istorije. Ovi pogledi iz daljine u balkansku „gotiku” ratova i sukoba variraju od „bezbjednih” opštih mjesta do glasova kontriranja, a u svakom slučaju bivaju dragocjeno svjedočanstvo jednog bitnog istorijskog trenutka. To je, na neki način, sudbina svih ovih razgovora koji se dešavaju u vremenu važnih globalnih i lokalnih kriza. Kako se izrazila sama profesorka Vukčević – „Sjenka istorije se nadvila nad nama”.
Iako sama struktura Razgovorom kroz Ameriku posjeduje hronološku progresiju (od 1986. do 2016), ova zbirka intervjua bi se uslovno mogla i tematski podijeliti u nekoliko kategorija. U prvom redu, to su razgovori o teoriji i istoriji književnosti. Oni, sa svoje strane, sadrže i širok spektar potkategorija: od opštih teorijskih tema, razgovora o prirodi poezije i pripovijedanja (u tu grupu bi se, na primjer, mogli smjestiti razgovori sa Larijem Danijelsonom o personalnoj naraciji i sa pjesnikom Frejzerom Saderlendom o „pitanju drugosti”), o savremenim teorijskim paradigmama tumačenja, pa sve do specifičnijih i ne manje važnih pitanja same američke književnosti. Veliki broj američkih pisaca koji su pomno predstavljeni u prethodnoj knjizi Radojke Vukčević Istorija američke književnosti javlja se i u ovom djelu. Neke od sažetih, ponekad i usputnih opservacija poznatih američkih profesora o „svojim piscima” mogu poslužiti kao inspiracija za nova čitanja američkih klasika. U tu grupu tema spadaju vrlo podsticajna „envajron mentalistička” razmišljanja Lorensa Bjuela o „imaginaciji okeana” u kontekstu čitanja velikog američkog klasika, Melvilovog Mobi Dika, o preokretima u kritičkim čitanjima Skarletnog slova o kojima govori Nina Bejm, ili o sličnosti umjetničkog izraza dva modernistička genija, Foknera i Pikasa, o čemu sa Radojkom Vukčević govori Tomas Mekhejni, profesor književnosti američkog Juga.
Pored specifično književnih tema, neki od razgovora posvećeni su među kulturnim vezama. Tema recepcije je i inače važan dio profesionalnog interesa Radojke Vukčević, te ova kategorija pitanja biva razmatrana u nekoliko intervjua. Ovdje svakako treba istaći razgovor o recepciji ruske književnosti i položaju studija slavistike u Americi sa profesorom Morisom Fridbergom sa Odsjeka za slavistiku pri Univerzitetu Ilinois, kao i intervju sa Radmilom Gorup koji se dotiče kontroverzne teme odnosa američke spoljne politike i položaja studija slavistike u Sjedinjenim Državama. Jedan broj razgovora obrađuje i temu akademskog iskustva ljudi sa naših prostora (poput Miroslava Markovića i Aleksa Jovićevića) koji su ostvarili značajne naučne rezultate predavajući na uglednim američkim univerzitetima studentima iz svih krajeva svijeta. Ovi intervjui donose tako i jednu neobičnu perspektivu, koja je istovremeno pogled i iznutra i spolja, na savremeno američko društvo i akademski svijet.
Treba ipak istaći da ovakav pokušaj tematskog razvrstavanja intervjua sabranih u ovoj knjizi mora ostati tek uslovan, upravo zahvaljujući širokom spektru tema kojih se dotiču gotovo svi američki sagovornici profesorke Vukčević. Neke od ovih tema nesumnjivo su provokativne, poput izuzetno zanimljivih opažanja Linde Hačen o uticaju razvoja medicinskih saznanja o tuberkulozi na velika operska djela, kao i o motivu smrti u operama kao varijaciji i razvijanju „ignjacijanske” teme contemplatio mortis.
Upravo su ovakve hrabre i intrigantne hipoteze dokaz kvalitetnog akademskog rada i široke, humanističke nastrojenosti koja je još uvijek živa u savremenoj akademskoj zajednici.
Ako bi trebalo izdvojiti jednu zajedničku temu prisutnu u svim intervjuima, to bi svakako bila dijalogičnost. Pritom, ovdje ne mislimo toliko na prostu činjenicu da je intervju dijaloška forma, niti na neobičnu ulogu same profesorke Vukčević kao, kako se sama izrazila, „kulturnog ambasadora” koji razgovara ne samo sa značajnim intelektualcima našeg vremena, već i često sa njihovim predrasudama o našem, postjugoslovenskom kulturnom prostoru. Uloga je to koja je svakako nametnuta spolja, nekontrolisanim „dešavanjem istorije”, a o čemu Radojka Vukčević govori u pogovoru ove knjige („Pogled unazad”). Međutim, kada govorimo o dijalogičnosti kao temi, onda, zapravo, mislimo na činjenicu da ovi intervjui svjedoče o jednom dubljem uvidu u samu prirodu književnosti i kulture kao suštinski dijaloškim sadržajima. Tako, na primjer, u razgovoru o samom pojmu „velikog američkog romana” profesor Bjuel ističe značaj međukulturnih i međuknjiževnih veza, uticaja različitih, prevashodno evropskih formi na razvitak američke književne tradicije. Još od Emersonovog programa pronalaženja distinktivnog američkog glasa u književnosti, ova se potraga nikada nije odvijala u kulturnom vakuumu, već je traganje za američkim kulturnim sopstvom uvijek bilo „koordinisano” sa različitim prekookeanskim kretanjima. Čak je i samo kontradiktorno iskustvo američkog kulturnog identiteta, nacije koja svoje početke ima u protivrječnim ishodištima kalvinističkog vjerskog zanosa i sekularnog optimizma prosvjetiteljstva, već nametalo potrebu za dijaloškim izmirenjem ovih simultanih, no ipak različitih glasova ishodišta. Svaki monološki glas neminovno dolazi do tačke kontradikcije.
Komparativna perspektiva neprekidno je prisutna i u razgovorima o specifičnim temama kulture. Postoji neki dublji vid identiteta, o kome u knjizi, na primjer, govori Frejzer Saderlend, koji omogućava da, i pored naših kulturnih specifičnosti, možemo „tuđu” kulturu i književnost ipak čitati kao poznati i „intimni” tekst. O tome, recimo, svjedoči razgovor sa Zorkom Milić o sličnosti „starih Crnogorki” i „starih Amerikanki” koje su „rađale u prerijama, dok su njihovi karavani osvajali Ameriku”. U intervjuima profesorke Vukčević uvijek se, neočekivano, pronalaze tačke dijaloga, kulturnih dosluha, analogija, srodnosti opšteg ljudskog iskustva.
Ovo svakako nije nova tema za Radojku Vukčević. Možemo posvjedočiti kako je njen utisak o mitskoj vezi Foknerovog pripovijedanja i crnogorske tradicije u njenoj ranijoj studiji Fokner i mit zauvijek za nas promijenio način na koji čitamo neke aspekte crnogorske i porodične istorije. Tako je postalo moguće da, čitajući narativ Marka Miljanova o Pohari Kuča, prepun junačkog tragizma, uža sa jednog drugog građanskog rata, gotske onostranosti koju pisanje o traumatičnom uvijek nosi, prokomentarišemo za sebe da je to nešto „foknerovsko”. Ili da se, gledajući u jednoj reportaži sa Meduna fotografiju jedne osamdesetogodišnje žene obučene u crninu, sa opisom „primjer starog kučkog gospodstva”, sjetimo Foknerove Roze Koldfild. Za nas je tako postalo moguće da govorimo ne samo o američkoj „južnjačkoj gotici” već i o nečemu što bi se moglo, u nedostatku boljeg izraza, opisati kao „skenderijska gotika”. Snaga velike američke književnosti, a to svjedoči i ova knjiga intervjua, nikada nije u njenim odgovorima na čisto lokalna i nacionalna pitanja i nedoumice, kakav god bio njihov značaj, već je uvijek u njenom dosluhu sa univerzalnim iskustvom. Foknerov američki Jug tako može postati bilo koji „jug” i bilo koje mjesto gdje žive ljudi. Kako se izrazio Lorens Bjuel, sama američka književnost uvijek govori o „nečemu daleko dubljem (...) nego što je to sama Amerika”. To je još jedna velika tema ove knjige intervjua.
U uvodnim napomenama za ovo izdanje, profesorka Vukčević navodi utisak Čarlsa Ruasa o „nenametnjivom tihom glasu” kao važnom elementu intervjua. Upravo ova „tiha nenametljivost” često oblikuje jednu specifičnu estetiku razgovora. Kada se, na primjer, Klint Bruks, u razgovoru sa Radojkom Vukčević iz 1986, usred govorenja o svojoj trenutnoj lektiri (nezaobilazni Fokner, Voker Persi, Džon Apdajk) prisjeti svoje pokojne žene koja mu je čitala knjige („njene oči su bile moje”), razgovor o književnosti i tumačenju najednom dobija jedan nenametljivi intimni ton. Kao da u tim trenucima svjedočimo jednom lirizmu života koji posebnom estetskom snagom snabdijeva čak i kratke biografske i atmosferske napomene koje prethode intervjuu. Čak i univerzitetski kampus koji Klint Bruks pokazuje Radojki Vukčević „tog tmurnog dana” i pominje u razgovoru samoubistvo Kventina Kompsona, mladića koji poslije smrti u Kriku i bijesu ponovo „vaskrsava” u Avesalome, Avesalome! da bi na jednom drugom kampusu, na Harvardu u Masačusetsu, u „čeličnom mraku Nove Engleske” (Fokner), govorio o traumi američke i južnjačke istorije Šrivu, Kanađaninu, sada, za čitaoca, funkcioniše kao jedan poseban literarni znak. Čak i usputne napomene o lokacijama intervjua, o atmosferskom vremenu, oblikuju jednu posebnu intimnu estetiku. Tako zatičemo Miroslava Markovića u biblioteci, u „hladnom mjestu ŠampejnUrbani” gdje će se govoriti o drevnim tekstovima od Aristotela, Diogena Laertija, Justina Filozofa do ranomodernih pisaca mediteranskog latiniteta. Razgovor o Fokneru i fikcionalnoj prirodi sjećanja sa Tomasom Mekhejnijem odvija se u Atlanti, u okruženju „magnolija i umilnih dječjih glasova”.
Postoji nešto suštinski dobronamjerno u pristupu Radojke Vukčević svakom od njenih sagovornika. Tako, za Braja B. Kačrua u jednom trenutku profesorka Vukčević primjećuje da „toplina zrači iz njegove ličnosti i njegove blage duše uvijek spremne da podijeli svoja znanja sa drugima”. Ovakvi trenuci, ma koliko „usputni”, otkrivaju, na neki način, prirodu ove knjige: u pitanju su nenametljivi gestovi voditeljke intervjua koji razgovore o knjigama pretvaraju, da parafraziramo Foknera, u razgovore o ljudima. U tom poduhvatu profesorka Vukčević se uvijek otkriva kao dobronamjerni slušalac, a uloga je to koja je u našoj kulturi, čini se, hronično deficitarna.

Dr Vladimir Vujošević